Morisa Vareška sam upoznao dok je svojedobno radio u vinariji Brune Trapana u Šišanu. Ili sam barem tako mislio, jer mi je netko rekao da on ipak konobari u nekom vinskom baru u Puli. Treći glas mi je došapnuo da je Moris pizzaiolo. Četvrti sugovornik, kome sam spomenuo Morisa Vareška, s poštovanjem je pričao o njemu kao o nekome tko je menadžerski podignuo Agroprodukt iz mrtvih. U Puli ga spominju kao strastvenog ribara, a u Valturi kao pčelara.
Bilo kako bilo, teško se za nekoga može reći da se njegov vinski prvijenac očekivao s tolikim zanimanjem kao što se u javnosti traži „karta više“ za prva vina „istarske Case Rojo“, kako je već Moris zamislio pozicionirati svoju vinsku priču na hrvatskoj vinskoj karti.
• – Da, želim napraviti nešto poput bodege Casa Rojo, prodaja vina preko interneta i na kućnom pragu. Oni rade preko pola milijuna boca, a imaju mladenački pristup poput Brune Trapana. I nijedna etiketa im nije ista, svaka ima svoju priču. Nigdje nije u prvom planu njihov logo, nego slika, karikatura ili fotografija koju napravi neki umjetnik. Toliko su jaki da imaju svoj tim umjetnika u vinariji koji se bave dizajnom, priča Moris Vareško, vjerojatno najsvestranija pojava s kojom sam se ikada susreo.
Naime, Moris u svojoj radnoj knjižici ima upisanih nevjerojatnih 29 različitih zanimanja! Pokušao sam se našaliti pa sam ga upitao:
• – Što će ti toliko znanje?
• – Težim naučiti sve! Sve upijam kao spužva, i smatram da vrijedim onoliko koliko znam, kao što kaže jedna poslovica. Neki mi kažu da sam ja više zaboravio nego što će oni za života naučiti. Mozak mi toliko radi da nekada sam od sebe eliminira neke banalne stvari, poput naziva mjeseci u godini ili tablice množenja. Išao sam se testirati, izmjerili su mi IQ 164 te sam odmah dobio pristupnicu u Mensu. Ili, kako bi rekla njegova supruga Maja, tanka je granica između genijalnosti i ludila, a kod njega ovisi na koju ga stranu povuče!
Trenirao je Moris i atletiku, sprintao je na 100 metara oko 11 sekundi, igrao je nogomet, ali iz svijeta sporta najviše su ga od malih nogu oduševljavale motociklističke utrke. Kad je bio klinac, svi oko njega su imali „neke APN-ove“, što je malom Morisu bilo dovoljno da se zarekne kako će, kad naraste, „sebi jednom kupiti motor“! Tako je i napravio kad je dobio svoju prvu plaću po zapošljavanju u Coca Coli – uzeo je kredit i postao je ponosni vlasnik R6 Yamahe 600.
Nedugo nakon „ispunjenja sna“, pristupio mu je Kristijan Zrinić, višestruki prvak Hrvatske u cestovnim utrkama, također zaposlenik Coca Cole koja je imala predstavništvo u poslovnim prostorima Morisova oca, i rekao da je primjetio kako svaki vikend ludira motorom po cesti.
• – Slušaj, nisi normalan, negdje ćeš poginuti“! U nedjelju ćeš motor staviti u kombi i idemo na Grobnik!
Kad su došli na čuvenu motociklističku pistu, Kristijan mu se obratio riječima:
• – E, tu se ispušeš, ako i padneš, nema stupova, nema auta, ništa ti neće biti, dođeš ovdje treniraš i uživaš!
Kristijan mu je pokazao putanje, što i kako svladati određene dijelove staze, vodio ga je nekoliko krugova, okrenuo se i rekao mu:
• – A sad se sam uči!
Bilo je to dva mjeseca nakon što je Moris kupio motor…
• – Nakon nekih sat vremena dođem u boks, a priđe mi neki čovjek i kaže:
• – Ti si neki novi?
• – Da, kupio motor prije dva mjeseca, Zrinić me doveo…
• – Ajd ne laži!
• – Stvarno, tek sam ga kupio, nikad prije nisam vozio ozbiljne motocikle.
• – Nevjerojatno, tvoje vrijeme prijeđenog kruga je strašno. Gdje treniraš?
• – Ma nigdje, ovo mi je prvi put uopće da sam na moto stazi.
• – Zovne on Zrinića, a on mu kaže da sam ja njegov, „mladi, ludi dečko kojeg je doveo na Grobnik da ne pogine na cesti“!
• – Okrene se meni i predstavi – Željko Pušćenik, Moto puls magazin, i upita bih li ja vozio utrke!
• – I tako, ja otišao voziti utrke i postao – prvak Hrvatske! A poslije toga spletom okolnosti, na wild card pozivnicu (poput Ivaniševića 2001. za Wimbledon), kao dio endurance momčadi od trojice vozača, sudjelovao sam na 24-satnoj utrci za svjetsko prvenstvo u Njemačkoj na stazi Oschersleben 2005. godine i tamo smo kao reprezentacija Hrvatske, osvojili drugo mjesto!
Kad sam Morisa zamolio da se predstavi na najkraći mogući način, kao iz topa je izvalio da je on slobodni umjetnik koji konačno pokreće svoju vinsku priču!
• – U stvari, ja sam već davno ušao u vinski svijet, ali tek sad konačno dolaze moje etikete! Premda ću biti novi na tržištu, moja pojava u svijetu vina je sve samo ne novost.
Tako se Moris prisjeća 1996. godine, kad je njegov otac imao firmu za veleprodaju pića i „vinarijicu“ u Puli imena Malvazija d.o.o.
• – Kako u to vrijeme još nije bilo razvijeno neko tržište buteljki, a jedva da je i bilo kvalitetnijih vina, tražio je nekog dobrog dobavljača i tako došao do – Franka Kozlovića. Onda je tata počeo prodavati njegova vina. Kad smo otišli gore u Momjan kod Kozlovića, Franko nas je odvezao u podrum i rekao:
• – „Ovo su inoks tankovi i oni su budućnost, hladna fermentacija, priča iz Italije, to će biti nešto sasvim drugo nego što smo radili do sada!“
• – Realno, tada malvazije nisu bile pitke, a jedino što se moglo konzumirati rinfuzno bile su njegove muškatirane malvazije! I taj susret s Kozlovićem bilo je iskustvo koje me diskretno uvuklo u taj svijet, poglavito nakon što sam kasnije često išao do njega po vina koja sam prevozio za tatinu veleprodaju.
Vrlo brzo poslije te svojevrsne inicijacije u svijet vina, Moris je otišao u Padovu studirati – informatiku. Iz današnje perspektive, informatika, kao i brojne druge stvari kojima se kasnije bavio, zvuči nespojivo s nekim tko na temelju učenja o biodinamici pokreće svoju vinsku priču. U stvari, informatika i nije nespojiva s njim, jer Moris je naprosto ljepilo na koje se sve lijepi. Pitanje je samo što od svega čime se bavi ili se želio baviti može trajnije zadržati njegovu pozornost.
• – Nakon studija informatike u Padovi vratio sam se natrag u Pulu, i vidio sam da me informatika ne zanima. Ne mogu biti zatvoren u jednu prostoriju cijeli dan i buljiti u monitor! Doduše, i dan danas nekome nešto isprogramiram ili napravim web stranicu, kao što sam nedavno svom prijatelju i vinskom bratu Davidu Dikoviću za rođendan poklonio osmišljenu i napravljenu internetsku stranicu njegove vinarije. Po povratku iz Italije kreće taj niz mojih poslova koji su, u stvari, splet nevjerojatnih okolnosti…
Kad se Moris vratio iz Italije, u isto vrijeme se s fakulteta u Zagrebu vratio njegov, kako kaže, „vinski brat“ Bruno Trapan.
• – Dobro, sad baš nismo u nekim odnosima, ali braća se i svađaju, zar ne?! Nas dvojica smo skupa išli cijelu osnovnu i srednju školu. Nakon toga on je otišao u Zagreb, a ja u Italiju, i kad se vratio krenuo je s nekom pričom o vinogradu. Tada je Bruno počeo saditi svoj prvi vinograd, sjećam se da se na ruke sadilo tih 4 hektara. Dugo se nismo bili vidjeli i nekako smo se ponovo sreli. Krenuo sam s njim u priču, podrum, bolje rečeno garažu koju mu je tata Mario oslobodio od auta da ima gdje proizvoditi vina, i ponovno smo se spojili. U stvari, s njim je započeo moj prvi ozbiljni doticaj s vinom.
• – „Ajde, Moris, hoćeš doći do mene da porežemo vinograde?“, pozvao me Bruno jednom prilikom.
• – Tako je krenulo, a malo po malo ja sam nekako ostao u tome. Radili smo vina na Verudi, djelu Pule gdje sam i rođen, u jednoj maloj garaži, izbacivalo se 10-15 tisuća butelja. Ja sam tada bio još totalni laik, totalni pomoćnik prijatelju Bruni! To je uistinu bio moj prvi pravi doticaj s proizvodnjom vina, preradom, podrumom…
Nekako u isto vrijeme kad je počeo pomagati Bruni Trapanu, Morisu umire punac Ivan Kaić iza kojega ostaje vinograd s tisuću loza.
• – Ja gradsko dijete sa Verude i Valdebeka, o ničemu ništa nisam znao kad je vinograd u pitanju! Za pomoć sam se obratio djedu Ivanu, a njegov odgovor je bio:
• – Ne sekiraj se, gremo, zajedno ćemo sve!
• – On je bio pulska legenda, kralj! I kaže on meni:
• – „Gledaj, ne porižeš li je valje doli, nisi žbalja. Ti sad gledaj kako ja rižem, a nakon prvoga reda ja gren dalje, imam svog dela, ti riži… Ako ništo i žbaljaš, neće biti 2-3 kilograma grožđa nego po eli jedan, ali ćeš ben znati za drugo lito ča ćeš delati!
• – Bilo kako bilo, uz njega sam shvatio da rad u vinogradu nije bauk i da je loza, u stvari, potpuno jednostavna formiraš li joj uzgojni oblik, i kasnije posvetiš malo pažnje. Nema tu nikakve prevelike filozofije.
• – Druge godine sam već napredovao, radio sam to neko svoje vino u podrumu u Valturi, na tradicionalan način u drvenim bačvama. Doduše, to su bili podrumi u kojima su bili i traktori, konji, koze i tovari, sve je bilo na jednom mjestu i u takvim uvjetima vino nema šanse ispast dobro! Nije bilo govora o nekim higijenskim uvjetima.
• – Taman sam tada krenuo ozbiljno s Brunom koji je zasadio novi vinograd, sredio si podrumčić i uz njega sam počeo učiti. U to je vrijeme Bruni savjetnik bio Slaven Jeličić iz Vinolaba, koji je sada glavni enolog i partner Galiću. Realno, osim nekih samoukih pogrešaka, iza sebe smo imali firmu koja nas je podupirala enološkim sredstvima i savjetima, a ako bi se i dogodio neki kiks, Slaven bi to sve ispravio!
Moris kod Brune Trapana nije nikada bio stalni zaposlenik.
• – Ne, ja sam uvijek imao negdje stalan posao, a kod njega bih bio drugi dio dana. Znači, ujutro bih radio u Coca Coli, gdje sam bio dvije godine, ili u Jamnici, gdje sam bio sedam godina ili u Hyundaiju ili u Termagu ili sam radio kao pizzaiolo, Dj, električar, kuhar…
Posebno zanimljivim Moris smatra svoje iskustvo s prijateljem Ivanom Marčetom također vinarom ali i svestranim poduzetnikom, kome je u restoran jednom bio došao riješiti neke probleme s rasvjetom.
• – Uf, to je bila interesantna priča… Zvao on mene da mu spojim neku struju, lampadine, nešto, a u isto vrijeme mu se u restoranu počne odvijati drama – u sred sezone kuhar i kuharica dali otkaz. Vrijeme ručka, kraj srpnja, oni se pokupili i otišli!!! Frka, panika, Ivan stoji na terasi i ne zna što sa sobom, a 200 ljudi na terasi sjedi i čekaju večeru, narudžbi milijun. Uletim ja u kuhinju, obratim se pomoćnoj kuharici na padelama i krenem raditi. Ivan i dalje stoji na terasi u nevjerici, a ispred njega jela samo kao na pokretnoj traci izlaze iz kuhinje. Dojuri on unutra i vidi mene u kuhinji i vrisne:
• – „Ja ne mogu vjerovati da ti i ovo možeš raditi!!!“
• – Dok nisu našli novoga kuhara, ostao sam tamo skoro mjesec dana raditi kao kuhar!
• – Jednom me prilikom, nakon svega što sam radio, što u životu što kod Bruna, u berbi 2010. Zoran Vodopija prekrstio u „Čak Moris Svemogući“ i to bi kroz smijeh možda najbolje opisalo mene kao svestranu osobu. Vjerujem da je i danas taj tekst o berbi iz 2010. na stranici koju su vodili Carlos, Vodopija i pokojni Baretić.
• – Kod Brune sam bio do 2013. godine i uvijek sam imao taj neki glavni posao, a imao sam poslove ili menadžerske ili trgovačkih putnika ili voditelja nečega gdje sam imao vremena tijekom dana odvojiti par sati za nešto napraviti u Brunovom podrumu…
Moris je radio i kao mehaničar, ljeti je servisirao brodove i brodske motore. Iz toga razdoblja vuče poznanstvo s jednim od najbogatijih Talijana, Massimom Colombanom, superuspješnim poslovnim čovjekom koji je sudjelovao i u izgradnji Sydneyske Opere. Naime, Moris mu je uspio riješiti problem sa desalinizatorom, zbog kojeg nije imao slatke vode na jahti, kasnije je ostao raditi kod njega na brodu kao skiper, a prijateljstvo se nastavilo Morisovim odlascima u njegov dvorac CastelBrando blizu Cognegliana gdje mu je donosio birana istarska vina i ulja.
• – Ja bih njemu uvijek donosio neko naše vino od meni dragih vinara, a jednom sam mu odnio rakiju koju sam radio od dropa Danijela Kraljevića Cuja – 70 posto malvazija, 30 posto muškat. Jednom Massimo mene kasno zovne kad je bio na Brijunima i zamoli me da sutra hitno dođem kod njega. Ja tamo, a ono kod njega Roberto Castagner, jedan od većih talijanskih proizvođača grappe, godišnja proizvodnja 1.4 milijuna boca, koji je poludio za onom rakijom koju sam bio donio Massimu i htio je čuti kako sam je napravio. Nije mogao vjerovati da sam to radio u starim lambicima. Tako sam ti ja, na njegov poziv, došao i ostao raditi i učiti tri mjeseca u njegovoj destileriji. Istarske rakije su dosta šture, a ja sam prošao kompletan proces proizvodnje grape po najvišim standardima . Stari Istrijani kažu: Ako nije 50 gradi, to nije rakija, i tu griješe, jer se okusni pupoljci na jeziku pale kada je gradacija veća od 42% i samim time prava čar rakije ne dolazi do izražaja, naravno postoje izuzeci posebnih rakija rađenih infuzijom raznih mirodija i odležanih rakija kojima tercijarne arome nadvladavaju primarni okus ali to je već neka druga priča, prvo se moramo naučiti raditi čiste sortne rakije da bi uopće mogli i pomisliti o drugim koracima! Jedna od bitnijih stvari koje sam u destileriji naučio je ta da rakija nije nešto od čega zarađuješ, rakija je imidž, nusprodukti proizvodnje donose pravi novac!
Na Gran Canarima je vodio restoran 6 mjeseci, i na preporuku Ivice Matoševića otišao u vinariji El Grifo gdje je također nakon posjeta ostao raditi i upijati znanje. Vodio je distribuciju kubanskih cigara za Istru, a na nagovor predsjednika hrvatske udruge skipera završio je tečaj i počeo raditi kao skiper. I to nakon što je, dok je radio u Jamnici, nekoliko godina aktivno pomagao akciju Vjetrom kroz tišinu kojom su se, 15 dana u to vrijeme, na Lošinju gluhonijemi obučavali jedrenju. Završio je i za sve brevete za brod kako bi nekom Rusu mogao voziti jahtu. Nakon završenog fakulteta vinarstva u Poreču, nije mu bilo teško upisati i magisterij na Poljoprivrednom fakultetu u Osijeku, a namjerava i doktorirati na temu – aromatski profil ulja koštica grožđa terana i malvazije istarske.
Godinu je dana radio i na plivarici, na izlovu plave ribe, kod Nevena Lorencina, a još uvijek vrlo često odlazi na koču, sa Andrijanom Šegotom, bratom svog kuma Doriana „vinara iz svetog vinskog trojstva jugoistočne Istre kojeg čine David Diković, Doriano Šegota i Moris Vareško“.
• – Naravno, mi se tako nazivamo u šali, jer u ovome dijelu Istre nema nikog drugoga osim nas trojice! A koča? Evo, i jučer poslijepodne, nakon posla u vinogradu, išao sam kočariti sa Đokom, a doma sam se vratio jutros u pola devet i odmah nastavio raditi u vinogradu. Najviše smo uhvatili škampi, to je klasični ulov u Kvarneru, koji donosi i najveći novac!
• – Kako uspijevaš funkcionirati tako rastreseno na sto strana i stvari?
• – Jedino tako i mogu funkcionirati, što je najgore!
• – Dobro, ali kad uđeš punim intenzitetom u svoju vinsku priču, čime ćeš se onda baviti sa strane?
• – Moja vinska priča će tada biti jedan jedini posao kojim ću se baviti. Sve ovo što sam dosad radio i trenutno radim, radim da bih došao do ovoga što sam napokon započeo!
• – Vjerovao ili ne od svih poslova koje sam radio posao koji me najviše naučio shvaćanju enologije je posao pizzaiola. Možda smiješno zvuči, ali tek sam učeći izradu prave napoletanske pizze s prvakom Hrvatske, Romanom Seferovićem iz Pizzerije Buffalo u Vodnjanu, shvatio ljepotu i zahtjevnost kvasaca, koji su kao u najboljem tijestu najbitniji i za najbolja vina. Svaki detalj pri izradi tijesta je bitan, tip brašna, dužina miješanja, temperatura vode, temperatura odležavanje tijesta, a ipak je daleko najbitniji lievito madre, tj. autohtoni kvasac. Kod izrade tijesta postupak je relativno brz i svakim pravljenjem tijesta vidiš kvasce kao živa bića koja se ako im pružiš savršene uvjete savršeno razmnožavaju i na kraju dobiješ prhko, lagano i mekano tijesto za pizzu. Uz Romana sam kroz 10 dana naučio o kvascima ono što bih u podrumu učio barem 10 godina. I u krajnjem slučaju ako i pogriješiš u nekom od koraka, greška nije toliko skupa kao kada pogriješiš u jednoj godini berbe. Tko god radi sa selekcioniranim kvascima, u pizzeriji ili u podrumu, nikada neće shvatiti iskonsku ljepotu pizze ili vina. Koliko god moderna enologija poticala vinare sa selekcioniranim kvascima i enološkim preparatima kod proizvodnje vina, smatram da vina proizvedena na taj način nikada neće biti iskrena niti dobra, a ja sam takva vina više ne konzumiram.
U posljednje vrijeme se Morisa dosta veže sa Sandijem Chiavalonom, kod koga je radio kao maslinar, oleolog te sudjelovao u proizvodnji pšenice, ječma, raža, trafoje, lubenica, pomidora… u Raši.
• – Sandi je prije dvije godine shvatio da ne može konkurirati najboljim svjetskom uljima ako nema svoju uljaru. Obzirom da on u svemu što radi teži savršenstvu, jedini način da eliminira varijablu u proizvodnji ulja koju do tada nije mogao u potpunosti kontrolirati, pošto je masline prerađivao kod drugih, bila je sama prerada maslina. Zvao me da dođem s njim u Toskanu u tvornicu Toscana Enologica Mori, gdje se proizvodi sve za enologiju, ali su se specijalizirali i za uljare…
• – „Znam da radiš svugdje i da si leteći, ali treba mi usluga“, nazvao me jednog dana Sandi.
• – „Kupio sam uljaru. Ako netko u Istri može to odraditi, onda si to ti, znam da si pedantan i maksimalno držiš do higijene, ajde dođi sa mnom raditi u uljaru, to još nisi radio!“
• – Sandi je ipak jedan od ljudi iz prvog ešalona hrvatskih uljara i to je trebao biti njegov iskorak s vlastitom uljem. Bila mi je čast odazvati se tom pozivu i zajedno smo odradili berbu 2017. kao i 2018., ulja od obje berbe dobila su vrlo visoke ocjene… Ja imam svoje vinograde, Sandi ima jako puno svojih strojeva, i nakon te prve odrađene berbe on meni kaže:
• – Ti meni uskoči, odi na tečaj za maslinara, jer je znao da imam svojih tristotinjak maslina, posveti se poslu, odradi rezidbu maslina, a ja ću tebi uskočiti što god treba. Tako je i bilo, otišao sam u školu, pomogao mu u rezidbi ulika, a onda je na red došla i Raša, gdje on ima oko 180 hektara zemlje u ekološkoj proizvodnji:
• – Vodi on mene u dolina Raše da vidim koja pak tamo čuda radi i u jednom trenutku kaže:
• „Pupo, možeš li ti to meni pomoći odraditi?“
• – I pšenicu i ječam i raž i djetelinu i lubenice i male pomidore, jer radi svoju šalšu, i cuke, odnosno buče, koje radi ekološki na par hektara te ih prodaje dečku koji ima svinje u ekološkoj proizvodnji, sve. On je zaokružio kompletnu priču i radi prodaju na kućnome pragu, uz maslinovo ulje kao glavni proizvod i sve prije navedeno proizvodi i marmelade i med. Brat Tedi završio je školu za pčelara u Pazinu, imaju 40-ak košnica pa sam i sa njime naučio nešto novo… Još malo i eto i tridesetog zanimanja u radnoj knjižici. To je moja sudbina – raditi uvijek puno poslova kako bih mogao financirati vinograde!
Kad je Moris svojedobno počeo obrađivati naslijeđeni vinograd od pokojnog punca Ivana Kaića, Bruni Trapanu je tada, tvrdi Moris, „zatrebalo još hektar zemlje“ pa mu je predložio da kod sebe zasadi nešto što njemu fali.
• – Imaš moje strojeve, radiš moje vinograde i od Šišana do Valture, gdje su ti vinogradi, skočiš odraditi i njih, predložio mi je Bruno.
• – Nije loše zvučalo radit ćemo u kooperaciji, radit ću kod njega i još će otkupljivati grožđe od mene.
Moris ga je poslušao, a umješnim akrobacijama uspio je nekoliko sićušnih parcela umrežiti i povezati te dovesti do veličine od 2,5 hektara u komadu! Tamo je zasadio prve sorte, chardonnay, syrah i merlot. Bilo je to 2008. godine. Nakon toga je posadio loza na još tri hektara, a otac Sergio je u međuvremenu proširio stari maslinik, tako da sada ukupno obrađuju vlastitih pet hektara vinograda i 2 hektara maslinika po biodinamičkim principima.
• – Bruno i ja smo se razišli 2013. godine. Prije toga je u vinariju došao David Diković, on je nakon mog razlaza s Brunom preuzeo moje mjesto voditelja vinarije i vinograda, divan dečko, veliki prijatelj. On i ja smo 2011. godine kupili svoje prve bačve. Jer, Bruno radi buteljke, a David i ja smo bili osnovali firmu i krenuli raditi rinfuzna vina. Bruno nam je izašao u susret i bačve smo držali kod njega, jer se naš dodatni angažman na proizvodnji rinfuznih vina nije sudarao s njegovom pričom. Bruno i ja smo se 2013. godine nešto pokockali, a prava priča je da su se dva prava strijelca, dvojica alfa mužjaka, najpametnijih na svijetu, zainatila i razdvojila. Ali, mi se pozdravimo kad se vidimo, kod njega u podrumu smo se našli za 20 godina mature, prekrasno je bilo. Tu smo, vjerujem da nekome od nas nešto ozbiljno treba, drugi bi odmah uskočio i pomogao. No, trenutno držimo distancu zvanu muški ponos.
• – Kako sam otišao od Brune, sve sam prepustio Davidu, sav inventar, a onda je on sve bačve prebacio u Filipanu u podrum i krenuo sa svojom vinskom pričom. Na moju sreću Bruno je u vrijeme kada sam radio s njime kompletne površine vinograda imao u ekološkoj proizvodnji, pa samim time nisam nikada ni imao priliku iskusiti konvencionalan pristup vinogradarstvu već sam od samih početaka i kod sebe u vinogradima krenuo sa ekološkim pristupom, koji je tijekom vremena prerastao u nešto više, te trenutno svih 7 hektara, koliko je god moguće, obrađujem po biodinamičkim principima. Zemlja na kojima se nalaze vinogradi i maslinici duboka je crvenica s jako velikom količinom boksita i crvenog hematita koji joj i daju tako izraženu boju. A vjerujem da bi isti kristali trebali dati vinima jednu drugačiju notu i osjećaj ispijanja od onih na koju su ljudi navikli. Pogotovo zato što hematit u narodnoj medicini raspršuje negativnost, vraća mir i harmoniju u tijelo, poboljšava pamćenje i originalnu misao, jača i regulira snabdijevanje krvlju. I što je najbitnije hematit pomaže da se pomirimo sa greškama i da ih prihvatimo kao iskustva iz kojih smo nešto naučili, nego li da ih interpretiramo kao katastrofe te vraća harmoniju u tijelo. Nadam se da će i u moja vina ući djelić svega toga, obzirom da su loze potpuno uronjene u tu harmoniju i auru, te da će na taj način i moje vino biti lijek za um, duh i tijelo. Daleko sam još od Demetera ali osim samoga certifikata, sve što radim, kako u vinogradima tako i u podrumu, radim poštujući pravila biodinamike i tradicionalne proizvodnje što bi svu tu pozitivnu energiju iz zemlje na kojima se loze nalaze trebalo još više koncentrirati u vinu. Ako tome pridodam i energiju koju je za izradu pojedine etikete uložio svaki od umjetnika siguran sam da će vino koje izađe iz podruma zračiti u potpunosti sasvim drugačijom energijom od onog na što je većina vinskog svijeta u Istri navikla.
Moris smatra da bi drukčiji pristup bio svetogrđe s obzirom da mu se vinogradi nalaze na padinama Valture u blizini ostataka grada Nezakcija, najstarijeg grada u Istri kojeg su nastanjivali Histri (još od 1200. godine prije Krista) a po kojima je Istra i dobila ime. Naime, osim što su bili opasni gusari, Histri su na čelu sa posljednjim histarskim kraljem Epulonom, kao ratnim zapovjednikom, obrađivali tu istu okolnu zemlju gdje se nalaze Morisovi vinogradi i maslinici. A u samom su Nezakciju uz ostale artefakte pronađene glinene vaze i amfore u kojima su Histri držali vino i maslinovo ulje.
– Legenda koja kola Valturom kaže da su zapisi Tit Livija potpuno netočni, te da Rimljani nisu pokorili Histre i Epulona zbog toga što su im skrenuli tok rijeke koji je prolazio kroz utvrdu, pa su Histri ostali bez vode, već kad su nakon dvije godine opsade Epulon i Histri ostali bez vina! Jer, dok je bilo muškata, terana i malvazije, Epulon je dobro rasuđivao i imao sjajne vizije te im Rimljani nisu bili ni do koljena. Kada su ostali bez vina, Epulon prvi histarski kralj pomlatio je još tisuću Rimljana te je nakon toga, depresivan bez kaplje od trsa, zabio sebi mač u junačka prsa, a zadnje su mu riječi bile:
– „Jebeno je umriti žedan“.
S obzirom mu je čak osam vina u procesu proizvodnje – dvije crne kupaže, dva crna vina, tri različite malvazije i jedno slatko bijelo vino od prosušenih bobica malvazije istarske i muškata žutog, Moris je već dogovorio s osmoricom umjetnika izradu etiketa koja će, svaka na svoj način, oslikavati ime vina ili nekoga iz obitelji Vareško.
Tako je Moris, radeći sve i svašta da bi financirao svoje vinograde, u konačnici došao u situaciju konačnog pokretanja svoje vinske priče. Za čiji početak se neizmjerno zahvaljuje Edvardu Davidu Brumniću, mladom enologu koji je posljednjih šest godina prisutan u svim segmentima izgradnje priče, Davoru Čapaliju, svom ujaku „koji uz Edvarda drži svih 2724 stupa u vinogradu, a svaka od 22.000 loza i tristotinjak maslina je prošlo kroz njihove ruke nebrojeno puta od trenutka sadnje do današnjeg dana“, Francu i Oliveru Armanu, „koji mi pomažu kada najviše treba, kako savjetima tako i strojevima koje nemam za rad u vinogradu“, Davidu Dikoviću „kojeg smatram mlađim bratom kojeg nikad nisam imao i koji zajedno sa mnom i Dorianom Šegotom radi na podizanju vinarske scene jugoistočne istre“, braći Tediju i Sandiju Chiavalon „koji mi pomažu strojevima i znanjem i koji su me uveli u jednu sasvim novu dimenziju poljoprivrede, meni sasvim nepoznatu do trenutka kada sam počeo raditi sa njima, a pogotovo na nesebičnom dijeljenju znanja o maslinama i maslinovom ulju. Tedija i Sandija smatram ne samo prijateljima već dijelom obitelji“, Brunu Trapanu „bez kojeg vjerojatno ne bih ni ušao u vinsku priču ovoliko ozbiljno i kod kojega sam kroz sve godine koje sam proveo u podrumu naučio osnove vinarstva“.
Naravno, tu je i njegova obitelj – supruga Maja, kći Lea, majka Karmen, sestra Aurora, „koji me sve ove godine trpe i podupiru moje ideje, vizije i spuštaju me na zemlju kada krenem previsoko letjeti“, a otac Sergio uz sve gore navedeno, svojom strogoćom, koliko god misli da nije, uspio mi je usaditi osjećaj odgovornosti i ljubavi prema svemu što radim te je on moj jedini pravi idol.
A zašto se na kraju odlučio vinariju nazvati Memento Mori(s)?
– Bilo je prvotno planirano da ime brenda bude Ioannes. E sad, nono je bio Ivan, punac je bio Ivan. To su dvojica Ivana koji su me uveli u ovaj svijet, jedan mi je omogućio vinograd, a drugi me naučio raditi u njemu. A pokojni pranono je također bio Ivan, ali je u Austro-Ugarskoj bio prekršten u Ioannes. I to ime je bilo neka poveznica s cijelom pričom, imena dvoje dragih osoba u obitelji koji su svaki na svoj način pridonijeli mojim počecima. No, prilikom razgovora s Davorom Bruketom oko dizajna etiketa i marketinškom pozicioniranju cijele priče vinarije, došli smo do crne kupaže 5 sorti, koju sam nazvao Memento Mori(s), kao igru riječi latinske izreke i moga imena, istoga trena Davor je rekao da to mora biti ime brenda i vinarije, jer je vino proizvod u koji proizvođač unosi cijelog sebe, a to ime najbolje predstavlja iskonsku povezanost mene i vina koje radim. Kasnije sam isto na jednom vinskom druženju prezentirao najbližim prijateljima koji su imenom bili oduševljeni i samo potvrdili Davorovu tezu, a protiv toliko subjektivnih mišljenja osoba koje te najbolje poznaju ne možeš. Na kraju, zar značenje izreke Memento mori – „Sjeti se smrti“, nije nešto što sve nas čeka?!
