KIRE RISTOV (Vinarija Venec) – Ovdje će se crna vina sama napraviti. Zato je meni izazov imati najbolju tamjaniku!

0

Kad bih nečiju životnu priču razmatrao kao „case study“ Makedonije, onda se ni sekundu ne bih dvojio o kome bi tu bilo riječ. Kire Ristov, sin je Atanasa Ristova, bivšeg velikog i uspješnog direktora nekadašnjeg vinskog giganta, Povardarja, kojeg je politika, zbog nespremnosti na kompromis, otjerala u mirovinu, a onda, zajedno sa sinom, motivirala na povratak u velikom stilu, kojeg, nažalost, zbog prerane smrti, nije dočekao. Kire je uporan, otac mu je bio sve u životu i, unatoč spletkama, mitu, korupciji, političkim igricama i svjetskoj recesiji on uspijeva iz svih tih zamki izvući se i, na kraju, pobijediti. I to na kakav način – svojim prvim bijelim vinom, fantastičnom tamjanikom Koria, Vinariji Venec, za koju radi kao glavni enolog, donio je s Decanterova natjecanja 2018. godine srebrnu medalju i vrlo visoka 94 boda. Najveću ocjenu ikada koju je neko bijelo vino u Makedoniji osvojilo na nekom velikom svjetskom natjecanju!
– Na Venec se još uvijek gleda kao na brend prepoznatljiv po prodaji grožđa. Međutim, mi želimo da Venec ubuduće bude prepoznavan po vrhunskim vinima. Trebamo samo malo biti strpljivi i sve će to doći na svoje. Kad smo prije nekoliko godina zasukali rukave ozbiljno razmotrivši realnost naših ambicija, u startu smo znali da moramo ući u priču koja će obilježiti ovo podneblje. I to smo napravili s Koriom, kako smo nazvali našu tamjaniku i kako ćemo nazivati sva naša terroir vina premium kategorije. Crni pandan tamjanici će biti Vranac Orle, on će biti naša glavna prepoznatljivost, naš imidž, naš pečat, gotovo euforično iznosi svoja razmišljanja Kire Ristov.
– I, da ne zaboravim, velika želja mog oca, kao i čike Igna Jančeva, oca mog prijatelja Ilije – a to će biti jedan od mojih sljedećih poteza, bila je pokrenuti destileriju i proizvoditi mastiku. To će biti moja posveta njima!
Kad sam prvi put razgovarao s Kirom Ristovom, dan uoči Vinskog salona u Skopju, u svježe završenoj zgradi Vinarije Venec u selu Dolni Disan nedaleko od Negotina, upitao sam ga da mi se opiše u dvije riječi. Nije puno razmišljao:
– Ambiciozan i vizionar!
Posljednjih 13 godina njegova života, nakon što je okončao studij enologije u Plovdivu u Bugarskoj, naprosto dokazuju koliko je dobro sebe opisao. Sin uspješnog i uglednog makedonskog poslovnjaka, Kire je mogao biti stereotip balkanskog zlatnog momka iz bogate obitelji. No, vrativši se iz Bugarske, mlad i ambiciozan, gorio je od želje što prije nešto napraviti i pokazati koliko je u mogućnosti „osvojiti cijeli svijet“ svojim upravo stečenim fakultetskim znanjem.
U susjedstvu današnje moderne Vinarije Venec, Kire je u neku improviziranu salu stavio nekoliko tankova od inoksa i 2005. godine odradio svoju prvu preradu grožđa. Radio je s tri crne sorte – vrancem, merlotom i cabernetom sauvignonom, te eksperimentirao sa smederevkom.
– Malo ovako, malo onako, ali – sve je na kraju ispalo i više nego solidno!
Tada ni Kire još nije mogao ni pretpostaviti koliko su te njegove igrarije postale temelj ambicijama Vinarije Venec u izlasku na tržište s vlastitim vinima premium kategorije – deset godina kasnije.
U nevelikom Dolnom Disanu i obližnjem Negotinu brzo se pročulo za fanatizam nekog klinca koji umjesto da bude tatin sin ne izlazi iz improvizirane Venecove vinarije i ne prestaje maštati o velikim vinima.


Niti godinu kasnije prilazi mu Vlatko Đorčev, vlasnik tvornice električnih kablova u Negotinu koji je, da bi smirio brata i držao ga pod kontrolom, dao mu izgraditi i opremiti vinariju, i ponudi mu posao u toj vinariji.
– Abe, klinac, dobar si, ambiciozan, letiš, da te uzmem pa da ti malo sve to kontroliraš i vidiš kako će se sve to razvijati? Da dođeš ti malo ovamo, imaš vino, podrum i radit ćeš za mene, prisjeća se Kiro riječi kojima mu se Vlatko obratio.
Kire se odmah posavjetovao s ocem koji mu je rekao da prihvati ponudu, vrijedno radi i stekne novo iskustvo. I neka se ne plaši izazova zato što je mlad! Zatreba li mu bilo kakav savjet, tata je obećao priskočiti mu u pomoć.
Inače, objašnjava Kire, Vlatkov brat je malo neodgovorno vodio vinariju koja je ušla u velike gubitke i njemu je trebao netko tko će, praktički, biti njegova produžena ruka i nadzornik u poslovanju vinarije.
– Sad odjednom ti dolaziš u nepoznato. U stvari, puno toga ti je nepoznato i svaki slobodni trenutak, i nakon radnog vremena, koristio sam za pitati ga o svemu što me zanimalo – kako osvojiti tržište, koja je formula tržišta…, a Vlatko bi mi sve odgovarao na temelju svojeg iskustva u poslovanju s električnim kablovima!!! Ono, kao, nema agresije na tržištu, s kupcem se mora polagano jer je kupac, i kad nije, uvijek u pravu! Dobro, njegov posao je ipak industrija i njegove riječi su bile točne za posao u kojem se obogatio, ali u vinarstvu apsolutno ne vrijede, jer se ovaj posao u vinariji događa i radi samo jednom godišnje! Strategija prodaje kablova i vina dva su različita svijeta!
Za Kiru je posao u Vinariji Đorčev, kako se već zvala ta vinarija-igračka, bio nevjerojatno iskustvo. Morao je nazočiti operativnim sastancima uprave kompanije na kojima se pričalo o kablovima, repromaterijalu, ali o vinu ni riječi!
– Nikad nisam mogao ni započeti temu što raditi s vinom koje smo proizveli. Morali smo odraditi berbu kako bi opravdali dubioze, a i sljedeće godine, opet, berba je poslužila samo za peglanje dugova.
– Šefe, pa nećemo valjda samo peglati dugove, što ćemo raditi s vinom?
– Ništa ti ne brini, drži se ti svog posla i brini o funkcioniranju vinarije, ima tko kupiti vino.
Surađujući s Vlatkom, Kire se, priznaje, „puno naučio u kontaktiranju s bankama, klijentima, menadžeriji koja se ne uči u knjigama, praktičnom iskustvu realne ekonomije“.
– Kažem ja njemu početkom 2007. godine da mi je došlo vrijeme za ući u neke investicije i početak izgradnje vlastitog podruma, a on će meni:
– Ja tebe želim pored sebe, ti nemaš nikakav problem raditi i svoje i moje. Je li ti možeš tako? Ako ti treba prostor, evo ti moj prostor, radi kao da je tvoje!
Kire je tada ima 25 godina i osjećao se kao gospodar svemira. Danas tvrdi da je to bila „nemoralna ponuda“ koju „s današnjom pameću“ nikada ne bi prihvatio. No, bio je mlad i zelen i mislio je da sve može napraviti na svijetu.
Nekako u isto vrijeme situacija mu se dodatno zakomplicirala prispjećem na stol još jednog izazova – osposobiti potpuno novi prostor za kompletnu preradu grožđa u Vinariji Disan Hills, obiteljskoj vinariji obitelji Ristov!
– I krenemo, 2007. godine se ubrzano gradi prostorija u koju se može staviti oprema i preraditi grožđe. I uspije se to privesti kraju do berbe, taman da započne prerada i proizvodnja sauvignona blanca. Počela dolaziti svita ljudi, ipak je to za moju obitelj trebala biti velika svečanost, a meni pukne crijevo na toplinskom izmjenjivaču!!! Ponovim postupak od početka i – opet isto. Tek tada sam shvatio da sam crijevo krivo priključio, ono što je trebalo ići gore, išlo je dolje i obrnuto. A to je bilo crijevo 120 fi koje kad pukne zvuči kao bomba. A grožđe leti na sve strane! Bio je to bombastičan početak naše obiteljske vinarije Disan Hills!
Berba 2007. godine u sve tri vinarije u kojima je tada Kire radio prošla je besprijekorno. Kire neće reći da su vina koja je tada proizveo bila najbolja na svijetu, ali bila su bez greške. Za Vinariju Đorčev radio je crna vina, a u Disan Hills vinariji sauvignon blanc, prvo vino od te sorte koje se te godine u Makedoniji ubralo 500 tona.
Dolazi 2008. godina i kod Vlatka situacija postaje vrlo ozbiljna, financijske turbulencije zbog svjetske krize, banke poludjele s kamatama koje su u Makedoniji dosezale i 20 posto. Za Vlatka nastupaju crni dani. Prethodno je ušao u velike investicije, a prihodovna strana odjednom, preko noći, umrla – nula denara!
– Kažem ja njemu da izlaz moramo tražiti u vinu, jer vino je novac. Da bih mu to i dokazao, „odradio“ sam jedno tržište u Srbiji, izvezli smo neku količinu vina za nečiji „private label“, a njemu sam rekao da bi vinariju mogli držati neovisno o tvornici električnih kablova.
Štoviše, Kire mu je predložio da se vinarija u potpunosti osamostali od njegove tvornice električnih kablova te da će izvozom vina vinariju učiniti pričom koja mu neće biti nikakav problem.
– Ostavi to, neka ostane zlatna rezerva! Za ne daj Bože, odgovorio mu je Vlatko.
Kire vidi da situacija izmiče kontroli te mu predlaže da njega izbriše s platne liste – sve će mu raditi besplatno, ne želi mu nakon svega što mu je pomogao biti dodatni teret!
– Ma, nisi ti problem, to je mali novac, problem je u velikim brojevima, rekao mu je Vlatko.
Bilo kako bilo, Vlatko mu je dao odriješene ruke za prodaju velike količine vina, a Kire je sve to u godinu i pol uspio izvesti i naplatiti.
– Bio je to najslađi novac kojeg smo moj kum i ja ikada zaradili! Praktički smo si osigurali džeparac za Amsterdam i Palmu de Mallorcu, ha, ha, ha. Smijali smo se i govorili:
– Idemo putovati, novac ne smije stajati u džepu!

Nakon raspada priče s Vinarijom Đorčev, Kire je konačno veći angažman mogao dati u obiteljskoj vinariji Disan Hills koja je počela zahuktavati svoje djelovanje. Vinarija Disan Hills je krenula s dva hektara vlastitih vinograda na kojima je bio posađen cabernet sauvignon. Kirin otac, Atanas, nije bio pobornik lokalnih sorata. Štoviše, obožavao je pinot crni, merlot, cabernet sauvignon, chardonnay rajnski rizling, a kao uspješan poslovni čovjek razmišljao je i koje sorte će lakše prodati u inozemstvu, pa je i u tom kontekst odabir caberneta sauvignona bio logičan.
Tako je funkcionirao i kad je bio prvi čovjek Povardarja, gigantske vinarije koja je sredinom 1990-ih godina, uz Tikveš, bila oslonac makedonske vinske scene. Naime, kad je Povardarje 1996. godine privatizirano i postalo dioničko društvo, a svaki zaposlenik podjednak broj svojih dionica, pod vodstvom Atanasa Ristova počeo se razvijati potpuno novi brend. Glavnog tehnologa su doveli iz Australije, a cilj je bio osvojiti tržište Velike Britanije. No, sortiment Povardarja su činile sorte poput smederevke, žilavke, vranca, stanušine, rkacitelija ili belana, koje nipošto nisu mogle ostvariti ambicije zastupljenosti Povardarja u Velikoj Britaniji. Trebalo se ući u veliku investiciju, ali vinogradari nisu bili spremni za to. Onda se Atanas dosjetio tim istim vinogradarima besplatno podijeliti lozne cijepove za sadnju internacionalnih sorata, kako bi u potpunosti promijenili strukturu vinograda. Jedini uvjet je bio da se grožđe, kad loza dođe na rod, mora dati na preradu u Vinariju Povardarje. Plan o osvajanju britanskog tržišta je uspio, a na vrhuncu slave Povardarje je tamo prodavalo oko šest milijuna boca!
– Tada dolazi do političkih turbulencija, tata je bio na nišanu, jer se opirao gušenju radničkog dioničarstva i prepuštanju velike vinarije sumnjivim mešetarima. U tome mu je puno pomogao tadašnji makedonski premijer Branko Crvenkovski. No, kad je na vlast došao VMRO-DPMNE, sve je krenulo nizbrdo… Premijer Ljupče Georgijevski počeo je učestalo obilaziti velike firme, u Povardarju je bio dva puta u tri tjedna. Svidio mu se podrum. Kako bi došao u Povardarje, odmah bi produžio i do oca mog kuma, koji je bio direktor najveće tvornice električnih kablova u Makedoniji. Mogao se samo uvjeriti da su to domaćinske firme u kojima se radi kako treba. Ali, kao takve njemu nisu odgovarale te je uskoro upravni odbor smijenio mog oca. Moj otac je napustio Povardarje, a ta velika vinarija, svojedobno ponos Makedonije, od tada više nije vidjela Sunce!
Obiteljska vinarija Disan Hills odmah je krenula s izvozom vina u Srbiju i Poljsku. Pored dva hektara svojih vinograda, grožđe za preradu su kupovali u Venecu. Osim što je Venec bio prepoznatljiv po najboljem grožđu, njegov vlasnik Igno Jamčev i Atanas Ristov su bili veliki prijatelji. Baš kao što su najbolji prijatelji bili njihovi sinovi Kire i Ilija…
– Nismo mogli krenuti u gore vrijeme, jer nedugo nakon pokretanja naše obiteljske vinske priče počeli su se osjećati veliki problemi u poslovanju. Naplata u restoranima i ugostiteljskim objektima u potpunosti je stala, kad bi im spomenuli naplatu, samo bi ti rekli:
– Dođi jesti, novca nema!
Disan Hills počinje sve više tonuti, a, kao grom iz vedra neba, 2011. godine do njih dopre signal da ih „neki Slovenac hoće kupiti, jer u Makedoniji hoće pokrenuti proizvodnju crnih vina“. Bila je riječ o zanimanju velike slovenske vinarije Puklavec Family Wines.
– Ok, ajmo vidjeti. Sastanak prvi, drugi, treći, četvrti, peti, dok se konačno nisu odlučili ući s kapitalom u našu vinariju i strateški zajednički s nama razviti prodaju vina diljem svijeta.
Na svojim službenim stranicama Puklavec Family Wines osvanulo je:
– Kako bismo proizveli crno vino punog okusa, pronašli smo savršeno mjesto na sunčanim obroncima Negotina u Makedoniji. Tamo uzgajamo merlot, cabernet sauvignon i lokalnu sortu grožđa vranac.
Prvu zajedničku berbu Disan Hills i Puklavec Family Wines, kao joint venture, odrađuju 2012. godine.
– Plan je bio prvo krenuti s rinfuznim ili, kako mi to u Makedoniji kažemo, nalivnim vinom. Nosili smo tako rinfuzu u Sloveniju, tamo flaširali i prodavali, sve dok moj otac nije primijetio da ono što radimo više nije ono što smo se dogovorili prije početka partnerske priče. On je počeo sve glasnije komentirati svoja zapažanja, a to je počelo smetati partnerima u poslovanju. Nekako sam ga nagovorio da popusti u svojim primjedbama i da nas pusti da sami radimo, ali uskoro sam i ja primijetio koliko je sve što je tata govorio bilo istina. Moja obitelj je počela razmišljati o prodaji svog udjela, nisu ispali pošteni. Tata se zbog situacije jako uznemirio. Razgovarali smo, pregovarali i dogovorili da sve ovjerimo kod javnog bilježnika. Tako smo dogovorili naš izlazak iz priče i koliko nas treba isplatiti. Bilo je dogovoreno da transfer novca prati potpise o izlasku iz priče.
U isto vrijeme počinje i Atanasova životna drama, jer mu liječnici dijagnosticiraju rak prostate.
– Tata se jako razbolio, počeo je ići po bolnicama, vidio sam da mu se bliži kraj, sve sam drugo stavio sa strane, htio sam s njim provesti maksimalno puno vremena. Čak smo zajedno otišli i na odmor, što ne pamtim kad smo bili ranije napravili.
Dođe berba 2015. godine, Kire se već pomirio s prekidom poslovne suradnje sa Slovencima, ali je do kraja ispoštovao svoju obvezu isporuke grožđa. Međutim, i njemu se privatno ukazala mogućnost velikog posla u Srbiji…
– Odradim taj odličan posao, napunim grožđem posljednji kamion koji je trebao otići u Srbiju, a iz vinarije me zovne radnik i kaže kako imam jedan problem.
– Kakav problem?
– Došli su neki ljudi s osiguranjem i odvjetnicima.
– Što se događa?
– Puklavec je organizirao preko svog makedonskog menadžera da preuzme vinariju. Nevjerojatno! Potpišeš ugovor, odradiš svoj dio obveze i isporučiš grožđe, a onda onaj drugi iz ugovora, koji nije odradio svoju obvezu plaćanja, dođe s osiguranjem, odvjetnicima, javnim bilježnicima, počne popisivati sve što je u vinariji…
Kire je odmah odjurio u vinariju i pitao svoje dojučerašnje partnere što rade. Oni mu hladno odgovore da su sad oni tamo jedini vlasnici.
– Došlo mi je reagirati na najgori način, ali poslušao sam oca, teško bolesnog, koji je brojao svoje posljednje dane i koji je samo slegnuo ramenima na njihove riječi i rekao:
– Nije bilo sreće, takva mi je sudbina da neću vidjeti kraj ove priče onakav kakav je trebao biti!
– U potpunosti su preuzeli vinariju, nikakav pristup više nisam imao tamo, sve loše što se moglo dogoditi – dogodilo se! A unutra je bilo i 50.000 litara mojega vina, vlastitog, opreme, privatnih stvari…
– Moja mama, bivša sutkinja, taman je otišla u mirovinu kako bi provela s ocem njegove zadnje dana – mjesec kasnije je on umro, uzela je češljati ugovor kojeg smo mi potpisali s Puklavec Family Wines, jer nisam mogao spavati od muke zbog svega što se dogodilo.
– Ajde pogledaj što smo potpisali, dogovorili, koje propuste smo napravili, kako je sve regulirano zakonom, zamolio sam majku.
Kire, njegov brat i majka su desetak dana iščitavali ugovor kojeg su on i otac potpisali sa svojim slovenskim partnerima, a mamina bilježnica s primjedbama samo je bubrila. Kad su svoja zapažanja predočili bivšim partnerima, situacija se stubokom promijenila.
– Možemo se dogovoriti i džentlmenski rukovati, ne moramo se sudski naganjati, ali morat ćete nam isporučiti ono što tražimo, a to su kamate za sad već tri godine, penale, odštetu… I, bili smo rezolutni i nespremni za pregovaranje – uzmite ili ostavite, rekli smo im da raniji ugovor više ne vrijedi. Prihvatili su bez puno razmišljanja sve što smo im predložili.
Bilo je to u svibnju 2016. godine. Dok su trajale igrice i nadmudrivanja s Puklavec Family Wines, Kire se obratio svom velikom prijatelju iz djetinjstva, Iliji Jančevu, koji je, nakon očeve smrti preuzeo vođenje Veneca, objasnio mu je što mu se sve događa i zamolio ga, vrate li mu Slovenci opremu za preradu grožđa, da tu opremu stavi negdje u neku od slobodnih prostorija Vinarije Venec.
– Na mene možeš računati sto posto, odgovorio mu je Ilija.
Nakon nekog vremena Kire ponovo zove Iliju na razgovor, informira ga da njegovi pregovori napreduju jako dobro te mu predlaže podizanje njihove suradnje na puno veću razinu koja bi bila „ispunjenje sna naših očeva koji su umrli, a to nisu doživjeli“ – „prekinuti praksu samo proizvodnje grožđa, osnovati vinariju i početi proizvoditi vino“!
– Ilija, uđimo u priču s vinom, ja sam tu i uvijek ću biti tu! A ako se dogovorimo, onda moramo biti NAJ i ništa ispod toga! Uzmimo najbolju opremu, najbolje grožđe u Makedoniji već imamo i moj problem će biti ne bude li vino najbolje.
Dogovorili su se istog trenutka i već za mjesec dana, u ožujku 2016. godine, počinje izgradnja vinarije. Dolazi i vrijeme berbe, a 15. kolovoza vinarija još nije bila pod krovom.
– Počinjemo montirati cisterne, pokrivamo pola postrojenja, onda u isto vrijeme počinje se raditi pod, zidovi, krov, linija za hlađenje, cisterne, montira se linija za hlađenje, stiže oprema za prešanje – muljače, pumpe, crijeva, počinje dolaziti grožđe – kompletan kaos!!! Te godine smo uspjeli preraditi oko 400 tona grožđa. I napraviti vino iz te berbe…
Kire nikada nakon povratka s fakulteta u Plovdivu nije radio samo jedan posao pa tako ni posao u Vinariji Venec danas nije jedino što radi. Vlastiti brend, Disan Hills, vodi zajedno s bratom, ne proizvodi vlastito vino, ali u Mađarsku izvozi makedonske konditorske proizvode.
– Kad dođeš u tešku situaciju, moraš naći izlaz! Otuda raspon poslova od električnih kablova, konditorija do prodaje grožđa i proizvodnje vina!
No, ono što je konstanta svega što radi od 2005. godine je Vinarija Venec. U Vinariji Venec svako vino nakon te berbe nosi njegov potpis.
– Moja priča nije tipična za Makedoniju. Na mom mjestu bi mnogi odustali i otišli odavde. Čak je i meni u jednom trenutku voda prelila čašu i mislio sam sve napustiti. Bilo je to 2013. godine kad je korupcija u potpunosti dominirala zemljom i kad je sve oko tebe bilo puno hijena, telefonski razgovori se prisluškivali, a politički sustav to sve podupirao. Imao sam kontakte s jednom malom vinarijom u Austriji da tamo odem raditi. Nažalost, otac se razbolio i to je presudilo da ostanem.
Kire nikada nije bježao od izazova. Štoviše, ispred sebe je uvijek postavljao ciljeve koji bi većinu ljudi obeshrabili i otjerali. Tako je bilo i u dogovoru s prijateljem Ilijom o razvojnim planovima Vinarije Venec.
– Svi znaju da u Makedoniji Venec proizvodi najbolji vranac i da je ovo podneblje najbolje za tu sortu, tu nema navodnjavanja i zalijevanja vinograda, većina loza nema navodnjavanje, sve je na suhom, velika je koncentracija šećera i tanina, rod nije velik, ali je potencijal strašan. Dakle, ovdje i da ništa ne znaš, crna vina će se sama napraviti! Zato smo se odlučili za najveći izazov, a to je raditi bijela vina. I to ne bilo kakva bijela vina, izazov je proizvesti top bijela vina! Priča je počela 2016. godine, puno energije je potrošeno na tu tamjaniku, kao trendovsku sortu koju tržište jako traži. Izazov mi je bio i traminac, kojega nikada ranije nisam radio, kao ni bilo koju drugu aromatičnu sortu, nisam bio njihov fan, ali tržište to hoće pa i ti to moraš napraviti. Uspjeli smo tamjaniku iz berbe 2016. godine dosta dobro napraviti.
I s berbom 2017. godine Kire je uspio proizvesti vrhunsku tamjaniku koja mu je već postala opsesivni izazov! Bio je uvjeren da je napravio sjajnu stvar, a htio je za to dobiti i potvrdu iz Londona. Poslao je Koria tamjaniku na Decanterovo ocjenjivanje i dobio nevjerojatna 94 boda, a za izvanredan rizling – 89 bodova.
– Venec je bio poznat po vrancu i smederevki, a onda se odjednom pojavi paleta proizvoda s ozbiljnim svjetskim nagradama.
A Kire je tek počeo…


Comments are closed.