ALEKSANDAR ACA RAŠKOVIĆ: Kad se Obradović zakašlje tad prestaje berba

0

Danas nije bilo vremena za pobjedu, ali sljedeći put će biti, rekao je nakon jednog poraza svojih Chicago Bullsa Michael Jordan, veliki, možda i najveći košarkaš svih vremena, a njegove riječi gotovo kao životnu mantru ponavlja Aleksandar Aca Rašković, veliki, možda i najveći košarkaški menadžer s ovih prostora, koji se odnedavno može pohvaliti i meteorskim usponom svoje Vinarije Budimir. Aleksandar Aca Rašković, koga neki zbog strasti prema brodovima zovu i Aca Magelan, uistinu se može pohvaliti da je u košarci napravio briljantnu karijeru. Počeo je s Draganom Tarlaćem i njegovim transferom u Olympiakos, četiri godine kasnije je napravio ogroman posao s tadašnjim prvim igračem Europe, Arturasom Karnišovasom, koga je doveo u Barcelonu. Onda je Predraga Drobnjaka iz Partizana “za enormno velik novac” preselio u Efes Pilsen u Istanbul. Uslijedilo je nešto sa čime se mogu pohvaliti tek rijetki menadžeri – imao je igrača koji je 2005. godine bio prvi izbor NBA drafta, australskog Hrvata Andrewa Boguta! Vodio je Predraga Stojakovića, koji je, vjerojatno, napravio najveću NBA karijeru od igrača s ovih prostora, a pod vodstvom agencije u kojoj radi, Wasserman Media Group, igraju Nemanja Bjelica, Jan Vesely, Bogdan Bogdanović, Bojan Bogdanović…


U pozadini svih ovih igrača koji posljednjih godina igraju u NBA stoje legende s naših prostora poput Krešimira Ćosića, Dragana Kićanovića i Dražena Petrovića, a njih je, osim talenta, stvorio krvav i velik rad. Kad bi današnji dječaci trenirali 10 posto onoliko koliko je Dražen trenirao, od 50 igrača iz ove regije njih 45 bi igralo značajne uloge u NBA! Od dolazećih generacija danas je sigurno 10-15 igrača za potencijalno velike karijere. Evo vam Ante Vranković, sin Stojka Vrankovića. On je ove godine bio tek jedan od dvojice koji su na prestižnom sveučilištu Duke dobili punu školarinu! To je najveće priznanje koje neki košarkaški talent u Americi može dobiti, jer na Dukeu treniraš u najboljem košarkaškom sustavu na svijetu, trenira te najbolji trener na svijetu, Mike Krzyzewski. Ante je visok 213 cm i samo je pitanje kad će preskočiti svoga oca Stojka.

U košarkaškoj menadžeriji je 25 godina, a to je bilo i više nego dovoljno vremena da shvati da se sport “pretvorio u Coca Colu ili Nike, gleda se samo novac, koliko košta sekunda reklame i koji broj se stavlja ispred šest nula na potpis ugovora”. Kaže, “sve je to davno predvidio i napisao Ljubodrag Duci Simonović u svojoj knjizi Pobuna robota”!

Zato ja moram hitno otići u Istanbul čim čujem da mi se Željko Obradović zakašljao, kao što hvatam prvi avion za New Jersey kad Bojana Bogdanovića zaboli zub. U takvim situacijama košarka nema alternativu, tada nema berbe u mojim vinogradima! Naravno, šalim se. Skroz se osjećam vinarom i želim to biti, ali mislim da je to jako kreativan posao koji traži mnogo rada, a ja za to nemam puno vremena! Nažalost, jako malo vremena provodim u vinariji, no stvorio sam strahovito dobar tim mladih ljudi, imamo dobrog consulting enologa iz Italije, Michelea Beana, koga sam slučajno pronašao i koji je dovoljno lud da može dolaziti u Srbiju i da se s nama bavi tim vinima. Inače, on je enolog obitelji Bulgari, dva puta dolazi u kontrolu grožđa te kad je vino spremno za pretakanje u bačve i, obavezno, njegova dužnost je biti tu prije flaširanja. Sve drugo je onako kako mi radimo.

Nakon svega što je postigao u košarci, potpuno logično je bilo pitati Acu Raškovića zašto je, da navedemo njegova prijatelja Ernesta Tolja, “odlučio od milijardera postati milijunaš” i krenuti u vinsku priču koja je, za ozbiljniji posao – rupa bez dna.

Svatko ima neki hobi. Netko iz hobija u mojim godinama kupi štapove za golf, netko brod, netko ljubavnicu, a ja, pošto sam se ženio tri puta, meni ljubavnice ne trebaju, brod imam odavno, jer sam s prijateljima iz Dubrovnika prvi počeo iznajmljivati brodove još 1980-ih godina. Dakle, ništa od toga mi više nije zanimljivo. Opet, avione sam vozio, sve sam probao, ali vina sam volio. Kad sam upoznao svoju sadašnju suprugu, koja je 20 godina mlađa od mene, rekla mi je da ne zna je li mi ona najveća ljubav, ali zna da će mi biti – posljednja! Njezin djed je vinar, taj čuveni Budimir Zdravković, deda Buda.

A dedu Budu, kako Aca zove svojeg punca, prvi put je vidio na nekoj fotografiji kod supruge Aleksandre. Bio je to, sjeća se, “neki čikica u brkovima, a u pozadini ogromne bačve”. Nakon što mu je supruga objasnila da joj je to djed iz Aleksandrovca, nije prošlo ni dva dana – već su bili na putu u Župu.

Kad sam počeo pričati s njim i kad sam mu predložio da vinariju uredimo na komercijalan način, jer su mu vina fantastična i traže samo bolje predstavljanje, odgovorio mi je čuvenom rečenicom koju često ponavljam: ‘Slušaj, ti ništa ne znaš o ovome, a ja sam mator, nemoj da gubimo vrijeme!’

Takav tastov stav nije nimalo pokolebao Acu. Štoviše, postao je još odlučniji u nakani da baš na tom mjestu napravi vinariju. Kaže, “ja sam u svom poslu naučio ulaziti kroz prozor ako mi ne dopuštaju proći kroz vrata, a ako ne daju ni kroz prozor – onda ulazim kroz dimnjak – kao Djed Mraz”.

Tako sam i kod deda Bude navalio, navalio i navalio i nakon godinu dana on je popustio. A kad je čuo da hoću kupiti neku kuću koja je na drugom brdu preko puta njega, a ispod kuće se prodavalo pola hektara vinograda i još nešto zemlje – već sam sve osmislio, srušiti tu kuću i na brijegu napraviti toskanski dvorac od kamena, pozvao me i rekao da je čuo da hoću trošiti novac i da za to nema potrebe, jer on će nam dati zemlju i voćnjak odmah pored njega. Ja krenuo praviti vinariju od 30.000 litara vina, a završio s 500.000 litara kapaciteta!

Misao o vlastitoj vinariji u kojoj će raditi vrhunska vina kod Ace Raškovića se pojavila na sličnoj razini doživljaja stvarnosti kao i kod Steliosa Haji-Ioannoua, superbogatog Grka koji je osnovao EasyJet nakon što je iz Atene do Londona platio avionsku kartu 600 funti, a onda u turističkoj agenciji u Londonu shvatio da se za sedam dana na Krfu, uključujući prijevoz avionom od Londona do Grčke, može proći za samo 200 funti.

Tako i ja razmišljam, zašto neka vina koja nam se sviđaju moramo plaćati 1.000, 2.000 ili 5.000 nečega, što je besmisleno, kao što i puno toga u današnjem svijetu besmisleno. I sad u toj priči gledam dedu Budu, vidim bačve, pa sam odnio neka njegova vina u Veronu i Francusku kod nekih mojih poznanika na analizu i probu. A dedina vina sva s nikakvim sumporom. Zove me potom moj Francuz i kaže: ‘Ova vina su jako stara, ali bez sumpora. Kako je to moguće?’ Odmah nazovem dedu Budu, a on će meni: ‘Pa ja čekam već pola godine da me to pitaš!’ Natjerao me da počnem učiti i puno toga proučavati. U Kaliforniji sam bio dosta, tamo gore gdje je stari zinfandel, u Sacramentu su mi igrali Peđa Stojaković i Vlade Divac, istočno od Sacramenta, prema jezeru Tahoe, tamo je šerif naš čovjek, mislim da je podrijetlom Hrvat, tu su najstariji vinogradi i tu sam naletio na neku staru vinariju koja je u nekoj drvenoj kući i tu sam prvi put, bilo je to 1999. godine, čuo priču o starim vinogradima. Onda sam ja nešto počeo čitati o tome, kopati, kopati, zanimalo me koliko često u Burgundiji mijenjaju trsove. Počeo sam obilaziti sve francuske chateauxe, tamo gdje nisam mogao zvao bih vlasnika tamošnjeg košarkaškog kluba i svugdje bih odmah dobio ulaz. Ušao sam ja i u Chateau Margaux, vlasnica vinarije je podrijetlom Grkinja, Corinne Mentzelopoulos. I onda dođem ja dolje do dede Bude i vidim da su kod njega sve stari vinogradi. Nađem ja enologa i pitam ga za genetiku i starost loza, a onda otkrijemo da su svi trsovi stari između 70 i 130 godina. Tada sam odlučio kupovati samo takve stare vinograde i dosta sam ih kupio. Sve radimo ručno, imamo najskuplju proizvodnju, sve je kao na Pelješcu, nagib od 52 stupnja..

Aleksandar Aca Rašković priča da je prvu berbu u svojoj vinariji ostvario 2006. godine, a komercijalno je na tržište s prvim buteljama izašao 2010. godine. I unatoč deda Budinim kritikama, “želi biti vinar i skroz se tako osjeća”. Žali jedino što nema puno vremena osobno se u potpunosti posvetiti tom poslu, no ponosan je na tim mladih ljudi koje je okupio da vode posao.

Kad smo tu našu vinsku priču okrenuli na komercijalnu stranu, deda Buda je bio jako skeptičan, jer živimo u zemlji koja je vinski neobrazovana i u kojoj je pivo od dvije litre u plastičnoj ambalaži piće s kojim se ide okolo. Nikad mi nije bilo jasno zašto, primjerice, svi na svijetu poginuše napraviti pinot crni kao Romanée-Conti, a jasno je da nitko to tako ne može napraviti. Ipak oni tisuću godina rade berbe, možda su 700 puta i griješili, ali su dočekali 701. put i napraviti to savršeno vino koje su kasnije samo nastavili raditi na toj razini i ne ponavljajući stare greške. Ja sam procijenio da je naša jedina šansa ustrajati na našim autohtonim sortama te sam zato i složio starije vinograde. Svi su mi se smijali zbog prokupca, a danas već 15 vinara ima tu sortu! Deda Buda je rođen 1935. godine. Ispod njegove kuće su otac i stric tog proljeća zasadili 22 ara tamjanike i rekli: “Rodio se budući vinar”! Taj vinograd je još živ i tamjaniku iz tog vinograda korisimo za našu specijalnu tamjaniku. A deda Buda je postao vinar sa 72 berbe na svojim leđima! Prihvatio me kao zeta, ali još uvijek ne i kao vinara.

Za njega su “vino, žene i brodovi identični – nijedno vino nije isto, nijedna žena nije ista, kao što nema ni dva ista broda”! Lud je za brodovima, davno je maštao živjeti samo u Dubrovniku “jer je to jedino mjesto na svijetu u kojem kažeš da ideš u – Grad”! I negdje između košarke, brodova, aviona, kubanskih cigara, Obradovićeva kašlja i Bogdanovićeve zubobolje uspije baviti se vinom i privoliti velikog Roberta Parkera da njegovoj Sub Rosi, kupaži prokupca i cabernet sauvignona, dodijeli nikad viđenih u Srbiji ranije 91 bod, a tamjaniki iz vinograda starih 130 godina – 89 bodova. Uvjeren je da je s najnovijom uspješnicom, prokupcem Boja lila, uzdrmao srpsku vinsku javnost, ali, što je njemu još bitnije, konačno je uspio zadovoljiti i dedu Budu.

Ruku na srce, nisam ga uspio preokrenuti, jer on ima svoj svijet u koji se ne ulazi. Ali, za Boju lila je rekao da je to to i da mu se sviđa etiketa, zaključuje Aleksandar Aca Rašković.

 

 

Toma Zdravković je 25 godina nakon smrti dobio svoje vino

 

Nov
17

VINO BUDIMIR – Toma Zdravković je 25 godina nakon smrti dobio svoje vino

Jednog dana kada odem / jednog dana kada odem ja / ostaviću pesme svoje / da ih staro društvo zapeva… Dao sam vam dušu svoju / dao sam vam dane mladosti / delio sam život s’vama / svoje tuge, svoje radosti. Pesme moje, pesme moje / ni za šta me ne krivite / ostanite s’drugovima / i za mene živite.
Ovi prekrasni stihovi srpske kavanske legende Tome Zdravkovića našli su se 25 godina nakon njegove smrti na etiketi vina napravljenog kao sjećanje na umjetnika čije pjesme su i danas neizostavni dio svakog druženja “uz vino i gitaru”. Vrlo logično, vino naslovljeno Toma Zdravković proizvela je vinarija Vino Budimir čiji osnivač, deda Buda, također se preziva Zdravković.
Format vinske etikete je premalen da se na to mjesto ispišu svi stihovi neke pjesme, ali upravo izabrana – Pesme moje, posebno je zanimljiva, jer se u refrenu – “O Danka, Danka, Danka, o Marija / ej Branka, Branka, Branka / prokleta je ova nedelja / O majko što me rodi / kad sreće nemam ja / dotako sam dno života / prokleta je ova nedelja”, sažima presjek Zdravkovićeve karijere s nabrojanim njegovim najznačajnijim hitovima. Autor pjesme je još jedan glazbeni velikan, Kemal Monteno, koji je Pesme moje napisao za Zdravkovićev album Dal’je moguće snimljen 1987. godine na Trebeviću u sobi 104 pansiona Osmica kod Salke Kica, a uz glazbenu pratnju čuvenog Studijskog orkestra Faruka Jažića.
Za Tomu Zdravkovića, pjevača najtužnijih očiju na svijetu, pisac Miljenko Jergović je jednom bio ustvrdio da je imao stila, a to “u osnovi nije ništa drugo nego sa stilom lumpovati, piti i propadati”.
  • Lako je biti bogat i sređen pa uredno živjeti i imati stila. Drukčije je kad si na dnu, sa šankom kao prvom i posljednjom linijom fronta, nadnesen nad kockasti stolnjak kao domoljub nad šahovnicu, jedino ti društvo limena pepeljara, i jasno ti je da više nikada neće biti drukčije, a ipak će se i dalje za tebe reći kako imaš stila, napisao je Jergović o Tomi Zdravkoviću.
U tjedniku Vreme autor Uroš Komlenović je vrlo slikovito opisao razloge zbog kojeg se taj nekada vrlo ugledan politički tjednik odlučio tematski pozabaviti likom i djelom kavanske legende.
  • Toma Zdravković? To je onaj pjevač što je od škole imao samo osnovnu i tečaj za traktoristu? Točno. Onaj što se četiri puta ženio? Upravo tako. Onaj što je čitavo bogatstvo spiskao po kafanama i kockarnicama da bi iza njega ostao samo jednosoban stan na Petlovom brdu? Potpuno ste u pravu. Pa po čemu je jedan takav zaslužio rubriku u Vremenu? E pa, gospođo, teško je to objasniti. Razlog je manje-više bizaran: on je, znate, bio najbolji, napisao je Uroš Komlenović u uvodu svoga teksta.
I nastavio:
  • Potpuno ste u pravu, gospođo, njegove pjesme nisu imale naročitu umjetničku vrijednost. Nije imao ni školovan glas. Ipak, čak i danas, poslije toliko godina, kad negdje krene njegova pjesma, oči se ovlaže, ruke podignu, čaša razbije nekako sama od sebe, a svirac, ‘bem li mu ćemane, dobro se ovajdi. Najniži porivi, zadimljena krčma, odvratne mačo balkanske alkoholne orgije? Možda ste u pravu, ali, kako da Vam kažem, neki ljudi još uvijek vole osjetiti miris duše, ili bar da joj čuju glas. A Toma je imao dušu, onu što od sreće tugu tka. Balkanci to vole. Pa i Halil Džubran, i Baudelaire, i bog te pita tko sve nije pjevao o pijanstvu. Što je Toma gori od njih?
Kad se krajem rujna u beogradskoj Kombank Areni okupilo gotovo 20.000 ljudi na hommage koncertu Tomi Zdravkoviću, mnogi su, napuštajući taj spektakl, odlučili kupiti “vino pravih boema”, kako su spretni marketinški genijalci iz Vina Budimir predstavili svoju bordošku kupažu cabernet sauvignona i merlota u koju su dodali i mali postotak prokupca. Tek toliko da se zna da je Toma rođen i odrastao u Pečenjevcu nedaleko Leskovca, gdje je, po priznanju sina Aleksandra, najradije volio dolaziti i uživati u “domaćem, kućnom vinu koje je pio uz pečene sjemenke od bundeve”. To je Toma Zdravković, crveno vino. Njegova bijela inačica, Toma Zdravković, belo vino, pak, kupaža je chardonnaya i sauvignon blanca uz “domaći” dodir tamjanike. A postoji i Toma Zdravković, magnum. E, to je već uistinu spektakularno vino iz sjajne berbe 2011. godine koje je prvo odležavalo godini i pol u barrique bačvama, a potom još tri godine u bačvi od 2.000 litara. Toma Zdravković, magnum, vino je koje je napunjeno u samo 1.300 velikih boca od litru i pol na kojima je, kao i na drugim vinima iz ove priče, izblijedjela fotografija pjevačke legende.
U Vinima Budimir kažu da bi iskreno voljeli da svi veliki boemi imaju vino sa svojim imenom u kavani.
Ne znam je li do Tome Zdravkovića netko donio vijest o vinima koja nose njegovo ime. Ako je i čuo za to, vjerojatno je zapjevao Crno vino, crne oči: “Daj mi da pijem noćas, tugo / ne pitaj gde sam i s kim bio / nalij mi samo crnog vina / odavno nisam pijan bio. Crno vino, crne oči / sve je crno oko mene / Tek ponekad njene oči / u plamenu zatrepere. Oprosti tugo, same teku / te suze što sam dugo krio. / Ne pitaj šta se sa mnom zbilo / ne pitaj s kim sam noćas bio. Crno vino, crne oči / sve je crno oko mene. Tek ponekad njene oči / u plamenu zatrepere.”
Ili se ipak odlučio za “Posle čaše vina”:
Posle čaše vina prijatelj sam svima / posle čaš, dve opraštam joj sve / a kad zora svane proklinjem kafane / jer uzalud sve, ne mogu bez nje…
Čast da vina nose njihova imena na estradnoj sceni se mogu pohvaliti tek Zvonko Bogdan i Miroslav Škoro. I, što je zanimljivo, nijedan od njih dvojice nije ni blizu boemskom izričaju u stvarnom životu. Zvonko Bogdan čak niti ne pije alkohol.
Ako je netko uistinu zaslužio da njegovo ime bude sinonim za vino, onda je to bez imalo rasprave upravo Toma Zdravković.

Leave A Reply