Znao sam da se u Istri igraju briškula i trešeta, ali nisam mogao ni pretpostaviti da su te dvije igre uzele toliko maha da se nijedno mjesto koje drži do sebe ne može „drznuti“, a da nema nekim povodom organiziran turnir u kartanju. Igra se u Puli, Koromačnu, Svetom Petru u Šumi, Lesičini, Svetom Bortulu, Kringi, Tinjanu… Ma, gdje god se okrenete stolovi u lokalnim konobama i klubovima puni su đogadura, a strast za triještinama ili trieštinkama, kako se nazivaju talijanske karte u četiri boje – kope, špade, baštoni i dinari, toliko je velika da je čak i Istrapedia, odnosno Istarska enciklopedija, briškuli i trešeti posvetila zavidan prostor. Briškulu obilježava sporazumijevanje motima, tj. dogovorenim tajnim znakovima među suigračima i upravo ta vještina komunikacije je nerijetko važnija od snage karata u ruci.
E sad, pobijediti u briškuli te pritom i osvojiti turnir san je svakog đogadura. Mario Banko iz Bašića pored Tinjana, ugostitelj i vinar, među najboljim je istarskim igračima. Premda je u mirovini, za briškulu i trešetu se uvijek nađe vremena nedjeljom poslije ručka.
– Za vas se priča da ste bili sjajni u briškuli?
– Još uvijek sam dobar!
– Je li još uspijete biti toliko koncentrirani da u svakom trenutku znate koje su karte u igri?
– Svaku znam koja izađe, jer ako to ne pratite, nemate što tražiti u briškuli. A i partneri su mi dobri. Ima ovdje nekoliko parova koji su vrlo jaki u kartanju.
Mario Banko se hvali da je, skoro pa doslovno, profesionalni kartaš još od 1990. godine.
– Na turnirima sam osvojio sedam teladi i to dok su turniri bili puno jači, a glavne nagrade tele, janje, pršut, sir. Sedam telaca sam donio doma! I tri krave. Odojaka preko stotinu.
Moglo bi se reći da Mario nije ni trebao nikakav kredit za ozbiljniji ulaz u vinsku priču i izgradnju vinskog podruma, jer je kompletnu investiciju osigurao na briškuli!
Kartašku hladnokrvnost, koja, kad se gleda đogadure više nalikuje vrućem eksplozivnom temperamentu, Mario primjenjuje i u svojim poslovnim odlukama. Tako je, uvjeren u kvalitetu onoga što ima u bačvama, a kronično nezadovoljan ocjenama koje je za ta vina svake godine dobivao u Zavodu za vinarstvo, na nagovor sina Tonija odlučio poslati vina na veliko godišnje Decanterovo međunarodno vrednovanje u London.
– Kad sam sa sinom kušao vina u podrumu, odlučili smo napraviti veliki iskorak iz dotadašnje ustajale prakse te slanjem vina na Decanter vidjeti uistinu gdje je naše mjesto na toj vinskoj karti. Poslali smo svježu malvaziju iz 2016. godine, unatoč saznanju da tamo više poštuju odležana vina, kao i jednu odležanu malvaziju iz 2015. godine. Rezultat je bio potpuno šokantan – svježa malvazija je osvojila zlato, a odležana malvazija srebrnu medalju! Slanjem vina na Decanter htjeli smo vidjeti kako stojimo, jer ocjene koje dobivamo na Zavodu su nerealno niske i rijetko pređu 83 boda! S druge strane, na Vinistri, kojoj u ocjenjivačkom sudu posljednjih godina predsjedavaju Englezi, ocjene su znatno bolje, i upravo ta malvazija, koja je na Decanteru dobila zlato s dodijeljena 93 boda, u Poreču je dobila 87,6 bodova. Nas je to zbunjivalo i htjeli smo „treću sreću“ i realnu procjenu kvalitete naših vina dobiti na mjestu gdje nitko ništa o nama ne zna i – tako je i bilo.
Mogao je Mario mirno sjediti i uživati u lovorikama brojnih nagrada koje je osvojio za svoja vina na Vinistri, ali nije zgoreg dobiti potvrdu nekoga sa strane za vrijednost onoga što radiš!
– Otkako sudjelujemo na Vinistri, posljednjih 10 godina, svaki put se kući vratimo barem s dva zlata! Može se reći da je to dobar pokazatelj kako je kvaliteta naših vina konstantna. Ili muškat ili malvazija ili neko crno vino. Usput, tek posljednjih nekoliko godina smo malo ozbiljnije krenuli s crnim vinima, prije smo imali tek nekoliko bačava. Imali smo veliku potražnju za njima, evo mi tek sada na tržište izlazimo s teranom iz 2015. godine, znači nakon skoro četiri godine odležavanja u podrumu. Došlo je vrijeme da nitko ozbiljan, tko drži do kvalitete svojih vina, neće pustiti na tržište crno vino mlađe od tri godine. Možda rinfuzno, ali ja rinfuzu ne želim prodavati! S druge strane, u drvo morate staviti vino, vinčinu, jer ako stavite nešto tanko, drvo će ga pojesti i na kraju nećete dobiti ništa. I još, kad mi krećemo u berbu, svi su već pobrali svoje grožđe i ptice im jedu one zadnje ostatke na lozama. A ja tek tada, početkom ili sredinom listopada, ulazim u vinograd započeti berbu! Najmanje 20 dana poslije svih drugih! I gosti to prepoznaju, a naši gosti su u velikom broju korisnici ovih luksuznih vila kakvih je posljednjih godina u selu niknulo jako puno.
Kad bi se htio našaliti, Mario bi rekao da u Bašićima jedino on radi, a svi drugi koriste blagodat luksuznih vila i odmaraju.
– Bašići su vam postali selo vila za odmor, imamo ih čak osam s pet zvjezdica! I mislim da smo po tom pitanju najjače selo u Istri.
U ozbiljniju proizvodnju vina Mario je krenuo 1997. godine. Sve prije toga bio je čisti hobi i mala količina rinfuze. Naravno, ponosan na svoje vinske kapljice, Mario je i u toj hobističkoj fazi tražio potvrdu kvalitete na lokalnim vinskim smotrama i već tada je odskakao od drugih. No, kad je svoju prvu buteljiranu malvaziju iz 1997. godine poslao na Vinistru 1998. godine, odmah se okitio zlatnom medaljom.
– Od našeg prvog pojavljivanja na Vinistri 1998. godine znamo samo za zlato. Naime, za mene je prije toga Vinistra bila samo san, jer sam vjerovao da su za najveće uspjehe na tom festivalu mjesta rezervirana za najveće i najmoćnije vinare. Kad ono – ja na Vinistri i ne znam za nešto drugo doli zlato!
Za sebe Mario nikada neće reći da je neki veliki proizvođač, ali, što se tiče kvalitete vina, sebe će bez imalo susprezanja uvrstiti u „gornji dom istarskih vinara, među 7-8 najkonstantnijih vinara što se tiče vrhunskih dometa svojih vina“. S odležanom malvazijom je 2016. godine bio i sveukupni šampion Vinistre!
Inače, njegova vinska priča je krenula iz ugostiteljske potrebe da u svom restoranu poslužuje i svoje vino. Mario u kompleksu Zelene Lagune u Poreču već 26 godina vodi restoran Vila Romana…
– Ako znamo da ocjenjivačka komisija Vinistre djeluje u hotelu pored vašeg restorana, znači li to da ste svoja zlata na Vinistrama zaslužili njegovanjem njihovih nepca u Vili Romana?
– Ma kakvi, oni u hotelu dobiju sve samo da ne dođu u moj restoran!
Mario naglašava da je podrijetlom iz jako siromašne obitelji u kojoj je petero braće i sestara. Mario je bio najstarije dijete i, kad je došlo vrijeme odlaska na školovanje, znao je da nema više povratka u obiteljsku kuću, posebno kad se oženio, jer ni uz najbolju volju tamo se nije moga pronaći dodatni prostor za suprugu.
– Odrasli smo u selu Banki. Ja sam prvi napustio kuću, otišao u Poreč u ugostiteljsku školu, a odmah poslije toga i u JNA. Po povratku iz vojske sam se oženio, a kako nije bilo slobodne sobe u obiteljskoj kući u Bankima i nije se imalo gdje spavati, odlučio sam u Poreču sa suprugom unajmiti stan i tako započeti zajednički život.
Međutim, Mario jest otišao iz rodnog sela, ali Banki nikada nisu otišli iz njega. Žarko se želio vratiti u rodni kraj, no žena nije htjela ni čuti za to. Na kraju su, kao neku vrstu kompromisa, odlučili kupiti zemljište za izgradnju kuće u obližnjim Bašićima, na mjestu gdje je tada bila šuma. Bilo je to u studenom 1982. godine.
– Kao konobar imao sam dobru plaću, a i napojnice su bile još bolje. Žena je radila u Rivijeri, a ja u Laguni i, kad smo odlučili uzeti kredit, taman su počele one ogromne inflacije. Žena i ja samo, svatko u svojoj firmi, bili među prvih pet na listi za dodjelu stanova. Međutim, ja nisam htio stan, tražio sam kredit i oni su mi odobrili. Da nisam tako napravio, ja bih i danas živio u stanu u Poreču. Isto je i žena napravila i dobili smo svatko od nas po 150 milijuna dinara kredita. Od tih sredstava sam kupio novi auto. Zastavu 101! Inače, vrijednost kredita je bila pet takvih auta, bilo je to 1984. godine. A kako je izgledala velika inflacija u to vrijeme, evo primjera. Znači, ako vreću cementa danas ne platite po cijeni od, primjerice, 20 dinara, sutra će vas već koštati 30. Tako smo mi odmah rezervirali sav materijal po određenim cijenama po kojima smo ga i kupili kad je došlo vrijeme kupnje – stolariju, cement, crijepove… Ali, prethodno smo novcem od kredita kupili njemačke marke, malo ih držali i, kad bi trebalo nešto platiti, postupno opet pretvorili u dinare. Dobili smo višestruko veću količinu dinara, a platili materijal po onoj cijeni po kojoj smo dogovorili nekoliko mjeseci ranije, tako da u konačnici smo kuću napravili vrlo povoljno.
Kao iskusan konobar, koga je Laguna stipendirala u srednjoj školi, Mario je početkom 1990-ih godina maštao o uzimanju u zakup nekih objekta u Laguninom kompleksu. No, vijest o davanju restorana u zakup najboljem ponuditelju zatekla ga je na vrletima Velebita, gdje je 1994. godine mjesecima boravio u punoj ratnoj spremi na prvoj crti bojišnice.
– Supruga mi je sa to saznala, nekako je došla do broja vojnog stožera i javila im da mi, kako znaju i umiju, prenesu tu vijest. Kad su nam sutradan na naše položaje na Velebitu poslali hranu, prenijeli su mi i ženinu poruku. Odmah sam zatražio otpust na samo jedan dan, kako bih sve sredio i prijavio se na natječaj. Zapovjednici su me pustili bez ikakve rasprave, dali su mi pušku i dva šaržera, u slučaju da me netko zaskoči, jer sam trebao propješačiti 25 kilometara po ničijem terenu. Mislim da sam sve protrčao za sat i pol!
Naravno, Mariova ponuda je bila najveća i Laguna je njemu u dugoročni zakup ustupila prostor restorana. Ruku na srce, prvu godinu, a Mario se dva mjeseca kasnije u potpunosti skinuo iz uniforme, posao nije bio nešto poseban, prodavali su „samo sladoled i pokoji hamburger, a tako je bilo još dvije godine“.
– Mi smo radili slabo, a drugi još lošije. Imali smo barem dobru poziciju. Ali, vjerovali smo da će sve doći na svoje kad se stabilizira situacija u zemlji. Turizam je počeo 1997. godine. Posao je krenuo, uskoro smo u zakup uzeli još jedan restoran, na vrhuncu smo zapošljavali 40 ljudi!
Pokrenuo je proizvodnju domaće tjestenine, a zašto ne bi imao i vlastito vino?! Tako je i napravio. I imao je sreću što mu se sin, koji je otišao u Zagreb studirati kineziologiju, na posljednjoj godini studija posvađao s profesorom koji mu je rekao da neće nikada položiti njegov ispit, te se vratio u Bašiće raditi u očevom restoranu.
– Dobar je, priča četiri jezika i tu je top, dok u svemu drugome nije baš takav. No, takvi su ovi današnji mladi. Ja sam otišao u mirovinu i njemu sve prepustio, tako da danas puno više vremena mogu proboraviti u podrumu i baviti se vinima. Evo, mi sad radimo sedam etiketa i ne znam koja je vino bolje od boljeg!
