Nitko se ne bi zastidio takve kapljice. Poseban je to okus, aroma, prpošnost. Pjenušava vrhovina, tako se naime službeno zove to vino, piće je koje rastjeruje sumorne misli, čini da ljude i prirodu oko sebe gledate vedrije, radosnije. Nakon tog vina spremni ste oprostiti sve i najljućem neprijatelju… Takvu bi kapljicu na svom stolu rado vidio i najrazmaženiji vinoljubac, a njegov su okus i buke nešto za čime vape i najrafiniranija nepca. Ukratko, vino je to dostojno da mu svaki umjetnik pokloni svu pažnju. Svojim prijateljima i svima koji žele i znaju uživati preporučuje ga slikar i putopisac Matija Pokrivka.
Tako je svojedobno o pjenušcima iz malenog istarskog sela Vrh, smještenog na 400 metara nadmorske visine u središtu Istre, napisao poznati hrvatski „slikoputopisac“.
Od tada, a prošlo je skoro 40 godina otkako je ovaj majstor crteža zaljubljen u slikovitost najvećeg hrvatskog poluotoka svoje impresije ukoričio u knjigu Istarska viđenja, kao da je potrebno ponovo vabiti ljude da dođu u Vrh, desetak kilometara udaljen od Buzeta i 15 kilometara od Motovuna, i uvjere se u nešto čime se nitko u Hrvatskoj ne može pohvaliti. Naime, svakom Vrhuvecu, kako se već nazivaju stanovnici Vrha, kao da je ugrađen genetski kod s recepturom za proizvodnju pjenušaca, jer tamo se u svakoj kući proizvodi i pije samo – pjenušac!!!
– Tako sam, putujući Istrom, otkrio jedno novo, meni do tada nepoznato vino čije bi rodoslovlje, da ga se izradi, sličilo na ona kojima se diče stare plemićke obitelji. Držim stoga da je pjenušac iz Vrhovštine aristokrat među istarskim vinima, ustvrdio je Matija Pokrivka
Najpoznatiji pjenušac iz Vrha proizvodi Adriano Grbac, a naziv je – Butilija, što je iskrivljeni talijanski izraz za bocu. Prema Adrianovim riječima, kad se u selu sastanu mještani i međusobno se na lokalnom dijalektu pozovu: „Gremo ispit ena butilija“!, nedvojbeno je da je to poziv na čašicu – pjenušca. Adriano se ne sjeća kad je popio neko mirno vino.
– Mora biti neka velika obveza zbog koje nemam vremena otići u deset metara udaljen drugi podrum, u kojem stoje boce pjenušca, pa si onda posegnem za nekim mirnim vinom koje, realno, ne znam kako uopće ostane u našoj kući. S druge strane, opet, ni ja, ali niti bilo tko drugi u selu, nikada za pjenušcem ne posežem sam. Pjenušac je naš sinonim za društvenost!
Adrianova priča o nevjerojatnom suživotu mještana Vrha i pjenušaca u stvari zbir je nekoliko legendi koje su se skupile u posljednjih 150 godina.
– Priča počinje 1874. godine. Djedov djed je bio zvonar, a u selo je iz Trenta došao mladi svećenik za kojega znamo da se prezivao Vranić. Mlad, nadobudan, vidio je da ljudi imaju vino, a on se potrudio nabaviti čepove i boce te im se obratio: „Napravite za mene pjenušce!“ Posavjetovao ih je kako se to radi, a to iz današnje perspektive zvuči vrlo primitivno – dodaje se malo šećera u vino, začepi se boca i – to je to, to je bio pjenušac kakav se radio godinama! Naravno, proizvodnja pjenušaca u Vrhu je znatno evoluirala u tih skoro 150 godina, ali najvažnije je naglasiti da se u selu zadržala tradicija proizvodnje i pijenja pjenušaca! I ne znam nijednu kuću da se u njoj na proizvede barem 15-20 butilija.
I, što nimalo nije nezanimljivo – svi Vrhuveci svoje pjenušce distribuiraju samo u Vrhu i nigdje drugdje! Štoviše, prodaja se odvija doslovno na pragu, a nerijetko uz robnu razmjenu!
– Ja sam sad sam kod kuće i često mi se dogodi da ujutro na vratima nađem boršu punu pomidora. Netko je ostavio, znaju da ja nemam, a oni imaju viška. S druge strane, nekome treba pjenušac-dva, znate – ide se doktoru, traže za prodati, a ja im poklonim. Meni, opet, treba pomoć za prenijeti bačvu, jer sam ne mogu. Samo stanem na vrata i čekam. Prvoga koji naiđe zamolim da mi to napravi, on kaže: „Dobro, u redu!“ Svi smo kao jedna obitelj, nemamo nikakvih problema. Imamo gostionicu u selu, sad smo dobili i novoga župnika… Čuli ste za poznatog tartufara Gorana Karlića? E, on meni, kad mi zatreba, donese sireve s tartufima, a ja njemu zauzvrat „platim“ pjenušcima. Čista robna razmjena! Kad smo brat Mauro i ja „ozbiljnije“ počeli proizvoditi pjenušce, bilo je vremena kad smo sigurno nas dvojica više popili nego što bi cijela Istra kupila od nas. Prije je pojam pjenušca bio onaj talijanski sfumante od kojeg te sutradan boljela glava. A mi smo još prije 30 godina počeli skidati talog, što se do tada uopće nije radilo. Mi smo na prvoj Vinistri prije 25 godina bili sa crnim pjenušcem koji se i danas smatra nekakvom rijetkošću! Zadnjih nekoliko godina više ne idemo na Vinistru, jer nam se pojmovi shvaćanja kvalitete malo razilaze. Mi pjenušce radimo isključivo za sebe i po svom ukusu. E sad, ako se to nekome sviđa – dobro, a ako ne – mene to uopće ne zanima. Možda i zbog takvog našeg stava nismo poznati široj javnosti…
Adriano tvrdi da proizvodi „tek 1.500 litara pjenušaca godišnje“, premda „u lozama ima kapacitet za tri puta više“!
– To je zato što su naše loze jadne, neprihranjene, slabo obrađivane, slabo rodne, na velikoj su nadmorskoj visini i prilično stare!
Ali, Adriano, kome često u pomoć iz Buzeta priskače brat Mauro, ne želi odustati od obiteljske i mjesne tradicije. Pjenušac se proizvoditi mora! Pa čak i kad se ode u mirovinu, što je slučaj s Adrijanom, inženjerom strojarstva, koji je nakon 40 godina i tri radna dana provedena u Cimosu, Citroenovoj buzetskoj podružnici za proizvodnju automobilskih dijelova, konačno dočekao potpuni angažman u svojim vinogradima.
– Naš Vrh je najbolji primjer kako se puno stvari u okružju mijenja, a suština uvijek ostane ista. Evo, moj tata je u Vrhu išao u talijansku osnovnu školu, djed u hrvatsku, ali pod Austro-Ugarskom, a ja pod Jugoslavijom, dok je moja kći išla u hrvatsku školu. A sve je to bila jedno te ista škola u jednom mjestu koje se nikada nije ni pomaklo! Još pod Austro-Ugarskom mi smo tu bili granica, mi smo bili dio Venecije, a brdo preko je bila Austro-Ugarska. I stalno su bili neki sukobi, jer ljudi ovdje su teško shvaćali i prihvaćali pojam granice između država! I onda je jednom u selo došao neki ranjeni francuski vojnik i donio priču o pjenušcu, koju je šezdeset godina kasnije samo „betonirao“ u ovome selu naš tadašnji župnik koji je u Vrh došao iz regije Trento, gdje se naučio proizvoditi i piti pjenušce. Tako je, unatoč svim sukobima, pjenušac preživio i postao istinska konstanta ovoga sela!
Selo Vrh se ne može pohvaliti da je „izbacilo“ u medijsku orbitu nekog poznatog mještanina. Adriano kaže da je to „i zbog samozatajnosti mještana koji su na granici navikli živjeti na oprezu od svih i svakoga“. Ali, selo Vrh se može pohvaliti da se nalazi na položaju s kojega se vidi, vjerojatno, najveći broj naseljenih mjesta u Istri. Ono, kao, „bigbrotherovski“ – Vrh vas sve promatra!
– Prije 20 godina jedan dnevni list napravio je natječaj tko će iz ovoga našeg tornja nabrojati više naseljenih mjesta. A iz tog tornja se može vidjeti i nabrojati 156 naseljenih mjesta s imenom i da u njima netko živi. Vidi se stari Pazin, ulaz u tunel Učka, ušće Mirne u more… Ako bi stavili šestar u Vrh i napravili jednu kružnicu, mi smo negdje na sredini. Ma, Vrh je – vrh, nema baš nikakvih otežavajućih okolnosti za život u ovakvoj „osmatračkoj“ osami. Imamo osnovnu školu, 125 stanovnika, a cijela župa, sa selima koja gravitiraju Vrhu, ima 500 duša.
A kad nije u podrumu, gdje prevrće „butilije“ sve tri vrste pjenušca koje proizvodi, ili na tornju, odakle promatra Istru, Adriano odlazi u okolne šume i bere gljive. Tako se može pohvaliti da je nedavno pronašao čak kilogram i 200 grama težak vrganj. A i mogućnosti za bavljenje travarstvom su ogromne. Adrijano radi tinkture i macerate, a posebno je ponosan na tinkturu i macerat koji je napravio od gospine trave.
– Nikada ne skrivam oduševljenje kičicom, od koje sam radio tinkturu za rješavanje probavnih problema. Toliko je gorka da osjetite nelagodu samo od jedne kapi!