Cijeli život slušam priče o hercegovačkim švercerima duhana, a ono, iz obiteljske povijesti Ivana Katunara, krčkog vinara iz Vrbnika, saznajem – Hercegovci još puno moraju učiti od Vrbenčana. Na Krku je proizvodnja vina bila imperativ, jer su se od prodaje vina plaćali svi značajniji kućni troškovi. I prodaji vina nije postojala nikakva alternativa.
Tako se Ivan Katunar, koji se hvali da je uspio posao u potpunosti prebaciti na svog istoimenog sina i nevjestu Egle, kao i na drugoga, starijeg sina Hrvoja, gotovo sa sjetom prisjeća svojih dječačkih dana kad je s ocem Antonom odlazio prodavati vino motornim brodom u Crikvenicu.
- Do pojave trajekta koji je spajao Šilo i Crikvenicu, a to je bilo 1959. godine, otok Krk i kopno spajali su motorni brodovi. I danas se sjećam Podhuma, Tuzle… Oni su održavali liniju Vrbnik – Rijeka, koja je četiri sata išla preko Šila, Crikvenice, Kraljevice i što ja znam gdje sve nisu stajali usput. Brod bi iz Vrbnika polazio u 3 sata ujutro, a u Rijeku dolazio u 7 sati. Tada su se posebno prodavale karte za brod i trošarine za robu koja se prevozila. Znači, ako voziš vino, morao si ići kod agenta kupiti markice za trošarinu. Ja sam bio mulac, a otac me uvijek slao platiti trošarinu za – ocat!!! Jer, za ocat su bili najmanji troškovi. Sjećam se kad bi došao do biljetara, a on bi mi se sa smiješkom obratio:
- Ali mu se opet zakiselilo?
- A otac je bačve napunio vinom, začepio, namazao lojem i zalio octom. Sve smrdi po octu! I to se vozilo preko. Sjećam se da je u Crikvenici, tamo smo najviše trgovali, bio neki Kardaš, Mađar, koji bi ponovo sve pregledao i tek poslije tog pregleda bi mogao izaći na kopno s tom trošarinskom robom.
- Onda nam je svanulo kad su došli kamioni. Jer, kad su ukinuli motorne brodove, onda su počeli voziti kamioni, dostave, a moj stari se skompao s jednim kamiondžijom koji je danas, nažalost, pokojni, ali s čijom familijom smo i danas u sjajnim odnosima. Kad je dolazio na Krk, onda bi sve isplanirao da do zadnjeg trajekta taman stigne u Šilo, a moj stari je već imao spremnu robu koju bi njemu uvalio u kamion i on bi mu je otpeljao preko bez trošarine. To je bila ideja. A trošarinu bi onda njih dvojica podijelili.
- Ja sam u srednju školu išao u Crikvenicu i svaki ponedjeljak bi tamo nosio 20 litara rakije, na crno prodati i to mi je bilo za živjeti cijeli tjedan.
- Kad je krenuo turizam, moja mati je doma prodavala sve što bi on proizveo. Ljudi su počeli kolati, sve se moglo prodati na kućnom pragu. I to su bili dodatni obiteljski prihodi od kojih se moglo nešto sagraditi, nekoga školovati… Dakle, mi smo u vinu rođeni! S tim se oduvijek živjelo.
Ivan tvrdi da je proizvodnja vina bila obavezna domaća radinost, a on i brat su se za vinarstvo zanimali onoliko koliko je otac htio i dopuštao da mu pomognu.
- Moj otac se time bavio, premda je u isto vrijeme bio i mesar. Jer, bez grožđa i vina se ovdje nije moglo funkcionirati. Uz janjce ide i vino! I u tome je bio dosta okretan i uspješan.
Otac Anton je najveću potporu imao u muli Seri, koja je, kad je trebao veći angažman u vinogradu, dobivala pomoć u muškom partneru koji se zvao – Sero. Fotografija Antona i mule Sere stoji na počasnom mjestu u kušaonici u Vrbniku kao podsjetnik na vremena kad je otac Anton sve držao pod kontrolom i u svojim rukama. Ivan priča da su mule u tamošnjim vinogradima „bile u funkciji sve do ozbiljne pojave traktora, a to je bilo početkom 1970-ih godina“.
- Mule su uvijek radile u paru, imamo sačuvanu fotografiju oca s našom i ujakovom mulom. Naša mula je završila na padinama Velebita nositi hranu za šumske konje. Neću nikada zaboraviti kad bi zajahao Seru, ona je znala gdje i u koji vinograd skrenuti, gdje je koja parcela. No, kad bi joj stavili plug i približili se tim parcelama na koje bi ona, inače, sama skrenula, počela bi trčati. Onda smo počeli primjenjivati taktiku da hodamo za njom, a kad bi se približili odredištu, tada bi tata rekao:
- Pazi, pobjeći će!
- Znala je ča nosi na sebi i ča je čeka iza toga.
Zahvaljujući ocu Antonu i muli Seri, Ivan je završio fakultet i zaslužio diplomu elektroinženjera, dok se brat Anton odškolovao za vrsnog informatičara. Netko sa strane bi rekao da su njihovi poslovi „ništa s ničim“, nespojivi s vinom na kojem su odrasli, ali kojem će se jednog dana i vratiti.
- Dugo sam radio u Zagrebu u Končarevom Institutu za elektrotehniku, bavio sam se visokim naponom, na ispitivanju transformatora i visokonaponske opreme. Eto, nisam ni pomišljao da bih jednom mogao transformirati sok u vino! Kad sam nakon nekog vremena shvatio da bi mi jednostavnije bilo živjeti u Rijeci, prešao sam u Rijeku i tamo radio na agregatima, da bi negdje 1983./1984. godine išao u obrtnike kad je brat pokrenuo prvi informatički obrt. Ja sam otvorio obrt za održavanja hardwarea, kompjutora i tih stvari i neko vrijeme sam se bavio time dok obrt nisam ugasio 1991. godine, u svojoj 39. godini života.
Povratak braće Katunar vinskim korijenima dogodio se, nažalost, nesretnim spletom okolnosti uzrokovanim očevom bolešću.
- Otac se razbolio i naglo umro 1988. godine, za sve nas je to bilo iznenađenje i nismo očekivali da će se sve tako brzo okončati. Naime, kad je otišao u bolnicu, rekoh, idem sve spremiti, da stari, kad se vrati, ne zatekne prazan podrum. Imao sam ja kome prodati grožđe, ali nisam htio to napraviti pa sam proizveo vino. Računao sam – ne smije otac vidjeti prazan podrum kad izađe iz bolnice! Nažalost, uskoro je otac umro…
Ivan je vino iz berbe 1988. godine, kojeg je proizveo „tek da podrum ne bude prazan“, sljedeće godine poslao na prvu izložbu vina koja se održavala na Zagrebačkom velesajmu. Ta izložba je, u stvari, bila prva smotra privatnog poduzetništva koje je počelo snažno bujati na hrvatskoj vinskoj sceni.
- S tom izložbom počela se lagano potencirati priča o privatnim vinarima i njihovim vinima i ja sam se tamo pojavio s tom žlahtinom koju sam u količini od 3.000 litara proizveo na način na koji sam zapamtio da je prakticirao moj otac. Ta žlahtina je bila apsolutni hit na toj izložbi, svi su me salijetali zbog tog vina. Na sajmu su me otkrili i enolozi, tamo sam upoznao pokojnu Marić, profesoricu na Agronomiji, svima je moje vino bilo wooooow! A ja sam ga napravio po očevoj recepturi, malo sam pazio na neke stvari koje njega nisu pretjerano zanimale, i – to vino je bilo otkriće sajma. I dalo mi poticaj da sam na pravome putu.
Već za sljedeću berbu Ivan je podrum uredio po njegovom ukusu, a, poštujući „obiteljsku tradiciju izvrgavanja propisa“, prošvercao je neke bačve iz Italije i počeo povećavati kapacitet proizvodnje.
- Znam da sad to zvuči možda i ružno, ali u to vrijeme neke stvari su se mogle nabaviti samo švercom! Ja sam u Italiji tražio inoks bačve za koje ni tamo većina vinara još nije bila čula. Prva inoks bačva koja je došla u Vrbnik bila je ona koju sam ja doveo! I to kupljenu kod jednog Slovenca koji ju je proizveo u Gorici. On je doma vario bačvu, a ja sam taj „kotao“ od 500 litara doveo kući. Tek treću godinu sam odlučio malo povećati proizvodnju, jer su ljudi htjeli vino. Do tada sam radio tatin hektar i pol vinograda, a to nije nešto puno! Onda sam malo dogradio podrum, pa uzeo u najam prostor kod susjeda pa je i to postalo malo pa je za godinu-dvije i to postalo malo pa sam unajmio podrum u Baški u zadružnom domu, 14 km odavde. Onda smo poslije toga brat i ja skupa išli graditi vinariju i radili smo zajedno do prije nekih 12 godina da bi se kao prava braća razišli i – ja sam otišao. Svatko je krenuo svojim putem! Unajmio sam jedan podrum u kojem su prethodno zajedno radili i razišli se Dobrinčić i Matanić, i kupio opremu i tamo nastavio raditi. Ovaj podrum u kojem danas radimo počeo sam graditi 2008. godine i u njega uselio godinu kasnije. Dakle, ponovo smo se vratili na mjesto gdje se 1990-ih godina proizvodilo vino u onoj maloj količini…
Nakon što se razišao s bratom, Ivan isprva „nije htio ulaziti u nove vinske poslove“. No, njegov sin Ivan, koji je tada završavao studij agronomije, kao i drugi sin Hrvoje, „sjeli su mu na vrat“ i gotovo imperativno ga natjerali da nastavi proizvodnju vina.
- Naša obitelj ne može, a da nema svoje vino, tvrdili su njegovi sinovi Ivan i Hrvoje.
Ivanu je danas 36 godina, a fotografija na zidu vinarije otkriva da je on još kao 12-godišnjak radio na preši i zdušno pomagao ocu u proizvodnji vina. Mama za njega tvrdi da, premda ima 36 godina, „čak 24 godine iskustva ima u vinarstvu“!
Ivan je uz žlahtinu uveo u ponudu još niz novih vina i danas se Kuća vina Ivan Katunar može pohvaliti sa čak sedam etiketa (Žlahtina, Biser žlahtine, Sansigot, Chardonnay, Muškat žuti, Rosé i Sveti Ivan – prirodno desertno vino), a i nevjesta Egle, Istrijanka iz Vodnjana, nije došla u Vrbnik bez obraza. Zahvaljujući njoj Kuća vina Ivan Katunar može se pohvaliti da u svojoj ponudi ima i prvoklasno maslinovo ulje, a koje dolazi iz maslinika starog više od 400 godina! O tome svjedoči preslik pergamenta na janjećoj koži, izložen, naravno, na zidu vinarije, a koji otkriva da je njezin daleki predak Bernardo Toffetti 1624. godine potpisao kupoprodajni ugovor koji dokazuje da je od kapetana Mletačke Republike kupio „cijelo područje Marana, između Vodnjana i Fažane“, a koje se danas smatra vjerojatno najboljim položajem za bavljenjem maslinarstvom u Istri.
