FRANC VODOPIVEC (Slavček) – Trudimo se držati korak s najboljima, a u tom slučaju su i vaši izgledi puno veći

0

Kad su jednom negdje pokušali opisati Lucu Gargana, vlasnika nezavisne talijanske tvrtke iz Genove za uvoz vina i žestokih pića Velier, jednog od najvećih svjetskih poznavatelja rumova (“Mejor hombre de rum”, “Rum Influencer of the Year”, njegovu knjigu “Atlas du Rhum” stručnjaci smatraju “Biblijom za rum”!), u uvodu su naglasili da “nikada nije bio na ručku s Fidelom Castro, premda bi to bilo vrlo zanimljivo”! Jer, Luca Gargano se čvrsto drži nekih svojih zakonitosti, a upravo jedno od njegovih načela uživanja u vlastitoj slobodi glasi: Nikada ne sjesti za stol s političarom! Dobio je on poziv za ručak, ali se zaključao u hotelsku sobu uvjerivši i sebe i svoje domaćine da se osjeća vrlo bolesno. Principijelno ne nosi sat, ne koristi mobitel, ne vozi auto, ne čita novina. Osobno sam s likom i djelom Luce Gargana upoznat preko njegove bogate afričke monografije “Where life is still legal” u kojoj je objavio više od tisuću fotografija sa svojih desetljetnih putovanja “crnim kontinentom”. No, ono što je za Vinske priče najbitnije: Luca je idejni tvorac pokreta “Trostruko A”. A to znači da svi vinari koji na etikete dobiju mogućnost staviti oznaku “AAA” (“Artigiani, Agricoltori, Artisti”) jamče prirodnost svojih vina koja su istinski odraz terroira na kojem su nastala, kao i izostanak kemije, odabranih kvasaca ili bilo kakve alkemije ili enološke manipulacije.


– Trostruko “A” može zaslužiti samo onaj vinar koji je u isto vrijeme i umjetnik i majstor i poljoprivrednik, svojedobno je u manifestu udruge objasnio Luca Gargano.

 

Susret s Lucom Garganom bio je presudan za Franca Vodopivca, kultnog slovenskog vinara iz Potoka pri Dornberku, jer upravo to poznanstvo omogućilo je popularnom Slavčeku prodaju u Italiji. Poslovanje je, s trostrukim “A”, toliko nabujalo da supruga Alenka nije više trebala voditi trgovinu. Bila je to idealna odskočna daska za vinara koji je nekoliko godina ranije, pod utjecajem svojeg sada, nažalost, pokojnog prijatelja Stanka Radikona, u potpunosti odlučio posvetiti se jantarnim vinima.

– Stanko je taman bio prelomio u glavi i okrenuo se dugim maceracijama. Vrlo brzo sam slijedio njegov primjer, premda sam znao koliko je velik rizik u proizvodnji takvih vina – grožđe na trti nimalo ne smije biti bolesno, samo jedna kiša može desetkovati proizvodnju, grožđe počne gnjiliti i sve ti propadne.

Francu rad u vinogradu nije nepoznanica, štoviše – čovjek gotovo da i spava pod vedrim nebom i listovima svojih loza. Voli reći da s užitkom cijeli tjedan provede u vinogradu, a tek u nedjelju odjene svečano odijelo i ode u crkvu na misu. Potom se opusti s obitelji na zajedničkom nedjeljnom ručku. Poslije nedjeljnog ručka, već nervozan, sjeda u terensko vozilo i odlazi u vinograd. Kaže: “Idem pogledati da se slučajno nešto nije dogodilo”! Zato mu se i dogodi, kao prošloga ljeta, da ne uspije otići niti na dva dana na more, a sve je imao dogovoreno kod svojih prijatelja u Barbarigi.

– Posao je uvijek prije odmora! Ne bih mogao proizvoditi vino u koje nisam unio ljubav! Želim da pilci mojih vina imaju vina koja su zdrava, a ne da samo budu zadovoljni što će se opiti.

U stvari, čudesni svijet Franca Vodopivca započinje već malom terminološkom zbrkom na koju navodi naziv njegove kmetije – Slavček. Naime, na pakovinama svojih buteljki Franc je stavio crtež slavuja, premda ptica slavuj nema nikakve veze sa Slavčekom, kako se već u Potoku naziva njegova obiteljska kuća.

 

– Ruku na srce, naziv Slavček za našu kuću potječe još iz davne 1769. godine, a dokument kojeg imamo sugerira da se tada u ovu kuću za Marijanu priženio Slavko ili Slavček. Zato ovu kuću već nekoliko stoljeća zovu “Kod Slavčka”, nikakvih slavuja tu nema, premda izraz Slavček na slovenskom jeziku znači i – slavuj. Bilo kako bilo, kad smo svojedobno razmišljali što staviti na etikete naših vina, prijatelj nam je sugerirao siluetu slavuja. Tako smo i napravili i to se uistinu dobro prihvatilo! Sada bi teško mijenjali tu etiketu, jer je taj slavuj postao naša prepoznatljivost. Imali smo mi raznih prijedloga, svašta su nam crtali da promijenimo tu etiketu, jer, kao – stara je, ali nismo se nikada odlučili promijeniti našeg slavčeka.

A i njegovo prezime, Vodopivec, koje priziva maksimalnu trezvenost i ovisnost o vodi, nekako je u nesrazmjeru s visokoalkoholnim isparavanjima njegovih vina!?

– Meni moje prezime, Vodopivec, nije nikakav problem. Puno je sličnih prezimena, Vodopivac, Vodopija…, a Vodopivec kao prezime je moj ponos! Neki su mi u šali rekli da bi bilo prikladnije da se prezivam Vinopivec. Dobro, moramo se malo i šaliti, premda znam za slučaj da je jedan vinar promijenio svoje prezime u Vinopivac. Ali, to je bezveze. Zaboga, prezime je prezime i takvo je kakvo jest!

 

Nije Franc rekao na koga misli, ali Google je čudo i brzo sam otkrio da je svojedobno poznati vinar i vinogradar Tone Kostelec Dolc iz Bele Krajine uoči svog 50. rođendana podnio zahtjev za promjenom prezimena u Vinopivec. Kaže, njegovo ranije prezime Kostelec bilo je nemoguće prevesti pa mu je bilo lakše svima se predstavljati kao – “Winedrinker”! S druge strane, priznaje, promjena prezimena pokazala mu se kao izvanredan poslovan potez, jer “ljudi govore o vinu i Vinopivcu i to je najvažnije”!

Gdje god s Francom razgovarali u njegovoj vinariji, primjetit ćete da vas sa zidova promatra njegov djed, koji se, što je bila tradicija u obitelji, zvao Franc.

– Djed Franc je vjerojatno najzaslužniji za stvaranje ove naše vinske priče u koju su brojni naraštaji Francova dali značajan obol. Djed Franc je bio ponajbolja karika u cijeloj toj obiteljskoj niski vinara. Rođen je 1898. godine, ovo područje je tada bilo dio Austro-Ugarske i on je išao u Italiju u školu. U svoje vrijeme on je bio vrlo napredan vinogradar i vinar. On je već tada shvatio što znači higijena i čistoća u podrumu. Puno se naslanjao na učenje Matije Vertovca, svećenika, pisca i vinogradara iz Vipavske doline i njegovo iskustvo iz vinograda, savjete o čistoći grožđa. Govorio je slovenski, njemački, talijanski, hrvatski, jer je vjerovao da na ovom prostoru čovjek može opstati samo ako govori toliko jezika! Tu ga razumijem, i ja govorim slovenski, hrvatski, talijanski i engleski, i jednostavno ne može se drukčije.

Francovo divljenje djedu dobija dodatnu dimenziju zna li se da je, zbog rane očeve smrti, djed praktički zamijenio oca u njegovom odrastanju. A odrastanje je, prisjeća se Franc, moralo biti ubrzano!

– Ja sam, nažalost, došao u situaciju da sam zbog rane smrti oca Andreja morao brzo odrasti. Imao sam tek dvije godine kad mi se to dogodilo i jedva da se ičega i sjećam kad je otac u pitanju. A umro je u vrijeme berbe. Nakon toga sam živio kod djeda, tog mog Franca, koji je, kad sam se ja rodio 1956. godine, imao 60 godina. S njim sam poživio 6-7 godina i puno toga sam uz njega naučio. On je bio čovjek čelične discipline, tipični izdanak Austro-Ugarske, samo slijedi crtu i nema pritom ni lijevo ni desno. I puno je vjerovao u poštenje. Mogu reći da sam od njega naslijedio ljubav prema vinogradu, trti, zemlji, ali ne mogu reći da sam od njega nešto naučio o podrumarenju. Od njega sam naučio što je disciplina i to te više ne može napustiti.

Franc priča da svi bili uvjereni kako će očevom smrću “kmetija Slavčekova propasti i da će se cijelo imanje rasprodati”. Pritom malo zastane, glas mu zadrhti, pogleda u fotografiju djeda Franca na zidu i kaže: “Baš zato bi djed bio ponosan na ova naša vina i na sve što smo kasnije napravili!”

– Uspio sam prebroditi i očevu, a kasnije i djedovu smrt, a ja sam, kad sam došao do 18. godine, gledao samo u jedan cilj – održati kmetiju. Vinogradi su bili zarasli, tek jedan mali dio je bio u funkciji, sve je bilo obraslo šumom i šikarom. Ja sam uistinu morao brzo odrastati. Kad sam se oženio s Alenkom, zajedno smo zasukali rukave i dobro je sve krenulo. Nekada vam je uz rad potrebna i sreća…

Franc priznaje da bi mu više odgovaralo da se bavio trgovinom, da je “nešto kupovao i prodavao pa opet kupovao i prodavao”. Čak se jedno vrijeme i bavio trgovinom, i to dok je održavao naslijeđenih djedovih 6 hektara zemljišta.

– Ja sam 1985. godine, kad kod nas nije bilo robe koja se ovdje tražila, a u susjednoj Italiji se mogla nabaviti u izobilju, tamo često odlazio, kupovao i ovdje preprodavao. Mi smo tada, primjerice, proizvodili breskve i mogli smo ih prodavati u Italiji. Novca je bilo koliko si htio, a zamalo sam u Ljubljani otvorio firmu koja se trebala baviti voćem. Ali, nije se moglo u isto vrijeme baviti vinom, vinogradima i breskvama. Nešto sam morao ostaviti tako da sam se odlučio baviti samo grožđem i proizvodnjom vina. Bila je to dobra odluka! Mislim da je to bilo 1988., 1989. godine.

Franc i supruga nisu u potpunosti napustili breskve, kojima su okupirani zadnjih dana srpnja i početkom kolovoza. Doduše, breskvik im se prije prostirao na osam hektara, dok danas održavaju tek tri hektara. Sve drugo su iskrčili! S druge strane, vinogradi su s početnih djedovih šest narasli na 15 hektara.
Prije su puno, kao kooperanti, radili za Fructal, dnevno su brali po 10-15 tona bresaka. No, kad se cjenovno više nisu mogli usuglasiti, odluka o stavljanju većeg naglaska na vinogradarstvo i vinarstvo postala je konačna. Uostalom, vino im je bilo dobro krenulo, počeli su izvoziti u Ameriku, čak i u Južnu Koreju.
Proizvodnju soka od breskve zadržali su tek zbog svojih starih kupaca, koji su navikli na taj sok, ali i zbog talijanskog uvoznika vina, koji na talijansko tržište plasira oko 7.000 staklenih bočica soka od breskve.

– Nikada nisam zažalio za sve ove godine što sam u vinogradarstvu i vinarstvu, nikada! Bude odličnih godina, slabih, tuča, mrazova, suša…, ali, ipak, kad podigneš novi vinograd nema većeg užitka nego svjedočiti kako si od nekog trnja kultivirao zemlju, posadio trtu, a ona raste. Ti i ne postaviš pitanje kad će proći te tri godine da dočekaš prvi urod, a grožđe ti već stigne. Jedino što ti postaješ stariji. U ovih 20 godina se puno toga promijenilo. Prije si, ulazeći u ovu vas, u svakoj kući mogao kupiti vino. Danas u 32 kuće, koliko ih je u vasi, vino možeš kupiti tek kod mene i kod još jednog čovjeka, a i tom drugome je vinograd usputni posao i održava ga tek da ga ne iskrči!

Franc je u suradnji s najprominentnijim vipavskim proizvođačima rebule poput Mihe Batiča, Edvarda Svetlika, Primoža Lavrenčiča, Valtera Mlečnika ili Zmage Petriča vrlo aktivan u promicanju Vipave kao domovine rebule. Nije to, tvrdi, nikakvo kontriranje svojim kolegama i prijateljima iz obližnjih Goriških brda i Collija nego poticanje na pozitivnu konkurenciju.

– Trudimo se držati korak s najboljima, a u tom slučaju su i vaši izgledi puno veći!

Franc je ponosan i na svoj pjenušac od refoška (i merlota, kojega je 15 posto), na što su se odvažili tek rijetki vinari poput Vasje Čotara i Uroša Rojca.

 

– Ja sam jedini koji to radi u Vipavi. Mislim da sam jedini koji tu uopće pravi bilo kakav pjenušac. U stvari, ima ih ovdje koji nude pjenušac u svojoj ponudi, ali nisu ga oni proizveli, dali su ga drugdje da se napravi.

Franc uživa u pozitivnom ozračju koje se medijski stvorilo oko Slovenije i njezinih “naturalista” koji vino proizvode na način kako se to nekada radilo. Pritom je čvrsto na nogama i ne dopušta si da ga obuhvati euforija.

– Ovakvih “orange” vina se sjećam još iz svog djetinjstva, jer je takva vina proizvodio moj djed, samo što nisu bila tako profilirana kao sada, jer su se macerirala dan ili dva. I djed tada nije radio sortnu rebulu, kao što ja radim, radio se Vipavec, to je bila kupaža svih bijelih sorata, kao što danas radi Gravner. Treba jako paziti s prirodnim vinima, ne treba pretjerivati i maceracije ipak treba nadzirati. Ne smije se u konačnici proizvesti vino koje uopće nije užitno. Vino te mora pozvati da ga opet piješ, a ne da te odbije i da ga više nikada ne pomisliš piti!


Comments are closed.