FRANC i OLIVER ARMAN – Gušti su gušti, makar trebalo u Jeepu kozjom stazom po snijegu dovesti se na vrh Ćićarije

0

U usponu na neki planinski vrh uvijek se može pronaći neka simbolika. Ali, kad se do neke uzvisine, poput 1014 metara visoke Žbevnice na Ćićariji popenjete upravljajući Jeepom Cherokeejem iz 1994. godine po kozjoj stazi, kojom jedva i ljudi mogu hodati, i pritom taj pothvat izvedete u snježnim uvjetima, kakvu poruku iščitati iz toga?!
Oliver Arman, sin Franca Armana iz sela Narduči, u kojem postoje dvije respektabilne vinarije među 14 mještana, sa smiješkom odgovara da je „offroadanje“ njegov jedini ispušni ventil.
– Imam ekipu Talijana i Slovenaca, nismo natjecateljski orijentirani nego se nađemo i idemo u Liku, na Risnjak, kampiramo nekoliko dana… Gušti su gušti!
Možda je veranje autom po kamenim vrletima iskonski zov dječaka koji je svojedobno jedva izvukao živu glavu iz bačve u kojoj su ga ošamutila isparavanja i zbog čega je postao klaustrofobičan.
– Nikada neću zaboraviti kad su me kao dijete izvlačili iz bačve. Nekada nije bilo ni preše ni ničega i svu kominu bi stavljali u bačvu dok ne bi fermentirala, a onda se tekućina točila van, a kruti ostaci bi ostali. I, kako sam bio najmanji, a stariji su imali druge poslove, morao sam biti unutra u bačvi i izbacivati kominu van. Kako su te pare hlapile, mene su ošamutile, a onda me nono vadio iz bačve. Od tada imam malu fobiju od zatvorenih vinskih posuda.
E, taj nono što ga je u posljednji trenutak izvukao iz bačve i „udahnuo mu novi život“ bio je legendarni Edoardo Arman, začetnik suvremene vinske priče obitelji Arman s kućnog broja 5 u Nardučima. A Edoardo je, pak, praunuk pizdohrana Giacomoa Ermana, potpisnika, vjerojatno, prvog predbračnog ugovora na svijetu, kojim se se roditelji njegove ljubavi, tada malodobne Caterine Pastorčić, htjeli osigurati da Giacomo, koji je došao živjeti u ženinu obitelj, ne budu li imali muških potomaka, obvezuje se punca i punicu izdržavati do smrti, sav imetak treba ostaviti Pastorčićima, a među obvezama, koje je morao ispuniti, bila je i potreba sadnje određenog broja loza. Tri krasopisom i na talijanskom jeziku ispisane stranice predbračnog ugovora, koje su Caterinini roditelji „potpisali križem“, jer su bili nepismeni, danas krase zid kušaonice u Vinariji Franca Armana, a znatiželjnicima, koji odvoje vremena to i pročitati, svjedoče kako su Narduči i prije 170 godina bili „Hollywood prije Hollywooda“! A izraz pizdohran je karakterističan istarski naziv za muškarca koji je došao živjeti u ženinu obitelj.
– Giacomo je u Narduče došao kao Erman, potom se jedno vrijeme obitelj prezivala Armani, da bi na kraju, evo, ostali samo Arman. Da je ponovo vratiti ono „i“ na kraju prezimena, vjerojatno bi i vina mogli prodavati po znatno većim cijenama, šali se Oliver.
Oliver za sebe tvrdi da je veliki ljubitelj whiskeya i bourbona, ali, kako zna da „malt ne može destilirati“, odlučio je pokušati napraviti najbolje što može od onoga čime raspolaže.
– Uglavnom, napravili smo rakiju od komine malvazije i muškata, dvostruko destilirali tradicionalnim bakrenim lambikom i potom ostavili osam godina na dozrijevanju u nepaljenom hrastovom bariku u kojem je prethodno odležavao teran. Naravno, prethodno smo otvorili i očistili bačvu da se ne bi pustila ona crvena boja. Eto, tako je nastala naša rakija stara osam godina, destilat od vina iz berbe 2009. godine, kojeg smo nazvali – Don Edoardo.
– On je mene spasio kao dječaka, a onda sam ja njega trajno ostavio među nama i nakon njegove smrti nazivajući odličnu rakiju njegovim imenom. Pitaju me:
– „Zašto Don?“
– Nono i nona su pod talijanskom jurisdikcijom nad Istrom, normalno, pohađali talijansku školu, imali su talijansko državljanstvo, a on je bio seoski glavar, capo villago, šef sela. Jer, nekada nije bilo ni Istarskih cesta niti je itko održavao ceste, nego je u svakom selu bio netko tko bi mještane nakon jake kiše okupljao da poravnaju cestu i poprave eventualne štete. Takav je bio i moj nono kojeg su zbog toga zvali don Edoardo!
Premda se o vinogradima i vinu u obitelji Arman može govoriti unatrag 150 godina, pravi početak njihove vinske priče započinje onoga dana kad je Franc Arman rekao da mu je dosta više posla u osiguravateljskoj kući u kojoj je radio prethodnih dvadeset godina.


Ima jedan meni jako drag film, Glengarry Glen Rose, u kojem glumački dream team – Al Pacino, Jack Lemmon, Ed Harris i Alan Arkin, glume agente za prodaju nekretnina kojima nad glavom visi otkaz ne pospješe li učinak na poslu. Tog filma se uvijek sjetim kad se spomene ime Franca Armana, koji mi je, tijekom našeg prvog razgovora u njegovoj, kao u ljekarni čistoj vinariji, svojedobno objašnjavao razloge koji su ga naveli da 2002. godine napusti svoj dotadašnji posao u osiguravateljskoj kući i u potpunosti se posveti vinima.
Franc je naveo da se “obim posla povećavao, a u firmi su počeli svakodnevni pritisci zbog imperativa da se na dnevnoj bazi napravi što veći promet”.
 Nisam to mogao izdržati, a i doma me čekalo puno posla. Vagao sam i odvagao. Dao sam otkaz u osiguravateljskoj kući.
Zašto usporedba s Glengarry Glen Rose? Karakterno, Franc je najbliži liku legendarnog Jacka Lemmona. Međutim, sudbinski mu je, ipak, bliži Al Pacino koji je za ulogu Richarda Rome bio nominiran za nagradu Oscar za najbolju sporednu ulogu, ali je za svoj sljedeći film i ulogu pukovnika Franka Sladea u Mirisu žene dobio Oscar za najbolju mušku ulogu. Tako je i Franc Arman, završivši epizodu u osiguravateljskoj kući počeo igrati jednu od glavnih uloga na istarskoj vinskoj sceni. Možda se malo i zaigrao na novom poslu, jer je 2004. godine iz tko zna kojih razloga propustio uplatiti godišnje osiguranje za svoje vinograde. I dogodio mu se klasični Murphy…
 Uvijek sam imao osiguran vinograd. Samo jednom to nismo napravili i tuča je potukla osamdeset posto nasada.
A osiguranje je zaboravio uplatiti jer vjerojatno zbog silnoga posla u novim vinogradima nije stigao ni spavati. Takve se poslove ne prepušta drugima, a da osobno radi sve – od vinograda do butelje, svjedoče i njegove ruke koje, nakon što vas prikliješte pri rukovanju, ne možete zaboraviti.
Do odluke da će mu potpuna predanost vinogradu biti jedini izvor prihoda, Franc Arman je imao samo malvaziju i teran. Voli reći da mu je u tom razdoblju, kad je radio samo otvorena vina – bijelo i crno, prolaskom godine prolazio i novac. Mogao se s nostalgijom sjećati vremena prije rata kad je kompletnu proizvodnju obiteljske vinarije prodavao u susjednu Sloveniju! Odlučivši se 1996. godine započeti buteljirati vina, Franc je, tada kao desna ruka ocu Edoardu, bio među rijetkima koji su uopće tako namjeravali doći do svojih kupaca. Morao je otvoriti nova tržišta, okrenuo se prvo prema Rijeci i Istri, vrlo brzo proširio se po cijeloj Hrvatskoj, a potom je uslijedio i izvoz u Crnu Goru, Nizozemsku, Englesku…

 U međuvremenu se u Istri dogodila vinska revolucija i evolucija. Danas preko stotinu vinara svoje vino prodaje u buteljama. I to odlična vina! Tada je još radio pokojni tata, a supruga i ja bili smo u stalnom radnom odnosu u svojim firmama. Nakon buteljiranja preorijentirali smo se u potpunosti na nove tehnologije, od posuda, preša, filtera…, sve smo polako obnavljali. Vinogradi i podrum trebali su me sve više. Zapravo, kad sam se u potpunosti posvetio vinima, onda sam odlučio proširiti sortiment, i to upravo sortama koje volim – pinotom sivim i cabernet francom.
Da ne bude zabune, i s novim nasadima u novim vinogradima, koji su se povećali na oko trinaest hektara u vlasništvu te oko osam u otkupu, malvazija i teran su i dalje bili temelj i činili su 70 posto ukupne proizvodnje. Za cabernet franc, u kojeg se davno zaljubio, i kojeg, doslovno, nema puno vinara u Istri, kaže da je “kao svježe vino dosta divlje, ali kad odleži tri do četiri godine u podrumu – onda je perfektno”! Smatra ga sjajnim i u kupažama, ali – cabernet franc ipak neće miješati s nijednom drugom sortom, nastavit će ga raditi kao sortno vino.
 Cabernet franc pokazao se kao izuzetna sorta, puno bolja nego, primjerice, u Friuliju. Volim eksperimentirati i uvijek nešto novo probamo, poput sauvignon blanca za kojeg bi u konačnici želio da postigne onu aromatiku Međimurja i tijelo iz Istre – to bi bilo svjetsko vino! No, idemo se igrati, jer da nema igre ne bih nikada ni sadio dvije tako komplicirane sorte kao što su cabernet franc i pinot sivi.
Ne skriva ljubav prema suhim, robusnim vinima, ali među jedanaest etiketa moralo se naći mjesta i za poluslatki muškat. Kaže – to je kompromis prema sinu Oliveru koji je, kao student vinarstva u Poreču, tada zahtijevao „imati u ponudi i takvo vino“.

 Znate, na njemu ostaje ova priča. Kaže – cure to vole, pa eto, neka netko i uživa u ovome poslu.
S kim god sam razgovarao o ovom sjajnom vinaru, svi su naglašavali njegovu nevjerojatnu posvećenost zemlji na kojoj radi. Za njega, složni su, gotovo da i ne postoji život izvan vinograda. Kad sam upitao Franca za neke, možda, pritajene sklonosti prema nečemu, što sad ne dolazi previše do izražaja, kao da nije ni čuo to pitanje. Promrmljao je nešto o svojoj ljubavi prema lovu te, kao, da voli s prijateljima prirediti feštu, Narduče napusti vrlo rijetko i – to je to! Za sebe voli reći da je pobornik “tehnološki maksimalno zrelog grožđa” te da u vinogradu ne želi propustiti nijednu fazu sazrijevanja grozdova.
No, zato ga ne zaobilaze nagrade. Već prve godine nakon napuštanja osiguravateljske kuće i potpunog posvećivanja vinima, postao je pobjednik Vinistre, a uspjeh je kasnije ponovio još jednom.
 Lagat ću vas kad bih rekao da nije zadovoljstvo osvojiti neku nagradu. No, meni nagrade nisu u prvom planu, ništa tada ne može zamijeniti onaj ponos kojeg osjećaš kad nešto dobro napraviš. Evo, ove sam godine već osvojio jednu veliku nagradu za jedno svoje vino i – toga vina više nemam! Prodano! I zašto bih se sada kitio tom nagradom? Prošlo i gotovo!
Ne želi se Franc pohvaliti ni da su njegova vina u ponudi brojnih i nagrađivanih restorana diljem svijeta. Samo rad, rad i rad! Ne želi puno trošiti vrijeme ni na objašnjavanje zašto je godinama mecena kampa hrvatskih bubnjara u Grožnjanu.
Oliver je, barem na toj pojavnoj razini, potpuno drukčiji od Franca, ali to nipošto ne umanjuje njegov odnos prema poslu u vinogradu i podrumu.
– Mene roditelji nikada nisu silili da se bavim poljoprivredom i vinogradom. Jednostavno, u životu se nečim moraš baviti, a meni je bilo nekako najlogičnije krenuti tatinim i djedovim stopama. Ali, faktički, ja svoj posao i ne smatram poslom nego čistim prirodnim automatizmom – ujutro kad se probudiš odmah ideš u vinograd, režeš lozu i o tome ne razmišljaš, jer to je nešto što je logično. Radiš, a mozak ti ide na 30 drugih strana!
Nije Oliver od oca naslijedio samo ljubav prema zemlji i manijakalnu strast prema vinima. U nasljeđe je „dobio“ i ljubav prema Volkswagenima!
– Ja sam veliki Volkswagen fanatik, tako da imam i Golfa jedinicu iz 1978. godine, Volkswagen T3 Transporter iz 1984. godine. Ne znam, vjerojatno sam tu ljubav prema VW-u naslijedio od tate, prvi auto kojeg se uopće sjećam kao dijete bio je tatin bordo Golf I, onda je imao Golf II, pa bijelog Golfa II sa četvero vrata, bio je to zadnji model iz Vogošće prije rata, potom je došao Golf IV, Golf V…, uvijek se imalo Golfa u obitelji. Tipičan Balkanac, možda nisam Nijemac, ali moram imati njemački auto.
A onda se „dočepao“ Volkswagena Bube iz 1974. godine, kupio ga u Rupi nedaleko od Rijeke.
– Kad sam kupio tu Bubu, na njoj su još bile gume iz 1984. godine, dok i danas, znači, u 45. godini, taj auto je originalno prešao samo 73.000 kilometara!!! Buba nikada nije farbana, kakva je izašla iz tvornice, i danas je takva.

Oliver sa smiješkom voli ispričati kako se Francu, dok je svojedobno, radeći svoj prvi posao vozača u pekari, omaklo zatvoriti zadnja vrata kamiona te je, došavši u zavoj, praktički „iskipao sav kruh na cestu“.
A onda, valjda da poravna priča, opiše kako je kao student, dok su Franc i mama Adriana bili na nekom sajmu u Italiji, u društvu s prijateljima Domom Antunovićem i Marijanom Krajcerom morao odraditi obvezu koju mu je otac natovario. A zadaća je bila – buteljirati pinot sivi.
– Mi smo bili ekipa, uvijek zajedno, i oni su mi dali ruku napuniti tih 5.000-6.000 boca pinota sivoga. Znate kako je, uvijek ispod filtera nešto ostane i sve smo to stavljali u jednu kantu. Kad smo sve to završili, sestra nam je skuhala veliki lonac maneštre uz koju smo kacijolom (zaimača, kutlača, šeflja) grabili i pilo ono vino iz kante. Na kraju smo cijelu tu brentu sami popili, nekih 15 litara.
– Znate, mislim da je nas tada spasilo to što mi u proizvodnji naših vina ustrajavamo gotovo na minimalnoj količini sumpora i na maksimalnom ekološkom pristupu obradi vinograda. Zato nema glavobolje nakon što se popiju naša vina, makar i pretjerali u količinama.
Premda u ponudi u kušaonici imaju i maslinovo ulje, Oliver voli reći da je maslina lijepo stablo, ali da bi radije „dva hektara vinograda obrezao ručnim škarama nego radio u masliniku“.
– Zašto onda držite masline?
– Gdje nije bilo moguće posaditi lozu, posadili smo masline! Čisto da se iskoristi teren. Inače, tamo gdje imamo 300 stabala maslina mi smo kanili posaditi teran. Ali, kad smo počeli pripremati zemljište, tu je bilo toliko kamenja da je jednostavno investicija izgledala preskupa pa smo se tako odlučili posaditi masline.
Oliver ne skriva ponos na Perlu Biancu, pjenušac kojeg je, kao svoju inicijaciju u Vinariju Franc Arman, osobno proizveo.
– Pjenušac radimo od malvazije i Perla Bianca je moj prvi samostalni proizvod u vinariji. Tako mi je svaki put, kad nekome predstavljam naše proizvode, zadovoljstvo reći da imamo sve tri malvazije – pjenušavu, svježu i odležanu te kako od iste sorte, primjenjujući različite tehnologije proizvodnje, možete dobiti tri potpuno različita vina.

Oliverove inovacije neće stati samo na pjenušcu, jer u poodmakloj fazi je ostvarenje njegova projekta potpuno nove kušaonice.
– Uspio sam tatu nagovoriti na povećanje kapaciteta i osuvremenjivanje kušaonice koja već godinama traži promjenu. Naime, nije Istra samo „gremo u Istru jesti tartufe, pršut i žbiriće (pljukance) i popiti čašu vina“, treba iskoristiti ovu našu krasnu prirodu i podići neki kongresni turizam i tako si osigurati goste kroz cijelu godinu.


Comments are closed.