(FOTO – Privatni arhiv obitelji Radovan)
Rad, rad i samo rad. I nije mu teško. Štoviše, uživa u radu. Kao što, s druge strane, ne voli pričati o tome što radi. Jer – „što se tu ima pričati“!
Franko Radovan iz Radovana nedaleko od Višnjana istarski je vinar o čijem životu se može vrlo malo ili gotovo ništa pročitati. I to samo zato što ne voli izbivati iz vinograda u kojem se osjeća najsretnije! Neki će dometnuti da su njegova vina njegov odraz.
– To je možda i najbolji opis mene. Pa, što ja mogu bilo kome reći o bilo čemu? Na koncu, sebe toliko dajem u ta vina na koja sam ponosan da s pravom mogu reći da su moja vina moj medij preko kojeg najbolje komuniciram s okolinom, priča Franko Radovan, vinar kojeg i struka i publika već godinama doživljavaju kao jednog od najkvalitetnijih istarskih vinara.
– Volim raditi vina. To je i ljubav i izazov. Kad napravim vino za koje držim da je dobro i kad mi to potvrde i oni čije mišljenje cijenim, onda sam zadovoljan, na miru sa samim sobom. Vina je na tržištu puno i drago mi je kad ljudi moja prepoznaju. Recimo, lijepo je, a i često se događa da nam u podrum i u našu malu kušaonicu dođu ljudi koji su neko naše vino pili u restoranu, pa žele probati i ostala. I to mi daje poticaj za dalje.
Osobno sam zaljubljen u njegov chardonnay, kojeg sam prvi put pio, berbu 2010., u slijedu uz još šest, sedam drugih hrvatskih chardonnaya. Frankov chardonnay odskakao je svojom jednostavnošću, pitkošću i cvjetnim mirisima. Uostalom, evo što je ugledna hrvatska sommelierka Daniela Kramarić svojedobno zapisala o svom doživljaju Radovanova chardonnaya:
– „Prošlogodišnja ‘izazovna’ berba potvrdila je da se vrhunski proizvođači znaju, za razliku od onih manje iskusnih, snaći u svim uvjetima, proizvevši i u teškim okolnostima, sasvim pristojna vina. Šarmantne ljetne limunadice za odrasle, koje ni u ludilu ne mogu trajati dulje od godine dana u boci. Svi su oni, primjerice, u malvaziji, potvrdili svoj stil. Kozlović muškatno-voćni, Coronica travnato-mineralni, Pilato cvjetni, Radovan travnato-citrusni, ali krajnje mi je zanimljivo, da se iskusni pilci, nakon detaljno izdegustiranih malvazija, ipak najradije vraćaju jednom chardonnayu. Onom Radovanovom.“
Slično tvrdi i legendarni istarski sommellier, Emil Perdec, koji bez ustručavanja navodi da je „Radovanov chardonnay ponajbolji u Istri“, a gotovo istu tvrdnju zapisao je i za Frankov cabernet sauvignon pa refošk…
Franku Radovanu, naravno, gode sve te pohvale, ali ga ne uljuljkavaju. Štoviše, u vinogradu boravi sve više vremena.
– Svi mi vinari u Istri žuljeve stvaramo na malvaziji i želimo se dokazati na toj najzastupljenijoj istarskoj sorti. Jer, ako uspiješ održati kontinuitet u kvaliteti malvazije i biti među najboljima u takvoj konkurenciji, onda si stvarno dobar. S druge strane, podrum vinara je dobar i kvalitetan ako su sva vina koja pravi dobra i kvalitetna. Nije dosta imati samo jedno dobro vino, a da drugo ništa ne valja. Što znači imati jednu dobru bačvu, a da su ostalih dvadeset loše?!
Kad bi nekome htio ispričati svoju vinsku priču, onda bi Franko Radovan znatiželjnike najradije uputio da dobro pogledaju pakovine njegovih vina. Jer, tvrdi, Sergio Gobbo, fotograf i dizajner, sjajno je napravio posao i sve prikazao na jednoj slici.
– Sergio Gobbo osmislio je etiketu, a meni se prijedlog svidio na prvo gledanje. Na slici imate našu kuću u Radovanima, netko je na prozoru i dočekuje suprugu i mene koji se vraćamo s njive, visoku ogradu ispred kuće kao simbol sela, a da bi ugođaj Istre bio potpun, na čemu je Gobbo dodatno inzistirao, imate kozu, lastavicu, more, pijevca, ribu, čempres… Minijaturna razglednica Istre i istarskog načina života, kaže Franko Radovan.
Sergio Gobbo, autor Frankovih prekrasnih pakovina, javnosti je poznat i kao strastveni zaljubljenik u more koji je 2007. godine u istarskom Novigradu ostvario san i otvorio Gallerion – Muzej Austro-Ugarske mornarice. Tu je na jednom mjestu okupio makete brodova koji su plovili Jadranom i Sredozemljem, a njegova zbirka je i sveobuhvatni prikaz 200-godišnje povijesti pomorstva i ratnih mornarica Hrvatske, Slovenije, Crne Gore, Austrije, Italije – – „ljudi, brodovi, pomorske luke, brodogradilišta, pomorske škole – sjećanja su to koje more ne može isprati“. Oni koji ga dobro poznaju tvrde da Sergio otvaranje Galleriona duguje „moru i pokojnome ocu, ali i samome sebi, onome malome dječaku koji bi, čekajući oca da se vrati s ribarenja, zaspao u kupoli savudrijskog svjetionika, osluškujući šum mora“. Dakle, Sergio i Franko su suštinski isti, zanesenjaci, u potpunosti predani svojim snovima. Stoga i ne čudi što je Sergio na tih nekoliko četvornih centimetara vinske pakovine uspio „ukrcati“ sve ono što zanima Franka Radovana.
Dobro, kad bi baš cjepidlačili, možda bismo mogli prigovoriti da bi na etiketama mjesto trebao imati i traktor kojeg je Franko počeo voziti s 13 godina. Jer, bez obzira što je bio dječak, Franko je svom ocu Anđelu trebao pomagati u vinogradu i podrumu. Baš kao što danas ta ista potreba pritišće Frankova sina Antonija. Uostalom, goleme ograde od lijevanog željeza, koje su glavna prepoznatljivost sela Radovani, poodavno su tamošnjim mještanima ne samo osigurali miran san od kradljivaca stoke nego i „zagradili“ vidike dalje od rada na vlastitoj zemlji.
– Selo Radovani su baš poznati po tim kapijama, premda je kapija na ulazu u naše imanje novijeg datuma. Kapije su nastale krajem 19. stoljeća, a razlozi su bili u učestalim krađama stoke – krava, volova ili ovaca, koju bi stokokradljivci potom odvozili u Italiju. Kapije su jednostavno bile zaštita od krađa tih stokokradljivaca! Inače, sva moja maštanja uvijek su i jedino bila vezana uz zemlju. Možda sam kao mlađi intenzivnije razmišljao o povrtlarstvu ili voćarstvu. Otkako znam za sebe radim na zemlji, s roditeljima sam uvijek trčao biti s njima u vinogradu. Meni je ta zemlja jednostavno ušla u krv! Neki, kad ih se namjerno vuče na zemlju, pobjegnu sa sela i nikada više i ne pomirišu poljoprivredu, dok za mene nikada i ništa drugo nije ni postojalo kao alternativa zemlji. Pored svih poslova na zemlji, u kući se, kao središnja ekonomija, uvijek proizvodilo vino. Vino je donosilo novac i uvijek je bilo glavni izvor prihoda.
Franko Radovan 2019. godine je navršio 20 godina od svoje prve napunjene butelje.
– Barem za četiri generacije naše familije se zna da su ovdje imale poljoprivredno gospodarstvo. Obrađivala se zemlja, gojila stoka, mi bismo rekli – tendilo se blago. Najviše su se ipak bavili lozama, ovo je vinogradarski kraj, a prodaja vina donosila je novac. U ovoj kući se za vrijeme Italije, između dva svjetska rata, znalo napraviti i 400 hektolitara vina godišnje, a o veličini ondašnjeg podruma svjedoči danas zazidana volta kroz koju bi volovi u nj dovukli pun voz grožđa.
Stoga je bilo potpuno logično da Franko svoje školovanje „odradi“ u Poljoprivrednoj školi u Poreču.
– Odmalena sam tu, na toj domaćoj zemlji… među lozama. Opredijelio sam se za vinogradarstvo i vinarstvo jer je to poseban izazov i gušt. Ipak je to proizvodnja u kojoj možeš sam kreirati, napraviti nešto novo, bolje. Danas pokojni otac Anđelo se, kao većina starijih, u početku malo nećkao, ali podrška i entuzijazam obitelji nisu izostali, i supruge Danijele i majke Pine koja još radi u našem obiteljskom poljoprivrednom gospodarstvu, ističe Franko.
„Vina na kojima se u Istri najviše stvaraju žuljevi“ Franko je dugo ustrajavao proizvoditi isključivo u inoks spremnicima, jer, tvrdi, „malvazija već ima dobru svježinu i punoću, a u drvetu bi se mijenjala“. Uostalom, malvazija koju tako proizvede se potroši od berbe do berbe! Doduše i chardonnay. Ali i Capeletto, malvazija koju se nakon dugo vremena odvažio proizvesti u drvenoj bačvi i u godinama koje su bile iznimne.
Franko je posebno ponosan na svoj merlot iz vinograda starog desetak godina godina, kojeg je punio samo u nekoliko navrata – berbe 2007., 2009., 2013. i 2015. godine.
– Merlot je bio sorta na koju se prije gledalo na način da daje veliki urod i od koga se može napraviti otvoreno vino. To su radili veliki pikovi. No, merlot je dobra sorta koja u Istri daje jako dobre rezultate. Dovoljno je samo malo pozabaviti se njime i zajamčeno je dobro vino! Kod malvazije se kvaliteta jako lako održava. Teran je, pak, jako zahtjevna sorta. Kad je teran dobar, onda je to najbolje vino. Ali, teran hoće dobru godinu, dobar teren, sve mu mora biti prilagođeno. Mi smo za teran na malo višoj nadmorskoj visini, a teran traži tople terene… Refoška imam vrlo malo. On bolje dozrijeva od terana, dobije malo više šećera i manje su kiseline, lakše ga ljudi prihvaćaju.
Pod nasadima Franko Radovan ima svojih devet hektara vinograda, kao što i otkupljuje grožđe sa četiri hektara vinograda svojih kooperanata, a to je ukupno oko 80 tisuća litara godišnje proizvodnje.
– Ne tako davno vino je u Istri bilo glavni proizvod, ali ne i jedini. Radile su se i druge stvari, držale su se krave, obrađivala se i pšenica, kukuruz… Danas su istarski vinari posvećeni samo vinima. Što se mene osobno tiče, posljednjih pet godina nastojim održavati razinu vina koja se meni osobno sviđa, s puno lijepih i vrlo ozbiljnih aroma. No, za takva vina moraš imati dobru kvalitetu grožđa. Moja vina su proizvod rada u vinogradu, iskreno će Franko.
Ili, rečeno na istarskom čakavskom dijalektu kojim se i u Radovanima govori – “ako je grojze bilo jako lipo i, ako je učinjeno kako rabi, vino ne more biti slabo”!
– Ja idem polako, postupno napredujem, imam taj neki svoj zacrtani, pomalo usporeni put, ali ljudi su me prepoznali…
