NINO PRIVITELIO – Grofovska vina u dimu janjetine i prasetine

0

Poznati istarski književnik, Drago Orlić, svojedobno je u jednoj svojoj priči utvrdio da su u unutrašnjosti Istre „ostvarene vinske ceste, potom biciklističke staze, odlično napreduju ceste maslinovog ulja, do Huma vodi ‘cesta biske’, evo, nenadano, i ceste lavande“.
– No, jedan put, jednu „cestu“, nismo uočili, iako nam se stvara pred nosom i sve uvjerljivije napreduje diljem Istre. To je – cesta odojka, praščića, po domaću – girića, poentirao je Drago.
Drago je javnosti poznat i kao vrstan satiričar i promotor gastronomije, ali priča o „trasi“ Baderna – Poreč – Funtana – Vrsar – Flengi nadmašuje satiru, jer je to istarska realnost. Stoga, kad on s nostalgijom navede da su Flengi ušli u „povijest domaće kužine prije skoro 50 godina s konobom ‘Kod Laure’ i prvom ponudom: kobasicama i ombolom na gradelama“, onda je to uistinu samo nostalgija, jer danas i na panou te kultne konobe stoje fotografije „reš ispečenog odojka“!
– „S lijeve i desne strane ceste vrte se odojci, a konobari se bacaju ispred automobila turista kao u Decumanusu u Poreču ispred turista-šetača. Sve je isto, jedino je sladoled zamijenio – praščić. Čak su Flengi promijenili naziv u – Schweindorf, a cesta Vrsar -Kloštar u Schweinstrasse, našalio se Drago Orlić.
Moram priznati da čak i u zimske dane, kad svi ti restorani u Flengima zjape avetinjski prazno, Orlićev opis uistinu odgovara stvarnosti. Naprosto je nevjerojatno koliko je u Flengima restorana na vrlo malom prostoru, uz cestu, s lijeve ili desne strane.
Nino Privitelio, senzacionalni šampion Vinistre 2017. godine sa svojom svježom malvazijom, jedan je od tih Orlićevih junaka iz „Schweindorfa“. Nino je godinama radio kao konobar u Aniti, jednom od vodećih istarskih turističkih kompleksa iz Vrsara.
– Danas me često znaju pitati osjećam li se više kao vinar ili ugostitelj, a svima odgovaram da sam ja jednostavno – svašta! U ugostiteljstvu sam bio 14 godina, nekada sam radio u Aniti kao konobar, dok nisam otvorio u svojoj kući restoran sa 140 sjedećih mjesta.
Naivno ga pitam kako izgleda voditi toliki restoran u mjestu koje gotovo i ne postoji na karti.
– Nekad su ovdje svi živjeli od poljoprivrede, a kad je došao turizam počelo se s apartmanima i restoranima. I to vam je to! Onda se počelo svaštariti, različiti su profili gostiju, pa su se počeli vrtiti i odojci, i ja sam im se pridružio, nekad u danu znam i osam komada ispeći.
Nino je u vinsku priču krenuo nedugo nakon otvaranja restorana Speranza.


– Ja sam se s vinarstvom počeo baviti 20-ak godina unatrag, premda je i prije u obitelji bila tradicija proizvodnje za vlastite potrebe do vagon i pol vina. Prva dva hektara novih loza posadio sam prije 18 godina, pa pauzirao dvije godine, pa opet dva hektara, poslije još tri hektara. A prvu butelju sam napravio prije sedam godina. Danas imam ukupno 30 tisuća loza, od toga jedan dio vina prodam u svom restoranu, snabdijevam nekoliko lokala i to je to, nešto radim za sebe, a prodajem i grožđe drugim vinarima. Da su neka druga vremena, možda bih bio i ambiciozniji, ali danas je radna snaga veliki problem, svi bježe od ugostiteljstva, mladi ne žele ni čuti za te poslove, o poljoprivredi ne želim ni pričati.
Odgojen je u obitelji u kojoj se uvijek moralo puno raditi, a kad bi morao ilustrirati slikom svoje djetinjstvo, onda bi to bio ranojutarnji odlazak u vinograd s djedom.
– Morao sam raditi uz tatu i djeda, a da sam to volio – nisam! Nikada, dakle, nisam bio ni razmišljao da ću završiti u vinarstvu. Poglavito, jer sam nastojao pobjeći od te zemlje! Poslije, postupno sam se ipak počeo vraćati zemlji, a intenzivnije kad je tata već oslabio i nije više mogao obrađivati stare vinograde.
Kako je takav opis djetinjstva u suprotnosti s „plavom krvi“ koja, tvrdi Nino, teče njegovim venama!? Naime, uvjerava me Nino, njegovi preci su bili grofovi, conti, a prezime je imalo onaj prefiks „d“ s apostrofom.
– Moji preci su se ovdje doselili iz pokrajine Veneto iz jednog malog sela prije 400 godina. Doduše, ne izravno u Flengi, nego prvo u onaj stari dvorac u Kloštru. Useljavanjem u taj dvorac, oni su kupili i ogromnu zemlju, a iz tog vremena šuma u tom području nosi naziv po njima – Kontija. Moji preci su nekada imali 1186 hektara zemlje zajedno sa šumom. I, kako su imali trojicu sinova, jednome je odmah sazidao kuću u neposrednom susjedstvu moje sadašnje kuće, drugom sinu je podigao kuću na susjednom brijegu, dok je trećeg sina ostavio u Kloštru, koji se zahvaljujući mojim precima grofovima počeo razvijati. Volim reći da smo kao prezime ovdje starosjedioci, čak i prije osnutka ovoga sela. I 400 godina unatrag može se sve dokumentirati, čime se moja obitelj bavila kroz povijest, kako se uzgajala vinova loza, lješnjaci, ali i masline. To su bili izvori prihoda za život. Ja sam, pak, u starim vinogradima naslijedio malvaziju, teran i nešto merlota.
Za svoj odnos prema vinogradu i radu u podrumu, Nino tvrdi da je starinski, „zemlju nikada ne šprica herbicidima, ore dva puta godišnje, a i vina su nekako – starinska“!
Istarski ljubitelji prirode, koji Flengima obližnju šumu Kontiju smatraju „idealnom destinacijom za ugasiti mobitel“ i prepustiti se uživanju i sanjarenju, složit će se s Nininim opisom svojih vinograda. Uostalom, bio bi grijeh da je u vinograd ušao s kemijom, jer bi to bilo u potpunoj opreci s Kontijom, susjednom šumom u kojoj je, svojedobno, svoj mir našao i pustinjak Romuald, osnivač benediktinskog reda kamaldolijanaca, svetac čije se tijelo nakon smrti nije raspalo.
Danas je Kontija poseban rezervat šumske vegetacije na površini od 65 hektara ponajviše prepoznatljiv po prirodnom fenomenu šume bijelog graba starije od 150 godina. Inače, Kontija se smatra, uz Motovunsku šumu, Kornariju, Vidorno, Šijanu i Ližnjemoro, najvećom istarskom šumom.
Može li se do Nininih vinograda usmjeriti i na drukčiji način i pritom potpuno zanemariti priču o grofovima i vrćenju prasaca i janjaca uz cestu. Primjerice, do Nine Privitelija se može doći na putu za – Dino park, prvi hrvatski tematski show park posvećen dinosaurima. Ili, na putu za – Park skulptura Dušana Džamonje, u kojem se čuva dio umjetničkog opusa ovog velikog hrvatskog kipara.
Ili, što bi bilo najiskrenije, Ninu Privitelija možete naći u Flengima, na županijskoj cesti Sveti Lovreč – Vrsar, „mjestu u kojem živi i radi najsenzacionalniji šampion Vinistre“, „najmanji, po godišnjoj proizvodnji vina, laureat najvažnije nagrade među proizvođačima istarske malvazije“.

Zašto se njegova pobjeda na Vinistri smatra najsenzacionalnijom u povijesti te najveće hvatske vinske smotre?
Prvo, Nino proizvede vina u toliko maloj količini da se tek rijetki mogu pohvaliti da su uopće kušali njegova vina. Osim u Speranzi, restoranu u njegovom vlasništvu u Flengima, i u tek nekoliko restorana koje snabdijeva, Nino je potpuna nepoznanica široj javnosti i kao takav je ostao i nakon osvojene šampionske nagrade za svježu malvaziju.
Drugo, Nino je pobijedio u godini u kojoj je na Vinistri dodijeljeno nevjerojatne 53 zlatne medalje za kvalitetu svježih malvazija.
Treće, što je izazvalo i najveće kontraverze, Nino Privitelio je nakon prvog kruga ocjenjivanja bio „tek“ 14 s točno tri boda manje od najbolje ocijenjene malvazije Marka Fakina koja je osvojila 89,25 bodova na skali do 100. No, u konačnom pripetavanju, na zajedničkom panelu svih ocjenjivača, Nino je trijumfirao i iznenadio sve, ali ne i sebe!
– Normalno da mi je bilo strašno drago zbog te šampionske titule. Doduše, posljednjih 7-8 godina ja sam se uvijek s Vinistre vraćao sa zlatnom medaljom, samo što me te 2017. godine izgleda „zapalo“ biti i šampion!
Kad nije ugostitelj ili vinar, Nino je strastveni lovac. Nekada, dok ga „nisu napale godine“, u tjednu je tri dana znao biti u lovu. Zakupio bi „rezervat“ u Lici od Lovačkog društva Gacka u Otočcu te bi dane i noći tamo boravio sa svojim talijanskim prijateljima u lovu na šljuke i divlje svinje…


Comments are closed.