Kad se onomad jedna velika hrvatska pivovara za svoje marketinške potrebe poigrala neobičnim toponimima kojih je u Hrvatskoj u izobilju, postalo je gotovo stvar opće kulture znati za Čingi-Lingi, ljetovalište pored Bjelovara, Donje i Gornje Gnojnice u općini Cetingrad, Veliko Svinjičko, naselje u sastavu Grada Siska, Gornje i Donje Cjepidlake u općini Đulovec, Grudnjak i Gaćice u općini Zdenci, Babinu Guzicu, otok u Nacionalnom parku Kornati, Prdljivec u općini Marija Gorica, kao i da se stanovnica Špičkovine zove – Špička.
Istarski vinar Mario Peršurić također živi u selu „egzotičnog“ imena, a njegova Ženodraga zasigurno je među najpopularnijim neobičnim hrvatskim toponimima.
– U stvari, živjeti u Ženodragi je zanimljivo, ako ništa onda barem zbog nemogućnosti da izbjegneš svakodnevnu zezanciju na račun naziva sela. Kad se spomene naziv sela, odmah počinje šala. Naravno, prihvatiš takvo stanje stvari i onda ti kreneš u inicijativu. Tako ti ja volim reći da živim u Ženodragi i da sam kršten u Bačvi te da proizvodim vino. Kad to izgovorim, krene urnebes! Na kraju poentiram da, kad umrem, završit ću u – Bačvi. Jer, tamo je naše groblje i crkva u koju idemo nedjeljom.
Mario tvrdi da je teško, gotovo nemoguće, živjeti u selu koje se zove Ženodraga, a da onome tko otkrije taj podatak osmijeh se ne razvuče preko cijelog lica.
– Lokalno stanovništvo čak ni ne kaže Ženodraga nego Ženodragi! U povijesnim katastrima selo se vodi kao Zenondrago, po nekom prezimenu… Baš sam neki dan nešto listao i naišao na svećenika koji je bio tu u Bačvi i valjda je zadnji muški potomak obitelji Zenondrago – Umbaldo Zenondrago. Otuda i priča da je zadnji muški potomak otišao u svećenike, a kćeri su se, valjda, udale i druga prezimena su se ovdje naselila. Tako danas u Ženodragi obitavaju Peršurić, Perković, Pilato, Šuran, Pavletić, Dujan, Josipović…
Bilo kako bilo, Mario je svojedobno svoju prvu butelju ukrasio etiketom na kojoj je kao naziv tog stolnog vina velikim slovima pisalo – Ženodraga!
– I bilo je to neopisivo zadovoljstvo – proizvesti nešto pod svojim imenom i etiketom.
Mario Peršurić, onako na prvu, ničim ne ukazuje da svake godine kroz njegove ruke izađe iz podruma više od stotinu tisuća litara vina. Simpatičnog izgleda, buckast, teško pokretan, naočale s velikom dioptrijom, a još kad vas primi u svojoj radnoj sobi u kojoj se od brojnih knjiga gotovo nemoguće okrenuti, sve, onako na prvu, upućuje da vinograd i vinski podrum nisu njegov prirodni ambijent. I tu bi se prevarili. Jer, Mario, i kad je radio kao znanstvenik u Institutu za poljoprivredu i turizam, što, opet, djeluje puno „prirodnije“ za njega, većinu vremena je provodio po vinogradima Istre.
– Ovdje su se ljudi oduvijek bavili poljoprivredom, proizvodili dobra vina, bavili se vinarstvom, maslinarstvom, bilo je to skromnije siromašnije selo. Djed je imao vršilicu za pšenicu, otac je imao kombajn, pa kad se shvatilo da to nije više rentabilno, u potpunosti se prešlo na vinarstvo pa tako sad ne postoji nijedna parcela koja nije ili pod lozom ili maslinom. Prije se dosta svaštarilo, imali smo i krave. Ali, navike se dosta brzo mijenjaju. Sjećam se, kad sam bio dijete, imali smo traktor, ali uvijek se govorilo da će biti ljepše prođe li se kroz vinograd volovima. A danas se 90 posto poslova u vinogradu radi strojno u klimatiziranima traktorima s glazbom.
Dakle, Mario je odrastao na zemlji, a nakon što je diplomirao, zaposlio se u Institutu za poljoprivredu i turizam Poreču, kao mlađi znanstveni suradnik. U šali voli reći da je – iz znanosti pobjegao na zemlju!
– Na Institutu sam radio u sektoru vinogradarstva i, među ostalim, istraživao muškat ružu, koja je specifična po tome što ima funkcionalno ženski cvijet, i njegovu oplodnju, to mi je bio i magisterij. I ta sorta nije dobila ime po boji, nego zato što miriše na ružu.
– A onda ste iz ureda Instituta prešli u ured pod otvorenim nebom u vašim vinogradima u Ženodragi?
– Gledajte, paralelno s Institutom obrađivao sam vinograd i proizvodio vino, ali radeći paralelno ta dva posla nisam se mogao u potpunosti posvetiti nijednom od tih poslova pa sam vagao, ili jedno ili drugo. Supruga je ostala u znanosti, a ja sam pobjegao u seljake. Dobro, ni u Institutu ne mogu reći da sam samo sjedio u uredu, jer je moj posao bio vezan za različita istraživanja zbog kojih sam puno i često bio na otvorenom. Uostalom, ja nisam tip koji bi dugo mogao sjediti u uredu. Ovo što radim jako volim i mislim da se samo entuzijasti mogu baviti vinarstvom.
– Koliko je vinarstvo postalo znanost?
– U biti jest, znanost je daleko ušla u vinarstvo. Sjećam se kad sam se kako mladić zaposlio u Institutu, naša vina i nisu bila bog zna kakva. Bilo je to početkom 1990-ih i vina su tada uistinu bila na nižoj razini. No, zadnjih 10-15 godina, zahvaljujući novim tehnologijama, a i što smo blizu Italije, pa smo i njihovu tehnologiju uvezli kod nas, otišli smo dosta daleko. I treba pratiti inovacije. Jer, ako ne pratiš inovacije i zadovoljan si onim što si danas proizveo – tu ti je kraj i nema više napretka. Treba uvijek težiti za nečim boljim i novim! A i što se tiče samog rada u vinogradima, mehanizacije ne tako davno gotovo nije nimalo bilo, bio je to dosta naporan i težak posao…
Mario sebe na istarskoj vinskoj sceni vidio kao proizvođača dobrih vina umjerenih cijena u kojima je svima moguće uživati. I voli zaslužiti zlatnu medalju ili neko visoko priznanje na festivalima na koja dolazi sa svojim vinima.
– Naravno da težim natjecanju, jer čim splasne natjecateljski duh, onda je sve gotovo. Uvijek mi je drago nešto osvojiti. Ali, posebno zadovoljstvo je zlato za malvaziju!
Mario bez problema rasproda sve što proizvede, što nije mala količina, a pritom još i pazi kome će sve dati vino. Veliku količinu proda rinfuzno, a vino bi mogao prodavati i u većoj količini kad bi sve punio u butelje. I to u butelje koje, vjerojatno, jedine u Istri na etiketama imaju vjerski motiv.
– Da, dobro ste primijetili, na mojim etiketama u prvom planu je Sveta nedjelja, freska iz Crkve sv. Jakova u Bačvi. U ruci ženski lik ima dvije krunice i sav alat maknut iza sebe. Slika govori:
– „Nedjeljom moli, ne radi!“
– Držite li se vi toga?
– Naravno, ja to provodim u praksi, nema ni govora o tome da nedjeljom nešto radim. Čak i u vrijeme berbe!
