ANDREA COSSETTO – Još nije došlo vrijeme za postavljanje putokaza za našu vinariju u Broskvarima

0

Kad je mladi Andrea prije nekoliko godina odlučio svoje dotadašnje prezime Košeto „talijanizirati“ i vratiti u prvobitno stanje – Cossetto, nije to bila samo simbolička gesta povratka korijenima. Postavši Cossetto, Andrea je u potpunosti promijenio i vizual svih vina male vinarije iz malenih Broskvara, dramatično je podigao kvalitetu vinskih kapljica, a, na koncu, što nije nimalo nebitno, svijet vinskih stručnjaka je to prepoznao i katapultirao ga fantastičnim ocjenama na Decanterovim ocjenjivanjima u orbitu najboljih već s njegovim prvim vinom – svježom malvazijom Prima Luce (prvo svjetlo), kojoj su dodijelili nevjerojatnih 95 bodova! Što na tom najvećem svjetskom natjecanju nijedna svježa malvazija iz Istre nikada nije postigla!
Međutim, do Andreine vinarije u Broskvarima, unatoč svim tim priznanjima, može se doći samo slučajno, ako zalutate, ili, čvrsto se dogovorivši s vinarom da bude tamo i pritom vas navodi kojim putem da dođete do njega. Jer, vinarija koja proizvodi svježe malvazije „teške“ 95 bodova nema smeđu signalizaciju koja putnike namjernike dovodi na cilj. I, vjerojatno, jedina je ili među rijetkima u cijeloj Istri koja, praktički, ne postoji za javnost.
Stoga i ne čudi što su i u Istri mnogi bili iznenađeni zlatnom medaljom koju je Decanter dodijelio potpuno anonimnoj maloj vinariji za koju su čuli tek rijetki.
– Ruku na srce, ja sam i sad relativno slabo poznat u Istri! Ne znaju svi za mene, tek nekima je informacija o zlatu na Decanteru došla do uha. Ali, da bi bio dobar, moraš igrati s najboljima! I baš zato sam, proizvevši svoje prvo vino, uzorke tog vina poslao u London na Decanterovo natjecanje, jer sam htio vidjeti gdje sam ja sa svojim vinima u toj priči s najboljima. S prvom uopće malvazijom koju sam poslao 2017. godine sam dobio srebrnu medalju i ocjenu 90 bodova. Ove godine sam ponovo slao svježu malvaziju i, iskreno, strašno sam se iznenadio kad su nas obavijestili da smo dobili zlatnu medalju i velikih 95 bodova za to vino!
– Što sad kad si dobio potvrdu da si na pravom putu?
– Nema stajanja, treba neprestano težiti nečemu boljem i tome se u potpunosti posvetiti! Na ovom Decanterovom priznanju ne treba stati, treba nastaviti težiti prema vrhu, idemo na ocjenu od 100 bodova za vino! Ajmo do kraja, jer – ako ne težiš nečemu višem, onda tu nema nikakvog zadovoljstva!
Ako ćemo vjerovati tvrdoglavom Andrei, ni 100 bodova nije daleko. A onda će, valjda, i putokaz za vinariju u Broskvarima biti postavljen!


Kad je prije nekoliko godina Andrea svom ocu rekao da želi biti prepoznatljiv po vrhunskim vinima, a ne po vinima za gemište, vjerojatno ni sam nije vjerovao kako preobrazba vinarije može proći tako munjevito i da promjena ne bude vidljiva samo u drukčijem logotipu i nazivu.
Decanterovo zlato, s druge strane, postalo je dostatan mamac ljubiteljima vina da na svoju ruku pokušaju doći do Broskvara koji, tvrdi Andrea, baš po ničemu nisu bili poznati.
– Znači, Broskvari nisu bili poznati po ničemu?
– Dobro, a tko onda tu živi?
– U Broskvarima u šest kuća žive četiri obitelji.
– A koja su prezimena u Broskvarima zastupljena osim Cossetto?
– Nema drugih prezimena, svi se prezivaju Cossetto. Jedino što svi u selu, osim mene, prezime pišu Košeto.
Nakon Decanterove obznane vina koja su nagrađena, po Broskvarima su „počele promenade“, vinski znatiželjnici i vinari krenuli su u pohode Andrei kao da je on Jean-Baptiste Grenouille iz romana Parfem, čovjek istančanog njuha kojemu još samo nekoliko sastojaka nedostaje za proizvesti „idealno vino, 100/100“! Prvi put je u selo od šest kuća došla i predsjednica države, svih 16 stanovnika Broskvara okupilo se na dočeku.
– Prvo mi je načelnik Općine Višnjan, moj dobar prijatelj Anđelo Matić, rekao da će povodom 25. godišnjice Općine predsjednica Kolinda Grabar Kitarović boraviti na našem području te da je u programu planiran posjet našoj vinariji. Kad mi je to rekao, zapitao sam ga:
– Pa, gdje ću je primiti?
– Daj, sklepaj nešto dolje u podrumu, odgovorio mi je Anđelo.
– Tako smo i napravili. Međutim, dan kasnije, načelnik Općine Višnjan me nazvao i rekao da ovi iz predsjedničinog protokola ipak sve otkazuju. Dobro, valjda tako mora biti, pomislio sam. Međutim, taj isti dan, kasno navečer, ponovo me nazove predsjednik Općine Višnjan i kaže da predsjednica ipak dolazi. Tako je i bilo. Predsjednicu je zanimalo ono po čemu smo mi u ovome trenutku najviše i poznati, a to je Decanterovim zlatom nagrađena malvazija. Kako, što, otkuda, do nedavno vas nije bilo nigdje, nije se moglo čuti za vas, a odjednom – top hrvatsko vino! Nakon posjeta predsjednice, vidim, u selu pomalo postaje gužva!
Kako se kroz priču o Andreinoj vinariji može ispričati priča o Broskvarima, tako se i kroz priču o nazivu te njegove, sada već proslavljene, malvazije Prima luce može ispričati priča o njegovim vinskim počecima.

– Prije nekih 15 godina, kad sam još bio klinac, većinu stvari u vinogradu smo radili ručno. A vinograd je naporan posao, zato sve i ostane u sjećanju. Tako se i dogodilo da sam upravo ta sjećanja na dolaske po mraku u vinograd radi zelene rezidbe i čekanje „prima luce“, prvog dnevnog svjetla, kako bi započeli posao, morao na neki način staviti na etiketu vina. I baš zato moja malvazija nosi naziv Prima luce. To iščekivanja prvog svjetla u 4 sata ujutro bilo je stepenica koja se morala preći, a nakon koje taj posao ili zavoliš ili zamrziš. Ja sam zavolio taj posao, gušt mi ga je raditi. Kad je došlo vrijeme za smisliti ime malvaziji, nije tu bilo puno razmišljanja. U stvari, jedino o čemu sam razmišljao godinama bilo je – prvo svjetlo, Prima luce!
Andrea je tu svoju posebnu malvaziju odlučio staviti i u posebnu ambalažu te se tako može pohvaliti kako je jedini istarski vinar koji svježu malvaziju puni u bocu burgundskog tipa, onu malo zaobljeniju.
– Ljudi su mi rekli da sam lud, jer je takav tip boce neisplativ za svježe vino, ali meni se takva boca sviđa! I siguran sam da će sad i mnogi drugi slijediti moj primjer. I neka, ne smeta mi, štoviše!
I nije samo malvazija postala njegova prepoznatljivost, Andrea se i sa svojim prvim chardonnayom, Deja vu, na Vinistri 2017. godine mogao pohvaliti kao s najbolje ocijenjenim chardonnayom u Istri te godine.
A sve je moglo biti potpuno drukčije da ga tata Feručo nije uspio preusmjeriti od nakane da upiše automehaničarsku školu i posveti se svijetu oktana o kojemu je svojedobno intenzivno maštao.
– U stvari, ja sam već bio upisao u Bujama srednju školu za posao automehaničara, ali tada je na scenu stupio „glavni krivac“, tata Feručo. Jest, ja volim, obožavam ovaj posao, ali nije baš da u toj životnoj dobi klinci mogu znati što će raditi u budućnosti. Tako mi je tata sugerirao da ipak pokušam upisati poljoprivrednu školu u Poreču, premda sam u prvom roku uspio upisati se u ono što sam htio u Bujama. Poslušao sam ga, premda sam bio uvjeren da nema šanse za upis na poljoprivrednu školu u Poreču. Ali – upišu me! Što sada? Njemu bi bilo draže da budem u Poreču. Ok, krenut ću, ne bude li mi se svidjelo, prebacit ću se u Buje.
No, kako su u obitelji odlučili sve poljoprivredne djelatnosti iz svog OPG-a reducirati i skoncentrirati se uglavnom na vinogradarstvo i vinarstvo, Andrei se sve to svidjelo. I ne samo da je završio poljoprivrednu školu u Poreču, nego je upisao i stručni studij vinarstva u Poreču.
– Moji su se oduvijek bavili zemljom i od toga živjeli. Moje je da nastavim tradiciju, ali i da cijeloj toj priči dodam jednu novu kvalitativnu dimenziju. Ovo je tek početak jedne priče koja će dugo trajati, zaključuje Andrea Cossetto.
Tko zna, možda Broskvari ponovo postanu Villa Cossetti, kako se nekada zvalo to maleno selo između Korlevića i Baškota…


Comments are closed.