Na etiketama vina Vinarije Deklić postoje četiri brazde koje, pričaju mi braća David i Dino Deklić, simboliziraju četiri generacija koje su u posljednjih 100 godina na svojim leđima iznijeli obiteljsku vinsku priču. David i Dino su posljednjih godina uistinu napravili dramatičan zaokret u pozicioniranju njihovih vina na istarskoj vinskoj sceni, uveli su i novitete u proizvodnji, poput roséa i pjenušca, sveprisutni su diljem Hrvatske na vinskim festivalima i gotovo manijakalno se trude svugdje gdje se pojave ostaviti trag o svojim vinima. Njihov otac Marino vjerojatno ni sam ne zna kad je nekim povodom napustio selo Mekiši u kojem se nalazi vinarija. Definicija definitivne posvećenosti zemlji! A pradjed Marko? E, on je 1920. godine kupio prvi hektar zemlje na kojem je posadio vinograd u susjednim Ferencima. I samo da je to napravio, zaslužio je onu jednu brazdicu na etiketi s kojom se najmlađi naraštaji Deklića hvale kao prapočetkom svoje vinske priče.
Međutim, vinska priča obitelji Deklić, uz svo poštovanje i divljenje prema svemu što su napravili i Marko i Marino i David i Dino, vjerojatno nikada ne bi bila na tako uzorno visokoj razini da se posla u vinogradu nije prihvatio djed Dine i Davida, otac Marinov i sin Markov – Konstantin, koga se u kontekstu uloge koju je odigrao, i još uvijek je igra u vinogradu unatoč svojih 77 godina života, slobodno može nazvati Konstantinom Velikim! Mekiškim carem Flaviusom Valeriusom Aureliusom Constantiusom Augustusom koji je najzaslužniji što se Vinarija Deklić može dičiti „tradicijom obiteljske vinske loze od 1920. godine“!
Svjesni su toga David i Dino kad najavljuju svoje veliko crno vino koje će biti posvećeno djedu Konstantinu, koji još ne zna za njihovu namjeru.
– Mislim da je on nedvojbeno najzaslužniji za sve što danas imamo, ali i zato jer smo svi mi preko njega stekli tu ljubav prema vinu i vinogradima, strast… Djed stalno pije teran, i za ručak i za večeru, i u kupaži, koja će se zvati po njemu, bit će udio i terana. Inače, zadnjih nekoliko godina je počeo biti fleksibilniji prema novostima, jer je shvatio da se ne može raditi samo ono što se njemu sviđa. Postao je sklon je prilagodbama! Ali i dalje tvrdokoran i nepopustljiv prema svemu što u vinogradu nije perfekcija. Primjerice, on i dalje loze veže vrbovinom, ne želi ni čuti za neke nove vezačice. Jako je tradicionalan u vinarenju i onda od nas traži perfekciju, nikakvu površnost, priča David.
Dino, pak, sa smiješkom priča kako je svojedobno, kad je bio znatno mlađi od današnjih 26 godina, išao u vinogradu skidati lišće, ali je to radio tako trapavo da je skoro „očerupao cijelu lozu“.
– Djed je poludio kad je to vidio, potjerao me iz vinograda! Djed nema nikakvu toleranciju prema ludostima i krivom pristupu u vinogradu. On inzistira da u postupku defolijacije, odnosno cimanja loze, kako već u Istri nazivamo micanje zaperaka i listova, svaki grozd ostane sa svojim listom i ni slučajno ga ne smijemo ostaviti nezaštićena na suncu. Njemu je ta loza poput žene, neprestano s njom priča, a poludi kad vidi da krivo potrgamo lišće. Unatoč 77 godina, djed je glavni oslonac za sve što se radi u vinogradu, on odlučuje kad će se grožđe brati, kad je dostignuta prava zrelost, on je, jednostavno, taj koga se sve pita i tako će biti dok je živ, priča Dino.
Prema priči Dine i Davida, u obitelji Deklić vinograd je nešto što je u njihovoj krvi, konstanta u njihovim životima, premda je dugo vremena rad s lozama bio tek jedna u nizu težačkih aktivnosti kojima se osiguravala egzistencija.
– Obitelj se oduvijek bavila time, od vinarstva se uvijek živjelo i poodavno je naša obitelj pustila korijenje u ovu crvenicu. Djed Konstantin je 1960-ih i 1970-ih godina napravio ozbiljan iskorak u proizvodnji vina i sve što se proizvodilo izvozilo se u Sloveniju. Ozbiljno se živjelo od vina. Slovenci su tu dolazili, kupovali vino, a riječ je bilo o nekih 7-8 tisuća litara. Dakle, djed jest dobio ime po katoličkom kalendaru, odnosno po imenu koje se na tom kalendaru „nudilo“ za nadnevak 11. ožujka, ali, znamo li da je to ime došlo iz latinskog oblika „constantinus“, tj. „constans“, što znači „postojan, stalan, čvrst“, onda je on, kao konstanta naše obiteljske vinske priče skoro 60 godina itekako potvrdio onu uzrečicu – Nomen est omen, koja se upotrebljava kada nečije ime nosi značenje koje se poklapa s njegovom osobinom.
– Pa kako to da ste pored toliko pohvala na djedov račun prvo vaše vino posvetili – baki Gracijeli?
– Taj pjenušac smo nazvali Grazia, po baki Gracijeli za koju od dragosti volimo reći da je Odred za čistoću. Naime, ona po cijeli dan hoda po imanju gledajući što treba očistiti! Onda smo odlučili proizvesti neku malu količinu pjenušca kojeg smo kanili nuditi aperitivno svima koji dođu u našu kušaonicu. S njim smo namjeravali dočekivati goste, a proizveli smo ga u tek nekoliko stotina boca, ništa komercijalno. Baka Gracijela se gotovo rastopila od dragosti kad je vidjela na etiketi naziv Grazia. No, posveta baki je tek jedan dio priče, jer Grazia na etiketi predstavlja i zahvalu, „Hvala“, svima koji dođu i s nama nazdrave u kušaonici.
– Premda djed Konstantin čeka svoje vino, on je itekako prisutan na svakoj etiketi, jer smo upravo njegovim stiliziranim rukopisom, obojanim u broncu, ispisali nazive vina na svim našim etiketama. I tu smo zadovoljili dva kriterija – sve je, dakle, djedov rukopis, a boja slova treba asocirati na istarsku crvenicu u kojoj smo toliko ukorijenjeni.
David i Dino najvećim uspjehom vinske priče obitelji Deklić neće imenovati neko vino ili podičiti se nekom od brojnih nagrada kojima su se nakitili na raznim natjecanjima. I u tom slučaju njihov odgovor se vrti oko djeda Konstantina koji je obiteljsko zajedništvo podigao na razinu imperativnog okupljanja svih članova obitelji svaki dan u 10 sati na obaveznoj zajedničkoj – marendi!
– Da, ta marenda je obiteljski ritual, za zajedničkim stolom se tada nalaze tri generacije Deklića, jedu se kobasice, istarski ombolo… Djed Konstantin je tu tradiciju marende sačuvao još iz vremena kad se težački i teško radilo na zemlji i kad je ta okrjepa bila neophodna. Mi danas u obitelji svaki dan četiri puta jedemo.
David i Dino niti jednom u životu nisu računali na nešto drugo osim zemlje kao na svoju budućnost.
– O čemu smo drugo i mogli razmišljati, kad kod nas u obitelji i ne postoji neka druga tema osim zemlje. Mi smo se kao djeca naučili na sve poslove u vinogradu i podrumu, na nas su svoja znanja prenijeli naši roditelji i djed, zar smo mogli to zanemariti i otići raditi nešto drugo?! Nas niti jednom nitko nije trebao pitati čime ćemo se baviti, jer to je nama bilo utisnuto u gene našim rođenjem!
Drugim riječima rečeno, za Dinu i Davida ne postoji drugi život izvan vinograda i vinskog podruma.
– Ispušni ventili? Da imamo neku hobističku zanimaciju, pa kad bi se još i tome posvetili?! Volimo putovati, ali gledamo da to uvijek bude neka vinska destinacija – zapravo smo konstantno vjerni samo struci i svom poslu. U ovome poslu moraš biti 100 posto, nema površnosti, ili jesi ili nisi!
Za mjesto studiranja su izabrali Poreč, tako da i David i Dino, koji su završili studij vinarstva, praktički nisu zbog fakultetskih obaveza niti morali napuštati svoje selo Mekiši. Štoviše, Dino se sa svojom curom Ines iz Nove Gradiške upoznao na štandu svoje vinarije na vinskom festivalu u Rijeci.
– Pa da, Ines je radila kao hostesa na našem štandu, točila je naša vina. Zar mislite da bih je mogao upoznati izvan naše vinske priče?
– Inače, njoj se tada jako svidio muškat, toliko da sam joj obećao donijeti bocu kad završi festival. No, javio joj se tek nakon tri mjeseca. Rekla mi je, logično, da je zauzeta i da može tek navečer, misleći, vjerojatno, da će me tako otkantati. Ali, ja sam njoj odgovorio da ću je čekati i da ćemo se vidjeti navečer. Čekao i dočekao!
Ne treba ni spomenuti da je Dini najveća sreća bila kad je vidio djedov smiješak nakon što ga je upoznao s Ines. U Konstantinovim očima Ines je narasla do neba nakon što je saznao da je karika njihova upoznavanja bio muškat o kojem je on brinuo u vinogradu.
– Prekretnica u suvremenoj povijesti naše vinarije nastupila je onda kad smo nas dvojica osjetili potrebu za potpunim rebrandingom naše vinske priče. Naime, prije se sve prodavalo kroz Istru, nisu to bile neke velike količine. A mi smo računali da nas dvojica braće, kao i sestra Lucija, ulazimo sve ozbiljnije u tu priču sa svojim obiteljima te da je potrebno širenje kako bi svi mogli živjeti od toga. Osjetili smo potrebu za preuzimanjem inicijative, što su tata Marini i djed Konstantin pozdravili i odlučili biti uz nas za sve što nam treba njihova potpora.
– Naš prvi rukopis u ovoj vinariji bio je početak proizvodnje roséa od terana koji se odmah rasprodao, kao i godinu kasnije i stalno tako. I tati i djedu je to bilo nešto novo, čudno, ali baš zato im je bilo drago što se napravilo nešto drukčije, što oni nisu znali, a tržišno se pokazalo jako dobrim.
Potom su odlučili konačno u povijest pospremiti etikete koje su krasile vina od 2007. godine, angažirali su vrhunske dizajnere iz susjedstva, „Studio Sondu“, kreativce iz Vižinade koji su od 2004. godine, kad su počeli s radom osvojili sve domaće i međunarodne nagrade što se moglo osvojiti u svijetu dizajna poput Red Dot, American Institute of Graphic Arts (AIGA), One Show, European Design Award, Plus x award, Brands of the world, International Council of Graphic Design Associations, World Packaging Organization, London International Awards i mnogih drugih, a dobitnici su Velike nagrade Hrvatskog dizajnerskog društva 2010. godine za projekt plakata Festivala rabljenih knjiga Booktiga 2009. u Knjižnici Poreč.
– Oni su nam osmislili ovaj vizual koji bi htjeli da trajno ostane naša prepoznatljivost. Jer, naše velike etikete, koje prekrivaju pola butelje, koje su u obliku slova „D“, odmah kupcu sugeriraju prezime Deklić. O četiri brazde, koje predstavljaju tradiciju obiteljske loze od našeg pradjeda Marka, djeda Konstantina, oca Marina do nas, već smo vam pričali, kao i o boji slova na stiliziranom djedovom rukopisu, koji asocira na istarsku crvenicu.
