Mate Parlov, veliki boksački šampion, svojedobno olimpijski, svjetski i europski osvajač zlatnih odličja, posljednje godine života mirno je živio u Puli vodeći svoj mali kafić jednostavnog imena „Mate“. Tamo su mu dolazili prijatelji, štovatelji njegove sportske i ljudske veličine ili, pak, novinari, s kojima je po prestanku sportske karijere komunikaciju sveo na minimum. Iz jednog od rijetkih intervjua koje je dao nekoliko godina prije smrti, često se navodi njegova sada već antologijska izjava:
– Kako ja mogu biti nacionalist, ako sam svjetski prvak? Mnogi to ne razumiju. Nisu bili ni prvaci države, a često niti sami sebe nisu uspjeli pobijediti. Svijet se divio mojim rezultatima, i svi su me svugdje prihvaćali kao svoga, bijeli i crni, svejedno. Upoznao sam svijet, i ne mogu biti ništa doli kozmopolit. Tako ja gledam i na sport i na život.
Na drugom mjestu, pak, Mate se raspričao o poeziji koju je toliko volio i, želeći dočarati svoj gotovo asketski način života, citirao je stihove poznatog pjesnika Dobriše Cesarića iz pjesme Nebo:
– „Plovio je sve to više,
ko da se kani dići do Boga,
vjetar visine ga je njiho,
vjetar visine raznio ga”.
Bruno Ravalico, vinar iz Nove Vasi pored Brtonigle, često voli u razgovorima spomenuti Matu Parlova. Bruno izgleda vrlo jako, rad u vinogradu se odrazio na njegovo tijelo koje kao da je isklesano u nekom suvremenom gym centru. No, Bruno nikada nije boksao. Ali mu se u trajno sjećanje urezala Matina životna mantra koja dobiva dodatnu dimenziju kad se izgovori pred dječakom koji je, kao jedanaestgodišnjak, velikom šampionu sjedio u krilu i u njemu gledao – Boga:
– „Raditi, raditi i samo raditi! Ništa u životu se ne postiže slučajno!“
Bruno voli reći da je imao veliku sreću što je njegov šogor Valter Cernogoraz, otac olimpijskog prvaka u streljaštvu, disciplina trap, Giovannija Cernogorza, studirao i živio u Puli i trenirao boks u istoj dvorani u koju je dolazio i Mate Parlov.
– Valter je na primjeru Mate Parlova mogao vidjeti i naučiti kako se u životu može uspjeti i sve je to prenio na sina. Ja sam Matu prvi put sreo i upoznao kad sam imao 11 godina, bilo je to u restoranu Giovanni u Novigradu. Tad sam vidio da su ti veliki ljudi u stvari vrlo obični i normalni te da iza svega što naprave stoji golemi trud. Zato i moj nećak Giovanni postiže sjajne rezultate, preko ljeta on ukupno nije doma možda 20 dana, ili je u Koreji ili u Finskoj ili u Španjolskoj ili u Maroku ili u Italiji. Kad dođe doma samo zamijeni kofere.
– Matu sam posljednji put vidio dva mjeseca prije smrti. Giovanni je dobio priznanje Županije za najboljeg sportaša. Bilo je to u Puli, a Giovannijev otac, Valter, samo je rekao da mu ne pada na pamet biti u Puli, a ne svratiti kod svog starog prijatelja Mate. Sjećam se jako dobro tog druženja koje je prošlo u vedrom raspoloženju. Mate je „podsjetio“ Valtera da su, kad su bili mladi, samo gledali i pričali o ženskima, kad su malo odrasli glavna tema im je bila hrana i gdje se dobro jede, a „kad smo ostarili, samo pričamo o redovitosti i kvaliteti naše stolice“!
Brunu je Mate svojim odnosom prema treningu i sportu podsjećao na oca, koji se također zvao Bruno, i koji je tijekom socijalizma, „premda nikada nije bio član Partije, osobno od Tita primio Orden rada sa zlatnim vijencom“!
– U našoj obitelji se nikada nije bježalo od posla! Uostalom, moj tata, koji nije bio član Partije, nikada ne bi dobio to Titovo priznanje da nije bio fanatični radnik. Bilo je to 1968. godine, a svi koji znaju mog oca znaju, isto tako, i da je on uvijek bio protiv svega. Pritom nije radio ni u državnoj firmi, nego je bio privatnik. Bio je strašan radnik, radio je dan i noć, a prvi traktor je kupio 1960. godine s posuđenim novcem. A da bi vratio posuđeni novac, konstantno je orao drugima iz usluge.
– Inače, taj traktor je u Žminj bio dovezao jedan pomorac. Čovjek je imao novac pa ga kupio, sjećam ga se jako dobro – FIAT 411. Ali, nažalost, nesretnik je vrlo brzo umro nakon što je kupio traktor, a njegova udovica ga je htjela prodati. Tata je rekao djedu da ide pogledati taj traktor, a djed, koji je znao kolika je bila cijena, poručio mu je da ode, ali ni slučajno da ga ne kupuje! Naravno, tata ga nije poslušao, a s obzirom da tada još nije ni znao voziti, organizirao je nekog čovjeka da doveze traktor tih 50 kilometara od Žminja do kuće. Dolazi ta udovica po novac, a njoj moj tata kaže – nemam! Onda djed kaže da će se sve platiti kad oranjem zarade… Tako je i bilo!
Bruno smatra da je uporni i tvrdoglavi tata tada pokazao i izvjesno vizionarstvo, jer danas njihova vinarija u voznom parku ima čak 12 traktora i beračica.
– Mi već 20 godina sve radimo strojno, jer smo, izgleda, prvi shvatili da smo umorni od ručnog branja tolikih vinograda. S druge strane, u Istri je danas nemoguće naći 50 ljudi za branje pa smo potpunim prelaskom na strojeve, izgleda, na vrijeme anticipirali problem s radnom snagom koji je zahvatio cijelu Hrvatsku. Meni je naprosto neshvatljivo da netko s površinom od 500 hektara pod vinogradima još nema svoje strojne beračice nego ih od nas unajmljuje!?
– Zašto vinarije F&F Ravalico nema toliko u medijima?
– Pa, mi živimo normalno!
A jezikom brojki vinarija F&F Ravalico djeluje impresivno, sve samo ne netko tko „živi normalno“.
– Taj „boom“ po gostionicama nas je potjerao na sadnje i sadnje novih loza, sad vinograde imamo na više od 40 hektara, a kapacitet podruma je 300 tisuća litara! Mi danas radimo izravno sa 150 restorana, a gdje su još distributeri… Jedini dućani u kojima se mogu naći naša vina su Superistarski marketi.
Međutim, Bruno ne skriva kako neprestano sanja dobitak jack pota na velikoj nagradnoj igri. A sav novac, tvrdi, uložio bi u izgradnju i opremanje vinskog podruma koji bi izgledao kao znanstvena fantastika.
– Svima kojima to ispričam moje riječi zvuče čudno. Ono, kao, imamo već svu modernu tehnologiju, kao i prostor dovoljno velik za obavljati sve podrumske poslove. Ali, mi sami najbolje znamo kako smo taj naš vinski podrum desetljećima neprestano dograđivali i pun je sitnica, poput nekih stepenica, koje su potpuno nepraktične u praktičnoj proizvodnji. A vanjski zidovi vinarije su debeli 60 centimetara, još su iz vremena kad se to tako radilo. Sad zahvaljujući njima barem ne trebamo klimatizaciju.
Brunina obitelj je u Novu Vas doselila iz Pirana još prije 300 godina, a dokaz o obiteljskoj vinskoj priči čuva s početka 20. stoljeća, kad je neki tršćanski trgovac njegovom pradjedu uredno ispisao račun za kupljeno vino.
Bruno tvrdi da su vinarstvo i vinogradarstvo uvijek bili stupovi obiteljske egzistencije, čak i u razdoblju kad su, kao prvi veliki kooperanti pazinskog Purisa, držali farmu pilića na kojoj se godišnje uzgajalo 66 tisuća pilića.
– Kao mali sam radio u polju s povrćem, a sjećam se da smo imali i farmu pilića, od 1970. do 1993. godine! Turnus traje 45 dana, onda se sve čisti i dezinficira pa dođe drugi turnus, znači svaka dva mjeseca 11 tisuća komada. Životinje su velika obveza, nemaš nedjelju, Božić, Uskrs, ti si uvijek tu i moraš biti tu. Od farme pilića smo odustali, jer tu uistinu nema života, ti viši nisi vlasnik svojeg života!
Ruku na srce, napuštanju posla s farmom pilića podosta je kumovao i ekstremno dobar početak njihove vinske priče koja će u povijesti Istre ostati upamćena kao prva privatna vinska priča u socijalističkoj Jugoslaviji izvan državnih kombinata.
– Vinarija Ravalico je počela flaširati svoje vino 1986. godine, bila je to prva istarska etiketa. I to malo ljudi zna! Ja sam tada imao 18 godina, pokojni tata je pokrenuo priču…
– Je li se sjećaš tog događaja?
– Ja sam bio aktivan sto posto u tome! To je bila mlada revolucija – ajmo nešto, ajmo nešto! Problem je bio što se sve to događalo u Jugoslaviji, a tada se nije moglo tek tako pristupiti flaširanju nečije privatne proizvodnje. Zakon je nalagao da nitko tko nema preko deset hektara vinograda ne može flaširati svoja vina, a, s druge strane, kao privatnik ne možeš imati više od deset hektara! Onda su otac Bruno i stric Antonio rekli da rade skupa i da imaju 17 hektara vinograda. I bili smo sami i jedini do 1993. godine. Premda neki danas poznati vinari sebi pripisuju pionirsku ulogu u revoluciji malvazije, prava istina je da smo mi bili prvi, samo što nismo možda bili najpametniji u korištenju medija i marketinga u samopromociji.
Bruno tvrdi da nitko u obitelji nije mogao ni pretpostaviti toliku žeđ za njihovim vinima koja je nastupila s tom famoznom prvom istarskom etiketom nekog malog vinara.
– Kad smo se pojavili s tom prvom privatnom etiketom u Istri, ljudi su nas gotovo frenetično pozdravljali, jer je postojala neka nevjerojatna potreba za nečijim privatnim vinom. Nije bilo gostionice koja nije htjela imati naše vino u ponudi! Ja sam tada bio srednjoškolac, ali tko te pita – poslije škole bježi u vinogad ili u podrum, moraš raditi! Zato se uvijek sjetim riječi Mate Parlova, jer „raditi, raditi i samo raditi“ je životna mantra koja se, izgleda, generacijama provlači i kroz našu obitelj.
Narudžbe su dolazile u velikom broju, a paralelno s njima rasle su i ambicije obitelji Ravalico. No, došao je i rat…
– U lipnju 1991. godine počele su prve prepirke koje su mirisale na barut, a treba krenuti turistička sezona. Flaširaju se vina, a mi na hrpi 50.000 boca. Koje nitko ne uzima, jer je sve zamrlo. Kako je to izgledalo? Pa, zamislite inače vrlo prometnu cestu između Višnjana i Poreča na kojoj si mogao naići eventualno na tri auta u pola sata. Što ćemo sad? Dođe i zima, ajmo napraviti neku akciju, makar pokriti troškove, novac se mora vrtiti, kupiti nove boce, čepove, etikete… I tako smo i napravili, prodali ispod cijene samo da pokrijemo troškove. No, ustrajali smo i neprestano se širili, toliko da smo došli do Dubrovnika!
A dodatni podstrek su dobili postavši prvi šampioni Vinistre 1994. godine na prvom izdanju te najreprezentativnije vinske smotre istarskih vinara.
Tada njegov otac odlučuje svu odgovornost za rad u vinariji prebaciti na Brunu, koji je obiteljsku tradiciju vinarenja nastavio voditi bez greške. Uostalom, tvrdi, „tata je meni sve prepustio, ali uvijek je bio iza mene!“
Bruno je samo kozmetički dotjerao naziv vinarije Ravalico koja u svom novom izdanju dobiva prefiks „F&F“ ili „Fratelli e figli“ – Braća i sinovi Ravalico!
– U suštini, priča je vrlo jednostavno, dvojica braće, Bruno i Antonio, pokrenuli su priču s vinarijom, a sve su nastavili njihovi sinovi Bruno, Roberto, moj pokojni brat, i Gianni, Antonijev sin. Nasljednici će biti Francesco, on je sad diplomirao, Alberto (sin pokojnog brata Roberta) i Gianluca, Giannijev sin. Eto, vidite, „F&F“je obiteljska konstanta koju ništa ne može i neće ugroziti!
S puno poštovanja Bruno priča i o svom nećaku, Giovanniju Cernogorzu, koga nikada nije uspio pobijediti na nijednom natjecanju u gađanju glinenih golubova.
– Ma, neozbiljno je uopće u istoj rečenici navesti njega i mene kad je taj sport u pitanju. On je svjetska veličina, a ja samo mogu reći da je moj sin prošle godine u Italiji, na natjecanju na kojem je sudjelovalo više od 400 strijelaca, izborio drugo mjesto i srebrnu medalju. I sin mi je dosta dobar, ima dobrog profesora, a taj profesor je – Giovanni Cernogoraz.
– Ono što mogu reći o streljaštvu je da me taj sport naučio biti miran i skoncentriran u najtežim situacijama. Ali i da ne smijem biti pijan kad radim, jer alkohol usporava reflekse.
Restoran u kojem Giovanni radi kao konobar, kad nije na nekom natjecanju diljem svijeta, restoran je kojeg Bruno naziva njihovom „najstarijom mušterijom“, jer već 42 godine konstantno naručuju i kupuju njihova vina.
– Imamo više lokala koje vinima pratimo preko 30 godina, a restorana s kojima surađujemo više od 20 godina ne znam ni broj. Mislim da vjernost tih restorana našim vinima bolje govori o nama nego da smo svaki dan u medijima. I zato, kad me pitate o našem odsustvu iz medijskog života, sad znate što znači kad vam kažem:
– Mi samo živimo normalno!
