DARIO KREŠIĆ – Od rajnskog rizlinga do rajskog Šarengrada

0

Teško je onima koji su pročitali zaboraviti prisjećanje Garyja Birtlesa, napadača Nottingham Foresta, na noć uoči finalne utakmice Liga kupa koju je njegov klub 1979. godine igrao protiv Southamptona. Bili su, ispričao je Gary, mrtvi pijani. Na raspolaganju su imali sve što su htjeli piti – pivo, žestice, šampanjac… Prije odlaska na spavanje većina ih nije mogla stajati na nogama. No, trener Brian Clough, koji je i inače bio u posebnoj disfunkcionalnoj vezi s alkoholom, inzistirao je kod igrača da se “opuste”. U finalu su pobijedili 3-2!
Perry Groves se, pak, prisjetio svojih igara u Arsenalu u drugoj polovini 80-ih godina, kad je na čelu kluba bio George Graham. Vrlo često se znalo dogoditi da su igrači, sjeća se Perry, samo za jednu noć popili i 12 litara piva. Bivši Dinamov enfant terrible Sammir sa svim svojim noćnim nepodopštinama u izmaglicama alkoholnih isparavanja djeluje poput malog djeteta u odnosu na britanske kolege!
Alkohol i nogomet, dakle, oduvijek su išli zajedno. U noćnim ostrašćivanjima, međutim, vino je dugo bilo piće koje se konzumiralo “ako nije bilo nešto bolje ili skuplje”. Priče o trenerima koji su u slobodno vrijeme bili veliki kolekcionari finih vina zvučale su kao čista egzotika. Sir Alex Ferguson jedan je od njih. Drugi ulaz nogometaša u vinski svijet otvorili su umirovljeni nogoloptaši. Nabrajanje samo niske hrvatskih nogometaša-vinara izaziva veliko poštovanje. Ne samo zbog nogometanih karijera koje su napravili Željko Adžić ili Igor Štimac ili Gordan Mohor ili Saša Senjković, nego prije svega zbog kvalitete vina koja se prodaju s njihovim potpisom.


I onda, posljednjih nekoliko godina, vinarstvo je postalo znak prepoznatljivosti među najvećim nogometašima. Zamislite samo momčad u kojoj bi bili nogometaši/vinari poput Davida Beckhama, Lionela Messija, Andresa Inieste, Andrea Pirla i Diega Maradone!? U toj momčadi bi i Hrvatska imala sjajnog predstavnika – odličnog vratara Bayera iz Leverkusena Darija Krešića, Vukovarca koji je jednom branio u nogometnoj vrsti Hrvatske, a svoje najbolje dane imao u Paokovom dresu broj – 91!
No, Dario o tome ne voli puno pričati, u grčkom Paoku se bio izborio da tom brojkom na dresu svakim izlaskom na teren podsjeti na žrtvu koju je njegov rodni grad, a i on kao dijete koje je otamo moralo pobjeći, podnio 1991. godine.
 Bio sam u to doba u Vukovaru, sjećam se svega što se tamo događalo, ali ne pričam rado o tome. U Bayeru, nažalost, nisam mogao ponovo dobiti dres s brojem 91, jer su se igrači morali opredijeliti samo za brojeve do 30. Sada među svojim “apotekarima” nosim broj 25, ali bez nekog posebnog razloga.
Pripremajući se za nove prvenstvene utakmice u Bundesligi, ovaj “mladi Peter Schmeichel”, kako su ga zvali na početku karijere, nastoji i preboliti žal za neodlaskom na Svjetsko prvenstvo u Brazil.
 Naravno da mi je žao što nisam bio u Brazilu, pogotovo što sam sve kvalifikacijske utakmice bio s momčadi. Ali, potrudit ću se da za četiri godine budem na Svjetskom prvenstvu u Rusiji, ako Bog da, sa smješkom na licu priča ovaj Vukovarac koji se dolaskom u Leverkusen poput bumeranga gotovo vratio na mjesto gdje je prije 12 godina počeo svoju seniorsku nogometnu karijeru.
A te četiri godine, koliko je proveo u Eintrachtu iz Triera od 2002. do 2006., zasigurno su bile ključne i za Darijevo vinsko sazrijevanje. Naime, Dario se upravo u toj svjetskoj prijestolnici rajnskog rizlinga “zaljubio” u vino te odlučio zarađeni novac uložiti u vinske dvore u rajskom Šarengradu nedaleko Iloka.

 Pa, mogu reći da me upravo taj vinska regija Mosel i inspirirala za pokretanje vlastite vinarije u Hrvatskoj. Ti vinogradi na strmim terasama ponad rijeke naprosto su predivni i ostavljaju vas bez teksta. Nisam se puno dvojio u što uložiti. Moj otac je iz Šarengrada, tamo smo našli jednu lijepu lokaciju uz sam Dunav, kupili smo staru kuću s jako lijepim podrumom iz Drugog svjetskog rata, obnovili podrum i oko njega počeli graditi sve što je potrebno za kompleks vinarije. Dakle, cijela moja vinska priča je počela još dok sam bio u Eintrachtu, a tijekom branjenja u Lokomotivu iz Moskve vina iz Podruma Krešić su prvi put počela izlaziti na tržište, priča Dario.
U njegovoj obitelji nitko se prije nije bavio vinarstvom. U stvari, Dario se u počecima razvoja svoje vinske priče uopće nije ni kanio baviti nekom ozbiljnijom proizvodnjom. Htio je, tvrdi, tek zasaditi mali vinograd koji bi se nad Dunavom nadvio kao vinogradi rajnskog rizlinga nad Moselom koje je tada svakodnevno gledao u Trieru. E da, htio je u Šarengradu izgraditi malu konobu koja bi mu služila kao prostor za goste koji ga budu tamo posjećivali. No, Dario je razvidno potcijenio svoju popularnost, jer su vrlo brzo po saznanju o njegovim vinima počele narudžbe te se posao s vinom počeo shvaćati ozbiljno i neprestano se proširivao. Sada je devetero stalno zaposlenih u Podrumima Krešić koji godišnje proizvedu nemalih 150.000 litara graševine, chardonnaya, pinota sivog, traminca, cabernet sauvignona, frankovke
 Prvih šest godina mi smo samo ulagali u vinariju i u obuku zaposlenih. Znate, ako u nečemu želite biti uspješni, onda put prema uspjehu ne može biti lagan, potrebno je puno truda i zalaganja. Nogomet i vinarstvo ne volim uspoređivati. U nogometu, naime, imaš na raspolaganju 90 minuta postići određeni rezultat i što si napravio u tom vremenu napravio si. U vinarstvu ipak imaš više vremena na raspolaganju odraditi zacrtane planove. Ako već moram naći neku poveznicu između ta dva posla kojim se bavim, onda volim reći da je uspjeh kojeg postižem s vinarijom ravan obrani jedanesterca kojeg je pucao Neymar, priča Dario Krešić.
U svim klubovima u kojima je igrao suigrači su bili oduševljeni saznanjem da dijele svlačionicu s nekim tko uz nogomet paralelno razvija i drugi posao. Mnogi su mu najavili posjet vinariji u Šarengradu, “posebno nakon što su kušali vina”! U Leverkusenu, u kojem je vrlo kratko, još se ne zna za njegovu vinsku strast. Kaže, “bit će vremena i za upoznavanje s vinima, sad se trenira dva puta dnevno, morao sam i kuću naći, preseliti stvari”…
Prema Darijovim riječima, u današnjem profesionalnom nogometu teško je živjeti život britanskih nogometnih zvijezda 70-ih i 80-ih godina, ali – “dosta nogometaša priušti poslije večere popiti čašu vina, onako za gušt”! Čak se pohvalio da je jedan hrvatski reprezentativac prije nekoliko dana svoj rođendan proslavio baš uz graševinu Podruma Krešić.
Njegov izbor je i misao Tina Ujevića koju je uvrstio na poklon paketa svojih vina: “Ne poznavati okus vina isto je što i ne vidjeti boje. Život treba vidjeti i s te strane. Inače, ostajete polučovjek kojega samo govor izdvaja od niže vrste sisara”.
Ne znam samo na kojem jeziku Dario govori kad popije koju čašicu više, jer ga je dugo izbivanje od kuće prisililo na savršeno sporazumijevanje na engleskom i njemačkom jeziku, dok tek nešto slabije govori ruski i grčki.


Comments are closed.