MARINKO VLADIĆ (PZ Vrbnik) – U vinarstvu nema egzibicija!

0

Marinko Vladić je već 23 godine prvi čovjek struke u Poljoprivrednoj zadruzi Vrbnik, vinariji koja je znatno podigla razinu kvalitete žlahtine, ali i prva koja je odležavanjem pjenušca Valomet na dubini od 32 metra uvela u praksu, barem u Hrvatskoj, sazrijevanje vina na dnu mora. Stoga, bilo je logično pitati Marinka što iz svoje bogate enološke karijere može istaknuti kao nešto na što je najponosniji. Nije puno razmišljao, malo se nasmiješio i odgovorio:
– Najponosniji sam na sebe!
– Što pod tim podrazumijevate?
– U 23 godine, koliko sam u Vrbniku, od početnih 70 došao sam na 125 kilograma težine! Cijeli život sam imao 182 centimetra, a nedavno, na nekom sistematskom pregledu, izmjerili su mi 183 cm. Znači, i narastao sam jedan centimetar!
Moram priznati da sam tada prvo pomislio na njegova nećaka, izvanrednog iločkog vinara Domagoja Buhača, čiji humor, sad vidim, ima iste korijene. Sjećam se, prije dvije godine, Domagoj je na isti dan, kad je njegov ujak Marinko Vladić s ronilačkom ekipom Dezinsekcije Rijeka krenuo na izvlačenje dva kaveza deset godina starih pjenušaca Valomet s 32 metra dubine, obukao ronilačko odijelo i takav se slikao u iločkom vinogradu na Principovcu!!!


 To je bio trenutak inspiracije! Imali smo trening i ronili smo na Principovcu, tamo je jedno umjetno jezero i ovi iz vukovarskog Kluba podvodnih aktivnosti, nakon što smo prvo trenirali na bazenu u Vukovaru, koji je dubok samo dva metra, organizirali su ronjenje u tom 4,5 metara dubokom umjetnom jezeru. Čisto da osjetimo dubinu! S obzirom da su oko jezera sve sami vinogradi, onda sam ja rekao da moram ovjekovječiti zaron u tom okruženju, prošetao sam među trsove i pozvao ih da me slikaju. I fotka je ispala odlično. Nisam siguran da se ijedan drugi vinar odlučio na ovakav pothvat, opisao mi je tada Domagoj svoj „pothvat“ našalivši se da je netko taj dan morao navući ronilačko odijelo, “a to svakako nije mogao biti ujak, koji zbog debljine ne može ni zaroniti”!
 Dobro, ruku na srce, predsjednik Hrvatskog ronilačkog saveza je još deblji, znači – ima nade i za mog ujaka da osobno zaroni po pjenušce na 20. obljetnicu njihovog stavljanja u kaveze na dno mora.
Domagojeve “otrovne strelice” prema ujaku, kojeg se smatra jednim od najvećih vinskih autoriteta u Hrvatskoj posljednjih 20 godina, nisu neutemeljene, jer Marinko Vladić, u stvari, još „grublje“ objašnjava svoj odnos prema svima koji ga pokušavaju nagovoriti da osobno predvodi ronilačku ekipu u vađenju vrijednih boca iz mora.
– Nikad nisam htio pristati na silne nagovore da obučem ronilačko odijelo i potom se spustim na dno mora. Zašto? Da mi se ljudi smiju!? Ja sam apsolutni protivnik pravljenja teatra od vina, bez obzira što, možda, to i može polučiti neki rezultat. Za mene je vino tradicionalni proizvod i tako mu i želim pristupiti.
Ništa manje rezolutan nije bio ni kad mu je svojedobno prvi čovjek PZ Vrbnik, Ivan Volarić, pristupio s idejom da njihova vinarija počne proizvodnju pjenušaca. Marinko je odmah bio odbacio tu ideju, jer, smatrao je, nije znao kako se to radi i ne želi se osramotiti ili da mu se zbog neznanja smiju. Onda je Ivan Volarić angažirao profesora enologije iz Francuske, Marca Hagena, a Marinko je uz njega i pod njegovom paskom učio se nečemu što ranije nikada nije ni pomislio da će raditi, a kamoli da će u nekim metodama proizvodnje pjenušca postati pionir u svjetskim vinskim razmjerima.
– Taj profesor je mene neprestano podučavao svim aspektima proizvodnje pjenušaca kako bih za dvije-tri godine mogao sam predvoditi cijeli taj proces. Nikada neću zaboraviti kad je jednom prilikom prišao Ivanu Volariću te mu rekao:
– To je to, pusti ga, on će to sam napraviti!
– Bio je to pjenušac Frajona do kojega, iskreno, o pjenušcima nisam imao pojma!
Svladavši tehnologiju proizvodnje pjenušca, Marinko je vrlo brzo došao na ideju Valometa, pjenušca koji je postao svjetska atrakcija.
– To je nešto što je moje, za što mogu reći da sam ja napravio!
Valomet je naziv za stijenu od koje se razbija morski val ili stijene na meti vala, a i Vrbnik, kao gradić na stijeni od koje se razbijaju valovi, može se promatrati kao svojevrsni valomet. Stoga, valomet je bio izvanredan naziv za pjenušac od žlahtine kojeg je Marinko 2006. godine odlučio ostaviti moru kao podrumaru. Prvi Valomet more je njegovalo četiri mjeseca na dubini od 32 metra i oblijepilo ga priljepcima, školjkicama, kamenčićima…
Prvi pokušaj vađenja Valometa s dna mora prošao je neslavno, jaka bura je zamutila more i roniocima onemogućila vađenje. Štoviše, more je bilo tako mutno i mračno da nisu uspjeli uopće pronaći kaveze s bocama. Vrlo brzo se proširila priča da je netko ukrao pjenušac, Valomet je postao tema o kojoj se piše i govori, a još ga nitko nije ni kušao!

Drugi pokušaj vađenja boca s dna mora, desetak dana kasnije, bio je uspješniji, a rezultati kušanja pjenušca – iznad svih očekivanja! Pretpostavka o moru kao izvanrednom podrumaru, koje nadomješćuje podrume u Champagni koji se kopaju i do 70 metara ispod zemlje, jer je na toj dubini temperatura 11 stupnjeva i ljeti i zimi, pokazala se kao pun pogodak. Možda u Vrbniku nemaju gdje kopati tako duboke podrume, ali, uvjerili su sebe i cijeli svijet – imaju more!
– Znajući tehnologiju proizvodnje pjenušca potrebno je puno parametara koje morate zadovoljiti da biste napravili dobar pjenušac, temperatura vrenja je jako bitna. Ja sam sasvim slučajno saznao da je tu na dubini od 32 metra tijekom cijele godine temperatura 12 stupnjeva, a udaljeno je od podruma 500 metara. Znači, odmah nakon što se boca napuni može ići u more. Jedino što nisam znao da će boca, kad se bude vadila, biti tako musava, pojma nisam imao, mislio sam da ćemo je morati čistiti, za mene je to izgledalo kao prljava boca! Onda su me novinari zaskočili da to ne diram, da je to dobra priča. Sve to mi je izgledalo jako simpatično, iznenadio sam se što je to izazvalo takvu medijsku pozornost. Danas kad vidim da mnogi hoće svoje boce stavljati u more i potom ih prodavati s tim koraljima i školjkama… Ma, od toga vam nema ništa. U vinarstvu nema egzibicija! Jest da su o Valometu mnogi pisali i radili reportaže, čak i BBC, ali na tržištu nije bilo neke koristi od toga. Taj Valomet s dna mora je samo nešto malo drukčiji od našeg redovitog pjenušca koji dozrijeva u podrumu. Rekao sam vam, odležavanje na dnu mora zadovoljava samo jedan od parametara za neki poseban pjenušac. Ako hoćete stvarno napraviti nešto drukčije, posebno, sa čim će svijet biti oduševljen – mislim da je to nemoguće! Francuzi su s pjenušcem napravili sve, a jedino što sam ja uspio napraviti jest nešto napraviti drukčije. Naravno, tehnologija pjenušanja je njihova, znači vino s ostatkom šećera i kvascima naliti u bocu i začepiti! Ali, to nije dovoljno, to je samo jedan od parametara. Međutim, mi Hrvati, pošto smo mi svi pametni i svi sve znamo i u svemu smo najbolji, a realno još puno moramo učiti i još uvijek smo zemlja seljaka na brdovitom Balkanu, što više budemo svjesniji toga, lakše ćemo se boriti s kompleksima da puno toga ne znamo. Valomet nije nešto što se prodaje u velikim količinama, ne može se živjeti od tih nekoliko stotina boca. Da godišnje prodamo 100.000 boca po 100 eura, onda bismo mogli reći da smo napravili veliku stvar. Možda će jednog dana netko od toga nešto i napraviti, ali, vraćam se na početak, za proizvesti poseban pjenušac nije potrebno samo potopiti bocu u more.
Marinko je, praktički, svojim rođenjem u Iloku bio predodređen postati vinar. Doduše, budućnost mu je trebala biti graševina, ili traminac, svejedno, ali život je nacrtao neke nove puteve do njegovih snova.
Otac mu je radio kao traktorist u Vupiku, tadašnjem poljoprivrednom gigantu na istoku Hrvatske, a kad je „posadio neki vinogradčić“ dao je upisati sina u srednju poljoprivrednu školu, a potom i na Agronomski fakultet u Sarajevu. Očeva želja je bila da njegov Marinko jednog dana postane „neki inženjer u poljoprivredi“. Nakon svršetka studija, Marinko se prvo zaposlio u Vukovarskom, a onda i u Iločkom podrumu, te je pod mentorstvom dvojice tadašnjih vrsnih stručnjaka, Ivana Šmidta, Petra Čobankovića i Ivana Juroša, brzo i strasno ulazio u vinski svijet.
– Mislim da je to sasvim logičan slijed za nekoga tko je rođen u Iloku. Da sam rođen preko puta Iloka, u Bačkoj Palanci, vjerojatno nikada ne bih bio vinar. U Iloku se vino genetski nasljeđuje. S druge strane, u Iloku su svi katolici, tako da ima i tradicijskih nasljeđa u odnosu prema vinu.
Onda se dogodio rat, a Marinko je u konvoju napustio svoj rodni grad i, dočepavši se slobodnog teritorija, odmah otišao raditi u jednu veliku vinariju u Munchen.
– Zaposlio sam se u ogromnoj import vinariji, ponajvećoj u Europi. Oni su u cisternama uvozili gotovo vino, tamo bi se dorađivalo, flaširalo i dalje prodavalo po Europi. Bila je to proizvodnja od oko 50 milijuna litara godišnje! To je ogromna vinarija koja proizvodi gotovo kao cijela Hrvatska, puno toga sam tamo naučio. Uvozili su u cisternama vino iz Italije, Bugarske, Rumunjske, Makedonije…, a najviše se radilo sa crnim vinima, kadarkom iz Makedonije, stolnim vinima iz Italije. Tamo sam se upoznao s enolozima i druženje na poslu i izvan posla meni je donijelo jedno solidno znanje. Nakon što smo se 1995. godine morali vratiti nazad u Hrvatsku, mene moj tadašnji gazda Herold Binder zapošljava u Badel, ali s namjerom da me vrati natrag u Iločke podrume. Tako sam i ja očekivao, ali nisam uspio u namjeri.

Tada su mu pomogli Ivan Juroš, prvi čovjek Iločkih podruma, i šogor Ivan Buhač preporučivši ga Ivanu Volariću, tadašnjem upravitelju Poljoprivredne zadruge Vrbnik koja je vapila za dobrim enologom koji bi im pomogao u ostvarenju velikih ambicija.
– Došavši na razgovor s Ivanom Volarićem, meni je tada bilo prvi put uopće da sam prešao Krčki most! No, kad sam vidio što imaju od opreme, bio sam impresioniran. Za razliku od Iločkog podruma, gdje nije bilo ni pneumatske preše ni hlađenja ni kontrolirane fermentacije, u PZ Vrbnik su imali najsuvremeniju tehnologiju tada u Hrvatskoj. A te tehničke pretpostavke su bile preduvjet za priču da se tamo bilo što napravi. Kad sam došao nisam niti sekundu pomislio da bih se na Krku dulje zadržao! Računao sam skupiti još jedno iskustvo, odigrati još jednu epizodu i vratiti se u Ilok! Ne mogu ne spomenuti da je, uz opremu, ključnu ulogu u mojoj odluci da ostanem odigrala vizija Ivana Volarića i njegova uvjerljivost u objašnjavanju svojih planova.
A ta vizija Ivana Volarića Marinka je podsjećala na prijeratne planove „njegovog“ Iločkog podruma koji je 80 posto svoje proizvodnje prodavao kao vino u cisternama za velike proizvođače poput Slovina, Badela ili Istravino, a htio se u potpunosti „okrenuti prodaji vina u bocama“. Rat je sve te planove bio prekinuo!
– I Volarić je, kad smo se upoznali, rekao da je bio u istoj situaciji, i on je vino davao u cisternama Badelu i Istravinu, ali on je htio da se sve u Vrbniku napravi, a za to mu je trebao enolog. Priznajem, bio sam malo skeptičan u početku, bilo me je strah sve odjednom početi buteljirati. No, Ivan Volarić je rekao da se on toga ne boji i da je siguran u uspjeh. Kad sam vidio koliko on restoratera poznaje, odvjetnika, bankara, brodograditelja… On je prije toga bio tehnički direktor škvera na Puntu i imao je jako puno poznanstava, bio je pravi menadžer, dok sam ja bio tehnolog u proizvodnji. Kad smo izašli van s buteljama, napravili smo pravi dar mar!
Na tržištu su u vrijeme dolaska Marinka Vladića na mjesto glavnog enologa u PZ Vrbinik postajale tek žlahtine Istravina, braće Katunar i Franje Toljanića, kao i rinfuzna žlahtina vinarije u kojoj je trebao „napraviti čudo“. A čudo se zvalo, po naputku Ivana Volarića – Zlatna žlahtina! Jer, smatrao je, ako se Krk doživljava kao zlatan otok, onda i najpopularnije vino s tog otoga ne može biti drukčije nego – zlatno.
– Nama je Tuđman napravio najveću promociju, premda nikada nije bio kod nas u vinariji. Mi kad smo krenuli s buteljom, Tuđman je time bio oduševljen i stalno je to pio. A znate ono – što pije kralj, to piju i svi drugi! Veliku reklamu su nam napravili Jakov i Martina Bienenfeld, jer se na njihovoj svadbi pila Zlatna žlahtina. A na prvom predstavljanju buteljirane žlahtine na Zagrebačkom velesajmu 1996. godine, kad smo osvojili nagradu za najbolje vino sajma, prišao nam je poznati slovenski proizvođač pjenušac, Janez Istenić, i rekao:
– Vaše vino je za piti, a ostala za – liznuti!
Unatoč preporodu PZ Vrbnik, Marinka je srce još uvijek vuklo u Ilok pa ne čudi što se 1997. godine vratio u mjesto svog rođenja.
– Ja sam se 1997. godine vratio u Ilok kod Petra Čobankovića. Bio sam pun ambicija. On je bio direktor, ja enolog, mi smo tada bili u sastavu Vupika, ništa još nije bilo privatizirano, a ja sam procijenio da će to dugo trajati. Mene su tada Petar Čobanković i Ivan Juroš nagovarali da ostanem, a ja sam im govorio da će trebati proći barem 10 godina dok se sve dovede u red, a ja toliko ne mogu čekati. Tako se na kraju i dogodilo. U Iloku sam tada ostao samo godinu dana. Tamo je, dakle, sve bilo na staklenim nogama, a u PZ Vrbnik me čekala dobra plaća, žena mi je iz Vrbnika, to mi je oči zaslijepilo, i – eto mene ponovo u Vrbnik.
Kad je Marinko došao u PZ Vrbnik, zadruga je od svojih zadrugara otkupljivala 25 vagona, dok je otkup, primjerice, 2018. godine dosegnuo 170 vagona žlahtine. Marinko ne skriva ponos na Zlatnu žlahtinu koje je, tvrdi, najprodavanije hrvatsko vino u Beču.
– Tamo ode čak 30.000 butelja Zlatne žlahtine!
Otkad se vratio iz Njemačke do danas, a prošlo je 23 godine, Marinko nijedan dan nije bio na godišnjem odmoru.
– Zimi bih ponekad otišao nekoliko dana na skijanje, godišnje dva-tri puta otišao po dva-tri dana u Ilok tako da ne znam što je godišnji odmor, stalno radim. Tako nisam mogao ni raditi ništa drugo nego maštati o nečemu za što nikad nisam mogao naći vremena.
Tako glasi njegov odgovor na pitanje zašto nikada nije ni pokušao ostvariti svoj najveći san – imati vlastiti vinograd i proizvoditi, makar simbolično, svoje vino iz tog vinograda.
– Nedavno sam od punice dobio nešto malo loza, ali to sve grožđa kad poberem mogu staviti u džep. Nije bio problem u novcu pa da si to nisam mogao priuštiti, ne, nego, ja nisam imao vremena posvetiti se tom vinogradu. Ja sad mogu kupiti vinograd u Iloku, ali tko će to raditi!? Ja nemam vremena pa zato nisam ni ostvario ono o čemu sam maštao. Ja sam kao enolog uvijek bio dobro plaćen pa je logično što sam se poslu maksimalno pridavao.

Rijetke odlaske u Ilok iskoristio je da bi sinovima Petra Čobankovića pomogao u proizvodnji prvog iločkog pjenušca. No, kad Marinka upitate za taj pjenušac, dobit ćete odgovor koji će vas iznenaditi.
– Ja tim stvarima ne pridajem nikakvu važnost. Da živim u Iloku, vjerojatno nikada ne bih ni radio pjenušac niti bi mi to trebalo. Pa u Bordeauxu nitko ne radi pjenušac!? Ja sam napravio pjenušac u moru, a onda su drugi nosili utapati kaveze s pjenušcem u more. Što će im to, to su sve halucinacije! U stvari, što će mi uopće pjenušac? Prvo se pozicioniraj s mirnim vinima pa se onda igraj koliko hoćeš!
Sinu Luki nije dopustio studirati u Hrvatskoj, rekao mu je:
– Ako hoćeš biti enolog, moraš studirati vani – Italija, Francuska ili Njemačka!
Tako se i dogodilo, Luka je otišao u Geisenheim, a praktični dio nastave odnedavno odrađuje u jednom podrumu pored Tramina odakle je svojedobno crveni traminac i donesen u Ilok!
– Moj djed Jozo Vladić je u Prvom svjetskom ratu bio vojnik u Južnom Tirolu, a sad tamo njegov praunuk proučava sortu koja je upravo Ilok učinila slavnim.


Comments are closed.