Kad mi je Paval Antonić, novigradski vinar podrijetlom iz Novog Vinodolskog, spomenuo da je još u petom razredu osnovne škole počeo dobivati privatnu poduku za učenje sviranja harmonike, prekinuo sam ga i pustio mu nekoliko pjesama Marija Batkovića, harmonikaša iz Banje Luke, kojeg je američki muzički časopis Rolling Stone uvrstio među najavangardnije glazbenike 2017. godine.
Slušao je Paval tu čudnu kombinaciju zvukova koji dopiru iz Marijove harmonike, a koji, možda, najviše nalikuju nekom bastardu Laurie Anderson i Richarda Galliana, i povremeno uzvikivao:
– „Bravo!“
Uglavnom, zvuk harmonike ga je gotovo u potpunosti hipnotizirao i, onako pričljivog, ostavio bez teksta. Paval je potonuo u svoje misli i, makar na kratko, vratio se u djetinjstvo i dječačko snivanje karijere velikog glazbenika. Harmonika je bila tek početak, svojevrsni hobi koji mu je pomogao u srednjoj školi „prebaciti se“ na klavijature i osnivanje rockerskog benda u kojem su svirali isključivo pjesme Prljavog kazališta!
– Nažalost, nikada nismo izašli iz garaže i zaživjeli na koncertnim pozornicama! Prljavcima je posebno bio zaluđen naš gitarist Marin Ježić koji je Damira Lipovšeka Kexa iz Prljavog kazališta smatrao gitarističkim virtuozom.
– Kako se zvao bend?
– Ruža vjetrova, to mu se jako sviđalo kao ideja. On je u stvari jedini i ostao u glazbi, a mi smo se raspršili na stotinu strana. Kao da smo, barem u izlaznim putevima iz svijeta glazbe, slijedili ružu vjetrova.
Pokušavao je Paval nakon rockerske karijere osnovati klapu u Novom Vinodolskom, ali ni ta ideja, koliko god ga to zanimalo, nikada nije zaživjela.
Onda je, otišavši na fakultet u Rijeku, završio tečaj i dobio diplomu za – disc jockeya! Konačno je dobio priliku stupiti na pozornicu, štoviše – došao je u situaciju da je vrćenjem gramofonskih ploča mogao financirati svoje studentske dane. Nastupao je na riječkom Korzu, u Istarskom klubu, svirao je house glazbu…
I, to je bio glazbeni put Pavala Antonića – od harmonike, Prljavog kazališta, klapske pjesme do housea. Neki bi rekli – ništa s ničim! Sve je prošarao u kratkom razdoblju i nigdje se nije trajnije zadržao. Idealan obrazac po kojem je kasnije neko vrijeme funkcionirao i u „stvarnom životu“.
Tijekom studija je upoznao buduću suprugu Marinu, koja je kći poznatog novigradskog vinara Željka Peršurića.
– Meni se vinska priča dogodila slučajno, nikada mi proizvodnja vina i vinogradi nisu bili ni na kraj pameti niti u bilo kakvim planovima. Zato me moji prijatelji stalno i zezaju da sam se udao.
Jer, Paval je studirao i završio građevinu. Štoviše, po svršetku studija zajedno s Marinom, profesoricom engleskog i njemačkog jezika, koja se zaposlila u prevoditeljskoj firmi, ostao je živjeti u Rijeci. Prvo se zaposlio u nekom arhitektonskom uredu, ali već nakon pola godine shvaća da to nije posao za njega i – odlazi na gradilište.
– Nisam ja tip čovjeka koji može raditi cijeli dan u uredu. Meni je to sjedenje bilo strašno statično, ne znam kako ljudi uopće mogu tako po cijeli dan. Nikakve dinamike, ništa se ne događa, samo sjediš i gledaš u računalo.
Međutim, niti nakon tri godine rada na gradilištu kao inženjer građevinarstva Paval nije mogao reći da je i to posao koji ga u potpunosti ispunjava.
Ključni događaj koji je odredio njegovu budućnost bila je rasprava sa suprugom o „budućnosti života u unajmljenom stanu“. Oboje su bili užasnuti činjenicom što moraju mjesečno izdvajati ne baš mala sredstva za troškove stana u najmu, dok, s druge strane, i u Novom Vinodolskom i u Novigradu imaju po dvije kuće!!!
– Nama je to bilo prestrašno, nismo se mogli zamisliti da dugoročno tako živimo i ponašamo se kao pijani milijarderi. Na kraju smo se dogovorili da ćemo ili ovamo ili tamo, negdje se moramo preseliti. Na kraju se dogodilo da je supruga igrom slučajeva dobila posao u školi u Novigradu pa su samim tim sve naše dvojbe bile riješene. Idemo u Novigrad pa što bude, neka bude!
I tako, Paval se 2010. godine konačno „skrasio“ u novigradskom naselju Bužinija, u predjelu grada poznatom pod nazivom San Servul.
– Kad nekome kažem svoju adresu, dosta njih reagira na način:
– „Tamo je ona pivovara?“
– A nije, mi nemamo veze s pivovarom San Servolo, koja se nalazi u Bujama uz cestu prema Momjanu i koja je poznata kao prva istarska craft pivovara.
Za razliku od današnjeg izgleda njegova naselja, koje obiluje luksuznim kućama i vilama, prije desetak godina u novigradskom San Servulu bile su tek dvije stare stancije, farma za proizvodnju jaja te – vinogradi.
– Ništa tada nisam znao ni o vinogradarstvu ni vinarstvu. Ništa! Premda, s druge strane, ni vinograd ni podrum mi se nisu dojmili kao nekakav težački posao. Mislim da sam pogledom na te vinograde prvi put nakon dužeg vremena osjetio neku iskru koja je prijetila rasplamsavanjem budem li je barem malo sačuvao…
Nije htio sjediti skrštenih ruku i čekati da mu posao padne s nebe, obratio se puncu i zamolio ga da mu se pridruži u vinogradu dok se ne snađe i – tako je sve počelo.
U Novigradu je upoznao Damira Mihelića, mladu zvijezdu biodinamičke istarske vinske scene, koji je, poput Pavala, također gubio vrijeme na poslovima koji ga nisu pretjerano zanimali, a vinogradi su ga sve više počeli privlačiti. Nije im puno trebalo da se dogovore zajedno upisati studij vinarstva u Poreču.
– A i Damir je imao isti put poput mene, i on je završio fakultet za prostorno uređenje. I dogovorimo se nas dvojica upisati fakultet vinarstva u Poreču, pa kad već radimo u vinogradu i podrumu, neka onda taj naš rad i pomoć roditeljima i, u mom slučaju, puncu, bude učinkovit. Krenuli smo na fakultet 2012. godine, a tada sam praktički počeo raditi i svoje prvo vino. Već godinu kasnije sam radio svo vino koje smo proizvodili u obiteljskoj vinariji.
Studij vinarstva je, definitivno, bila ona nadogradnja koja je Pavalu nedostajala.
– Vinarstvo je bilo nešto gdje je bilo strašno puno manevarskog prostora za raditi toliko različitih stvari, eksperimentirati, ne znam je li jedan život dovoljan za proći sve što bi mogao i htio. Dobro, moraš proizvesti uvijek vino koje ćeš prodati, jer, u konačnici, od toga živiš. Ali, toliko ti ostaje još prostora za igrarije… Opet, vinarstvo je i građevina, moraš napraviti neke prostore, zgrade za raditi taj posao, svi poslovi su uključeni u proizvodnju vina! Moraš biti i ekonomist i marketinški stručnjak…
Kad je Pavalova majka u Novom Vinodolskom saznala za sinovu najnoviju zanimaciju, rekla mu je:
– Sine, završio si fakultet, a sad hoćeš raditi poljoprivredu i živjeti od zemlje, što će ti to?
Paval je brzo shvatio da nema više povratka na staro, a, s druge strane, Marinino prezime, Peršurić, jedno je od najvinskijih u Istri i samo u Novigradu i okolini postoje tri vinarije kojima upravljaju vlasnici s prezimenom Peršurić. A kad je već tako, odlučio je preuzeti breme vinskog ugleda Peršurića, zasukao je rukave i – krenuo.
– Kad sam došao u Novigrad, vinarija je bila zajednički obrt kojeg su moj punac Željko Peršurić i njegov ortak Petar Palčić vodili pod nazivom Vino P&P. Na ovom području je nekadašnji gigant, PIK Umag, imao svoje vinograde, a njih dvojica su u početku uzeli čak 50 hektara u zakup. Naravno, većinom su prodavali grožđe. Taj naziv, Vino P&P, nismo mijenjali kad smo iz zajedničkog obrta prešli u obrt, jer bi to bilo previše papirologije. To je i dalje naziv vinarije, premda se naš prodajni brend sada zove Pervino. To se nekako poklapa s mojim okončanjem fakulteta vinarstva.
Paval smatra veliko prednošću što je svoje prve korake u proizvodnji vina napravio u vinariji koja nije mala, pa nije „mora strahovati da će zbog neke greške vino propasti, jer se u velikoj količini sve može ispraviti i preusmjeriti“.
– Otkako sam počeo raditi mi uvijek obrađujemo 15 hektara vinograda, imamo puno grožđa, bačava, veliku širinu, uvijek sam se mogao igrati i eksperimentirati bez straha da ću nešto uprskati.
Premda živi u Novigradu skoro 10 godina, Paval ne govori talijanski, a i postupno postaje svjestan da će zbog toga uvijek biti doživljavan kao outsider. No, ima i on adute s kojima može čvrsto zauzeti svoje mjesto na vinskoj karti Istre.
– Do 2012. godine smo sortno radili hrvaticu, autohtonu sortu koja je opstala samo u nekoliko istarskih vinograda, mislim da smo bili vjerojatno zadnji koji su je imali u svom sortimentu. Nažalost, zbog nevjerojatne procedure koja se nikako nije mogla rasplesti, morali smo odustati od tog vinograda, jer ga nismo mogli papirnato riješiti. Naime, Novigrad je vjerojatno jedina jedinica lokalne samouprave u kojoj vinogradi nisu privatni, sve je u najmu od države, pa tako ostaješ blokiran za bilo kakvu investiciju – nisi mogao biti upisan u knjige! Sad je u tom vinogradu šuma!
Nekoliko butelja od te sorte i danas zauzima počasno mjesto u kušaonici vinarije, a, zbog reakcija gostiju koji se iznenade kad vide „vino od hrvatice“, Paval se već pokrenuo te u suradnji s porečkim Institutom za poljoprivredu i turizam uskoro kani posaditi cijeli vinograd samo tom sortom.
– Ljudi nas često znaju zvati i pitati za hrvaticu, kao da nas namjerno netko želi nožem ubadati u srce. Pogotovo kad ih moramo odbiti i reći da, nažalost, imamo samo još desetak boca te sorte i da one nisu na prodaju.
Pavalu se jako sviđa i teran kojeg je odlučio proizvoditi maceriranog čak šest mjeseci, dok s malvazijom još nije odlučio u kojem krajnjem izdanju će proizvoditi vina od te sorte koja, naravno, kao i svugdje drugdje u Istri, i u njegovim vinogradima zauzima najviše mjesta.
– Od malvazije stvarno možeš napraviti što god hoćeš – od pjenušca, svježe, odležane do predikata. Ja sam se s malvazijom zaigrao na sve načine, ali još se nisam odlučio koja malvazija će biti naš zaštitni znak. Ma, premalo je jedna berba godišnje, da ih je barem tri puta godišnje – nemaš puno vremena za isprobavanje! Berba završi, nešto probaš i već je sve gotovo, jer dolazi sljedeća berba. Pa ti se dogodi ne baš neka sjajna godina. Ma, brzo proleti 5-6 godina, malo je to za neko veliko iskustvo. Nekako mi je po sadašnjem razmišljanju najbliža ideja o maceriranoj malvaziji kao vinu koje na najbolji način piše priču ovoga podneblja.
