Ima već neko vrijeme da pred kraj kalendarske godine Vinarija Jungić iz Markovca pored Čelinca te lokalni ogranak Prosvjete raspisuju natječaj za dodjelu književne nagrade „Slavko Jungić Jesej“ na kojem pravo sudjelovanja imaju svi autori mlađi od 30 godina. Nekako u sjeni posvete velikom čelinačkom pjesniku, poznatom i po tome što je tijekom svojeg boemskog života vrlo često svojim sugrađanima poklanjao rukom napisane pjesme, njegov nećak, Željko Jungić, vinom nagrađuje svaki dobar rad, „pjesmu ili kratku priču o vinu i vinogradarstvu“. Nagrade se dodjeljuju na Valentinovo, odnosno na blagdan Svetog Trifuna kad prostor Željkove vinarije postane pozornica, većini prvi put u životu, na kojoj se glasno slave njegov slavni stric i – vino!
– Moj stric je bio pjesnik i boem, obožavao je vino i uvijek je volio reći kako je dan poslije pijanstva lijepo napiti se vode. Najmanje što mogu napraviti je sačuvati uspomenu na njega i njegovo djelo. A boljeg mjesta za to od vinskog podruma nema, priča Željko.
U njegovoj svakodnevici postoji jedan ritual koji nedvojbeno priziva u sjećanje stričevu boemštinu. Naime, Željko veliki dio dana provodi u svojoj vinariji i vinogradima 20-ak kilometara od Banje Luke. Navečer, kad dođe kući, „samo njegova i božja“ bude butelja vina koju polako rastače i u njoj strasno uživa. Supruga je, naravno, navikla na njegov ritual i nema cijene za koju bi ga prekinula. Međutim, jednu večer ona iz sobe u kojoj je Željko ispraćao dan čuje:
– Volim te!
Brzo je dojurila u sobu i zapitala Željka:
– Da nisi malo pretjerao s vinom čim si mi to rekao?
– Ma, to sam rekao vinu, a ne tebi!
Željko za sebe voli reći da je u ljubavi s vinom od svojih najmlađih dana, još iz doba kad je kao dječak s nekih 5-6 godina pravio društvo ocu tijekom šetnji do susjeda, Slovenca Petra Sošnje, koji je imao vinograd u Laušu, tadašnjoj dalekoj periferiji Banje Luke, a danas tek kilometar udaljenom od samog središta grada.
– Susjed Petar je proizvodio vina, premda tada uistinu ništa nisam ni mogao znati o njima. Uglavnom, jedno vino je proizvodio za kuću i dobre prijatelje, dok je drugo, nešto lošije, bilo za prodaju. E sad, taj neki miris i okus vina iz ranog djetinjstva urezao mi se u pamćenje i ta njegova vina su bila moja svojevrsna ulaznica u svijet vina. Zahvaljujući lijepim uspomenama na susjeda Petra, cijeli život, pa čak i kad sam bio student, kad god bih došao u situaciju kupovao sam vina i neprestano se trudio širiti svoje vinske vidike…Petrovi vinogradi su na jednom brdašcu iznad grada, njegova kći Olga, jedna od tri njegove kćeri, ali koja je kao i ja elektroinženjer, nastavila je očevu praksu i danas proizvodi vino s tog ne više od hektar velikog vinograda.
Željko se ne može pohvaliti da ima ikakvu obiteljsku povijest vinarenja. Otac mu je bio ugostitelj koji je „nešto znao o tehnologiji proizvodnje vina po starinski“, a time se počeo ozbiljnije zanimati kad je Željku bilo 15 godina i kad je za kućne potrebe proizvodio nekoliko stotina litara vina.
Željkova, pak, inicijacija u svijet proizvođača vina dogodila se po svršetku fakulteta i to na otoku Krku. Naime, Željko je otišao u Rijeku na pripravnički staž, a tamo je već živio i radio njegov brat. S bratovim kumom, koji je s Krka, upoznao se s proizvodnjom terana i malvazije, a „vlastito“ vino je donosio u Banju Luku. Želio se prijateljima i rodbini pohvaliti rezultatima svojeg hobija koji se automatski rasplamsao u golemu strast. Bilo je to krajem 1970-ih godina.
U Rijeci je radio na održavanju telekomunikacijskih sustava. Na Kozali je bio novi telekomunikacijski centar, a Željko je, praktički, svakodnevno obilazio otoke i cijelu Istru.
– Tamo sam odradio samo pripravnički staž, nije to tamo dugo trajalo, ali je bilo dovoljno da mi se dogodi prvi neki ozbiljniji susret s teranom i malvazijom, kao i prvo iskustvo s domaćom radinošću u proizvodnji vina. Kasnije sam se vratio u Banju Luku, zvali su me da kao asistent dođem raditi na ovdašnjem elektrotehničkom fakultetu. Riječ je bila o impulsnoj elektronici, mikroelektronici, to je bila ta grupa predmeta. Katedru je tada vodio profesor Aleksandar Sabo iz Zagreba, koga je kasnije, kad je doktorirao, zamijenio profesor Dokić. Ni na fakultetu nisam ostao dugo, možda godinu i pol, jer sam prešao raditi u tadašnji PTT. Praktički sam tako u Banjoj Luci nastavio raditi onaj isti posao kojeg sam radio u Rijeci. Doduše, u Banjoj Luci tada još nisam proizvodio vino, kao u Rijeci, ali sam imao potrebu nabavljati svake godine nekoliko stotina litara iz Trebinja ili Crne Gore za kućne potrebe. Tako mogu reći da sam se od najmlađih dana naučio na dobra vina!
U Banjoj Luci je u vrijeme ratnih godina sve zamrlo, Željko gotovo da nije ništa radio. Tek poslije 1995., kad je počela obnova svega i svačega, pa i telekomunikacijske infrastrukture, Željko je ponovo živnuo. Bio je na visokom položaju u Telekomu Srpske i gotovo svakodnevno je bio u kontaktima sa strancima koji su nadzirali investicije u obnovu porušene zemlje.
– I uvijek ti stranci u restoranima traže neko naše domaće vino, a mi kao Republika Srpska nismo imali nešto za ponuditi. Često sam znao izvaditi bocu vina iz svoje domaće radinosti i to bih im poklonio, a nešto što smo smatrali nekako najbližim bila su vina crnogorskih Plantaža 13. juli, barem dok Radovan Vukoje nije početkom 2000-ih godina proizveo prvo vino iz Republike Srpske. Buteljirano, etiketirano!
Željko voli reći da je cijeli radni vijek u isto vrijeme radio barem tri posla, a vrlo ozbiljnom zanimacijom doživljavao je svoju kućnu proizvodnju vina od kupljenog grožđa. I onda mu se dogodila 2004. godina. Tada je, naime, magistrirao i spremio doktorat, ali su ga i smijenili s čelnog mjesta velike telekomunikacijske kompanije.
– Volim reći da sam tada dobio pauzu u struci od svog profesionalnog angažmana. Ali, istodobno, osjetio sam neki višak energije koju sam odlučio aktivirati u sadnji hektara-dva vinograda u svom rodnom kraju, čisto da se okušam, jer mi je bilo nelogično što mi, koji smo južnije od Slovenije i nekih dijelova Hrvatske, Austrije, Njemačke, za razliku od njih nemamo svoja vina i svoje vinograde. Prevladavalo je neko mišljenje da ovdje nisu vinogradarski krajevi i da ovdje ne može uspijevati vinova loza. A ja se kao dijete sjećam da su na parceli, koja je susjedna ovoj našoj današnjoj, do 1960. godine bili vinogradi u vlasništvu neke zadruge, a između dva svjetska rata oni su bili u vlasništvu jednog Slovenca. Tu su radili naši djedovi i uvijek se pričalo o tom grožđu, kako je bilo dobro, kako se vino vozilo u Dalmaciju.
Početak Željkove vinske priče nije bio obećavajući, jer je bio osuđen na sebe i svoju snalažljivost, ali i na učenje na vlastitim greškama. Doduše, 2004. godine je u Banjoj Luci postojalo neko udruženje vinogradara, u tom udruženju je, tvrdi Željko, „bio jedan čovjek koji se predstavljao kao netko tko se razumije u vinogradarstvo, no pokazalo se da su svi njegovi savjeti bili pogrešni“!
Površina koju je zasadio lozom bila je gotovo simbolična, a namjera – hobistička. I prateći objekt, kuća s podrumom, nije odavala sliku nekoga tko će vrlo brzo na tom mjestu proizvoditi više od 100 tisuća litara vina godišnje, jer je za bačve bilo mjesta tek za odležavanje maksimalno 10 tisuća litara – „za kućne potrebe i prijatelje“. No, Željka je ponijela vinska priča te je i godinu kasnije posadio još jedan hektar.
– Kad je prvi rod došao na red 2008. godine, bio sam iznenađen kvalitetom grožđa, ali i vina koje je proizvedeno. Čak sam na lokalnim nadmetanjima odmah u startu s tim vinima osvajao zlatne medalje kao najbolji, premda su u konkurenciji bila i vina proizvedena od grožđa iz Makedonije…
Jezikom brojeva, Željko je u startu počeo proizvoditi previše vina za potrebe kuće pa je cijelu svoju vinsku priču morao registrirati kao – vinariju.
– A kad već ulažete napor u rješavanje birokracije i tehničkih uvjeta za proizvodnju vina, onda razmišljate o količini koja je ekonomski isplativa. Procijenio sam da je za samoodrživost vinarije bio potreban kapacitet od 40.000 litara pa sam u skladu s takvom procjenom počeo i graditi vinariju koja je, praktički, kad su radovi okončani, već bila premala za potrebe tržišta. U priču su se uključile i obje moje kćeri, Irena i Marijana, sa svojim muževima, bivšim profesionalnim sportašima, nogometašem i košarkašem, koji su htjeli partnerski participirati u nadogradnji vinarije. Obje kćeri su završile ekonomiju i sada su obje zaposlene u vinariji, kao i jedan od zetova, dok drugi zet ima vinoteku u Banjoj Luci.
Nakon što je napustio Telekom Srpske, „predah u struci od profesionalnog angažmana“ iskoristio je za pisanje i završetak doktorata, tako da, praktički, od 2005. godine Željko „pod ugovorom“ predaje čitav niz stručnih predmeta na banjalučkom Elektrotehničkom fakultetu. Ali, vrlo brzo, dobiva i posao savjetnika direktora M:tela, tako da, htio-ne htio, ponovo dolazi u svoju uobičajenu situaciju aktivnog poslovnog angažmana na tri različite strane. U posljednje vrijeme, zbog nabujalog posla u vinariji, vjerojatno prvi put otkako zna za sebe, Željko razmišlja o „gašenju“ barem jednog od poslova koje trenutno obavlja. Najvjerojatnije će napustiti posao profesora na fakultetu.
Osnivanjem vinarije Željko se bio našao „na vatrenoj liniji“ s banjalučkim navikama koje su preferirale konzumaciju piva i rakije, a koje su vino tretirale tek kao jedan od sastojaka za špricer ili gemišt.
– Prvi veliki proboj smo napravili s rinfuznim vinima koja su se uzimale za blagdane, slave ili vjenčanja. Nama su takvi društveni događaji izvanredno poslužili kao odskočna daska, jer su ljudi vrlo brzo uvidjeli da to što radimo nisu ona vina na koja su bili prisiljeni piti. Za 3-4 godine smo već dosegnuli kapacitet koji smo planirali „za saomoodrživost vinarije“. I dalje je pola proizvodnje išlo na blagdane, slave i vjenčanja, a pola u butelje. Naša proizvodnja je u potpunosti zadovoljavala banjalučko tržište i malo pomalo su nas prihvatili i konobari i gosti, kvaliteta je sama sebi iskrčila put na vrh vinskih lista, naša vina su postala prepoznatljivost ovoga kraja. Počeli smo onda ulaziti u supermarkete, distributeri su nas sami počeli tražiti… Mi sada imamo samo naše grožđe za proizvodnju 40.000 litara vina, a za sve preko toga – kupujemo grožđe! Možda bi mi i proširili naše nasade, ali susjedi su po dobrom starom običaju ovih krajeva odmah podigli cijene svojih parcela kad su nanjušili takvu mogućnost. Zato smo kupili zemlju na jednoj drugoj lokaciji, 30-ak kilometara odavde, 30 hektara za neka eventualna buduća širenja. Vidjet ćemo, ipak ovo područje nosi znatno veći rizik nego Mediteran i južniji krajevi, puno više je lošijih godina, tuča, proljetnih mrazeva. Zato se mi baziramo dijelom na kupovini grožđa, a dijelom na vlastitoj proizvodnji.
– Jeste li našli onaj okus vina koji vas podsjeća na djetinjstvo, a zbog čega ste, dijelom, i krenuli u vinsku priču?
– Sve ove godine kako proizvodim vino nastojim napraviti baš takvo vino. No, rijetko mi je to polazilo za rukom. Jednom sam na Hilandaru kušao nešto slično, a tek na nekom letu zrakoplovom pio sam vino koje je konačno bilo kraj mojih potraga za okusom iz djetinjstva! Bila je to neka francuska bordoška kupaža, a kad sam se vratio u Banju Luku saznao sam da je taj moj susjed Slovenac proizvodio upravo takva vina. To me ponukalo da se posvetim malo bordoškim kupažama. Naš cuvée se sastoji od merlota, cabernet sauvignona i frankovke iz vlastitih vinograda, i cabernet franca, od grožđa kojeg kupim. I ta kupaža, Šikar, nazvana po lokaciji vinograda, naše je osnovno crveno vino koje je najbliže okusu mog djetinjstva.
Nevjerojatno, etikete koje Željko koristi na svojim vinima nastale su davno prije nego što je uopće i pomislio da će jednom imati vlastitu vinariju. Naime, riječ je slikama koje su njegove kćeri napravile dok su bile djeveojčice, a to je bilo puno ranije nego što je Željko posadio prvi vinograd.
– Jedan moj prijatelj, dizajner, nakon što je vidio te slike, iskreirao je cijelu mapu varijanti za etikete koje bih mogao stavljati na boce vina koja sam radio u kućnoj radinosti i poklanjao svojim prijateljima ili poslovnim partnerima. Bila je to više neka vrsta igre. Kad već poklanjam vino nekom strancu, neka to više ne budu vina bez etikete, neka na etiketi nešto bude. Vjerujte mi, tada nisam ni sanjao ozbiljno se baviti vinarstvom.
Željko ne skriva slabost prema rajnskom rizlingu, a, nakon što je presretan ishodom berbe 2017. godine i kvalitetom vina koje je proizveo od te sorte, razmišlja proširiti vinograde novim nasadima upravo te sorte!
– Sadašnja proizvodnja premašuje okvire obiteljske tvrtke! 100.000 litara! Ovdje nema nekih stručnjaka kojima možete prepustiti poslove u vinogradu ili podrumu, tako da, praktički, sav posao i u vinogradu i u vinariji ja moram odrađivati, pored stalnog posla u M:telu i Fakultetu. Nemam enologa, ja sam i enolog i agronom. Djeca i zetovi odrađuju dio posla, ali, koliko god se trudili, uvijek se očekuje da ja riješim problem kada do njega dođe.
Na ulazu u Vinariju Jungić dominira veliki natpis: Iz inata i ljubavi! Željko je svima, ali, prije svega sebi, dokazao da se i u okolini Banje Luke može proizvesti izvanredno vino te da uvriježeno mišljenje o tom kraju kao nevinarskom i nevinogradarskom dolazi ne zbog zemlje i podneblja nego zbog nedostatka znanja i vinske kulture.
– Znaju me ljudi pitati zašto sam kao svojevrsnu krilaticu svojeg vinskog djelovanja stavio „Iz inata i ljubavi“. Teško je reći šta je bilo jače. Inat je bio odlučujući da se krene, a mnogo ljubavi je potrebno da se na mukotrpnom vinskom putu ustraje i stvori tradicija. Inat, da dokažemo da se vrhunske sorte vinove loze mogu uzgajati i u našim krajevima iako su mnogi smatrali i uvjeravali nas da to nije moguće. Često sam se, kao domaćin, pred strancima osjećao neprijatno jer su htjeli probati lokalna vina, a mi nismo imali ništa ponuditi. Zarekao sam se: „ Imat ćemo i mi! Naravno, vrhunska!“. Ako svoja vina mogu imati Slovenci, Austrijanci, Švicarci , Englezi, Šveđani, Kanađani…, zašto ne bismo mogli i mi sa ovoliko sunčanih dana, blagom klimom i pitomim brežuljcima. Oduvijek sam se divio ljepoti poznatih vinograda i krajolika: Saint Emiliona, Pomerola, Nebiolla, Alsacea, Douroa, Bordeauxa, Toscane, Burgundye, ali i nama najbližih vinograda iz doline Neretve, Fruške Gore, Oplenca. Ostavljali su me bez daha!
Željko smatra da brežuljkasti krajolici Slatine, Prnjavora, Laktaša ili Čelnica, „na koju god stranu krenete iz Banje Luke“, ljepotom, ali i predispozicijama za bavljenjem vinogradarstvom, nimalo ne zaostaju za svjetski poznatim vinogorjima.
– Evo vam moj rodni Markovac, brežuljci se smjenjuju kao u Toskani, Burgundiji, pogled puca desetinama kilometara u daljinu, na sve strane. Nema ljudi, nema laveža pasa, rike goveda. Svi se odselili, kuće opustjele. Šikar, čija je prhka zemlja hranila generacije, opustio, zarastao u korov, nikle breze, ive… Balatin tužno žubori. Iz njega više nitko ne pije vodu… I tako sam, iz inata, odlučio pokušati vratiti život rodnom kraju. U namjeri da probudimo usnuli rodni kraj i vratimo ga u život, crvenim vinima dali smo ime Šikar, po predjelu na kome je zasađen vinograd, a bijelim vinima ime Balatin, po rječici koja izvire u neposrednoj blizini.
A ljubav? Pa, bez ljubavi ni silno inaćenje, valjda, ne bi imalo nikakvog smisla!
