U četvrtak sam podigao prve primjerke moje nove knjige Vinske priče Istre i Kvarnera koju ću u petak, 10. svibnja u 17 sati, predstaviti posjetiteljima Vinistre u sportskoj dvorani Žatika u Poreču.
Neka kao najava knjige posluži predgovor koji je napisao poznati hrvatski književnik iz Osijeka Davor Špišić:
O RADU, LJUBAVI I NADI
Davor Špišić
Osječki publicist i putopisac Željko Garmaz ispisao je i treći tom svoje važne Odiseje. Nakon dalmatinskog („Vinske priče – Dalmacija“) i kontinentalnog putešestvija na istok Hrvatske („Vinske priče – Slavonija i Hrvatsko Podunavlje“), dionizijskim tragom se opet vratio Mediteranu. Bistri nektar „Vinskih priča Istre i Kvarnera“ neće vas napustiti ni kad se otrijeznite, odnosno, pročitate zadnje retke knjige. Poput snažne ponornice uistinu će vas dugoročno napojiti lekcijama životnog optimizma i pravih životnih vrijednosti. Već u prvom kontaktu s pričama Garmazovih vinskih udarnika (uknjižene su priče šezdesetak istarskih i kvarnerskih vinara) ostajete fascinirani kad shvatite da je na okupu sorta marljivih, sretnih i nasmijanih ljudi. Taj zarazni smijeh naprosto se dade namirisati i ubrati s njihove loze i rastače se obiljem sa stranica ovog zanesenog i čulnog putopisa. U namrgođenoj, zagušljivoj i depresivnoj zemlji kakva je današnja Hrvatska, ta bi se vrlina udarničke nade morala nositi kao krhka božićna kuglica na dlanu.
„Dvadeset sedam godina sam aktivno radio u novinarstvu i uvijek sam se najviše radovao lijepim pričama. I trudio sam se, koliko sam mogao, da u svakoj priči pronađem nešto lijepo“, u jednom interviewu za Jutarnji list mi je povjerio Garmaz svoju potragu za dobrom.
Ovaj prekaljeni novinar i putopisac u bogatoj novinskoj karijeri prošao je redakcije svih vodećih novina u Hrvatskoj. Kalio je i gadni zanat ratnog reportera, izvještavajući s ratišta i kriznih žarišta Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Kosova, Makedonije, Albanije, Sijera Leonea… Iz nataloženog iskustva, nagledavši se razaranja, patnje, gorkih i sumornih poraza ljudskosti, Garmaz je itekako naučio koliko su egzistencijalno važne malene krijesnice ljudskosti i stvaranja, umjesto nečovještva i destrukcije. Uronivši u čudesan svijet vinara, Garmaz, skupa sa svojim vinarskim rudarima, stvara terapeutsku kontru vladajućoj društvenoj apatiji u Hrvatskoj. On je nepokolebljivo uvjeren (i to svojim vinskim pričama iskričavo i uzbudljivo dokazuje) da svaka lijepa priča i nečiji pozitivan primjer mogu biti najbolji putokaz kako još uvijek nije sve otišlo kvragu. I da još uvijek imamo razloga veseliti se što živimo ovdje gdje živimo.
„Nismo valjda predodređeni da se bavimo samo lošim stvarima, hejtanjem na fejsbuku ili ogovaranjem, a u suštini toliko toga pozitivnog ima. Vino je nešto po čemu je Hrvatska sad ravnopravna ostatku svijeta i čime se svi možemo ponositi i busati u prsa da je to naše. Kad upoznate ljude koji se bave vinom, shvatite da tu vlada dobro raspoloženje. Vinski svijet je, na temelju onoga što sam ja doživio, komunikativan, prijateljski nastrojen, međusobno se potpomažu. Dakle, posve suprotno općoj klimi koju imamo u društvu gdje se svi međusobno pljuju, gade, ogovaraju…“, gorljivo objašnjava Garmaz, u čijim vinskim pričama nalazim onaj neponovljivi filozofski realizam poput onog kojeg je stvarao i veliki mađarski filozof i pisac Bela Hamvas.
Dok je krstario Istrom i Kvarnerom, strpljivog i znatiželjnog slušača ljudskih sudbina nisu odviše zanimali suhi opisi sorte, ovog ili onog bukea, građe bačava ili načina flaširanja… Garmaz u pričama prilazi individualnostima svojih vodiča kroz magičan svijet Dionizijeve djece. Njemu je prije svega stalo dočarati čovjeka koji je to vino proizveo. Jer, vino je onome koji ga je stvorio poput čudesnog odraza u ogledalu. Mnogi od junaka ovih priča pristupaju vinu kao živom biću, cijene njegovu iskrenost i ljubav kojom vino nesebično uzvraća svaku kap uloženog znoja. Nama amaterima koji samo pijemo a ne proizvodimo buteljirane snove, nevjerojatan je taj živi partnerski odnos s vinom, pun uzajamne vjere. U vremenu u kojem su obmana i laž, predatorska pohlepa i podlost postali notorna pravila funkcioniranja društva, zaista ljekovito zvuče riječi jednog od Garmazovih protagonista, Ranka Anđelinija iz Pazina: „Čovjek mora stajati iza svog proizvoda i prezentirati ga bez grižnje savjesti. Dakle, ne smije govoriti jedno, a u boci je nešto sasvim drugo. Nama je iskrenost naše priče ono od čega ne odstupamo…“
Divno je svjedočiti s koliko pijeteta Bruno Ravalico iz Nove Vasi pored Brtonigle, njeguje uspomenu na Matu Parlova od koga je kao dječak, sjedeći mu u krilu, upio šampionske životne regule: „Raditi, raditi i samo raditi! Ništa u životu se ne postiže slučajno!“ Slično govori i „felinijevski brkonja“ Giulio Ferenac iz Ferenaca, čije su žuljevite ruke, kako opisuje Garmaz, „duboko upile njegove sjajne crnjake“: „Podrum traži slugu, a ne gazdu!“ Jednostavne su a tako iskonski duboke njihove istine, primjenjive na sve sfere života, istine koje zdušno slave rad i uporno stvaranje. U njima se krije zdrava kontra vladajućem raspoloženju društva u kojem su pljačka i bogaćenje preko noći, ozakonjeni u bezakonju.
Ima još jedna bitna dimenzija koja krasi Garmazove čuvare smisla i nadahnjuje nas. U vremenu brojnih migracija, napuštanja zemlje i odustajanja od mukotrpnog rada koji stvara plodove, u knjizi „Vinske priče Istre i Kvarnera“ biserna je niska sjajnih primjera da djeca zdušno i s ljubavlju preuzimaju zanat svojih roditelja. Tako je, primjerice, Klaudio Ipša iz Ipša kod Livada svom sinu Ivanu usadio temelje za ostanak na selu. „Ovdje je dobro onoliko koliko vi sebi možete napraviti dobro“, jezgrovita je Klaudijeva filozofija, a Ivan priča: „Roditelji su napravili odlične temelje i usadili mi veliku ljubav prema toj teškoj zemlji. Mene je prije svega prema Ipšima zadržala ljubav, ali i posao od kojeg se može živjeti. I u kojem mogu vidjeti svoju budućnost i perspektivu.“
Upravo o tom svetom trojstvu govori Garmazova istarsko-kvarnerska misija: o radu, ljubavi i nadi. Ili, kako sam autor s užitkom ističe: „Zato mi je draže svoje vrijeme provoditi s tim ljudima koji donose istinski optimizam i vjeru u bolje sutra. Umjesto svih mržnji i podmetanja kojima smo svakodnevno okruženi.“
