PIOTR HANUS – Nama Ilok nije bio cilj, on nam se dogodio!

0

Ako je stvarno u alkoholu istina, onda smo nedavno dobili najbolji kompliment na naših nekoliko godina života u Iloku. Naime, sjedili smo s našim susjedima, puno se i popilo, u jednom trenutku mi se, u naletu iskrenosti, taj naš susjed obratio:


– Nema veze što si Poljak, ti poštuješ naše običaje i zakone, ti si naš!

Piotr Hanus, Poljak iz gradića Jasło pored Krakova, informatičar, bivši menadžer u informatičkoj tvrtci i bivši direktor u PGNiG, poljskoj državnoj kompaniji za naftu i plin, sa suprugom Alicjom toliko se udomaćio u Iloku da je, primjerice, lokalno odmjeravanje majstora ribljeg paprikaša u Šarengradu nemoguće bez njegove nazočnosti. Ne kao gosta nego kao aktivnog sudionika fišijade!

– Zasad mi je najbolji rezultat četvrto mjesto u konkurenciji 12 kuhara! Nisam nezadovoljan, jer moj pristup kuhanju fiša u odnosu na druge je – poseban. Naime, mi se trudimo živjeti prirodno pa u skladu s tim u fiš ne stavljam nikakvu “kemičku”, idu samo mljevena i tučena paprika, luk, paprika i riba, ništa drugo. Nikakav fant! S obzrirom da svi koji pobjeđuju stavljaju fant, naše četvrto mjesto je fantastičan uspjeh. Inače, fišijada u Šarengradu se tradicionalno održava na Petrovo, a to je moj imendan…

Piotr je uistinu udomaćio u Iloku, shvatio je i da ne može tek tako nešto opsovati na poljskom jeziku, jer u društvu u kojem bude uvijek se nađe neki Slovak koji ga dobro razumije što kaže…

Inače, Piotr je prvi put u Ilok došao – “otprilike”, bio je na proputovanju za Makarsku.

– Ne znam zašto, ali taj put je žena izabrala da na more idemo istočnim dijelom Mađarske te usput obiđemo Debrecen, Mohač… Nama Ilok nije bio cilj, on nam se dogodio! O Iloku smo prethodno bili nešto gledali na poljskoj televiziji u nekom dokumentarcu u kojem se, među ostalim, govorilo i o vinu na istoku Hrvatske. To je bilo krajem 2013. godine i tu su nam oči prvi put sijevnule za tim krajem. Supruga i ja smo inače veliki ljubitelji vina, posebno vina iz ove regije. Čuli smo, dakle, za iločki traminac, iločku graševinu, čuli smo i za sporenja je li bolja iločke od kutjevačke graševine – o tome se i u Poljskoj priča! Kad smo, dakle, na ljeto 2014. godine krenuli na more, u Iloku smo se zadržali 2-3 dana, dolje u hotelu, i tada smo naletjeli na vino Vinarije Trs, njihov čuveni Dekan. To vino nas je oduševilo, baš nikakvu zamjerku mu nismo mogli naći. Dekan je, jednostavno, postao cilj kojem stremimo i kakvo vino bismo i mi htjeli proizvesti, priča Piotr.

Međutim, prvi boravak u Iloku bio je u potpunosti turistički. Piotr i Alicja ni u primisli nisu imali ideju da će se tamo nastaniti, a kamoli da će jednog dana u Iloku proizvoditi vina. Obilazili su vinske podrume, razgovarali s vinarima i nakon tri dana napustili su Ilok odlazeći na more.

– Vjerujte mi, tada još nismo pokazali nikakvu namjeru ostati u Iloku. Svidjelo mi se, ali sam računao da za Ilok uvijek imamo cijeli život na raspolaganju. Sinovi su nam u to vrijeme bili na fakultetu, a i ja sam radio u Varšavi.

Kad su Piotr i Alicja, pak, došli u Makarsku, posebno nakon “duhovne obnove” koju su obavili u vinarijama i vinogradima Iloka, tema “prekida priče s Varšavom” nametnula se sama po sebi. Zbog velikih poslovnih obveza i boravka na poslu po 16 sati dnevno, privatni i obiteljski život Piotra Hanusa našao se na velikoj kušnji.

– Bio sam rob posla, to nije više bio nikakav život. Alicja i ja smo tako u Makarskoj odlučili da je krajnje vrijeme za neku promjenu!

Nakon godišnjeg odmora u Makarskoj, Piotr i Alica su otišli, prvo, ponovo u Ilok, “utvrditi gradivo”. Boraveći drugi put u tom najistočnijem hrvatskom gradu, pomislili su kako ne bi bilo loše “tamo nešto kupiti i prepustiti se uživanciji”. Pogledali su oglase u kojima su se oglašavale prodaje kuća, a njima se iz samo njima poznatih razloga svidjela malena kuća od 80 četvornih metara na početku Gajeve ulice.

– Možda nam se svidjela baš zato i što je malena, ne traži puno za održavanje. Kad smo vidjeli kuću, odmah smo ostavili kaparu, a ostatak sam uplatio preko računa. Samo sam zamolio gazdu da sve isprazne, jer smo kanili namještaj donijeti iz Varšave. Ponovo smo došli u Ilok sljedeće godine, na ljeto 2015. godine i – ostali! Nitko ni od djece ni prijatelja nije se iznenadio zbog naše odluke da doselimo u Ilok. Svi oni znaju da sam ja malo čudan, možda su pomislili samo da smo još više poludjeli! S druge strane, svima je naša selidba dobro došla, jer svi oni sada imaju gdje doći, prespavati nekoliko noći i džaba piti dobro vino.

Piotr i Alicja vole reći da su do dolaska u Ilok više od 20 godina uživali u pijenju dobrih vina, kao i da su cijelo to vrijeme pritajeno snivali kako bi to svoje iskustvo mogli iskoristiti i okušati se u proizvodnji vina po svom guštu! Piotr kaže da je njegov vinski ukus “dosta univerzalana, ali i karakterističan za Poljsku”, te da ga je baš zato “oborila s nogu graševina Dekan”.

– Ja nisam poput Hrvata koji bi cijeli dan mogli piti gemište, meni to ne paše. Premda sam se na ovim vrućinama polako i ja počeo na to navikavati…

Niti po doseljenju u Ilok Piotr još uvijek nije ni pomišljao na mogućnost da ostvari svoje snove.

– Svidio nam se krajolik, htjeli smo uživati u tom podneblju u kojem se proizvode tako dobra vina. Jer, da sam ciljano doselio kako bih postao vinar, jasno je da ne bi uzeli baš ovako malu kuću bez ikakvog podruma, pogotovo što se u vrijeme kad smo se raspitivali za kupovinu kuće nudilo i nekoliko objekata s već izgrađenim podrumima. A prodavala se tada i vinarija Marija…

Kad su došli i uselili se u svoju kućicu iz snova, Piotr i Alicja su shvatili da je “još života pred njima, najmanje 10 godina”, te da neće moći samo šetati gradom i čupati travu u vrtu. Postavili su si pitanje:

– Što ćemo sada raditi?

Aliciji život u Iloku nije trebao biti nikakva smetnja za njezine računovodstvene poslove koje je sa svojim klijentima iz Poljske mogla obavljati i internetski. Piotr je, pak, “onako zajebantski”, napravio neke informatičke programe “za sustav prodaje vina”, ali, smatrao je – to nisu bili nikakvi ozbiljni poslovi. I onda, krajem ljeta 2015. godine, “dogodio se klik” koji ih je gurnuo u vlastitu vinsku priču!

– Sve naše ključne odluke u vezi s Ilokom donijeli smo ljeti! Prvo smo na ljeto 2014. godine ovamo “zalutali”, na ljeto 2015. godine smo u Ilok doselili, a krajem ljeta 2015. godine ulazimo u vinsku priču. Izgleda da ljeti, kad malo više popijemo vina, više i poludimo!

Kao stranci nisu mogli osnovati Obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo, mogli su, dakle, osnovati društvo s ograničenom odgovornošću, a za to im je trebalo nekoliko tjedana.

 

– Što je tu bilo zanimljivo? Došli smo do javnog bilježnika i, kao što je praksa u Poljskoj, donijeli gotov ugovor o osnivanju društva. Javna bilježnica nas je upitala:

– Dobro, gospodine, što vi mislite da sad ja trebam raditi?

– Ne znam, oprostite, nisam vas htio uvrijediti, ali kod nas je takva praksa. Mi sve napravimo i donesemo samo radi ovjere…

– Ne, u Hrvatskoj to pišu javni bilježnici, ali, dobro, pregledat ću ovo što ste mi donijeli.

– Za dva dana me zovnula i rekla:

– Svaka vam čast, nemam što popraviti, eventualno nekoliko pravopisnih grešaka, sve je kako treba.

– I dala nam je popust u pola cijene i zamolila nas da joj ugovor pošaljemo u elektroničkom obliku, jer bi ga ona htjela koristiti kao šprancu za neke buduće aktivnosti!!!

I tako su Piotr i Alicja osnovali Podunavska vina, bilo je to neposredno pred berbu krajem ljeta 2015. godine. A garaža, koju su obložili stiroporom debljine 35 centimetara i u koju su mogli smjestiti 10.000 litara, kako bi poslužila svrsi barem prvu godinu, postala je uvjerljivo najmanja vinarija u Hrvatskoj. Tek kasnije su unajmili pravi podrum u Šarengradu. Sada čekaju da se kod njihova najvećeg iločkog prijatelja i uzora Zlatka Bošnjaka Đuze iz Vinarije Trs, okončaju građevinski radovi na novoj vinariji kako bi u tom prostoru zakupili kutak za proizvodnju svojih vina.

– Vinograd nismo mogli kupiti, jer po zakon stranac mora prvo živjeti nekoliko godina u Hrvatskoj kako bi stekao pravo da to napravi. S druge strane, temeljni kapital nam je bio premali da bi još firmu teretili s vinogradom. Tako je došlo do ideje da za potrebe proizvodnje vina otkupljujemo grožđe od drugih vinogradara.

Kako im je bilo ostalo tek dva tjedna do početka berbe, Piotr i Alicja su se našli u “nemogućoj misiji” nabavke bačvi. Premda su im znalci sugerirali da se takve kupnje dogovaraju bitno ranije, ni sekundu nisu klonuli duhom i predali se zbog eventualnog zida na koji su mogli udarati glavom. Otišli su u Petrovaradin i kod lokalnog malog proizvođača naručili dvije bačve kapaciteta po 5.000 litara, ručno rađene, obložene dvostruko debljim čelikom nego što se inače radi.

– Berba je bila počela, Alicja je tražila odgovarajuće grožđe po vinogradima, a ja sam s bačvama bio u Vukovaru na carini! I uspjeli smo – bačve smo doslovno istovarili u garažu i sutradan ih napunili moštom. Sve je bilo na knap!

Njihov prvi izbor je bio – rajnski rizling. Tu sortu su najbolje poznavali, jer rajnski rizling je u Poljskoj jako popularan. Nažalost, u Iloku su pronašli premalo sirovine za vino te su bili prisiljeni uzeti po pola rajnski rizling i graševinu.

– Alicjina ideja je bila napraviti kupažu te dvije sorte. Nismo bili sigurni u domet koji smo ostvarili te smo vino odmah dali na nekoliko natjecanja na kojima smo osvojili zlato i srebro. Ali mi nismo bili zadovoljni! Radili smo ga sami, bez ikakvog ranijeg vinarskog iskustva. Tek nam je naša prijateljica iz Iločkih podruma, Blanka Štefanek, sugerirala neke enološke pripravke za ostvarenje ideje koju smo htjeli ostvariti, a nismo znali kako to postići. I inače nam je ona bila pri ruci za sve što nam je trebalo, sve dok nije imala gadnu prometnu nesreću zbog koje se oporavljala duže od godinu dana. U tom razdoblju smo se spojili sa Đuzom, koji nam je 2016. godine pomogao naći grožđe, ali i ustupio bačvu za fermentaciju, jedna bačva nam je bila ostala neprodana. Zašto? Odlučili smo ne prodavati vino u Hrvatskoj, ne želimo nikome od naših iločkih prijatelja vinara biti konkurencija, jer znam da se i oni dosta muče s prodajom. Pritom u Poljsku nosimo i njihova vina, uz naših 8-15 tisuća litara. Sad će uskoro biti veliki vinski sajam u Poljskoj i tamo ćemo mi financirati naš Sremski kutak u kojem će biti vina svih vinara iz Srijema.

– Međutim, u Poljskoj su nam odbili zahtjev za prodaju vina na temelju nekog zakonskog akta u kojem se navodi da – strane tvrtke to ne mogu raditi u Poljskoj! Onda smo morali napraviti u Poljskoj društvo s ograničenom odgovornošću za koje su nam dali odobrenje za veleprodaju u Poljskoj, ali ne i za uvoz – trebalo je napraviti još i trošarinsko skladište. Trebalo je vremena za sve to napraviti i zato je bačva iz te 2015. godine ostala neprodana! TRS nam je tada puno pomogao, jer mi nismo imali slobodnog prostora za ništa zbog vina koje je, neprodano, zatrpalo svaki kutak kuće u kojoj je, čak i u spavaćoj sobi, postojala tek staza do kreveta, ali sve okolo je bilo pod vinom.

Kad su osnovali svoju poljsku tvrtku, njihova tvrtke iz Poljske je mogla početi surađivati s njihovom tvrtkom iz Hrvatske. Piotr to ovako objašnjava: “Ja iz Poljske počeo sam surađivati sa sobom u Hrvatskoj i obrnuto!”

Nakon tri godine rada, Piotr je prvi put u poreznoj upravi mogao ispuniti obrazac za ostvarenu dobit. Prema njegovom tumačnju. “to znači da zarađujemo i da sve ovo imam smisla”!

– Premda, nama je sve ovo više strast i ludost, nego mudrost i ekonomija!

Piotr i Alicja su odlučili proizvoditi i frankovku, premda je ta sorta u Poljskoj sinonim za “boliglavku”!

– Iz Češke, Slovačke ili Mađarske uvozile su se takve frankovke da pravi zaljubljenici u vino u Poljskoj čim vide naziv “frankovka” odmah pomisle na – glavobolju. Zato smo mi na etiketu stavili američki izraz za frankovku, limberger, da ne bi krivo gledali na vino. Frankovka u Poljskoj ima težinu kao Ribar u Hrvatskoj. Kupi je i – gotov si.


Comments are closed.