Kad bi netko sa strane gledao nisku klubova u kojima je igrao Dražen Đurđić, vlasnik jedne od najmlađih vinarija u Sremskim Karlovcima, prvo bi trebao pomisliti da je riječ o izvanserijskom rukometašu. Uostalom, kako ignorirati činjenicu da je Dražen u svojih 15 profesionalnih rukometnih godina igrao, pazite sad, u Metaloplastici, prijeratnom gigantu iz Šapca i dvostrukom osvajaču Kupa prvaka, Slozi iz Doboja, finalistu Kupa pobjednika kupova, ili Proleteru iz Zrenjanina, finalistu Kupa prvaka. Dražen u svojim nastupima, tvrdi, ne želi ostaviti dojam neke pretjerane samozatajnosti, ali, opet, nipošto ne želi napuhavati ništa u čemu je sudjelovao.
– Imao sam ja i nekoliko desetaka nastupa za reprezentaciju Bosne i Hercegovine, ali baš zato mogu reći da nikada nisam bio neki reprezentativni karakter igrača! I, ovo će vas posebno iznenaditi, ja sam vam klasični primjer antisportaša u svijetu sporta! Znate, to su vam oni igrači koji na trening u 18 sati dođu doslovno nekoliko minuta ranije, taman koliko im treba da brzo obuku čarape, tenisice i jurnu u dvoranu kako bi se pred trenerom pokazali spremnim, a tamo neki već debelo mokri od znoja. E, ti oznojeni, oni su došli pola sata ranije, malo su se zagrijavali basketom i njima je taj sport sve na svijetu. A ovakvi poput mene, takvima je bitno samo da ne zakasne na trening i za takve nikada neću reći da su neki istinski sportaši. Pazite, ja sam u rukometu bio 15 godina, ali onaj dan nakon odluke da je bilo dosta i da je vrijeme za umirovljenje, to je bio jedan od najsretnijih dana u mom životu! Nema više futinga u sedam ujutro, nema buđenja, smrdljive dvorane, osjećao sam se presretnim, jer sam osjetio da je preda mnom jedan potpuno novi život, prisjeća se Dražen.
A koliko mu je sportski režim života bio dozlogrdio možda najbolje pokazuje činjenica da poslije napuštanja rukometa ni sam ne zna kad je pogledao neku utakmicu na televiziji. U bilo kojem sportu! Eto, neki dan je, znajući da dolazim iz Osijeka na razgovor s njim, vjerojatno iz uljudnosti upalio televizor natjeravši se pogledati barem jednu utakmicu reprezentacije Srbije na Europskom rukometnom prvenstvu koje se održavalo u Hrvatskoj. I baš se razočarao. Samo je u jednom trenutku supruzi rekao da Srbija igra rukomet na razini 1984. godine!
Kad je Dražen kao klinac iz Sarajeva, koji je igrao za lokalni Igman, dolazio na pripreme sa svojim klubom u Vrnjačku Banju, tada vjerojatno nije ni pomišljao koliko će njihov tamošnji domaćin, bivši sarajevski rukometaš i sadašnji enolog u Vinariji Aleksandrović, Vlada Nikolić, ponovo dijeliti s njim životnu priču.
– Vlada nas je uvijek dočekivao u Vrnjačkoj Banji, jer je prije rata otišao u Kruševac i zaposlio se u Rubinu. Inače, njegova priča je jako zanimljiva i vezana je za profesora Vladu Kovača, koji je i moj prijatelj i koji mu je samo jednim pismom doslovno usmjerio život u današnjem smjeru. Zahvaljujući Vladi Kovaču i tom pismu Vlada Nikolić je ostao u vinarstvu. Vlada Nikolić to pismo često spominje, čak je djeci i supruzi poručio da, kad ga budu sahranjivali, neka u lijes stave i Kovačevo pismo!
Prije dolaska u Metaloplastiku snivao je kako će se iz Sarajeva morati zaletjeti u Šabac obići restoran kojeg je tamo otvorio povratnik u taj klub, ovaj put kao trener, veliki Veselin Vujović. Međutim, niti nekoliko dana nakon što je pročitao tu informaciju u Sportskom žurnalu, Dražen je dobio mogućnost kaliti se upravo u Metaloplastici. I to kod trenera kojeg je doživljavao kao Boga! U Sarajevu je igrao beka, a u Metaloplastici je Veselin Vujović odmah detektirao njegovu nešto slabiju skočnost i slabije fizičke predispozicije te ga je prebacio na poziciju – pivota!
– Bilo je to 1996. godina, a u to vrijeme se u svijetu rukometa na mjesto pivota stavljalo igrača koji je morao biti nizak, jak, nabijen, potpuno suprotno mom tadašnjem izgledu. Mislim da sam ja uopće jedan od prvih mršavih i visokih igrača koje je neki trener stavio na tu poziciju! Eto, Vujović je tada bio vizionar, jer kasnije je to postalo pravilo.
Dražen je u Metaloplastici bio maskota i Veselin Vujović je sa smješkom promatrao njegove marifetluke u svlačionici. Jer, Dražen je uoči Vujovićevih ulazaka u svlačionicu svaki put prije neke utakmice imao predstavu oponašajući Vujovićeve motivacijske govore.
– Premda u Metaloplastici nisam igrao za prvu momčad, od Vujovića sam uistinu puno naučio. Kao i u mnogo stvari u životu, tako sam i ja u Metaloplastiku došao “s nekom gurkom i vezicom”, a na tebi je hoćeš li to iskoristiti. Ja sam tih godinu dana u Metaloplastici iskoristio, jer sam otamo otišao u dobojsku Slogu u kojoj sam apsolutno eksplodirao. U Slozi me dočekala naša legenda i najbolji strijelac svih vremena jugoslavenske reprezentacije, “ljevoruki bombarder” Đorđe Đoko Lavrnić, koji je u jugoslavenskom dresu u 137 utakmica postigao 468 golova!!! Dao mi je svoj stan na raspolaganje, hranio sam se u njegovom restoranu… Ostao mi je u jako lijepom sjećanju.
Od igrača s kojima je igrao, zajedno ili u međusobno suprotstavljenim momčadima, ne skriva divljenje prema Arpadu Šterbiku, čiju karijeru Dražen prati još iz vremena kad je ovaj legendarni vratar Barcelone započinjao svoj rukometni put u Jugoviću iz Kaća.
– Kod nas sport proizvodi socijalne slučajeve! Pogotovo u sportovima koji nisu mnogo plaćeni poput rukometa, vaterpola, odbojke, a u kojima se uvijek očekuješ da sa svakog natjecanja doneseš trofej. Evo jedan primjer koji to jako dobro oslikava… Odlazim u Freiburg, u Njemačkoj, da se dogovorim s klubom koji igra u Drugoj njemačkoj ligi, tamo me dočekuje naša legenda, Dragan Marković iz Banje Luke, bio je poslije trener reprezentacije Bosne i Hercegovine. Pitam ga tko igra na mojoj poziciji, a on me odmah upozna s čovjekom koji je na večernji trening došao s posla. Pitam ga što radi, a on meni odgovori da – vozi kamion!!! To je bio Nijemac, koji ima rasterećeni način razmišljanja, on igra u superjakoj njemačkoj drugoj rukometnoj ligi, ali on ima svoj posao i vozi i tako zarađuje, a navečer dolazi igrati rukomet za svoje zadovoljstvo. Kod nas, čim pokažeš talent u nečemu, odmah te natovare bremenom obveza i nevjerojatnih očekivanja. Ja se sjećam trenera u Valjevu, Nikole Jevremovića, kojeg su svi zvali Gužva, tamo sam bio pola godine, i desnog beka Belog Stevanovića, koji je nekoliko puta povraćao na treninzima zbog trenerskog iživljavanja. “Hoćeš postati igrač? E, sad ćeš ovdje sat vremena trčati!”, vikao bi Gužva na Belog.
Nekako prije kraja rukometne karijere Dražen se intenzivnije počeo zanimati za teologiju. Doduše, nije niti jednog trenutka pokazao ambiciju postati svećenik.
– Moje osnovno obrazovanje je ekonomija i menadžment, što sam studirao i magistrirao, ali teologiju sam zavolio i poželio istraživati u trenutku kada sam, kao i svaki čovjek, doživjeo jednu vrstu duhovnog preobražaja. Moj preobražaj i doživljaj Boga započeo sam u fruškogorskim manastirima, kod iskusnih otaca i duhovnika, i upravo se tu rodila želja za daljnjim istraživanjem. Studiranje na bogoslovskom fakultetu je, a što drugo, nego traganje za Bogom, bar bi trebalo biti. Imao sam 25 godina, a studij je bio na Sveučilištu u Sarajevu. Inače, u Sarajevu mi živi majka. Cilj mi je bio svake dvije godine završiti po jednu godinu studija. I to sam uspijevao prve tri godine, dok sam upisavši četvrtu godinu malo zastao, izgubio ambiciju, ali, eto, uspio sam sve privesti kraju. I nije mi bilo teško doći ujutro u ured, obaviti jutarnje poslove u firmi do 11 sati i onda ekstremno brze vožnje pet i pol sati do Sarajeva. I vrlo često čekaš svoj red za ispit, jer su profesori bili vladike i episkopi koji imaju svojih crkvenih obveza i moraš ih čekati. Nisu to bili samo profesori koji su u potpunosti posvećeni fakultetu i studentima. Evo jedna zanimljivost, kod mitropolita crnogorskog-primorskog Amfilohija sam bio posljednji student kojeg je on ispitao prije nego što je otišao u mirovinu. Predavao mi je Uvod u bogoslovlje i sjećam se da sam taj ispit položio pola sata poslije ponoći! Bio sam tada prva godina, a prednost su imali studenti viših godina i dok su se svi oni izredali moj red je došao tek poslije ponoći. I nije mi bilo teško poslije tako položenog ispita u to doba noći odmah sjesti u auto, upaliti ga i krenuti natrag u Novi Sad.
Dražen je zadnju godinu igranja u Proleteru iz Zrenjanina otvorio građevinsku firmu u Novom Sadu. U početku je s prijateljem iz Novog Sada uložio novac zarađen u rukometu na “otvaranje bazne šljunčare na Novosadskom kanalu, odakle je trebalo šljunkom i pijeskom snabdijevati brojna gradilišta”. Nakon trgovine šljunkom i pijeskom Dražen je vrlo brzo krenuo u zemljane radove, iskope, a onda se, na nagovor očeva prijatelja, posao proširio na inženjering u građevinarstvu i energetici”.
Studirajući teologiju paralelno s razvojem građevinskog posla Dražen je razvio fantastične odnose sa Srpskom pravoslavnom crkvom, izabran je u njihove brojne odbore, a osobno je bio najsretniji što mu se otvorila mogućnost za poslove na zaštiti spomeničke baštine. Tako će s ponosom naglasiti da je njegova firma radila obnovu i restauraciju nekih crkava po sremskim selima starih i po nekoliko stotina godina, a koje su bile na rubu propadanja. Na vrhuncu građevinarske karijere Dražen je znao osigurati plaću za 50 zaposlenika!
I onda ga je 2003. godine otac doveo u Sremske Karlovce na područje atara Doka i rekao mu da je kupio tu parcelu te da bi želio čuti njegovo mišljenje: “Što tamo posaditi?”
– U životu ništa nije slučajno! Duboko vjerujem u to i tako gledam na sve stvari. Nakon tog očeva retoričkog pitanja uslijedilo je nekoliko tjedana glasnih razmišljanja, razmatrali smo sadnju kajsija, krušaka, jabuka ili – grožđa. Na kraju smo se samo mogli udariti po glavi i zaključiti da je u Sremskim Karlovcima budalasto uopće na bilo što drugo pomisliti osim vinograda. Posadili smo prva dva hektara i kasnije je sve samo krenulo, ljubav se rađala sama po sebi. To što smo mlada vinaraija, možda i najmlađa u Sremskim Karlovcima, pokazalo se i kao velika prednost. Nismo opterećeni tradicijom i ne moram proizvoditi vino “kao što je to radio moj deda”. Ne, hvala! Je li to znači da ćemo sve ove divne mlade ljude koji su završili fakultete i usvojili nove tehnologije gurnuti pod tepih i to samo zato što se pozivamo na tradiciju?! Trebalo mi je nekoliko godina da shvatim kako se od ovoga može napraviti odlična vinska priča. Tu je sad neki moj unutarnji problem, jer sam vinarstvo gledao kao posao koji nije striktno ozbiljan i nije “core business”. Nažalost, vinarstvo sam godinama gledao kao usputno zanimanje i svojevrsnu rekreaciju.
Dražen i otac su na tržište sa svojim prvim vinima izašli već 2007. godine, ali skoro šest godina su izgubili zbog “gledanja na vinarstvo kao na drugi posao”.
– Ne može se u isto vrijeme sjediti na dvije stolice! Moj prijatelj i poslovni partner me u nekoliko navrata kritizirao tražeći da se odlučim: “Jesam li u građevini, vinarstvu ili eparhiji, jer sam i tamo bio aktivan u ranim odborima, od upravnog do građevinskog?! Izgubit ćeš se!” Kad mi je to govorio, ja kao mlad i ambiciozan nisam to tako shvaćao. U posljednjih 4-5 godina u Srbiji je poplava novih i mladih vinarija koje rade vrlo dobar posao, oni su mnogo bolji vinari nego mi kad smo ulazili u našu vinsku priču. Tek njihovom pojavom sam shvatio da sam ja u stvari izgubio najmanje pet godina glumeći neki drugi posao, a vinarstvom se baveći tek usput. U stvari, kao u Alkemičaru – okreni se oko sebe i sve imaš oko sebe! To sam i napravio u nekoliko zadnjih godina i shvatio sam da mogu i želim biti vinar i maksimalno se posvetiti samo tom poslu! Za takvu odluku je bila presudna moja želja da izađem iz građevinarstva, to je posao koji jede ljude. Ne poznajem nijednog građevinara koji je iz tog posla otišao u starosnu mirovinu. Ili ga je ubilo srce ili je postao invalid!
Draženu nije bilo teško ponovo krenuti u nešto novo, jer je, u stvari, kroz svoj cijeli život naučio uvijek mijenjati stvari. Kad bi došao do kraja jednog puta, bez problema bi nastavio drugim putem. Kao što je od oca preuzeo vinograd te usred vinograda izgradio vinariju, tako je čvrsto odlučio za svojih četvero djece ostaviti neki zalog za budućnost. Zasukao je rukave i u kratkom vremenu Vinariju Đurđić uspio pozicionirati kao najuzbudljiviju vinariju u Sremskim Karlovcima. Čak 30 posto proizvedenog vina izvozi, i to zahvaljujući Liturgijskom (ili misnom vinu) za koje je osobno dobio blagoslov vladike Vasilija Vadić, episkopa sremskog, ali i drugih episkopa za čije eparhije (biskupije) Vinarija Đurđić namjenski proizvodi Liturgijsko vino.
– U početku smo tu kupažu merlota i cabernet sauvignona počeli proizvoditi kao naš poklon za tri crkve u Sremskim Karlovcima. Kako sam često bio u prilici putovati s vladikom Vasilijem, uvijek bih sa sobom ponio koju bocu, ljudi su to primjetili, kušali bi, svidjelo bi im se i počeli bi naručivati. Vladika je to blagoslovio i mogli smo krenuti u veću proizvodnju. Sada se naše liturgijsko vino koristi i u Bačkoj eparhiji, izvozimo ga za Njemačku eparhiju, u Zagreb i Ljubljanu za potrebe naše mitropolije Zagrebačko-ljubljanske, u Sarajevo za mitropoliju Dabrobosansku, Zvorničko-tuzlansku… Desetak eparhija Srpske pravoslavne crkve kupuje od nas to vino koje sam počeo raditi iz čiste ljubavi i bez ikakvih komercijalnih ambicija.
Premda gotovo sve što sam naveo o Draženu upućuje da je riječ o jednom vrlo tradicionalnom čovjeku, on sebe “u dubini duše” doživljava kao “vrlo modernog tipa”.
– Možda se ja neću sto posto poistovjetiti s vizualnim rješenjima etiketa mojih vina, ali ja vino ne proizvodim zbog sebe nego drugih. Naša ciljana grupa su mladi. A tako promišljam i budućnost vinarije za koju bih želio da uvijek bude mlada i moderna, da njezin vizualni identitet bude moderan, kao i da budemo prepoznatljivi po nekim vinima koja nisu klasična. U ovom trenutku naš najveći potencijal je cabernet franc, a oni koji su kušali našu bordošku kupažu koja još odležava u bariku tvrde da će to vino biti prava bomba. U perspektivi bih želio da u tu kupažu dodam i probus, kao začinsko vino, kako bi to vino moglo imati autentičnu domaću priču. A želim da zadržimo tu kopču sa crkvom, kao i proširiti ponudu vinskog turizma…
