FRANJO VOLF (Iločki podrumi): Riskirao život zbog arhivskih vina, nitko mu se zbog toga nije ni zahvalio!

0

Kad je 2013. godine, 133 godine nakon osnutka, Maison Joseph Drouhin otvorio javnosti vrata svojih podruma u Beauneu, burgundijskoj vinskoj prestolnici, bio je to prvorazredni događaj cijele vinske Francuske. Naime, kad je bilo i više nego izgledno da je Drugi svjetski rat pred vratima Francuske, poznati vinar, ali i trgovac vinima, Josephov djed Maurice Drouhin, razmišljao je kako zaštititi neka od najznačajnijih vina koja je u desecima tisuća držao u podrumu. Na kraju je odlučio kompletnu zalihu Romanée-Contija između 1928. i 1939. godine negdje sakriti i na njima temeljiti budućnost cijele obitelji u poslijeratnom razdoblju. Njegov podrum se nalazio u labirintu spilja ispod Beaunea od kojih su neke “izrezbarene” još u 13. stoljeću. Jedan dio podruma je, tako, prezidao i iza njega ostavio najdragocjenija vina. Članovima obitelji je samo rekao da o svemu ne smiju nikome i nikada ništa reći, a dok je slagao cigle svi drugi su po spiljama tražili pauke i stavljali ih na novi zid na kojem se vrlo brzo stvorila paučina. Zid je zahvaljujući paukovoj mreži već za nekoliko dana izgledao puno stariji nego što je u stvarnosti bio… Drouhinov podrum je, tako, zahvaljujući hrabrosti Josephova djeda, desetljećima svima predstavljao neko mistično mjesto na kojem se spasilo francusko nacionalno blago.


Ništa manje dramatičnu priču, koja je, zahvaljujući francuskom štovanju vina, postala opće mjesto u francuskoj vinskoj povijesti, mogao je ispričati André Terrail, nekadašnji vlasnik pariškog restorana Tour d’Argent, koji u svom podrumu danas ima nevjerojatnih 350.000 boca vina i koji čak 40 posto zarade ostvaruje baš od prodaje vina. U predvečerje Drugog svjetskog rata u podrumu tog kultnog pariškog restorana bilo je oko 100.000 boca od kojih su mnoge bile iz 19. stoljeća. André Terrail je bio ponosni Francuz za kojeg je “borba za domovinu” značila i “borbu za njezina vina”. Tako je, u tom duhu, André Terrail bio odlučio spasiti svoja najvrjednija vina tako što će prezidati dio podruma i iza novog zida ostaviti svoje vinske ljubimce iz 1867. godine – čak 20.000 boca. U suradnji s osobljem restorana cijelu operaciju preslagivanja vinskog arhiva, zidanja zida, napravio je za nevjerojatnih pet sati. Kad su Nijemci, mjesec dana kasnije, ušli u Pariz, Hitlerov izaslanik, maršal Herman Göring se odmah zaputio u Tour d’Argent želeći se uvjeriti u priče o bogatstvu restoranskog podruma. Naravno, poželio je vino iz 1867. godine i nemalo je bio iznenađen kad mu je domaćin odgovorio da toga vina više nema. Kad je Göring s pratnjom odlazio, zaplijenili su i odnijeli kompletnu zalihu iz podruma u kojem je bilo 80.000 boca.

Francuski vinari su zbog političke trusnosti područja na kojem žive kroz povijest naučili ne samo proizvoditi vino nego i što je rat. Oni su živjeli kroz ratove, neki i više njih, i bili su itekako svjesni svega što je potrebno za preživljavanje. Za Rothschilde iz Château Lafite-Rothschild iz Bordeauxa preživljavanje je značilo napustiti zemlju prije nego Nijemci preuzmu njihovo imanje. Za Henrija Jayera iz Vosne-Romanée u Burgundiji preživljavanje je značilo prodati vino za hranu kako bi njegova obitelj imala dovoljno za jesti. Za princa Philippea Poniatowskog iz Vouvraya preživljavanje je značilo zakopavanje najboljih vina u dvorištu kako bi imao nešto sa čim bi mogao ponovo započeti posao poslije rata… Svi ovi francuski vinski velikani u svojoj zemlji se slave kao heroji i pronositelji francuske vinske slave.

Franjo Volf, umirovljeni podrumar Iločkih podruma, nije znao za ove priče kad je 1991. godine, nekoliko dana prije srpske okupacije Iloka, uz pomoć nekolicine pomno odabranih djelatnika tog vinskog giganta na krajnjem istoku Hrvatske, odlučio zazidati jedan dio Starog podruma i u njega pospremiti čak 8.000 najvrjednijih arhivskih vina. Prije nekoliko dana Ilok je ponovo slavio Kapistranovo, blagdan njihovog nebeskog zaštitnika, kad se, tradicionalno, obilježava i dan grada. Nažalost, ni ovaj put, kao ni svake godine od početka mirne reintegracije tog dijela Hrvatske u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske, nitko se za najveću gradsku svetkovinu nije sjetio Franje Volfa i njegovog herojskog čina kojim je riskirao život da bi spasio nešto čime se svaki Iločanin ponosi. Sve ove godine nakon rata nisu ga se sjetili ni u državnom vrhu, čak ni kada je, kao glavni poklon, predsjednica Kolinda Grabar Kitarović princu Charlesu i vojvotkinji Camilli uručila vino staro 68 godina, arhivski traminac iz 1947. godine, koji je bio služen i na krunidbi engleske kraljice Elizabete II. Jer, da nije bilo Franje Volfa, ne bi bilo ni traminca za princa i vojvotkinju, a ni Iločki podrumi svojim gostima ne bi mogli pripovijedati priču o arhivskim vinima iz Starog podruma…

Da mu jedan od sinova sredinom 1991. godine nije služio vojni rok u JNA, vjerojatno bi i Franjo, zajedno sa suprugom i drugim sinom, sjeo u konvoj i, poput 8.000 Iločana, Šarengrađana i mještana Bapske napustio grad 17. listopada i otišao u višegodišnje progonstvo. Ovako, ostao je živjeti i raditi s bijelom maramom zakačenom na rukavu, da se zna tko je i što je.

Od tada je prošlo punih 25 godina, još se odlično sjećam svakog dana okupacije, no sve se pomalo stišava i prelazi u životnu kolotočinu kakvu je Ilok imao i prije Domovinskog rata, priča Franjo Volf.

Ovaj samozatajni čovjek, koji posljednjih godina živi od skromnih 2.400 kuna mirovine, prisjeća se da je pred početak rata u Starom podrumu, najvećoj iločkoj atrakciji, bilo oko 60.000 litara vina. Iločani su bili čak i započeli berbu u svojim vinogradima te godine, ali su, zbog poznatih događaja, prestali brati grožđe.

Kad je Ilok okupiran, novo vino se prestalo dovlačiti u Stari podrum… Ni berba 1991. godine nije bila obavljena do kraja. Naši su počeli brati grožđe i onda je zapucalo. Taman je bila pala i neka kiša i grožđe je, kad su Srbi odlučili završiti berbu, bilo već dosta istrulo i u tako lošem stanju da ga nije bilo moguće preraditi. Nešto su bili čak i pokušali, ali možete zamisliti kakvo je grožđe bilo kad ga ni muljača nije mogla progurati kroz onaj kolut, ni čorbe nije moglo biti. A ono što su odvojili bilo je s toliko sladora da vino nije moglo vriti. Onda su odustali od svega. Izgleda da ih je zadovoljilo što je u novom dijelu vinarije bilo ostalo dosta vina od ranije, priča Franjo.

Jedan od njegovih sinova je u konvoju napustio Ilok, a Franjo i supruga su ostali čekati povratak drugog sina iz JNA. Kaže Franjo: “Pa gdje će se vratiti ako ga ne dočekamo kući?” Taj drugi sin, koji je služio vojni rok u Sloveniji, kasnije je premješten u Bosnu i Hercegovinu, a otamo u Srbiju odakle se u konačnici preko Mađarske vratio u slobodni dio Hrvatske.

Prema vlastitom priznanju, Franju u početku okupacije Iloka nije bilo strah, no “vrlo brzo su počela maltretiranja i prijetnje”.

Svaki dan sam dolazio na posao i svjedočio kako ovi naši, koji su ostali raditi u Iločkim podrumima, nisu mogli distribuirati toliko vino pa su od njega pekli rakiju. Prvo su u Srbiji kupili kazan od 500 litara i svakih desetak dana slali u Suboticu oko 6-7 tisuća litara rakije. Uskoro se to pokazalo nedovoljnim pa su za godinu dana kupili još jedan kazan. Možete znati koliko se rakije peklo kad su dva puta morali mijenjati one hladnjake, jer su bili pregorjeli! U sedam godina, koliko je Ilok bio okupiran, iz Starog podruma, gdje sam radio, pokrali su pola arhivskih vina. Nije u pitanju samo vrijednost tih vina, oni su takvim odnosom prema vinu pokazali kako ne poštuju vino. U tih sedam godina nisam susreo nijednog koji je išta znao o vinu! Jer, da je barem netko nešto znao, ne bi dopustio da se od traminca radi rakija!

Franjo tvrdi da tehnolozi koji su u ratnim godinama radili u Iločkim podrumima nisu bili neki stručnjaci u svom poslu te da vino koje se tada proizvodilo “nije bilo neke kvalitete”. S druge strane, tvrdi, u “njegov” Stari podrum ulazilo se kako je kome palo na pamet i iz arhiva uzimalo vino kao u samoposluzi.

Ovdje su bili i rezervisti i vojnici JNA i paravojske kojekakve i svašta sam doživljavao… Ja dođem na posao, a vrata širom otvorena. Oni su znali tijekom noći obiti vrata i pogostiti se sjedeći na podu podruma. Mogao sam samo provjeriti što nedostaje i to zapisati i prijaviti njihovoj miliciji. Međutim, ja dođem u miliciju, a oni se meni idu pohvaliti kako su mi dobra vina, ali da su ih protjerala!!! Ma, oni bi se tog vina prežderali, a ta vina su prefina, nisu za oblokavanje i gemištanje. Svaki dan sam dolazio na posao i razmišljao tko će mi banuti na ta vrata i upucati me. Držali su me i u zatvoru, samo u Vukovar su me vodili 40 dana zaredom na kopanje rovova, kao i 10 dana u Nijemce i 30 dana u Apševce. Nikome se ne ponovilo!

Zazidavanje dijela Starog podruma, priča Franjo, bila je ideja pokojnog prijeratnog i prvog poslijeratnog direktora Iločkih podruma Ivana Juroša.

Bila su tu još četvorica iz Iločkih podruma, koje smo pomno odabrali i koji su se morali izjasniti da nikome ni riječ ne smiju zucnuti o tome što radimo tako da je sve uspjelo ostati doslovno tajna. Zazidali smo oko 8.000 boca, a ostavili smo vidljivo izloženo još njih nekoliko tisuća, pa da se ne može reći da smo sve maknuli, priča Franjo.

Prema njegovim riječima, nitko nijednog trenutka nije posumnjao da se nešto nalazi iza zida kojeg su zazidali. Čak ni kolege iz Iločkih podruma, koji su ostali u Iloku, a radili su u novom podrumu, po dolasku u Stari podrum ne bi ništa primjetili.

Ništa nisu znali, a razvidno smo odlično zamaskirali zid kojeg smo prekrili paučinom koju smo skupljali po drugim dijelovima podruma.

Zid kojim je od očiju javnosti bilo odvojeno čak 8.000 arhivskih vina srušen je tek kad su se Iločani masovno vratili u svoj rodni kraj 1998. godine.

Jedva sam čekao uklanjanje zida, zanimalo me što je ostalo od vina, kako izgledaju vina. Kad ono, paučina po cijeloj prostoriji, patina se uhvatila na butelje, ma divota! Tada smo umjesto zida postavili metalnu rešetku, koja je i danas na tom mjestu. A nakon rata smo stavili metalne pločice s natpisima o vinima koja se tamo nalaze, prije toga se sve vodilo u knjigama i u mojoj glavi.

Zvuči nevjerojatno, ali Franjine muke su bile još veće nakon rata, jer ga je dosta Hrvata izopćilo zbog ostanka u okupiranom Iloku. Na njegovu sreću, nijednog trenutka mu nije prestao vjerovati pokojni direktor Ivan Juroš, koji nije dopuštao da se o Franji izrekne ijedna loša riječ. Uostalom, Ivan Juroš je najbolje znao što je Franjo uspio sačuvati u Starom podrumu. Franjo je sve do odlaska u mirovinu nastavio raditi i kao glavni kuhar Iločkog vinjaka, koji je, također, uz traminac, velika prepoznajnica Iločkih podruma.


Leave A Reply