OSKAR MAURER – Prozor u svijet zaboravljenih vina

0

Pili ste moje vino u Beogradu!? A gdje? Nema me baš u Beogradu toliko da se može svugdje naići na moja vina, obratio mi se Oskar Maurer, najveći srpski organski proizvođač vina iz Hajdukova nedaleko Subotice, nakon što sam mu se pohvalio da sam u kultnom restoranu Latin Toro Gastro Bar pio baš njegovo – Gospodsko vino.


Kakav čep je imala boca? Je li bio pampur, zanimao se Oskar.

Kad sam mu potvrdio da je čep bio od pluta, rekao je da je to 2012. godina i da sam sretnik što sam se uopće negdje uspio dočepati tog vina.

Znam zašto zovete, vjerojatno hoćete znati što ste pili, pitao me kroz smijeh.

Naravno! Pa na etiketi ne piše ništa, jedva se i naziv vina, Gospodsko vino, nazire kad se butelja orosi. U svakom slučaju, što god bilo unutra, vino je senzacionalno dobro i senzacionalno povoljno za tu vrijednost.

I onda, kao i prije nekoliko godina kad smo se prvi put sreli u njegovoj vinariji u Hajdukovu, počeo je nizati imena čak sedam sorata koje je smješao u Gospodsko vino.

Znate, prije se na sjeveru Vojvodine tradicionalno po kućama pila kevedinka, ona je bila narodno vino. E, u boljim prilikama, u hotelima i kod uglednika, pila se kupaža najboljeg od najboljih sorata koje su bile dostupne u našim vinogradima, a takvo vino se u narodu zvalo – Gospodsko vino! U ovoj kupaži koju ste pili nalaze se sremska zelenika, bakatur, medenac bijeli, banatski rizling, talijanski rizling, žuta mađarica i bijela kadarka, priča Oskar.

No, ono što dometnuo uz priču o Gospodskom vinu shvatio sam kao senzacionalnu vijest i najbolju potvrdu koliko je ovaj samazatajni baštinik autohtonih sorata napravio dobar posao s pomalo tvrdoglavim ustrajavanjem na svojoj vinskoj priči koja je u potpunoj suprotnosti s ostatkom Srbije. Naime, njegova najveća obožavateljica, koji je pritom postala i njegova suradnica u projektu afirmacije organske proizvodnje vina od autohtonih sorata, postala je Luda Francuskinja (The Crazy French Woman) Isabelle Legeron!

Za nju se zna da ne pije ništa drugo nego samo organska vina i njezin preporuka otvara mnoga vrata. A ona je na etiketi mojih vina, koja su se počela probijati u Englesku, stavila svoj potpis, hvali se Oskar.

Isabelle Legeron je prva Francuskinja koja je uspjela postati Master of Wine, potječe iz obitelji koja već šest naraštaja proizvodi konjak, a u Institut of Masters of Wine tvrde da je “u njezinoj krvi – vino”! Koliko je Isabelle utjecajna dostatno govori i podatak da se njezin “vinski televizijski program”, Journey into Wine, emitira u 117 zemalja na 15 jezika…

Prozor u svijet zaboravljenih vina

Bio mi je nedavno i bivši predsjednik Srbije, Boris Tadić, sjedio je tu ispod orahove krošnje, gdje i vi sjedite i kušao moja vina. Nakon sremskog zelenca nije na licu mogao sakriti čuđenje. Pitao me otkud u Srbiji tako kvalitetnih sorata i zašto ih nema svugdje. Uputio sam ga na Ministarstvo poljoprivrede i institute koji u potpunosti zatiru tradiciju. Znate, kad sam ulazio u ovu vinsku priču, mogao sam za svojih petnaest hektara dobiti lijep novac i super cijene za podizanje nasada međunarodnih sorata. Autohtone i tradicionalne sorte s ovih područja ne postoje u matičnim bankama, za njih se ne mogu kupiti lozni cijepovi, nemaju deklaracije, certifikate, dokumentaciju… Da ne duljim, sve što sam napravio, napravio sam bez i najmanjeg državnog poticaja! I to samo zato što sam tvrdoglavo odlučio čuvati i slijediti tradiciju, priča Oskar Maurer, vojvođanski Mađar iz Hajdukova nedaleko Subotice, koji je u posljednje vrijeme svojim sortimentom postao jedan od najpopularnijih vinara u Srbiji. Ne kaže se uzalud za njegovu vinariju da je – prozor u svijet zaboravljenih vina! I samo neupućenima je iznenađenje što je poznati budimpeštanski restoran s Michelinovom zvjezdicom, Onyx, u svoju vinsku listu u rubriku ‘Tradicija i evolucija’ uvrstio Maurerovu Kadarku 1880, kadarku proizvedenu s najstarijeg nasada te sorte na svijetu.

Prije desetak godina sve je izgledalo bitno drukčije. Oskaru Maureru tada je glavni posao bila proizvodnja golemih sanduka za kipere u svojoj tvrtki u Mađarskoj. Taj posao nije volio i pritajeno se nadao intenzivnije posvetiti vinogradu u kojem je 1994. godine posadio kevedinku, sortu koja je prije sto godina bila najrasprostranjenija na području Subotice.

Iskreno, tada uopće nisam ni razmišljao da bih jednom mogao imati vinariju. Od kevedinke, čiji su nasadi stari sedamdeset godina, mogao sam maksimalno napraviti tisuću litara. Postupno sam se širio, 1996. Posadio sam rajnski rizling, jer sam se htio igrati s tom sortom i nakon nekog vremena imati berbu prosušenih bobica, a 1999. godine sam posadio beli medenac. Vrlo brzo baš s belim medencem pobijedio sam na nekom lokalnom natjecanju u Mađarskoj, a taj me uspjeh potaknuo da počnem razmišljati o širenju proizvodnje i prodaji vina, prisjeća se svojih početaka Oskar Maurer, četvrti naraštaj vinara u obitelji u kojoj je njegov pradjed Balaž, svojedobno prvi na sjeveru Vojvodine proizveo pjenušac.

Prva vina prodao je 2002., podrum je izgradio 2003., a izvoz u desetak zemalja svijeta 2007. godine. Da ne bude zabune, Oskar Maurer izveze više od pedeset posto svoje ukupne proizvodnje. Nedavno su mu, primjerice, iz Europskog parlamenta u Bruxellesu naručili i platili petsto četrdeset butelja frankovke.

U Srbiji me kritiziraju da su mi cijene vina preniske! Međutim, kako objasniti da meni nije plan obogatiti se od vina. Znate, uvijek volim ispričati da je Aleksandar Makedonski naložio da ga pokopaju tako da mu rašire obje ruke i da svi vide da su mu šake prazne i da ništa neće sa sobom ponijeti na drugi svijet. Meni je cilj da moja vina budu dostupna svim ljudima koji me okružuju, priča Oskar Maurer.

Njegova vina uglavnom koštaju između dvadeset pet i trideset pet kuna, što je gotovo simbolično ako se zna koliki prinos ima po trsu. Primjerice, s tisuću loza sremskog zelenca napravi se samo dvjesto pedeset butelja vina, a od četiri i pol tisuće loza belog medenca šesto litara! Oskar Maurer i sam tvrdi da bi njegova vina, s obzirom na prinose, ali i na gotovo kolekcionarsku proizvodnju, bez problema mogla postići cijene između sto pedeset i dvjesto pedeset kuna po boci. S druge strane, jedini je u Srbiji, ali i u široj regiji, koji gotovo pedeset tisuća trsova uzgaja na klasičan način, u ‘bushu’, režući ih na trideset do četrdeset centimetara visine.

Namjerava vrlo skoro raditi pjenušac od belog medenca, sorte koju je, primjerice, pobrao već 10. kolovoza i jedini je, treba li to uopće spominjati, proizvođač te sorte u Vojvodini. Kao što je i jedan od tek dvojice koji buteljiraju kadarku, jedini koji proizvodi sremski zelenac…

Sremski zelenac moja je omiljena sorta i smatram ga idealnim za kupažiranje s furmintom – moslavcem. Uf, prošle sam godine nešto probao, to je fenomenalna kombinacija! Kad pogodim idealan omjer između te dvije sorte, bit će to pravo veliko vino iz Srijema. Možda ga nazovem ‘Vino za kralja (Isusa)’, priča Oskar Maurer.

U dogovoru sa suprugom, koja obožava tamjaniku, za razliku od njega, koji favorizira rajnski rizling, napravio je kupažu Dar ljubavi u koju je u podjednakom omjeru uvrstio tamjaniku, rajnski i talijanski rizling.

Dar ljubavi je kupaža koju smo mogli piti oboje i zajedno. Napravili smo dvije i pol tisuće boca i pola smo izvezli u Budimpeštu. Za razliku od Dara ljubavi, kupaže koja se pokazala obiteljskim kompromisom, osvojio sam Budimpeštu i Beograd Vinumom Regnunom, desertnim vinom poput tokajca koji je kupaža prosušenih bobica talijanskog i rajnskog rizlinga, priča Maurer.

Ukupno pod nasadima ima petnaest hektara, od kojih se deset hektara nalazi na Fruškoj gori. Najudaljeniji vinograd u okolini Iriga od njegove kuće u Hajdukovu udaljen je čak sto četrdeset i pet kilometara.


Comments are closed.