DINKO DRAGUN – Iločki zmaj čija rika sve jače odjekuje u šumi uz potok Drljan

0

Hrvatska enciklopedija sugerira da se uzrečica “Nomen est omen” upotrebljava kada nečije ime (ili prezime) nosi značenje koje se poklapa s nekom njegovom osobinom (npr. Srećko, Blaga, Veleglavac). U slučaju iločke Vinarije Dragun, u kojoj proizvodnju vina dvojice braće, Zvonimira i Vladimira, posljednjih nekoliko godina vodi Dinko Dragun, Zvonimirov nećak, a Vladimirov sin, simbolička razina latinske uzrečice odnosi se tek na sličnost prezimena Dragun s Dragonom, engleskim izrazom za zmaja!


A o zmajskim karakterima Zvonimira, Vladimira ili Dinka teško je govoriti, prije bi njihovu sličnost s nekim drugim bićem oslikala, primjerice, ilustracija srne. Ili neke druge plahe životinje!
Bilo kako bilo, Dragun – Nomen est omen, vinarija je koja bi svoje simboličko korijenje prije mogla naći u vodenici koja je nekada bila sastavni dio njihove obiteljske kuće u pitoresknom dijelu Iloka u kojem dominira potok Drljan i maleni slap za kojeg ni mnogi Iločani ne znaju da postoji. Da ne bude zabune, Draguni ne žive negdje na rubnom dijelu Iloka, pored granice sa Srbijom. Štoviše, njihov stambeno/vinarski kompleks smješten je u podnožju Tehnikuma, brdašca na kojem se nalazi Srednja poljoprivredna škola, dok s druge strane potoka Drljana, obitavaju Čobankovići, vinarski giganti Iloka koje se, doduše, zbog guste i divlje vegetacije između njih ni ne vidi ni ne čuje.
Dragun – Nomen est omen, vinarija je koja bi svoju simboliku mogla crpiti i u samoj zgradi vinarije, jer čak dva zida podruma ukopanog u brdo čista su zemlja koja, osim sjajne izolacije, prizivaju zmajsku bajkovitost prostora.
 Premda smo u središtu grada, nama, a i svima koji nam dođu u posjet, osnovni dojam je kao da smo u šumi! Nitko nam ne smeta, mi ne smetamo nikome, mir, tišina, spokoj, idila… Kao da nas zmajevi čuvaju, šali se mladi Dinko, nesuđeni odvjetnik, nesvršeni magistar prava, koji je neposredno prije stjecanja diplome prihvatio vinarstvo, ipak, kao nešto logičniji izbor u gradu vina od karijere uspješnog pravnika.
Dinko priznaje da su ga na Pravni fakultet “nagovorile” televizijske serije i filmovi.
 Kojem mladiću se ne bi svidio, makar u mašti, život tih uspješnih odvjetnika?! Poglavito kad vam je jedina alternativa školovanje za vinara na fakultetu na kojem ne možete izbjeći moje rak rane iz osnovne i srednje škole – matematiku, fiziku i kemiju!
No, vino svugdje oko njega, pa i u vlastitoj kući, dovelo je Dinka u situaciju da, kad je studij prava doveo u samu završnicu – “položio je upravno pravo, preostali ispiti su sitnica”, u opuštenom ozračju pomogne ocu i stricu u proizvodnji vina.
 Toliko sam se opustio da, kad sam se vratio kući i počeo raditi u podrumu uz potpuno odriješene ruke za odlučivanje o masi stvari, više nije bilo povratka na pravo! Bila je to berba 2013. godine koju mogu nazvati “život sa stricem”. A iz te godine, moje prve vinarske godine, posebno ističem traminac, kojeg sam u potpunosti samostalno proizveo! I danas, bez obzira što je Traminac Izborna berba bobica, koju sam proizveo dvije godine kasnije, naše najnagrađenije vino, smatram traminac iz 2013. godine našim najvećim dostignućem! Zar mi je trebao veći podstrek za baviti se vinarstvom od mogućnosti da, odmah, sam kreiram takvo vino?! Bio je to start u petoj brzini, vinarstvo je za mene izgubilo potrebu za bilo kakvom alternativom, bila je to ljubav na prvi pogled!

Prema riječima Zvonimira Draguna, do ozbiljnijeg Dinkova angažmana “vinarija nije uspjela postići ono što se snivalo, a to je da dvije obitelji budu maksimalno uključene u njezin rad”.
 Tek s Dinkovim preuzimanjem vođenja proizvodnje, vinarija konačno prestaje biti dopunski i postaje stalni izvor prihoda, priča Zvonimir Dragun.
 Svi su bili presretni zbog toga, posebno tata, koji se time oduvijek bavio. Ipak sam je jedini muški nasljednik, sa smješkom priča Dinko.
Uveo je Dinko u vinariju, tvrdi, “red, rad i disciplinu, a prije svega higijenu na najvišoj razini”! A njegovim angažmanom Zvonimir dobija mogućnost kandidirati se za treći mandat gradonačelnika ovoga najistočnijeg hrvatskog grada.
 Inače, prezime Dragun je podrijetlom iz Imotske krajine. Premda su mnogi spremni povezati imotsko podrijetlo i sklonost politici, tvrdim vam da je danas Imoćana najmanje u politici. A i ja vam nisam neki klasični političar. Ta moja gradonačelnikovanja u dva mandata više su bila politički izleti lokalnog karaktera, pokušaji da se Ilok malo gospodarski pogura. Drago mi je da sam bio u politici, čovjek svašta vidi, upozna puno i dobrih i loših ljudi i sazna zašto se događa to što se događa i zašto je ovakva situacija kakva jest. Previše je ljudi koji nisu u struci koja bi mogla nešto napraviti, tvrdi Zvonimir Dragun.
Vinsku priču obitelji Dragun započeo je Zvonimirov i Vladimirov tata koji je oduvijek volio imati vinograd i vino za obiteljske potrebe. Godišnje su u starim drvenim bačvama proizvodili do 3.000 litara vina, a od toga su pola – prodavali.
Suvremena vinska priča obitelji Dragun započela je povratkom iz izbjeglištva 1998. godine. Njihova “sreća u nesreći” je bila u tome što je o svim iločkim vinogradima, koji nisu bili izravno eksploatirani, skrbio fra Marko Malović, jedini katolički svećenik koji je ostao na području okupiranog dijela istočne Slavonije tijekom Domovinskog rata. Koliko je bilo veliko fra Markovo djelo dostatno govori odlikovanje “Za Crkvu i Papu” (Pro Ecclesia Et Pontifice) kojim mu se papa Ivan Pavao Drugi zahvalio za “njegovo svjedočenje istine, propovijedanje mira, pravednosti, slobode i ljubavi”. Fra Marko je ostao u okupiranom Iloku premda je u obližnjem Vukovaru izgubio oca i brata. Netko je jednom negdje napisao da je fra Marko tijekom čitavog rata svim Iločanima bio ispovjednik i misnik, branitelj i hranitelj – dobri duh Grada Iloka!
 Fra Marko je organizirao orezivanje svih vinograda koji se nisu komercijalno obrađivali tijekom okupacije. Zahvaljujući njemu mogli smo se po povratku iz izbjeglištva odmah posvetiti radu u vinogradima, priča Zvonimir Dragun.
Braća Zvonimir i Vladimir još u izbjeglištvu intenzivno su promišljali podizanje kapaciteta i proširenje vinarije. Vjerovali su u kredite s povoljnijim kamatama, fondove, veću osjetljivost države prema nekada okupiranim područjima u kojima je, nažalost, vrijeme bilo stalo.
 Mislili smo da će proizvodnja biti pokrenuta puno brže nego što se sve dogodilo. Primjerice, očekivali smo dosegnuti proizvodnju od 100 tisuća litara već za nekoliko godina, a ne za, pokazalo se, tek za 20 godina, priča Zvonimir dodajući da su prvu etiketu na svoja vina imali tek 2005. godine.


Comments are closed.