Kad je Ranko Anđelini, poznati istarski pčelar, odlučio dobiti neku malo žešću potvrdu kojom bi se mogao pohvaliti i da je poznati istarski vinar, odlučio je poslušati savjet legendarnog Ivice Matoševića i poslati svoje vino na međunarodnu procjenu u London. Na najznačajnije svjetsko ocjenjivanje vina koje se događa u organizaciji vinskog mjesečnika Decanter.
Ranko je taman počeo dobivati prve ozbiljnije urode sa svog vinograda u Velanovom Brijegu nedaleko od Pazina, a bilo mu je simptomatično što mu se vinar takvog ugleda, kakav je već zaslužio Ivica Matošević, obratio pohvalama na nekoj degustaciji istarskih vina na koju je on donio doslovno svoje prvo vino proizvedeno iz prve berbe na tek posađenom vinogradu:
– Slušaj, Ranko, ovakvo vino nemoj davati nigdje u Istri na ocjenjivanje, jer nitko neće prepoznati njegovu kvalitetu. Šalji ga vani! Vidim da si svjestan njegove kvalitete, ne plaši se, dobit ćeš potvrdu onoga što znaš, a što ti i ja pričam, rekao mu je Ivica.
Ranko je bio, zapravo, zaprepašten kvalitetom kupaže koju je dobio od prvog uroda caberneta sauvignona i merlota iz vinograda posađenog 2002. godine na nadmorskoj visini 470 metara.
– Definitivno je taj vinograd najviši plantažni vinograd u Istri i, priznajem, bio sam iznenađen kvalitetom vina kojeg mi je priroda dala na dlanu. Bilo je to vrlo dobro vino! Godile su mi Matoševićeve riječi, ali, kakav već jesam, brzo sam preko njih prešao, gotovo da mi je bilo neugodno poslušati ga.
Trebalo je proći još čitav niz godina dok mu sin Dominik nije upisao Agronomski fakultet u Zagrebu te ga tako uvjerio da će se nastaviti obiteljska tradicija proizvodnje vina. Dominik, koji je na završnoj godini fakulteta, vrlo je aktivan na društvenim mrežama i brzo je shvatio značenje onih riječi koje je Ivica Matošević svojedobno izrekao pred njegovim ocem. Uostalom, kad bi se našalili, Dominik je imao i osobnu dimenziju nagovaranja oca da vino pošalju na međunarodnu procjenu, jer, zaboga, kako može biti loše vino koje je otac nazvao po njemu – Domenico!? Ruku na srce, i Dominikov brat Marin je „počašćen“ nazivom pjenušca – D’Angelo (po Marinovom nadimku Anđelo!), kao što je i kćer Magdalena dobila „svoje“ vino – Magdalenu, kupažu chardonnaya i malvazije. Supruga Klaudija je, zasad, uskraćena za vino koje bi nosilo njezino ime, premda se sjajna i snažna Filomena, macerirana malvazija odležana u bačvi od bagrema, svojim karakterom nameće kao Klaudijin vinski preslik. Uostalom, da su Ranko i Klaudija ustrajali u želji da dobiju još jednu kćer, Filomena je bilo ime koje se samo za nju čuvalo.
– Slanje uzoraka Domenica, kupaže merlota i caberneta sauvignona, na Decanter bila je Dominikova ideja! Tu ideju mi je spomenuo nekih 15 dana prije zadnjeg roka za slanje u veljači. Kako sam ja organizator velike manifestacije Dani meda u Pazinu, koja se upravo u tom razdoblju trebala dogoditi, sve mi je izvan toga u tom trenutku bilo previše i rekao sam mu:
– Gle, daj da završe Dani meda pa ćemo onda o tome raspravljati.
– Naravno da sam to trenutačno smetnuo s uma, ali ponovo me nazvao iz Zagreba i upozorio da za slanje uzoraka imamo još samo četiri dana:
– Hoćemo li ili nećemo poslati vino na Decanterovo ocjenjivanje, energično i gotovo ultimativno me stavio pred svršen čin!
– Zadnji dan roka za slanje uzoraka iz Hrvatske, naše vino je stiglo u Zagreb u 11 sati!!! Ok, sudjelovanje na Decanteru nije jeftino, puno smo platili, htio sam zadovoljiti sinovu želju i bez nekih velikih očekivanja sam poslao vino na ocjenjivanje. Sjećam se samo da mi je Dominik u više navrata govorio:
– Gledaj, tata, to vino, po mom mišljenju, vrijedi puno više od ocjena koje za njega dobivamo na Vinistri i nekim drugim lokalnim natjecanjima!
Nakon slanja uzoraka, Ranko je skoro i zaboravio da je poslao vino na ocjenjivanje u London. Jednog dana u svibnju, pregledavajući elektronsku poštu, zateklo ga je pismo koje je dobio od organizatora iz Decantera.
– Kad sam dobio mail od organizatora, pročitao sam ga i zovnuo kćer Magdalenu:
– Ti bolje znaš engleski, pročitaj ovu poruku!
– Gledam je kako čita i neprestano zastaje:
– Ma… Nemoguće… Ma… Tata, zlato si dobio, zlato, zlato!!! Bravoooooo!
– Žena je odmah počela vrištati i skakati od sreće, dok ja u tom trenutku nisam bio ni svjestan veličine te ocjene.
Ranko je bio dodatno ponosan i zbog činjenice da je zlato i vrlo velikih 95 bodova dobio za bordošku kupažu na međunarodnom natjecanju na koje se iz cijeloga svijeta pošalje nekoliko stotina uzoraka baš takvih vina!
– Decanter mi je promijenio svijet, postao sam svjestan nekih svojih vrijednosti za koje prije nisam nigdje našao potvrdu. Decanter mi je otvorio percepciju shvaćanja kvalitete mog vina i kvalitete onoga što radimo. Sve što radimo, radimo sami, mi nemamo stalnog enologa. Decanterovim zlatom dobili smo i potvrdu da su naša vina uistinu anđeoska!
– Što pod time podrazumijevate?
– Kad smo se supruga i ja otvorili sa svojim vinima, sjećam se da smo se zarekli u poštivanje nekih principa od kojih ni pod koju cijenu ne smijemo odstupit.
– Koji su to principi?
– Primjerice, ne postoji posebna bačvica samo za nas, ono što piju naši gosti, pijemo i mi!
– Dalje?
– Ne želimo uniformirati vina, jer je nemoguće da svake godine vina budu ista. Naša vina moraju biti ono što je priroda dala te godine i točka. To su neke ključne stvari za koje smo se jedno drugome obvezali da će biti naša priča i iza koje moramo stajati!
U posljednje vrijeme Ranko i supruga Klaudija, kojima sve više u obiteljskoj vinariji pomažu i djeca – Magdalena, Marin i Dominik, odlučili su svojim gostima ponuditi nesvakidašnju Medenu priču, kojom na zanimljiv način spajaju dvije Rankove velike strasti – vinarstvo i pčelarstvo. Njihova poanta je da suha vina i med odlično zajedno funkcioniraju.
Tako će vam uz vino ponuditi zreli kravlji sir umotan u pršut i preliven mješavinom gorke čokolade, maslinova ulja i cvjetnog meda.
– Pa, je li idu vino i med zajedno?
– Uf. Evo, pogledajte i kušajte, skuta s malo meda i suhim vinom, pa nešto suhomesnato na koje stavite med s vinom. Idu naoko iznenađujuće kombinacije, samo treba otvoriti um!
Donedavno potpuno medijski (samo)izoliran, Ranko je danas i više nego svjestan značenja marketinga.
– Kad usporedite proizvodnju i prodaju, danas je najlakše, izgleda, proizvesti vino! Marketing danas radi čuda, prodaje ono što ja osobno možda nikada ne bih ni prodavao. No, čovjek mora stajati iza svog proizvoda i prezentirati ga bez grižnje savjesti. Dakle, ne smije govoriti jedno, a u boci je nešto sasvim drugo. Ponavljam, nama je iskrenost naše priče ono od čega ne odstupamo, a Medena priča je, zasad uspješan, jedinstveni pokušaj u Istri spajanja nečega što se oduvijek percipiralo kao – nespojivo.
Ranko je na čelu pazinske udruge pčelara još od 1986. godine. Ima 40 košnica, uvjeren je u kvalitetu svojega meda, ali još ne može reći da mu je – sjekira upala u med.
– Pčela je jedina domaća životinja koju čovjek nikada nije uspio pripitomiti! Čovjek se može samo prilagoditi pčelama. Mene njihovo zujanje strahovito smiruje!
Kad priča o sebi, onda voli reći da u njegovoj obitelji postoji duga tradicija bavljenja poljoprivredom. Pa su tako i njegov pradjed i djed sadili vinograde u kojima su loze između dva svjetska rata i danas aktivne i žive.
– Ti vinogradi nisu ekonomski baš tako isplativi kao poljoprivredna površina, ali su zanimljivi jer se na njima mogu proučavati određene sorte. Moj djed Ciril Velan radio je u Poljoprivrednoj školi u Pazinu, brinuo se oko pčela i on je bio taj koji je u meni usadio tu ljubav prema poljoprivredi.
Bio je Ranko svojedobno lud za elektrotehnikom, dugo godina je djelovao kao radio amater, dobivao je QSL-ke iz cijeloga svijeta, a „kolega“ radio amater iz Gabona čak mu je bio ponudio posao u svojoj zemlji zaputi li se u njegovu zemlju u središtu Afrike. Ranko je vagao treba li nakon srednje škole upisati elektrotehniku ili agronomiju, ali presudila je njegova samokritičnost i procjena da nije baš najbolji u matematici i fizici. Poslije završenog Agronomskog fakulteta u Zagrebu čekao ga je posao u Purisu iz Pazina. Tamo je jedno vrijeme bio voditelj najveće farme tovnih junadi u Europi – 1100 tovljenika u jednom turnusu. Sve se izvozilo! Taj istarski gigant, kojeg se nekako uvijek povezuje s bijelim mesom, u svom sastavu je imao i 200 hektara vinograda iz kojih se grožđe bralo za potrebe Istravina. Ranko je relativno brzo postao direktor Kooperacije, zadužene i za otkup grožđa, tako da je brzo naučio gdje su najbolji vinogradski položaji u središnjoj Istri, što je znao iskoristiti kad se 1997. godine, zbog restrukturiranja Purisa, pružila prigoda uzeti određene poljoprivredne površine u najam.
Premda je tada radio na proizvodnji povrtnog sjemena radiča, blitve, kupusa za više od 50 kooperanata, a godišnje potrebe su premašivale nekoliko desetaka tona sjemena, Ranko je ipak, bez obzira na opseg posla u Purisu, odlučio ući u izazov vlastite vinske priče. Polako, postupno i paralelno s glavnim poslom u Purisu.
– Moj djed je radio i bačve, manje-više za sebe, tako da smo mi u obitelji uvijek proizvodili oko 5.000-6.000 litara, što je nekada bilo poprilična količina. Bio sam toliko u proizvodnji vina da sam još 1987. godine klasičnom metodom proizveo pjenušac od malvazije, čim sam se vratio s fakulteta. Možda je tada u Istri nešto slično napravio samo Ravalico, ako je uopće radio pjenušce… I to pjenušac od prosušenih bobica! Ja sam oduvijek htio baviti se vinarstvom, ali, pogotovo nakon što sam ušao u Upravu Purisa, nisam više imao vremena.
Kad se, pak, u potpunosti posvetio vlastitoj vinskoj priči i proizvodnji vina od grožđa sa 15 hektara vinograda, u kojima radi i njegov brat Duško, Ranko je trebao proći nekoliko godina prilagodbe dok postupno nije postavio standarde ispod kojih nije htio ni pomišljati o nastupu pred svojim kupcima.
– Nikada ne idemo na tržište s mladim vinima, zapravo sam protivnik brze pripreme vina za tržište. Svjestan sam da svi radimo za profit, no i profit ima svoje granice. Treba znati procijeniti što ponuditi i nikada nisam bio za to da tržište bude to koje će nama diktirati što ćemo mi proizvoditi. Vinari su ti koji tržištu moraju diktirati što je najbolje. Za mene je vino živo biće, dok god ono postoji i ne popijemo ga. A kao živo biće, vino je podložno stalnim promjenama, svaka godina je drukčije. Stoga mi i nismo u onoj industrijskoj proizvodnji prema kojoj Filomena uvijek mora biti s određenim karakteristikama, Pazinska malvazija s drugim, Domenico s trećim… Ne, zašto!? Obilježimo godinu vinom kakvim nam ga je priroda dala i točka.
