JANJA I BORIS DEBELJUH (San Tommaso) – Stvari koje volimo govore nam tko smo

0

Janja i Boris Debeljuh iz Rovinja 2006. godine su posadili svoj prvi vinograd u „Šantomi“, kako li se već iskrivljenim talijanskim izgovara položaj San Tommaso koji se nadvio nad Limskim kanalom. Htjeli su proizvoditi toliko vina taman da mogu darivati svoje brojne poslovne partnere i prijatelje. Kako ni Janja ni Boris nisu agronomi, a nisu skrivali svoju neupućenost u poslove u vinogradu, obratili su se za savjet dvojici konzultanata.
– Kako sam nevjerni Toma, pitala sam jednoga od njih kad treba špricati lozu, a on mi odgovori:
– Sad!
– Međutim, drugi konzultant kaže drukčije:
– Ne sad i nipošto ne s tim sredstvima, špricaj s ovim!
– Poludjela sam, nismo ni krenuli, a već i prije početka sam shvatila da je teško, praktički nemoguće ići raditi jedan takav posao, a da nisi educiran. Stoga sam odmah odlučila povući radikalan potez i obratila se suprugu:
– Boro, ja bih išla u Poreč na studij, ovo nema smisla!
– Imala sam 35 godina i našla sam se u istoj studentskoj godini s danas etabliranim mladim vinarima Sanjinom Pilatom i Andreom Cossettom. Nikada neću zaboraviti scenu kad sam prvi put ušla u učionicu, a svi oni se ustali misleći da sam profesorica!!!
Godinu kasnije Janja je napravila svoje prvo studentsko vino od sorte trebjan, ali, u isto vrijeme, proizvela je svoje prvo vina iz vinograda koje je posadila sa suprugom Borisom. Priznaje, ideja je i dalje bila ista – proizvoditi toliko vina taman da mogu darivati svoje brojne poslovne partnere i prijatelje. Na Šantomi su imali 10.000 loza malvazije, muškat žuti u sedam redova, kao i merlot u 11 redova.
– Nama je tada bilo uistinu najvažnije da smo tu našu poljanu, koja je bila prva parcela koju smo zajednički kupili, oplemenimo i da ne djeluje zapušteno. Nama je to bilo dovoljno. Barem tako smo mislili…
Urod je bio izvanredan, proizveli su čak 10.000 litara malvazije, 2.000 litara merlota i nešto malo muškata žutog. Boris je cijelu količinu proizvedenog vina tako brzo rasprodao da su pred početak turističke sezone 2009. godine ostali bez kapi vlastitog vina. Vino je doslovno planulo!
– Hajdemo mi, Janja, proširiti ovu našu priču, predložio je Boris Janji!


Pred početak sljedeće berbe kupili su toliko novih bačava da su u konačnici mogli proizvesti, što su i napravili, 35.000 litara vina. Preko noći su, doslovno, udvostručili proizvodnju. Doduše, grožđe su morali kupiti, ali su time dobili podsticaj za povećavanje aktivnosti na sadnji novih vinograda na zemlji Janjinih roditelja u Golašu.
– Gdje god se moglo posadili smo loze. Dobili smo preporuke od Rausceda i zasadili smo chardonnay. I bili su u pravu, jer već čitav niz godina taj chardonnay je među najboljima na Vinistri. Išli smo i na natječaj, dijelila se u Rovinju državna zemlja i dobili smo novih 12 hektara zemlje.
Tako su Janja i Boris u 12 godina od hobija prešli u ozbiljan biznis, postali su najveći vinari na Rovinjštini s 20-ak hektara vinograda i proizvodnjom od 100 tisuća litara vina koje prodaju na kućnom pragu. Ujedno imaju dva hektara maslinika te proizvode i maslinovo ulje.
– Tamo gdje nismo mogli posaditi vinograd, posadili smo masline. Pazite, ja volim vidjeti masline, ali ja njih ne osjećam! Mi na toj našoj pozici u Šantomi imamo maslinik, a odmah iza njega vinograd s muškatom. Ja uvijek gledam kroz te masline i vidim samo muškat. Vidim ja ta stabla maslina, lijepo mi ih je vidjeti, ali ja ih ne znam ni obrezivati.
Etikete za vina osmislio je svjetski poznati dvojac Bruketa&Žinić, a dizajn je inspiriran nazivom vinarije – San Tommaso ili Sv. Toma Akvinski. Štoviše, na etiketi je istaknuta posveta tom velikom latinskom teologu i filozofu kroz njegovu poznatu izreku: Stvari koje volimo govore nam tko smo!
– U Šantomi se nalazi jedna crkvica za koju vjerujem da štiti naše vinograde. Jer, to je interesantno, kad dođe grdo vrijeme i počne sijevati sa svih strana, ti samo čekaš kad će doći i do nas, a onda nas to nevrijeme samo zaobiđe. Stari Rovinjci vole reći da sve to pokupi Lim. Ja mislim, pak, da nas sve čuva Sveti Toma Akvinski. A njegov citat kojeg smo naglasili na našim etiketama, u stvari, govori o nama!
Kad su posadili vinograde, podigli razinu i količinu proizvodnje vina, Janja i Boris su odlučili svoju uspješnu vinsku priču spojiti s hotelijerstvom, preuredili su staru kamenu kuću u Golašu u obiteljski boutique hotel s deset soba.
– Ja se danas osjećam zadovoljno, sretno i realizirano. Gdje ćete veće zadovoljstvo od zajedničkog privređivanja cijele obitelji u nečemu što je u konačnici tvoje!? U Golašu sam provela najljepše dane mog života. Mi smo na broju 13 i to ja zadnja kuća u selu, dakle to je vrlo malo selo. Ja kad dođem u Golaš, mogu reći da se doslovno baš začahurim. Želja mi je s obitelji živjeti u Golašu, ali, zasad, ovdje provodim samo dane.
U javnosti je Golaš najpoznatiji po velebnom tematskom parku aromatičnog i ljekovitog bilja Histria Aromatica koji se prostire na čak 25 hektara na brdu Pižanovac. U stručnim krugovima se brdo Pižanovac slavi kao najsjevernija točka gdje uspjeva buhač, prirodni insekticid. Janjin i Borisov Realais&Wine hotel teško da je mogao imati ljepše susjedstvo!

S druge strane, ukotvljavanje u Golašu za Janju je puno više od uživanja u ispunjenosti svojih snova. Hotel i vinarija u Golašu za Janju su povratak u djetinjstvo, sjećanje na pokojnog oca Carla kojega je beskrajno voljela, a on je u njoj nalazio zamjenu za sina kojega nikada nije dobio. Barem biološki, jer Janja je po svemu što je radila i čime se bavila bila upravo – Carlov sin!
– Prije nego što smo pokrenuli našu vinsku priču naša obitelj se bavila transportom, kamioni su bili velika strast moga oca. Malo je reći da ih je obožavao! On se rodio u Golašu u obitelji koja je uzgajala i ovce. Uvijek mi je pričao kako je kao dječak krao mami ovčje sireve da bi ih potom, kad bi pored kuće prolazili vozači, davao u zamjenu za „vožnju kamionom“. Molio ih je da ga nešto nauče, neprestano ih je salijetao pitanjima o kamionima. Tata se prvo zaposlio kao traktorist u lokalnoj zadruzi, a onda je zadužio kamion i vozio ga za jednu tvrtku. Kad je 1992. godine otišao u mirovinu, kupio si je kamion! Tata nije imao muške potomke i sva sreća je da moj muž nije volio uredski posao i jedva bi dočekao ferije kako bi pomagao mom Carlu. Kad smo se vjenčali, skupa smo osnovali firmu u kojoj je bilo sedam kamiona hladnjača, vozili smo ribu u Italiju, a iz Italije povrće. Ribu smo vozili iz uzgajališta Budava ili od Cenmara za Chioggiu. Kamion je uvijek morao biti Volvo, tata je bio lud za Volvom! Moj tata je priželjkivao sina, ja imam 13 godina stariju sestru, i vjerojatno zbog njegove žalosti što mu se nikada nije ostvario san o sinu, ja sam se oduvijek bavila tim nekim muškim poslovima da bi dobila njegovu naklonost.
Tako Janja danas sa smiješkom priča o odlascima u šumu s ocem i pomaganju u sječi stabala. A kad je zatrebalo, makar i mjesec dana prije poroda, nije se ustručavala sjesti u kamion i odvesti ga na potrebno mjesto.
– Da, istina, vozila sam i kamion! Doduše, nije bio šleper nego solaš, i bila sam s Gabrielom u osmom mjesecu trudnoće! Bio je kolovoz, 15 sati, užasno vruće, tata je bio na jednoj strani, muž na drugoj, a trebalo je hitno ukrcati brancine iz ribogojilišta u Limskom kanalu, a nikako dobiti vozača!!! Kad sam shvatila da neće biti ništa od čekanja vozača, sjela sam, spustila se u Limski kanal. Taman kad sam došla u ribogojilište, Boris je nazvao iz ureda klijenta koji je naručio ribu. Mislim da je bio šokiran kad su mu rekli da je jedna gospođa upravo dovezla kamion na utovar ribe.
– Gospođa!? Ne, mogao je doći samo vozač, čula sam Borisa kako raspravlja s njima na telefon.
– Ne, neeeee, došla je gospođa…
– Nekako u isto vrijeme se tata taman vratio sa svoje ture i, kad je čuo da sam ja otišla kamionom, uspaničio se i dojurio u Limski kanal.
– Janja, mislio sam da ćeš završiti u provaliji!
– Rodila sam mjesec dana kasnije!
Boris je bio i ostao Janjina prva i jedina ljubav u životu i ona je zbog toga žrtvovala odlazak na fakultet u Zagreb i studiranje psihologije. Odlučila je ostati živjeti u Rovinju, a upisala je potom ekonomiju u Puli, „tek da nešto završi“.
Kako su je matematika i brojke dobro išle, uostalom završila je matematičku gimnaziju, ona je iz kuće odrađivala svu papirologiju potrebnu za funkcioniranje transportne kompanije koju su zajednički vodili muž i tata. Tada nije bilo mobitela, Janja je, praktički, dežurala uz fiksni telefon i tako koordinirala sve aktivnosti prijevoza robe.

– Tako smo radili punih 14 godina! Kasnije smo počeli dobivati sve duže ture. Muž bi odlazio rano ujutro, a vraćao se kasno u noć kući. Kad bi mu mlađi sin Gabriel otvorio vrata kuće i dao ključeve od garaže, okrenuo bi se prema meni i rekao:
– Barba je došao!
– Dakle, njega rođeni sin nije prepoznao kao oca! Kad su Davidu počeli zubići rasti, a ja njemu na telefon lupkam žličicom po Davidovim zubićima da bi barem čuo, kad nije vidio, kako su mu djetetu nikli zubići!!!
Janji je posao upravljanja transportnom tvrtkom postupno postao bespredmetan, „nešto se moralo napraviti, nije to bila nikakva kvaliteta života“
– Ne mogu reći da smo u tom poslu mogli imati ikakvu kreaciju, sve se svodilo na zadaću da robu preuzmemo na poziciji „A“ i što brže je dovezemo do pozicije „B“. Gdje su tu smisao i zadovoljstvo?! Boris i ja smo sve češće razmišljali u što uložiti sve te novce koje smo zaradili tijekom više godina takvog života i rada. Polako smo 2000. godine počeli kupovati parcelu po parcelu zemlje i, bila je to moja ideja, pripremati vinograde za ono čime ćemo se uskoro u potpunosti posvetiti. Ruku na srce, planirala sam da vino koje bi proizveli dijelimo našim poslovnim partnerima kao poklone. Poput mojih roditelja, koji su također imali vinograde, ali nisu se bavili samo proizvodnjom vina, obrađivali su oni i njive s kukuruzom, a mama je na vozila kombajn! Razumijete, moj tata je vozio kamione, a mama je kombajnirala!!!

Paralelno sa širenjem vinske priče, Janja je u Rovinju razvijala i svoj trgovački posao. Prvo je 2006. godine otvorila butik brendirane odjeće, a pet godina kasnije i drugi sličan objekt. Kasnije, 2013. godine, prvi butik su pretvorili u vinoteku, a 2015. godine su u prostoru drugog butika otvorili slastičarnicu.
– Kad smo otvarali slastičarnicu, David, moj stariji sin, i ja smo otišli kod jednog majstora za sladolede u Bolognu, koji je dvije godine zaredom u Riminiju bio proglašavan najboljim talijanskim sladoledarom. Kod njega smo prošli dva tečaja!
Janja je tako, na mala vrata, u posao uvela i svoju djecu na koju je posebno ponosna. David je po zanimanju kuhar koji je dvije godine radio u hotelu Park te još dvije godine u hotelu Lone, kad je tamo šefovala Priska Thuring. David se strasno prihvatio posla u vinogradu i on apsolutno drži sve pod kontrolom na tih respektabilnih 20 hektara površine.
Mlađi sin Gabrijel bio je veliki nogometni talent kojeg su vrlo rano zamijetili skauti i odveli u Torino. Gabriel je tamo u mlađim uzrastima igrao tri godine, ali je doživio i ono čega se plaše svi profesionalni nogometaši – stradali su mu ligamenti, i to baš nakon sezone u kojoj je njegov klub, u kojem igrao bitnu ulogu, nakon 24 godine osvojio titulu prvaka Italije u svojoj dobnoj kategoriji. Ozljeda ga je unazadila, ali nije odustao od nogometa. Iz Torina Gabriel je otišao u Piacenzu pa u Este u Padovu.
U vrijeme berbe, Janja, Boris i obojica sinova pojavljuju se u vinogradu…


Comments are closed.