DARIO SIROTIĆ (D&D Sirotić) – Dragulji iz Medveje – muškat je Dijamant, teran Rubin, a malvazija – Zatka.

0

Sjećam se svog prvog dolaska u Rushooku, zabačeno ugandsko selo gotovo na tromeđi Ruande, Tanzanije i Ugande, i susreta s tamošnjim misionarom fra Carmelom Giannoneom, simpatičnim Talijanom koji je danas provincijal Istočnoafričke franjevačke provincije koja obuhvaća desetak zemalja. Rushooka je negdje u brdima, a domaćini su me bili upozorili da to selo neću pronaći na karti nego – namirisati, jer lokalni mještani uz glavnu prometnicu izlažu luk u enormnim količinama, toliko da se i u zatvorenom autobusu nekoliko kilometara ranije može znati gdje se nalazite. Carmelo mi je tom prilikom ispričao fenomenalnu anegdotu o svom telefonskom razgovoru s majkom u Italiji. Naime, da bi se čuo s njom, Carmelo je morao napustiti samostan, popeti se na brdo i stati točno pored jednog stabla banane gdje je jedino bio dostupan kakav-takav signal. Jednom prilikom se tako poslije nedjeljne mise zaputio do svoje banane javiti majci, a ona mu, na prvu, odmah prigovori zašto se nije javio na njezine pozive posljednjih desetak dana.
– Ali, mama, znaš da u Rushooki nemam signal…
– Kako nemaš, kako si me sad dobio?!
– Mama, pričao sam ti da moram doći točno do jednog stabla banane da bih mogao razgovarati…
– Baš me briga, zašto tu bananu nisi donio u samostan!
Rushooke i fra Carmela sam se sjetio kad sam nedavno bio u Medveji, selu u središnjoj Istri u kojem nisam uspio naći svoju bananu za telefonski razgovor te sam signal za mobitel za mobitel dobio tek u susjednom Vrhu, na vrhu brda sjeverno od jezera Butoniga. Nevjerojatno izolirano mjesto!
Medveje su mi se „ukazale“ nakon pola sata vozikanja iz Cerovlja toliko uskom cestom da sam pomislio kako sam promašio put, jer tamo je nemoguće mimoići se s drugim vozilom. U nekoj šumi sam vidio putokaz za čuvenu Matoševićevu grand cru Grimaldu, sad sam siguran da će mi njegova istoimena vina s tog položaja, s obzirom na uvjete u kojima dozrijeva u tom zabačenom vinogradu istarske nedođije, biti još draža!
Ruku na srce, našavši se sa simpatičnim Dariom Sirotićem, mlađim Dariom – jer se i njegov otac tako zove( naziv vinarije, D&D, zvuči kao Dioničko Društvo!), i on je prisnažio moje dojmove o zabačenosti sela duhovito prispodobivši Medveje s brlogom za medvjede. Naravno, medvjedima tamo nema ni traga, divlje svinje, kao i u drugim vinogradima diljem Istre, i tamo pozobaju svoj grožđani danak kojeg im domaćini ostave na lozama, a ptice u Medveje, i to baš u vinograd D&D Sirotića, vole doletjeti i temeljito pobrstiti muškat bijeli i žuti.


– Tim putem koji ste došli do prije nekoliko godina vozili su samo traktori riskirajući loši makadam da bi se došlo do njiva ili vinograda. Prije je do Medveja, u stvari, vodila samo jedna cesta i to iz smjera Vrha. U Medvejama je bio kraj! Okreći se i vozi natrag! Ova cesta kojom ste došli, koliko god uska bila, nama skraćuje put do Buzeta za tri kilometra, a i Cerovlje i Pazin su nam bliži za 10 kilometara, priča Dario.
Bilo kako bilo, u malenim Medvejama, selu na 210 metara nadmorske visine, djeluju čak tri vinarije – pored D&D Sirotić tu su još Černeka i Černeha, i zbog toga bi Medveje, neki smatraju, mogle konkurirati kao mjesto s najviše vinarija „po glavi stanovnika“!
– Ovdje su loze od pamtivijeka, svaka familija je imala svoj vinograd za sebe i nešto za prodati vino. Ovdje je vrlo specifična mikroklima. Kad na proljeće krene vegetacija i kad mladi pupoljci izbace vani do visine 10 cm, u vinogradima prema Poreču u isto vrijeme naići ćete na vinograde u kojima su loze tek propupale. I tu je taj apsurd – očekujete kontinentalnu klimu, jer smo na brdu, a u stvari je klima blaža, potpuno suprotna očekivanjima! Mi smo u potpunoj zavjetrini do koje dolazi topli zrak od rijeke Mirne …
– Taman sam vas mislio pitati zar vam ne bi bilo jednostavnije izgraditi skijalište nego baviti se vinogradarstvom?
– Nema vam ovdje snijega.
Dario tvrdi da bi u svakom drugom slučaju bilo logično očekivati da loze pate, ali on ne pamti da je ikada u Medvejama imao takav problem. Štoviše, dodaje, „ovdje se loza toliko zakorijenila, a kad se loza zakorijeni, ona može izdržati najveće suše, jer je zemlja duboka i među kamenjima“.
– Prije nekoliko godina, kad smo imali temperature 40-42 stupnja, listovi od loze su se počeli paliti i gorjeti, ali grožđe nije stradalo. Zbog dobre zemlje i mikroklime, možemo se pohvaliti najrodnijom i, vjerujem, najstarijom lozom terana u Istri! Procjenjuje se da je stara najmanje 150 godina. Ja sam rođen 1981. godine, a otkako pamtim tu lozu njezino stablo je uvijek iste debljine. Prije 20 godina se počela cijepati tako da sad izgleda kao da su dvije loze, a u stvari je jedna. Koristimo je kao pergolu na nekih 25 četvornih metara i svake godine neizostavno rodi oko 200 kilograma grožđa.
D&D Sirotić je 2008. godine bila šampion Vinistre sa svojim teranom. Posljednjih 4-5 godine s te iste Vinistre redovito se vraćaju s pozlaćenim i teranom i malvazijom. Stoga i ne čudi što su otac i sin Sirotić svoja vina svojedobno nazivali – draguljima! Muškat im se zvao Dijamant, teran je bio Rubin, a malvazija – Zatka.
– Tko to u obitelji obožava drago kamenje?
– To svi vole, samo ga nema. Osim u vinu!

Što više slušam pojedinosti iz njihova života i rada, sve veći mi je misterij zašto je jedna takva vinarija skoro pa potpuna nepoznanica izvan sela Medveje, Vinistre kao vinske svetkovine i nekoliko istarskih i kvarnerskih restorana i kafića koji, praktički, otkupe cjelokupnu godišnju proizvodnju od 30-ak tisuća litara njihovih vina.
Mlađeg Darija to ne brine, njegovo je da radi i proizvede najbolje vino što mu uvjeti dopuštaju. Uostalom, zašto bi se i brinuo kad vina nikad ne može proizvesti onoliko koliko je zainteresiranih kupaca.
Radoholičar, stalno u vinogradu ili na traktoru, potrudio se povećati opseg posla zasadivši na nekoliko terasastih parcela pšenicu kako bi mogao imati domaće brašno i kruh. Do prije nekoliko godina držali su i krave kojih trenutno više nema, ali ne isključuje se mogućnost njihove ponovne pojave na pašnjacima Medveja.
Njima razvidno ne nedostaje izostanak signala za mobilnu telefoniju, kao što im ne smeta medijska furtutma – koje u Medveji nema!
D&D Sirotić su vinski dragulj na istarskoj vinskoj karti do kojeg se isplati izgnjaviti uskim cestama i uživati u iskonskom miru kakvog jedva da se negdje može pronaći.
Sjećam se svojedobnog teksta istarskog fizičara i velikog zaljubljenika u Istru, istarska vina i tamošnju gastronomiju, Gorana Zgrablića, u kojem se on skrušeno posuo pepelom što nikada prije nije čuo za Sirotiće. Opisao je Goran svoj susret sa Stetsonom Robbinskom iz Blue Danube Wine Co., američke distributerske kuće koja uvozi i hrvatska vina, koji je prethodno nekoliko dana proveo po istarskim podrumima „tražeći još neotkrivena vina koja nude vrijednost za novac“. Stetson ga je na odlasku darivao „opskurnim teranom“ kojeg je Goran, ne žureći otvoriti ga, držao duže vrijeme zaklonjenog od pogleda i želje za kušanjem.
– Ni etiketa kao ni kišna berba 2010. nisi obećavali, a i za vinara Sirotića iz sela Medveje pokraj Buzeta prvi put sam čuo. Sve dok jednog dana istarske kobasice nisu zatražile da ih se zalije baš nekim teranom…, napisao je Goran i naknadnom provjerio utvrdio kako „gospodin Sirotić uopće nije tako nepoznat, već je dobio zlatnu medalju na Vinistri za najbolji mladi teran“, kao i da taj teran nije jedino vino iz te „magične mikroregije“ koje ga je uspjelo zavesti svojim karakterom.
Gotovo dječački uzbuđeno Goran je tada zaključio da ne može dočekati Sirotićev novi teran te da ga „sve te činjenice i slutnje mame otići jedan dan u turneju oko Butonige i kušati na licu mjesta plodove tog fascinantnog terroira za koji će svijet tek čuti“.
Ako Goranu iz Pule nije bilo teško priznati svoju tadašnju neinformiranost o selu Medveje i vinariji D&D Sirotić, što bih ja sada trebao nekome pametovati o nečemu što je i meni bila potpuna nepoznanica.
D&D Sirotić i vina se ljube, vrijeme je da svi čuju i dođu u Medveje!


Comments are closed.