VILI RITOŠA – Učiteljica mi priča da su kosovi ptice selice, a ja ih cijelu godinu gađao praćkom

0

Vili Ritoša, samouki sveznadar iz Poreča, u dvije rečenice, koje su bile svojevrsna replika na upadicu njegove najmlađe kćeri Ane da „neke stvari može napraviti samo čovjek koji se u to razumije“, praktički je opisao sebe i svoj nevjerojatni životni put u kojem ne postoji nemoguće niti nešto što se ne može napraviti. Dobro, Vili će u šali dometnuti da u njegovom slučaju postoji „nemoguća misija“, jer, premda je želio, nikada nije dobio sina, ali zato ima tri prekrasne kćeri, od kojih najmlađa, Ana, u stvari nastavlja put obiteljske vinske priče za koji je on utro stazu.
– Onaj tko hoće, taj i uči, i nauči! Ne moraš ići u školu da bi nešto naučio, učiš ono što ti treba, životni je geslo Vilija Ritoše kojeg ovaj živopisni i beskrajno simpatični radoholičar dočarava beskrajnim i bezbrojnim primjerima iz svojeg životopisa.


OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Naime, Viliju sam prenio priču koja kruži o njemu, a po kojoj je on, doslovno, iskoristio svaki kamen iz okopanog vinograda i ugradio ga u temelje i zidove vinarije.
– Ja oduvijek tvrdim da je najveća glupost uzimati kredite i kupovati stanove na kredit dok imate toliko kamenja u prirodi. Vaše je tek da svaki dan prebacite samo jednu tačku punu kamenja i negdje zaradite tek za cement. Za 3-4 godine, tako, polagano, za mali novac možeš napraviti kuću! I to finu obiteljsku kuću od 100 četvornih metara, samo uzimajući iz prirode ili sa odlagališta građevinskog materijala.
Vili je, obrađujući plac kojeg je, prvotno, namjeravao iskoristiti za plastenički uzgoj cvijeća, vrlo brzo shvatio da je kupljeno zemljište bogatije kamenjem nego zemljom. Iz zemlje je uspio izvući mnoge kamene gromade koje je uspio prodati u obližnji kamenolom, dok je ukupno iskopano blizu 10.000 prostornih metara kamenja. Kojima je kasnije dodao još tisuću kubika manjeg kamenja nakon što je cijelu površinu, nakon bagera, izorao plugom i doveo u početnu poziciju za poljoprivredne radove.
– Morali smo se riješiti tolikog kamena i išlo nam je na ruku što su ga na kamenolomu htjeli otkupiti, pa je veći dio kasnije završio u Italiji za zaštitu luke u Veneciji.
Vili je sebe tako pretvorio u buldožera gurajući poput kamenje poput Sizifa, a nakon što mu na lokalnoj razini uprava vodovoda nije omogućila napajanje vodom, bez koje nema ni plastenika ni bilo koje vrste poljoprivrede, krenuo je i bušiti zemlju, sve dok na 80 metara dubine nije pronašao vodu. Bušotinu je, štoviše, još više produbio tako da u njegovom vinogradu voda sada dotiče iz dubine od 120 metara.
– Ja sam od rane mladosti svaštario, svoje igračke sam sam radio i bio u puno stvari potpuno samostalan. Prvo sam si kao dječak radio praćke, a kad sam naučio variti u svojoj 14. godini, onda sam napravio i pušku, „pravu lovačku“ od vodovodne cijevi. Sve što mi je trebalo sam sam uradio, tako da do danas više ni ne znam koliko sam raznih stvari za sebe obitelj i prijatelje napravio
U vrijeme kad je krenuo u srednju školu za konobare, nudile su mu se stipendije za budućnost zubnog tehničara ili mehaničara, ali njega to nije zanimalo. Turizam je bio u ekspanziji, a biti konobar je među mladima bila stvar prestiža. Dobra plaća, odličan tringelt, a kao klincu imponirale su mu priče starijih kolega koji su „uvijek bili džepova punih novca“.
– I, što je najvažnije, imao si čitavu zimu slobodno i mogao si se baviti nekim drugim stvarima. To mi je odgovaralo i zbog toga sam ponajviše i krenuo s konobarenjem. U hotelu Albatros u Zelenoj laguni u Poreču sam radio 17 godina, dok nisam sa suprugom, koja je tada radila kao sobarica, odlučio u potpunosti se osamostaliti i ne raditi više za nekoga drugoga.
Ili, kako voli reći, „nije više želio biti tuđi rob“ – „ako radim, želim da svi u obitelji rade za obitelj, a ne za nekoga drugoga“!
– Jer, drugi će ti dati plaću da preživiš, eventualno, ili ćeš se još u svoje slobodno vrijeme baviti dodatnim poslom da bi preživio, a ako radiš samo za sebe, sva vrijednost tvog rada ostaje tebi, odnosno obitelji.
Njegov plan je bio „jednostavan“ – baviti se turizmom, a onda na jesen malo loviti ribu, tek da ne postoji prazni hod.
– Turizam je tu, on ne može nikamo ići. More mi je pod nosom, u moru je hrana, što god izvadiš iz mora može se prodati. Poljoprivreda je također tu, ni ona ne može nikamo ići. Samo trebaš imati zemlju, dobru volju i malo mehanizacije da to radiš. I onda, kad sve to skupa složiš, imaš čitavu godinu za raditi i da čitava obitelj ima izvor prihoda i ne ovisi o bilo kome. Nisam htio dovesti sebe i obitelj u situaciju u koju se dovlačila većina mojih kolega. Naime, ako radiš samo u turizmu, sljedećeg 1. svibnja si već dekintiran, nemaš više love koju si potrošio tijekom jeseni i zime. Ne može se za nekoliko ljetnih mjeseci zaraditi toliko da cijela obitelj može živjeti sljedećih osam mjeseci, od toga kupiti i auto, kuću… Moraš raditi, moraš imati neki posao koji ti je dostupan u ono vrijeme baš kad ti imaš vremena. I, što je najvažnije, za taj drugi posao su ti bitni resursi koji su blizu kuće, da ne moraš ići u Italiju, Irsku ili „Gorski kotar“ ili bilo gdje…

Vili se prvo okušao u ribarenju. Ali ne bilo kako. Kupio je barku za sportski ribolov, jednu Dalmatinku, Kvarnerplastičin model čamca, sam je u potpunosti uredio plovidbu i sportsko ribarenje i razonodu, a vrlo brzo nakon toga, preuredio je jedan stari „lifeboat“ u barku spremnu za lov na listove. Jer, sezona listova, ili švoja, kako se u Istri kaže, taman je započinjala po svršetku turističke sezone. I tu svoju prvu ribarsku barku nazvao je upravo „Švoj“.
Ni godinu poslije (1991.), sa partnerom je opremio 12-metarsku kočaricu i to je bio početak ozbiljnog posla u ribarenju.
– Svašta sam radio, ja sam 7-8 barka opremio ili gradio, bile su u kategoriji čamaca, ali slijedeća moja kočarica bila je željezna i imala je 15 metara. Roh bau su mi napravili u brodogradilištu po mom nacrtu a do kraja sam je sam opremio. Kočaricu sam prodao 2012. godine kako bih skupio novac za završetak vinskog podruma. Trenutno imam jedan mali brzi aluminijski katamaran od 10 metara, i on je napravljen po mojoj ideji, on je također unikat!
– Ja sam u brodogradnji inženjer, ne treba mi nikakva diploma. Kao što mi za ništa u životu ne treba diploma, što će mi diplome?! Pa ja neću za drugoga raditi, tako da nikome ne trebam donositi na stol u vidu diplome potvrdu mog znanja.
– Ja svoje znanje razvijam radom! Mene čak ne zanima niti kakva su rješenja za neki problem imali drugi ljudi, ja želim doći do vlastitog rješenja, na licu mjesta.
Vilijev plan je vrlo brzo počeo poprimati razmjere ozbiljnog posla. Prvo je sa suprugom 1985. godine izgradio „kuću za turizam“, zbog koje supruga Franciska godinu kasnije napušta svoj posao i posvećuje se u potpunosti stranim turistima koji su od 1987. godine „punili sve kapacitete kuće od Uskrsa do kraja listopada“.
– Kad su počele smutnje prije rata, krenuo sam malo ribariti čamcem kojeg sam sam opremio, od ugradnje motora, plastificiranja, instalacije, drvenarije, varenja… Prijatelja, koji je ostao bez posla, uzimam sa mnom da odradi sezonu listova. Bilo je to 1990. godine. Nakon toga se odlučujemo napraviti kočaricu, jer ako već idemo na more, a dvojica smo, onda je bolje imati kočaricu. Od Kosanovića iz Zagreba smo naručili trup kočarice od 12 metara, premda ni prijatelj ni ja nismo ništa znali o toj vrsti ribolova, štoviše nisam tada znao ni zakrpati oko na mreži!!! Nisam se time bavio.
– Ali, napravio sam kočaricu kopirajući brod jednog jako dobrog ribara iz Poreča. Ništa nisam razmišljao što čemu služi na tom brodu, samo sam ga preslikao! Rekao sam:
– Kad dođe vrijeme za spustiti mrežu u more, spustit ćemo je i loviti, pa kako bude!
Dvije godine kasnije kočaricu je prepustio prijatelju, a sebi dao izgraditi još veću i spektakularniju. U Tehnomontu u Puli naručio je brod od 50 tona, 15 metara dužine, željezni.

– Bio sam jedini u okolici koji je imao željezni brod! Taj brod je i danas živ, prodao sam ga u Cromaris.
– Taj novi željezni brod sam počeo graditi 1994. godine i 1995. godine sam počeo raditi s njima sve do 2012. godine – punih 17 godina!
– Kočaricu sam u zadnje vrijeme do prodaje prepustio čovjeku koji je sa mnom do tada bio posada, jer sam se morao posvetiti vinogradu u kojem sam do danas proveo više od 30.000 sati da bi ga podigao na potrebnu razinu.
Od ambicioznijeg ribarenja je na kraju odustao kad se našao u situaciji da ne može više naći posadu za brod te da se za svako isplovljavanje mora „krpati s nekim penzićem“.
– Katamaran kojeg danas imam je aluminijski brodić koji se napravio u Čakovcu po mojoj želji i ideji. Meni je trebalo napraviti samo izvedbene nacrte (prema mojoj skici) i proračun stabiliteta, a to je posao kojeg mi je napravio jedan inženjer koji radi u Brodarskom institutu u Zagrebu, jer danas, plovilo za profesionalnu upotrebu više ne smiješ graditi sam, već to moraju izvesti certificirani „stručnjaci“
Treći dio Vilijeva plana, poljoprivreda, nakon prve, kratkotrajne faze početkom 1980-ih godina, kad su na zakupljena tri hektara nedaleko od današnje kuće za turizam godišnje proizvodili 5-6 vagona raznog povrća, ponovo se aktualizirao kupnjom tri hektara zemlje u Radmanima 2005. godine. Dvije starije kćeri već su se bile udale, a najmlađa Ana završavala je osnovnu i trebala je odabrati koju će pohađati srednju školu.
– Tada vinograd još nije bio ni u primisli, razmišljao sam eventualno o nekom ranču na 2,5 hektara kojeg bi ogradili i unutra pustili životinje i mali dio obrađivati za sebi hranu proizvoditi i nekoliko redova loze za vino. Ana je tada počela razmišljati o srednjoj poljoprivrednoj školi, što je meni bio signal da kompletnu parcelu pripremim i opremim podrum dok ona ne završi školovanje.
A Ana je srednju školu, kao i stručni studij vinarstva u Poreču, okončala 2012. godine. Za nju Vili tvrdi da je, bez obzira što je bila školarka, aktivno u vinogradu prošla sve faze nastanka vinograda i razvoja vinarije.
– Prvi razgovor kojeg smo uopće vodili na tu temu bio je prije mog upisa u srednju poljoprivrednu školu. Rekao mi je da postoji mogućnost kupnje te zemlje na kojoj bi posadili vinograd ili bavili se cvijećem ili povrćem, ili podigli plastenik… Moja prva pomisao, jer nisam imala nikakvu predodžbu o vinu, bila je:
– Pa, kome će ići toliko vino, tko će to kupovati?
– Kad sam bila djevojčica, uvijek sam govorila kako ću, kad narastem, biti cvjećarka! I uvijek sam se nešto petljala oko cvijeća, kopala gliste, dopuštala gusjenicama da mi pužu po ruci, premda sam bila alergična na njih, priča Ana.

Vili je poput gromobrana, sve dok ona u potpunosti nije bila spremna za vođenje vinarije, preuzimao na sebe sve rizike, pa i one bojazni o izlasku na tržište.
– Ne možeš se penjati na planinu, a da nisi naučio ni hodati! Naša vinska priča se zato otvarala polako. Nije sve ni u novcu, jer novac koji lako dođe, lako i klizne i napravi te pohlepnim pa ne znaš cijeniti ni svoj ni tuđi trud.
– Moj otac je sa sela došao u grad 1948, godine, ali je na neki način i dalje radio isti posao, bio je šef staklenika gradske vrtlarije koja je održavala parkove po Poreču i on je tu bio predradnik. A bio je i poljoprivrednik, šumar i lovac od djetinjstva. S njim sam naučio sve o prirodi. U osnovnoj školi sam ispravljao učiteljicu koja je pričala da su kosovi ptice selice, a ja ih gađao praćkom cijelu godinu!
Kad su se konačno posložili svi segmenti potrebni za početak vinske priče, Vili je 2006. godine posadio vinograd, a već 2008. godine imao prvu komercijalnu berbu. S muškatom ružom porečkim, kojeg je posadio 2011. godine, prvu pravu berbu je imao već godinu kasnije!!!
– Zašto ste se odlučili za muškat ružu porečki?
– Tu pored naše stare kuće počinjao je vinograd Poljoprivredne škole u kojem je nekad bila ta sorta, grožđe moga djetinjstva, bilo je tako slatko i mirišljavo da sam ga zapamtio za tri života!
Kad je podizanjem vinograda i izgradnjom vinarije konačno ispunio plan kojeg je projicirao prije 40 godina, Vili me uvjerava da se u međuvremenu ništa nije promijenio.
– Samo sam malo više strpljiv!
Ana, doduše, ne vozi traktor, ne gradi brodove, ali je vinsku priču ubacila u petu brzinu. U samo nekoliko godina je ponudu podigla s tri na deset različitih etiketa, a Ritoša Vina su jedina vinarija u Hrvatskoj koja se može pohvaliti da na svojim pakovinama imaju natpis:
– Suitable for vegans!

Ana smatra da time jasno poručuju da u njihovom proizvodnom procesu ne koriste tvari životinjskog porijekla za bistrenje i stabilizaciju vina, poput želatine i ribljeg mjehura.
– Na taj interesantan detalj na našoj etiketi odlučili smo se unatrag tri berbe, jer mi uistinu u proizvodnji vina koristimo samo tvari anorganskog porijekla.
Inače, u vinogradu u kojem svaki trs ima kapaljku za navodnjavanje ne koriste se herbicidi, već se korov suzbija strojno i ručno, upotreba fungicida i pesticida je svedena na nužni minimum, a berba se odradi isključivo ručno.


Comments are closed.