MARIJAN ARMAN – Vino je najljepša umjetnost na svijetu

0

Kad se uđe u ukusno uređeni prostor vinarije Marijana Armana u Nardućima nedaleko od Vižinade, nemoguće je ne zamijetiti prekrasni, ali raštimani, više od 130 godina stari Baumbachov klavir. Marijan ga je kupio “prije puno godina”, kad je došao u mogućnost nabaviti ga i smjestiti u prostor vinarije. Čin kupnje je bio simbolične naravi, jer “generacijama prije mene posjedovanje klavira bio je san ravan odlasku na Mjesec”.


Činilo mi se u jednom trenutku da je njegovo postavljanje u ovaj ambijent toliko počelo širiti pozitivnu energiju da bi to svatko tko bi ovdje došao i osjetio, prisjeća se Marijan.
Nažalost, nemoguće je provjeriti, ali pokretanje glazbenog festivala na susjednom brdu u Grožnjanu – “Jazz iz Back!”, kojeg je utemeljio legendarni hrvatski glazbenik Boško Petrović, nekako se podudara s vremenom kad je beskrajno simpatični i dragi “vibrafonist, skladatelj, vođa sastava, producent, promotor, diskograf i jazz edukator” (tako ga nakitiše na Wikipediji!), dolazio u Narduće, “puknuo” dva akorda na raštimanom Baumbachu i svoje domaćine, s pripadajućim gostima, pozdravljao riječima: Gdje ste, patuljci?
Boško je desetljećima djelovao kao voditelj ljetne škole jazza u međunarodnom centru Glazbene mladeži u Grožnjanu, a nakon što je otkrio Marijanovu malvaziju, Nardući su mu postali “centar za poslijepodnevnu meditaciju”.
O da, Boško je bio dragi prijatelj i veoma, veoma čest gost u Nardućima. Dugo su trajala ta vinska druženja i uživanja u vinu u ovom ambijentu. On je uz našu malvaziju znao provoditi sate i sate i s terase gledati prema dalekoj pučini i beskrajno meditirati i uživati. Naša druženja su počinjala u poslijepodnevnim satima, nakon radnog dana, i često se znalo dogoditi da bi on i sam znao ostati uz čašu malvazije i meditirati dok se ja ne bih vratio s nekog poslovnog sastanka na koji bih morao otići. Često se znalo dogoditi da bi se pored Boška znalo okupiti društvo, evo moji zetovi Luka i Igor znaju svirati gitaru, čak bi se i zapjevalo i zasviralo.
Na Baumbachu stoji i Marijanova fotografija iz mlađih dana, a na kojoj je snimljen s brkovima s kojima neodoljivo podsjeća na legendarnog hollywoodskog zavodnika Clarka Gablea. Uredan i modno osviješten, dodao bih, izgledao je poput unuka Giorgija Armanija, a ne Giorgija Armana, kako se zvao njegov djed! Marijan Arman više ne nosi brkove. Kao što ih i nikada prije te fotografije nije nosio. A o svojoj modnoj epizodi sa smješkom govori da je trajala vrlo kratko.
Na zidu u kušaoni držim fotografije članova obitelji i na njima se vidi da smo samo djed i ja nosili brkove. Moji brkovi, na neki način, bili su sentimentalna veza s djedom i obrijao sam ih kad je došlo vrijeme za promjenu. Inače, brkove sam pustio kad sam postao najmlađi nono među vinarima, imao sam 48 godina.
Na sljedećem zidu, pak, novi niz portreta na kojemu uz, ovaj put obrijanog, Marijana Armana stoje kćeri Ines i Nina te unuka Mia, dok ispod njihovih portreta stoji natpis – “The Story continues…”

Marijan je pritom vjerojatno mislio da vinarija i nakon njega ima na kome ostati. Od tiskanja te goleme slike do danas u međuvremenu se rodio i unuk koji je u skladu s tradicijom u obitelji Arman, kao prvo muško dijete u generaciji, dobio ime Ivan. Ali, priča s tim portretima na zidu je s Vinistrom 2018. godine, na kojoj je Marijan zaslužio titulu šampiona za svoju Gcru svježu malvaziju, dobila svoje pravo utjelovljenje.
Naime, Marijan je je bio među istarskim vinskim prvoborcima koji su priznanjima za svoja vina utrli put Istri kao, vjerojatno, najuzbudljivijem vinskom odredištu u Hrvatskoj u zadnjih petnaest godina. S malvazijom iz 1999. osvojio je Vinistru, a s berbom iz 2000. godine na tada vrlo uglednoj zagrebačkoj vinskoj smortri Vinovita dobio je priznanje za najbolje bijelo vino u Hrvatskoj.
To su bili značajni koraci koji su nas motivirali da jače i agresivnije krenemo u vinsku priču. Nakon što sam 2003. godine na Vinoviti za teran osvojio Studec i za najbolje crveno vino u Hrvatskoj uslijedila su priznanja na međunarodnim natjecanjima. Nagrade su svim vinarima iz Istre puno značile, dodatno su nas motivirale, jer su medijski uvijek bile dobro popraćene i mogle su se zbog toga tržišno vrednovati puno bolje nego da smo ostali u nekoj anonimnosti.
Sve do tih velikih nagrada Marijan nije bio stopostotno u svojoj vinskoj priči. Radio je kao ekonomist u nekim tvrtkama, a proizvodnja vina bila mu je obiteljsko nasljeđe o kojem je morao brinuti. No, tvrtke u kojima je radio redom su propadale, a vina koja je pravio postajala su sve cijenjenija. Ulaskom u novo tisućljeće prestale su sve dvojbe – vino je postalo njegova glavna i jedina preokupacija!
Moj životni interes od početka nije bio isključivo vezan za vino. U potpunosti sam se opredijelio za vino kad su nastupila teška vremena i kad sam shvatio da se na krilima brojnih priznanja, koje sam počeo dobivati, vina mogu i tržišno valorizirati i da se od njih može početi živjeti i raditi biznis.
Krajnje pedantan, što se vidi u svakom kutku vinarije, zbrojio je dva i dva i zaključio da su položaji na kojima se nalazi njegova loza među najboljima u Istri te da nije slučajno što istarski gigant Agrolaguna upravo svoja najbolja vina pravi od grožđa s područja Vižinade. Naime, njegovi vinogradi blago padaju prema dolini Mirne, većinom su na brežuljcima “na dobrom ozračenju” što jamči gotovo izostanak raznih bolesti i zaraza. Za lijepoga vremena, osim pogleda na more, iz njegovih vinograda vide se i obrisi zgrada u Veneciji.
S druge strane, nije da mu nije imponirala slava koju je stekao svojim nagradama i koje su ga svrstale u kategoriju prvoboraca istarske vinske revolucije, zajedno s Matoševićem, Kozlovićem i Degrasijem.
Kao prvo, mi smo eksperimentirali, istraživali… Za nas je strašno puno značilo da su ta naša istarska vina doživjela priznanja na svjetskim vinskim festivalima, među ljudima koji nešto znače u svijetu vina. Osjećali smo se ponosno, uživali smo u svojoj veličini, bili smo veći od predsjednika države.
Sa svojom malvazijom bio je prvi Istrijan koji je na velikom natjecanju Vinitaly odlikovan Velikim priznanjem (Gran Menzione) za tu sortu. Gran Menzione osvojio je, i to dva puta, za chardonnay Zlatna vala, a posebno je zanimljivo da je taj veliki uspjeh postigao i s teranom. Opet, ne treba zanemariti ni poluslatki muškat s kojim je svojedobno bio pokorio Zagreb i Ljubljanu. Nakon zlatne medalje u Ljubljani, predsjednik krovne svjetske organizacije vinara pozvao ga je da muškat pohrani u pariškom Muzeju vina! Marijan je, pak, među rijetkim istarskim vinarima koji se poigrao sa sauvignonom blancom, a struka je utvrdila da je postigao nemoguće i napravio izvanredno vino od te sorte koja je poznata kao sorta kontinenta.
Htio sam vidjeti što ta sorta može dati u ovim krajevima. Ukratko, sauvignon je fantastičan. U jednoj su ga austrijskoj publikaciji ocjenjivači naveli kao ponajbolji uvozni sauvignon na austrijskom tržištu. A to ima veliku težinu, jer su Austrijanci jako ljubomorni na tu sortu, ipak je sauvignon njihova priča! Ukratko, za ovu sortu u Istri trebalo je hrabrosti, pogotovo što uopće nismo mogli niti predvidjeti u kom će se smjeru razvijati priča. To je za nas bila čista pustolovina.
Marijan smatra da je prije, u počecima svoje vinske priče, kad su počele dolaziti prve značajnije nagrade za njegova vina, mogao dopustiti malo lutanje “između hobija, gušta i profesionalizma”, što sada ne može ni zamisliti. Jer, “sad je doba čistog biznisa koji zahtjeva maksimalnu ozbiljnost i privrženost poslu, emocijama tu nije mjesto”.
Stoga, koliko god me veselili uspjesi u onom prvom i meni vrlo značajnom razdoblju, kad su mi priznanja bila dodatni poticaj za razvijanjem i širenjem vinske priče, toliko sam uvjeren da ovi posljednji uspjesi, a pritom najviše mislim na šampionsku titulu na Vinistri, ponajviše vesele moje kćeri Ines i Ninu i njima daju podstrek za maksimalnim angažmanom!

Marijan za sebe voli reći da je umjetnička duša koju je samo splet nesretnih i nespretnih okolnosti spriječio od nekog aktivnijeg angažmana na pozornici. Nekada je svirao gitaru, a zbog nezgode s prstima sada samo pjeva.
U osnovnoj školi sam naučio svirati bugariju i svirao sam je u našem slavonskom školskom sastavu. Valjda je tada bila takva filozofija čuvanja kultura naših naroda, ali svaka škola je morala njegovati drugi folklor. Naša osnovna škola u Vižinadi je imala tamburaški sastav, a osnovna škola u Višnjanu njegovala je dalmatinski štih. Eto, ja sam tako svirao bugariju i to su bili moji prvi doticaji s nekim instrumentom, premda sam osjećao od malih nogu fasciniranost gitarom.
Priznaje da ga znaju ponijeti emocije, voli glazbu, slikarstvo, obožavao je, ali i pisao – poeziju.
Ima jedna zanimljiva anegdota koja me i danas, kad se prisjetim odrastanja svojih kćeri, jako razveseli. Kad je moja starija kćer išla u osnovnu školu, kao i svi, tako je i ona morala rješavati različite zadaće i kući učiti o nečemu. Tako je jednom morala naučiti napamet neku pjesmu, a mene je zamolila da držim knjigu i kontroliram riječi koje je recitirala. Bio sam okupiran u potpunosti nekim drugim poslom, uzeo sam tu knjigu, ali ne i provjeravao stihove koje je ona recitirala, samo sam je slušao. U jednom trenutku se meni sve to učini poznatim i prekinem je pitanjem:
Pa, što ti to recitiraš?
Pogledam bolje, a ono u knjizi iz koje su učili našla je mjesto pjesma koju sam ja napisao u šestom razredu osnovne škole!!! Bila je to pjesma Balote, što znači – lopte. A pjesma je govorila o zimskim radostima grudanja… Pazite, nevjerojatan je to osjećaj kad puno, puno godina kasnije slučajno otkrijete da ste kao dijete napravili nešto što je ostalo i iz čega vaša djeca uče!
Nema više Boška Petrovića, ne svira gitaru, ne piše poeziju, klavir je sve raštimaniji, ali Marijanu je umjetnost još uvijek na prvome mjestu. I to “najljepša umjetnost na svijetu”, a za njega je to – “vino”!


Comments are closed.