BRANKO MIHALJ – Ja sam malu gonja oko panja, dogonja je do drugoga stanja!

0

Ljudi koriste različite povode kako bi zadovoljili svoju potrebu za slavljem. Rođendani, imendani, jubileji, “ponovna rođenja”, odlasci, dolasci, zaruke, vjenčanja, razvodi… No, nisam nikada čuo da je netko sebi (“kad se nitko drugi to nije sjetio uraditi”!) kupio vinograd veličine pola hektara, na kojem je oko 1.500 loza, za 65. obljetnicu svojeg prvog koraka kojeg je napravio u Kutjevu nakon što ga je otac doveo tamo kao dijete od godinu i pol dana. E, to si je nedavno omogućio Kutjevčanin iz Rakitna Branko Mihalj.


Jest, Branko je uistinu više od 65 godina stanovnik Kutjeva, ali tih gotovo neprimjetnih godinu i pol života u mjesečevom krajobrazu Rakitna toliko ga obilježilo da je čak u zid koji odvaja njegovu terasu od susjedove ugradio kamen iz Rakitna. I ne daj Bože da netko sjedne ispod tog kamena! A da ne kažem kako je s Brankom nemoguće zamisliti bilo kakav razgovor, a da prethodno ne poslušaš njegovo predavanje o “vjerojatno najvećem selu u Hrvata, smještenom ispod dvije najviše planine gdje žive Hrvati – Čvrsnice visoke 2228 metara i Vrana visokog 2074 metra, mjestu u kojem je 40 prezimena i u kojem nema nikoga ispod sedmog koljena, svi su međusobno nekakav rod, pitanje je samo kakav.”

– Uvijek volim naglasiti da sam rođen na 971 metru nadmorske visine, na najvišoj koti u samom mjestu Rakitno! Znači da je taj moj predak, koji je tamo došao negdje 1680. godine, najvjerojatnije od Podgrede iz Livna, izabrao dobro strateško mjesto, jer kad mu naiđu Turci s bilo koje strane mogao bi ih dobro dočekati. Tako je i moj otac dolaskom u Kutjevo izabrao dobru poziciju i došao u najbolje mjesto na svijetu za proizvodnju graševine. Obitelj Mihalj, bez obzira tko se čime bavi, to sam rekao prenijeti i unucima, uz sva svoja zanimanja, mora poštivati Kutjevo i širiti kulturu pijenja vina i od graševine neprestano pokušavati napraviti najbolje svjetsko vino!

Za Branka se može reći da je skoro opsjednut poviješću i Hercegovinom. Tvrdi da čovjek mora znati “što je, tko je, otkuda je, kakav je, čiji je” i da, kad sve zna o sebi, mora poštivati druge! Stoga nikoga tko dođe u njegov vinski podrum ne treba začuditi kad mu se prvo servira golema knjiga o hrvatskim prezimenima…

– Ja o svakome iz Požeške kotline mogu reći odakle je samo na temelju prezimena. A i tu knjigu o prezimenima svakom svom gostu i prijatelju stavim ispred njega da nešto pročita i nauči o svom prezimenu! A Hercegovina je moj kraj, Rakitno su moji snovi koje nisam mogao doživjeti, jer sam u Kutjevo došao s godinu i pol dana. Zato te snove pokušavam nadoknaditi čestim odlascima u Rakitno, da ne izgubim te ljude, da taj korijen, koji je prerano otrgnut, pomalo ojačam!

 

A Branko, kad odlazi u svoje rodno Rakitno, tamo odlazi – s obrazom. Tako je, u naletu inspiracije, kad je otišao u posjet sinovima u Ameriku, gdje su bili završavali srednju školu i koji su za nastup u ime Hrvatske bratske zajednice ispred katedrale u New Yorku “držali plašt nadbiskupu”, smislio riječi gange koja je postala njegov zaštitni znak.

– Ja sam im tada trebao nešto ispričati, a ganga ima iste riječi kao i bećarac, onda sam se na brzinu sjetio:
– Ja sam malu gonja oko panja, dogonja je do drugoga stanja!
– Ima stotinu drugih ganga, ali ovo je moja, originalna! Da se ljudi malo nasmiju! Nije prosta, ali je životna.

Tako je Brankova ganga postala njegova prepoznatljivost koja se često izvodi kod gangaša, primjerice, na koridi u Rakitnom. Kad se, tako, konačno u “sudaru nepobjedivih” sazna tko je bolji – Dikonja ili Gumeni!

– Za ponos svakoga tko uzgaja bikove važno je koji će bik pobijediti i njega se mora poštivati, ali najvažnije je da se ljudi nađu. Borba bikova je jedan od razloga da odem dolje i čujem koju gangu i neku specifičnu pošalicu.

Branko je 1996. godine pokrenuo ideju da se “drugi dan iza Velike Gospe” nađu na jednom mjestu svi Rakičaci i Rakicke (premda ih on, onako, zajebantski, naziva Rakickulje!) iz cijeloga svijeta, a iz te ideje iznjedrili su se sada već tradicionalni Rakitski susreti na kojima je jedno vrijeme najznačajniji događaj bio – Turnir stokilaša, nogoloptanje igrača kojima je prethodno vaga pokazala da nemaju manje od – 100 kilograma. A i više od 30 janjaca bi stradalo samo za potrebe tog druženja!

– No, najvažnija je uvijek bila misa u Poklečanima na početku tih susreta, kraj one nadgrobne ploče na kojoj piše da se 400 ljudi nije vratilo kući nakon Drugog svjetskog rata i da im se ne zna groba. Ti Rakitski susreti su razlog da ja svake godine dođem tamo, budem na toj misi i da se sretnem sa svojim rođacima… I neka se zna da su ti Rakitski susreti bili moja ideja, kao što je moja ideja bilo i osnivanje Udruge Hercegovaca Požeške kotline Herceg Stjepan i pokretanje Hercegovačkog sila, našeg najvećeg godišnjeg okupljanja koje je prvi put bilo organizirano 1997. godine u Veseli kod Pleternice.

Prema Brankovim riječima, samo na području Požeške kotline živi 20 tisuća ljudi podrijetlom iz Hercegovine, “a od njih je 15 tisuća iz zapadne Hercegovine, većinom Rakićaka, dok je oko pet tisuća DDR-aca, kako nazivam Hercegovce s druge strane Neretve, a najviše je Šutala i Raguža”.

 

– Oko pet tisuća ljudi podrijetlom iz Rame se skrasilo u Požeškoj kotlini, ali oni, kao i Kuprešaci, ne znaju kamo pripadaju. Pomalo ih obučavam, ali teško to ide!

A među vinarima Požeške kotline veliku ulogu upravo Brankovi Hercegovci kojih je, pogađate, podrijetlom najviše iz – Rakitna!

Ante Vlado Milićević je prvi, stanuje tu gore iznad mene, on je rano krenuo s tim tramincem koji mu je jako dobar, premda ga nema puno. Onda smo tu mi, u Pleternici je Marinko Markota, a tu su i Soldo i Romić. A od Hercegovaca vrlo značajnu ulogu igra i Josip Galić, njegovi roditelji su iz Kočerina pored Širokog Brijega…

No, ono što kod Branka Mihalja para uši je uporno prešućivanje, pa i ignoriranje naziva Zlatna dolina za područje Požeške kotline. Štoviše, on rabi izraz Časna dolina, čak je na etiketama svojih vina na ključnom mjestu stavio izraz Vallis Honesta.

– Ja ne volim legende. Jedina istina, što negdje piše, a to je u dokumentu iz 1232. godine, jest da su tada u Kutjevu redovnici cisterciti osnovali opatiju Vallis Honesta de Gotho. Dakle, povijesni dokumenti govore o”časnoj dolini”,a ne zlatnoj. Međutim, problem u požeškom kraju je što taj dokument ide iz Kutjeva, Profesor povjesničar Julije Kempf negdje je napisao da su Rimljani taj kraj zvali Vallis Aurea, Zlatna dolina, što se nigdje ne može dokazati. Dakle, naziv Vallis Aurea, Zlatna dolina, nije istina! I zato sam ja na svoje etikete odlučio staviti natpis Vallis Honesta, jer taj naziv mogu potkrijepiti povijesnim dokumentima!

Koliko god Branko bio “zakleti Hercegovac”, toliko se, pa i više, trudi pokazati i dokazati da je svakome stanovniku Požeške kotline, odnosno Časne doline, čast, ali i obveza imati vinograd i proizvoditi graševinu.

– Ćaća nas je doveo tu gdje jesmo, na najbolje mjesto na svijetu za proizvodnju graševine. Već u školi sam osjetio koliko je kutjevačka graševina moćno vino i zato ne treba čuditi što sam kao temu svog maturalnog rada izabrao “Organske kiseline u vinu”. Bio sam, međutim, jako dobar učenik i zato nisam upisao poljoprivredni fakultet. Tada su bolji učenici upisivali medicinu, veterinu, stomatologiju, građevinu i arhitekturu. Ja sam upisao medicinu, smjer stomatologija, i kad sam sve završio vratio sam se u svoje Kutjevo. Ja iz svoje ordinacije vidim vinograd i stalno nadzirem sve što se tamo događa. Uvijek ću za sebe prvo reći da sam zubar, no živjeti u Kutjevu, svjetskoj prijestolnici graševine i hrvatskoj vinskoj prijestolnici, a ne imati vinograd i ne praviti vino bila bi sramota. S druge strane, proizvodeći odlična i dosta hvaljena vina dokazao sam da zubari imaju najveće pravo baviti se vinarstvom, jer najbolje poznaju anatomiju i fiziologiju jezika! Ja sam o tome pisao u 15-ak znanstvenih radova, priča Branko Mihalj koji se pritom može još pohvaliti sa svojih 2.300 pacijenata i prvom privatnom stomatološkom ordinacijom u zakupu u Hrvatskoj.

Branko je zaljubljen u graševinu, potencijal te sorte u Kutjevu smatra najvećim na svijetu, ali, tvrdi, ništa manji potencijal u Požeškoj kotlini nema ni rajnski rizling (“nijedne godine nije kiksao”!) ni portugizac (“kad god odem na svjetsko prvenstvo te sorte u Pečuh oni iz Plešivice plaču,jer im pokupim zlato. To je više od 60 godina star vinograd”!) ni cabernet sauvignon ni merlot (“u sušnim godinama to su svjetska vina”!) ni traminac (“u bilo kojoj izvedbi”!) ni muškat ruža (“specifična sorta od koje sam već nekoliko puta mislio odustati, ali sve više mi se sviđa i ne mogu to napraviti”!).

– Ja se volim natjecati i ne mogu sakriti ponos, koji neki nazivaju i nadmenost, zbog kvalitete svojih vina. Kažu, Mihalj malo pretjeruje o vinu, ali kako ćeš ispričati priču o svom vinu ako to zatajiš!!! Naravno da gode priznanja koja dobivam i ona su dokaz da – nisam promašio, da se treba uporno držati onoga što je dobro i napraviti to na najbolji način. Dakle, igrati u Real Madridu i Barceloni barem u nečemu! I pritom nikada nisam zapostavio svoju ordinaciju! Držim se onih stihova mog zemljaka iz Drinovaca, Antuna Branka Šimića, u kojima kaže da, što god radiš u životu, “čovječe, ne idi malen ispod zvijezda”! Dakle, što god radiš, pokušaj to napraviti najbolje. Kad već imam najbolju sirovinu na svijetu.

Svoje prvo vino je buteljirao 1992. godine, u male oble boce, poznate kao “franke”, stavio je graševinu i portugizac. Prešanje grožđa su mu uslužno radili u Kombinatu. No, Branko ne bi bio Branko Mihalj da i od te situacije nije napravio teatar.

– Kad sam im dotjerao grožđe, obratio sam im se riječima:
– Ajde, dođite vidjeti kako izgleda pravo grožđe! Zlatne bobe, a ne zelene!

Za sve koji posljednjih godina posjećuju Festival graševine, Branko je poznat i kao organizator velikog simpozija o vinu.

– Značenje riječi simpozij je nedvojbeno i, mislim, mi smo danas jedini u svijetu koji se drže iskonskog tumačenja tog naziva. Dakle, na našim simpozijima se uz rasprave o vinu pije – vino! Nažalost, danas je svugdje postala praksa da se pod imenom simpozij nazivaju znanstveni skupovi koji uglavnom završavaju druženjem uz – pivo!


Comments are closed.