Vinartova osoba godine u vinskom svijetu Hrvatske je Vlado Krauthaker

0

Nisam imao iluziju da bi me mogli izabrati vinskom osobom godine u Hrvatskoj, a kad sam vidio tko je, osim mene, još zaslužio nominaciju, smrznuo sam se. Na bini sam stajao stiješnjen između Nikole Benvenutija i Vlade Krauthakera, a fizički je nedostajao također nominirani legendarni profesor Agronomskog fakulteta Edi Maletić.


– Vlado, ja sam ovdje zalutao, šapnuo sam Vladi Krauthakeru kad se dogegao do mene.

Nagrada je, naravno, otišla u njegove ruke. Zasluženo, kao što su i svi drugi laureati prije njega zasluženo došli do svojih priznanja.

Zaslužnicima, kojima je Saša Špiranec, spiritus movens cijele ove akcije, obećao počasno mjesto u budućem Vinskom muzeju, koji će, kad se izgradi, biti šlag na tortu Vinartove afirmacije vinske kulture u Hrvata, proglašeni su Franjo Lebar, Zlatan Plenković, Vlado Borošić, Nikola Mirošević i Ivan Enjingi. Ženska udruga vinskih zenesenjakinja, WOW, koju  predvodi Sanja Muzaferija, pjenušcem godine izabrala je Bolfanov Centurion, bijelim vinom Graševinu Premium 2013 Jasne Antunović Turk, roseom Teutu Vinarije Prović iz Opuzena, crvenim vinom Teran 2015 Vinarije Benvenuti, a slatkim vinom godine Ambru Alena Bibića.

Distributerom godine proglašen je Roto dinamic, Bornestein je najbolja vinoteka, a web shop Vino.hr.

Najboljom vinarijom Slavonije i Hrvatskog Podunavlja izabrana je Vinarija Krauthaker, Šember je bio najbolji u Bregovitoj Hrvatskoj, Vinarija Miloš u Dalmaciji, dok je u Istri, s uvjerljivom većinom glasova, barem tako je rekao Saša Špiranec, konkurenciju, u kojoj su bili Damjanić, Cattunar, Kozlović i Franković, potukao Marko Fakin.

Nisam baš preveliki ljubitelj domjenaka tako da sam se vrlo brzo nakon svečanosti u kinu Kaptol Boutique Cinema zaputio natrag u Osijek. Izlazeći iz auta na benzinskoj crpki Dragalić skoro sam se na vratima kafića, gdje sam namjeravao popiti kavu, sudario s – Vladom Krauthakerom i njegovom kćeri Martinom!!!

– Što je, Željko, ni ti ne voliš ove zabave, obratio mi se sa smješkom.

– Meni je ovo bila jedinstvena prilika pozdraviti prijatelje, a njihove reakcije mi govore da to što pišem, izgleda, ljudi i čitaju. Uostalom, baš jučer u Jutarnjem listu Saša Špiranec je jako nahvalio Vinske priče Slavonije i Hrvatskog Podunavlja.

(“… Garmazov rukopis je i u ovom slučaju ponovno izravan i autentičan, nimalo opterećen podacima i statistikama, a maksimalno koncentriran na ljude, njihov osobni profil te na životne sličice i anegdote koje nam o vinu često govore više nego ampelografski ili enološki podaci kojima nas drugi priručnici i vodiči redovito zasipaju. Vedrina i dobronamjernost autorova duha toliko je zarazna da se vinari, o kojima je u ovoj knjizi riječ, s lakoćom otvaraju te otvoreno iznose svoje poglede i svjetonazore, prepričavaju događaje koji su ih definirali, šaljive anegdote ili pak sudbonosne trenutke svojih života. Primjerice, priče o dvije vinske vedute Slavonije, o Enjingiju i Krauthakeru, bolje su od bilo čega što je dosad napisano o tom velikom dvojcu.”)

Vlado se, inače, u svom pozdravnom govoru, među ostalim, posebno zahvalio i Ivanu Enjingiju koji mu je, tvrdi, pomogao u počecima svoje samostalne vinarske karijere u Kutjevu. No, ono što Vlado ne zna, kao ni većina okupljenih u potpuno ispunjenoj velikoj kino dvorani, Ivan Enjingi je jedva došao na ovu svečanost, jer ga je nekoliko dana ranije – pregazio vlastiti konj Sokol.

– Sokol vas nije volio, upitao sam Ivana.

– Ma, najgore je što smo se prije te nezgode baš lijepo družili, nahranio sam ga, davao mu “bombone”. Kad sam krenuo napustiti taj prostor na kojem slobodno obitavaju ta moja četiri konja i nekoliko stotina red angusa, odjednom se on zaletio, prošao je pored mene i oborio me i pritom stražnjim nogama nagazio kad sam pao na zemlju.

Sokol je, inače, 10 godina star konj kojega je Ivan Enjingi “spasio kobasica” kad je bio ždrijebac od godinu dana. Vidio ga je u Lipiku, a tadašnji gazda se Ivanu pohvalio kako će ga prodati nekom kobasičaru i lijepo zaraditi. Ivan ga je upitao koliko traži za njega i iz džepa izvadio 15 tisuća kuna da mu spasi život te ga je odvezao u Hrnjevac.

– Jeste li otišli liječniku, kako se osjećate, upitao sam ga.

– Nisam, nije mi ništa. Malo sam sat vremena ležao, nakon toga sam radio kao da ništa nije bilo. U stvari, jedino mi nekoliko dana bila golema crna fleka na području prsa na mjestu gdje me udario, ali i to se povlači. Mislim da mi je stradalo nekoliko rebara.

– Zašto niste otišli kod liječnika?

– Ma kakvi, nije bilo potrebe. Gore mi je bilo dva dana kasnije, kad sam bio na nekoj svadbi i kad sam se cijeli ukočio zbog klima uređaja koji je puhao iznad mene…


Comments are closed.