MIROSLAV PALINKAŠ (Vinarija Pavlomir) – Proizvodnja vina je puno više od posla, to vam je strast, čisti život!

0

Dugo je Miroslav Palinkaš sa svojom obitelji svako ljeto dolazio u Bribir, gdje je živjela suprugina tetka, a pritom nikada nije skrivao svoju namjeru da se tamo, podno Velebita, jednom i skrasi, kupi neku kućicu i od nje napravi svoj ljetni raj. Međutim, Miroslav nije mogao ni sanjati da će njegov, po svemu sudeći, konačni dolazak u Bribir biti uvjetovan egzistencijalnim potrebama spašavanja svoje obitelji s kojom je, doslovno, pobjegao iz ratom poharanog Vukovara. Idilični Bribir je, tako, u jesen 1991. godine postao Miroslavova životna arena. Iz koje se, izgleda, više nikada neće ni vratiti u rodni Vukovar ili, pak, u Šarengrad, gdje njegov otac i danas, u 90. godini života, ne dopušta nikome intervencije ili pomoć u vinogradu kojeg on osobno obrađuje.
– Nažalost, povratak u Vukovar ili Šarengrad je malo vjerojatan! Zbog svih koji su tamo poginuli, supruge Spomenke oca i brata, strica i ujaka, mi smo obnovili kuću u Vukovaru, ali mi smo se tu aklimatizirali na način da smo počeli raditi veliki biznis, izgradili smo kuću u Bribiru, djeca su se udomaćila. Ne možemo sad odjednom reći da idemo natrag u Vukovar.


Kad je Miroslav sredinom 1990-ih godina intenzivno, kao i svaki Vukovarac, sanjao povratak, nije mu bilo teško, kad mu se ukazala prilika, posjetiti Vukovar kad to „običnim smrtnicima“ baš i nije bilo moguće napraviti. Dogovorio se s tadašnjim UNPROFOR-om da ga prate, a on, supruga, brat i snaha otišli su u obilazak Šarengrada i Vukovara.
– Naišli smo na porušene kuće, a zatekli smo i tipa koji nam je taman ispred nosa krao ciglu iz dvorišta pa je pobjegao kad nas je vidio. U Šarengradu u roditeljskoj kući bili su Srbi, a u sobama, kad smo ušli vidjeti, svi zidovi su bili išarani sa četiri ocila. U Vukovaru, kod moje supruge, u kući oca koji je bio ubijen, živjela je neka obitelj Srba, tako da nismo mogli ni ući u svoje kuće.
Miroslav je u Šarengradu imao četiri hektara vinograda koje su prije rata zajednički obrađivali on, brat i otac. Svi su bili zaposleni, on i otac u Vupiku, a brat u Agrokomercu, ali – vino se uvijek moralo proizvesti.
– Izgleda da je taj vinski gen bio duboko u nama, premda, ruku na srce, u Novom Vinodolskom, gdje sam bio primoran baviti se kojekakvim poslovima, jedno vrijeme sam mislio da je to sve iz mene isparilo, nestalo i postalo pitanje neke daleke prošlosti. U Vukovaru sam bio do 24. kolovoza 1991. godine, dok je dio suprugine familije ostao čuvati kuće, takav je bio jedan dogovor. Ali, ubili su ih u Veleprometu gdje su ih držali zatvorene. Eto, mi smo uspjeli sačuvati živu glavu, a imovina koju smo imali je bila sva uništena, kuća porušena, u vinogradima su povađeni kolci, stupovi i žica. Tu jesen smo bili izbačeni iz života kakvog smo voljeli, bili smo dovedeni do ruba egzistencije. Osjećali smo se beskorisno!
Onda je Miroslav, s još nekolicinom svojih kolega iz Vupika, počeo tražiti mogućnost da nešto počne raditi, jer mu je, praktički, u izbjegličkom životu u Bribiru – bilo dosadno. Bili su stručnjaci u svom poslu i htjeli su biti korisni i za sebe i za sredinu u koju su doselili.
– Vupik prije rata ovdje nije imao ništa. Sve ovo ovdje je u stvari ratna i poslijeratna priča. Praktički, kad smo mi došli, od Općine Crikvenica smo tražili da nama, sedmorici prognanika iz Vukovara, daju nešto gdje bi mogli raditi. Bili smo različitih profila, ali uglavnom agronomske struke.
– Evo vam ova polja ovdje, slobodno ih radite, to neće nitko, dobili smo odgovor.
Bila su to zapuštena polja nekadašnje Poljoprivredne zadruge Vinodol, koja je propala, a poslije su tu dolazili raditi i logoraši s Golog otoka, pa i njima nije uspijevalo. Onda se na tim poljoprivrednim površinama okušala voćarsko-vinogradarska zadruga jednog bivšeg ministra iz Zagreba, ali i oni su prošli neslavno.
Zanimljivo, nitko se od svih tih koji su nešto pokušavali u obnovi zapuštenih zemljišta nije sjetio obnoviti vinograde. Uostalom, ne zove se to područje bez nekog razloga – Vinodol!

– Kad smo mi 6. siječnja 1992. godine preuzeli u potpunosti rad i osamostalili se od voćarske zadruge, s kojima smo bili suradnici nekoliko mjeseci, uistinu nismo gajili neke ozbiljne namjere, jer smo računali na što skoriji povratak u Vukovar. Ali, kako se taj povratak činio sve daljim, onda smo uzeli u zakup i zemljište na otoku Unije i tamo smo posijali 100 hektara pšenice. No, tamo nije isplativa ratarska proizvodnja. Vozili smo traktore i kombajne na brodu!
Miroslav je po struci poljoprivredni tehničar, no za potrebe tog njihovog novog posla prihvatio se vođenja trgovine u objektu u kojem nije bilo ni struje ni stakala.
Kao i na Unijama, tako su Miroslav i njegovi „vupikovci“ i na području Vinodola pokrenuli proizvodnju pšenice i kukuruza, a kasnije su se prebacili na povrće. Sve dok Miroslavu 1994. godine nije na um pala ideja o obnovi drevnih vinodolskih vinograda.
– Mi smo malo proučavali povijest ovoga kraja, na kraju ni taj naziv Vinodol nije pao s neba. Onda smo otkrili da je tu nekad bilo preko 600 hektara vinograda prije filoksere koja je tu napravila dar mar. Stanovništvo se bilo raselilo, napustili su polja, a kao posljedicu imate i danas preko 400 hektara zapuštenog i neobrađenog zemljišta.
Kaže, bio je iznenađen što nigdje kod nikoga nije mogao kupiti litru nečijeg vina! Tada se zarekao sam sebi da će on biti taj koji će ga i proizvesti. Predložio je kolegi Andriji Biri da posade lozu. No, tadašnja uprava Vupika, koja je djelovala u Zagrebu, njegovu ideju nije baš najbolje prihvatila, jer „zemljišno pitanje nije bilo riješeno, a i povratak u Vukovar je bio sve izgledniji“.
– Imali smo cijepova koje su naši dečki proizveli na Jazbini u Zagrebu i rekao sam da mi idemo na podizanje vinograda. Nismo ih mogli prodati pa, kažem, ajmo ih posaditi. Bila je frankovka i nešto graševine i nešto pinota bijelog. U meni se ponovo probudio onaj gen vinogradara i vinara, za kojeg sam mislio da je nestao. Tad sam shvatio da je proizvodnja vina puno više od posla, to vam je strast, čisti život! Posadili smo jedan hektar unatoč protivljenju uprave Vupika. Ali, s tom idejom smo naišli na veliko odobravanje lokalne zajednice u Crikvenici. Samo su nam rekli:
– Vi sadite, mi ćemo vam financijski pomoći!
Prema Miroslavovim riječima, lokalne vlasti su u povratku vinogradarstva u Vinodol vidjeli svoju bolju prošlost. S druge strane, puno više je bilo kritičara koji su tvrdili da tu ništa neće uspjeti te su otvoreno pokazivali nevjericu u projekt prognanih Vukovaraca. Miroslav je svima objašnjavao da nije moguće da su oni koji su nekada na tom prostoru obrađivali 600 hektara bili u krivu.
– Naše vinogradarstvo je počelo s jednim hektarom, a nakon što je kolega Biro otišao u mirovinu, ja sam 1995. godine preuzeo rukovođenje cijelom pričom i postao direktorom Pavlomira, što je bio naziv za ovdašnju poslovnu jedinicu Vupika koju smo mi osnovali kao prognanici. Ja sam žestoko navalio podizati vinograde tako da smo došli na 30 hektara. Možda sam malo i pretjerao, zasigurno bi bilo isplativije da smo se bavili turizmom. Premda smo krenuli sa sortama koje su nam tada jedino bile dostupne, i koje nisu idealne za ovo podneblje, željeli smo posaditi žlahtinu. I neizmjerno sam bio sretan kad smo na četiri hektara posaditi naš prvi vinograd s tom sortom. Danas možda nekome i zasmeta kad kažemo da je žlahtina vinodolska sorta, ali oni koja znaju povijest znaju da je tako kako ja kažem. Uostalom, tako je zapisano u knjigama, u Vinodolskom zakoniku, da je žlahtina autohtona sorta vinodolskog područja i da je poslije toga prenesena u Vrbnik. I hvala Bogu da je prenesena, jer su je na Krku sačuvali i zahvaljujući njima smo mi mogli uzeti plemke te loze i vratiti ih nazad u Vinodol! Nama je danas žlahtina najzastupljenija sorta, imamo je na 12,5 hektara, a pogodili smo i sa cabernet sauvignonom, od te sorte nam se dogodilo jedno prekrasno vino kojeg izvrsno prodajemo i za koje stalno dobivamo zlatne medalje. Tih sedam hektara zasađeno tom sortom definitivno nam je premalo…
Frankovka i graševina, koje su prve zasađene, danas više ne rastu u Vinodolu, loze su iskrčene, a i chardonnay je sa šest reduciran na dva hektara.

– Stari Vinodolci su znali da je žlahtina autohtona sorta i da su je s razlogom ovdje sadili, tako smo i mi napravili. Sad idemo prema većem forsiranju žlahtine, cabernet sauvignona i muškata žutog. Posadit ćemo još i merlot za potrebe kupaže sa cabernet sauvignonom.
Miroslav je danas predsjednik Udruge vinara Žlahtina, a iz njegova vinograda žlahtina je prvi put u državnom Zavodu za vinarstvo zavrijedila status vrhunskog vina.
– Vupik je u ovoj priči bio do 2008. godine. Kad sam tada vidio da sve što smo napravili prelagano ide u ruke Ivici Todoriću, rekao sam da ne želim sudjelovati u tome i tražio sam od Uprave Vupika da vinariju proda nama, svojim tadašnjim zaposlenicima. Onda su to oni dali na javni natječaj i nerado nam to prodali.
Miroslav je u kupnju Pavlomira ušao s partnerom, građevinarom, koji je trebao sufinancirati prema određenim ugovorima i dogovorima cijeli projekt. Međutim, nakon godinu dana pokazalo se da Miroslavov partner, ipak, ne može financijski podnijeti teret cijele investicije, te je Miroslav bio primoran podići kredite i sam, uz pomoć brata Vinka, koji je glavni enolog u vinariji, i supruge Spomenke, nastaviti cijelu priču.
– Pavlomir je, zbog stalne potrebe za ulaganjima, jedna još uvijek nedovršena priča, pitanje je hoću li moći vratiti kredite prema bankama za tu kupovinu i dalje pratiti razvoj firme. Međutim, ajmo reći da sam uz pomoć nekih tvrtki koje su mi pomogle, poput Pavina i Fitoprojekta – davali su mi zaštitna sredstva, boce, čepove, kad platiš, platiš, prošao kritično razdoblje. Prošle godine sam prodao jedan građevinski teren koji mi je stajao nepotreban i s njim sam vratio dugove i sanirao firmu i doveo je na sadašnju zaduženost od 400.000 eura, a s tim se možemo nositi bez problema.
U pozadini cijele Miroslavove priče s Pavlomirom i grupom svojih Vukovaraca iz Vupika s kojima je podno Velebita započinjao ispočetka novi život, stoji njegova obiteljska priča o preživljavanju. Supruga Spomenka je prvo otvorila voćarnu pa još jednu trgovinu pa sjemenarnu u Bribiru, „dovoljnu za potrebe jednog sela“, a on je partnerom iz Poreča otvorio rent-a-car poduzeće koje je pritom i uvozilo automobile iz Njemačke i Italije.
– Time sam financirao neki svoj povratak u život! Ja sam noćima vozio aute iz Njemačke. Subotom, kad bi zatvorili trgovine, krenuli bi u Njemačku i vratili se s nekoliko auta koje bi poslije prodavali preko firme, regularno i legalno. Išlo nam je tih godina fantastično, u rent-a-caru smo imali 15 auta, prodavali smo na stotine uvezenih automobila i tako je išlo sve do 2008. godine. Tada smo odlučili u obitelji sve to prodati, i rent-a-car i automobile i trgovine i od zarađenog novca kupiti Pavlomir. Pazite, godinama smo radili praktički 20 sati na dan i sve što smo zaradili htjeli smo uložiti u nešto što nismo htjeli da dođe u Todorićeve ruke!
Miroslav se nikada nije vratio u svoj Vukovar ili Šarengrad, ali tamo je obnovio obiteljske vinograde
– Na četiri hektara tamo imamo graševinu, tako da su se otac i mati vratili. Ocu je 90, a majci 82 godine i otac još uvijek fizički radi te vinograde i brine o njima. I još brine o jednom svom vinogradu! Njemu taj rad produžava život! Inače, tu graševinu iz Šarengrada vozimo ovamo i prerađujemo. Jako puno prodamo graševine koju čak otkupljujemo od naših prijatelja iz Iloka kako bi i oni nešto zaradili.
Miroslav se u posljednje vrijeme istinski potrudio dodatno pojačati povratničku priču Vinodola na vinsku kartu Hrvatske. I opet je u pomoć „pozvao povijest“ i sjećanje na legendarne Bakarsku i Vinodolsku vodicu, pjenušava vina zbog kojih se Hrvatsko primorje nazivalo – Hrvatskom Šampanjom!
– Bacio sam se i na proizvodnju pjenušaca, a prvi pjenušac kojeg sam proizveo, nastao prije više od deset godina, napravio sam od chardonnaya i nazvao „1288“, po godini objave Vinodolskog zakonika. Onda sam radio jednu kupažu chardonnaya, pinota bijelog i žlahtine, a taj pjenušac je čak pobijedio na Vinistri prije tri godine. Uslijedio je pjenušac samo od žlahtine, kojeg smo nazvali San Marino, po otočiću u Novom Vinodolskom na kojem smo radili i svečano predstavljanje tog pjenušca. I taj pjenušac je zavrijedio status vrhunskog vina, što je bilo prvi put da je to netko zavrijedio za pjenušac od žlahtine. Onda smo od sorte frankovka napravili jedan pjenušavi rose. Ove godine smo proizveli i naš prvi pjenušac od graševine, koji će se zvati Grasecco.
– To je treći pjenušac od graševine u Hrvatskoj koji je nazvan Grasecco!
– Da, Davora Zdjelarevića i mene proganja ideja da se svi pjenušci od graševine u Hrvatskoj nazovu Grasecco!
Miroslav je odrastao na graševini, na kraju je doveo graševinu u Vinodol, ali, voli reći, postao je veliki ljubitelj žlahtine.
– Graševina će mi uvijek biti pri srcu! Godišnje radimo negdje oko 30.000-40.000 litara graševine, ali i 70.000-100.000 litara žlahtine. I sve to prodamo bez problema!
– Prezivate se Palinkaš, radite li uopće rakije?
– Radimo. Baš jučer smo se zezali s nekom grupom Austrijanaca, među kojima je bio i jedan Mađar, na temu palinke, što je mađarski izraz za rakiju. Inače, radimo četiri tipa rakije – komovicu, medicu, smokovaču i travaricu.


Comments are closed.