Možete li zamisliti Vladu Krauthakera, ponajboljeg hrvatskog proizvođača graševine, koji, zabrinut zbog klimatskih promjena, u Dubrovniku razgovara s najjužnijim hrvatskim vinarom Božom Metkovićem i žali mu se da ne zna kako će se ta najpopularnija hrvatska sorta prilagoditi sve toplijoj klimi? Možete li potom zamisliti izraz lica Vlade Krauthakera kad mu taj isti Božo Metković, onako ex cathedra, odgovori da nema razloga za strah, jer – graševina se sjajno prilagođava visokim temperaturama?! Uostalom, zaključio je razgovor Božo Metković, što se tiče prilagodbe visokim temperaturama, graševina se ne razlikuje od chardonnaya!
Tako sam prije šest godina počeo svoju prvu priču o Boži Metkoviću iz Molunta na krajnjem jugu Hrvatske. Tada nisam mogao ni naslutiti da će taj isti Božo, brutalno vrijedan i samouvjeren vinar, sa svojom graševinom trijumfirati u Kutjevu, „epicentru graševine“, na Festivalu traminca u svibnju 2019. godine i vratiti se kući s titulom šampiona!
Znam da su me i tada mnogi pitali, kao što se i sada, unatoč svim uspjesima koje je pobrao posljednjih godina na različitim natjecanjima, mnogi pitaju tko je Božo Metković i je li dijalog s početka priče stvaran ili tek fikcija. Odgovor je nedvojben – Božo Metković uistinu je najjužniji hrvatski vinar i on uistinu uzgaja graševinu u Konavoskom polju, gotovo na samoj granici s Crnom Gorom. I uistinu se družio s Vladom Krauthakerom u Excelsioru, kao jedini gost udruge Graševina Croatica koja je u Dubrovniku predstavljala vina svojih najznačajnijih vinara.
– Žalio mi se Vlado kako su temperature prošle godine bile vrlo visoke i da su dosta ranije morali brati te da se plaši što će se u budućnosti dogoditi s graševinom. Ja mu kažem: ‘Vlado, pa ja tu imam graševinu i ona mi nije ništa osjetljivija na porast temperature od chardonnaya. Ne morate se brinuti! Graševini ništa nisu skočili šećeri, alkohol je 12,8 do 13 posto, priča Božo Metković.
Inače, Božo je graševinu posadio na nagovor prijatelja. Po povratku u rodni kraj, nakon okupacije Konavala, zatekao je potpuno opustošene i upropaštene stare vinograde koji su bili gotovo neupotrebljivi za ozbiljnije bavljenje tim poslom. Htio je Božo posaditi neku bijelu sortu, no sadnica nije bilo ni za lijek. Barem ne za sorte koje je, možda, pritajeno priželjkivao. Bilo kako bilo, pristao je na nagovor prijatelja i posadio nekoliko stotina loza graševine.
– I mogu vam reći da se to pokazalo kao izuzetno zahvalna sorta, nema puno alkohola, nije nešto previše osjetljiva na bolesti, ne treba je ni prerano brati. Ne ponaša se ništa drugačije nego u Slavoniji. Htio je Vlado kušati moju graševinu, no nisam je nikada radio u sortnoj izvedbi, uvijek sam je dodavao u druga vina. Obećao sam mu da ću od sljedeće berbe napraviti graševinu kao sortno vino pa da se svi koji sumnjaju u moje riječi uvjere da sam bio u pravu, ispričao mi je na tom našem prvom druženju Božo Metković.
I tako je napravio. I bez teksta ostavio sve one koji su donedavno sumnjali u sve što on radi.
A o Božinoj graševini odlučio je tim vrlo cijenjenih vinskih znalaca predvođenih profesorom Edijem Maletićem s Agronomskog fakulteta u Zagrebu. Oni su između 128 prispjelih uzoraka izabrali Božinu graševinu kao najbolju i dodijelili joj šampionsku titulu „za mladu graševinu iz berbe 2018. godine“.
Iločki podrumi su zaslužili šampionsku titulu u kategoriji zrelih graševina, i to za graševinu iz berbe 2011., dok je Kutjevu d.d. pripala šampionska titula u konkurenciji predikata, za Ledenu berbu iz 2015. godine, dok je prvi šampion u novoj kategoriji najboljih pjenušaca od graševine Ivica Perak iz Kutjeva.
Inače, čak 51 graševina je na Festivalu graševine nagrađena zlatnom medaljom.
Najveću ocjenu, 94 boda, zaslužila je Ledena berba iz 2015. godine Kutjeva d.d.
Za svoje prezime Božo tvrdi da ga ne nosi zato što je on iz Metkovića, nego je grad Metković dobio ime po njegovim precima, veleposjednicima, koji su se svojedobno tamo nastanili. Božo Metković je, pak, podrijetlom iz Mikulića u Konavlima, a nakon rata preselio se u Molunat. Njegova obitelj se oduvijek, tvrdi, bavila vinarstvom, ali i mlinarstvom. I oduvijek su imali izvrsne položaje na kojima su sadili lozu. Božo tvrdi da su to “najbolji vinogradarski položaji na jugu Hrvatske”!
Zatekli smo ga za golemim bagerom ispred kuće u Moluntu. Upravo je izravnao još jednu terasu oduzetu od brda. I upravo je na tom mjestu sažeta cijela njegova vinska priča posljednjih 15 godina.
Naime, nukleus Božinog krvavog rada po okolnim brdima i poljima je u auto-kampu Monika, kojeg je, početkom 1970.-ih godina, osnovao i podigao njegov otac. I Božo je, navigavajući kao brodski električar za Atlantsku plovidbu 25 godina, neprestano ulagao u kamp. Nakon što se po svršetku okupacije Konavala vratio u Mikuliće, shvatio je da tamo nema nikakve uvjete za život te se sa suprugom Monikom odlučio preseliti u Molunat. Kamp je nazvao ženinim imenom i počeo ga je preuređivati, širiti, graditi nove i nove terase s pristupnim putevima, restoran…
Šireći kamp, neprestano smo učili i upijali nove trendove. Taj restoran, kojeg sam izgradio kao nadopunu sadržaja gostima iz kampa, također smo oplemenjivali drukčijom gastro ponudom. Da smo napravili dobar posao meni dovoljno kazuje što je moja kćer Stela, koja kuha u tom restoranu, u kuharskoj reprezentaciji Hrvatske, hvali se Božo Metković.
Potom je krenuo u obnovu vinograda “učeći u hodu, sadeći, radeći i promašaje, jer – trebalo se odrediti koje sorte izabrati!” S obzirom da grožđe dobiva, zasad, uglavnom iz Konavoskog polja, Božo je i više nego zadovoljan kvalitetom svojih vina za koja tvrdi da će iz godine u godinu napredovati te ni sam ne može pretpostaviti gdje mu je granica. A uvjeren je u svoje riječi jer je, tvrdi, i njegov pristup vinogradu i podrumu – jedinstven!
Nedavno sam počeo obnavljati i raditi vinograde na terasama ponad Molunta. Tek ove godine očekujem prvi pravi urod na novom vinogradu kojeg sam ‘oteo’ od brda. Bit će to malvasija. Ali, dobrim se pokazuju i kadarun i vranac…
Jer, ova zemlja je posebna, ona je većinom mujara, ima dosta minerala. Evo, imate ovdje kamen, a svuda okolo na nekoliko četvornih metara imate dvadeset vrsta bilja. Ovdje iz živoga kamena raste staklo! Osim toga, ovdje je vlaga. Vegetacija počinje dosta ranije. Ovi položaji u Moluntu okrenuti su prema jugu, nemaju bure, tako da je plavac mali već 1. rujna potpuno spreman za branje. Kakav je ovo položaj neka vam ilustrira podatak da sam od vranca, kojeg sam posadio lani u travnju, iste godine od 150 loza dobio šezdeset litara vina! Šećer je bio 25, nijedna bobica nije bila smežurana… Kad bih grožđe ostavio sušiti na lozi, mislim da bi to bio takav prošek koji ne bi imao nikakvu konkurenciju, priča Božo Metković.
Kod Bože je zapravo fascinantno koliko je samuvjeren i siguran u sve što radi. Za svoju malvasiju dubrovačku Božo kaže da ju je napravio “jako dobro” i da je to prošle godine bilo najbolje vino te sorte u Konavlima. Berbu 2012. već u veljači napunio je u boce i – “još je bolja od prošlogodišnje malvasije”!
Nije da se hvalim, ali mogao bih bez problema podići razinu kvalitete malvasije za još jednu klasu, dvije! Moja malvasija će biti prva svjetska malvasija, zapamtite to! Ja nemam prešu, radim na dosta drukčiji način, starinski. Naša je malvasija napravljena bez upotrebe preše i centrifuge, fermentirano po staroj recepturi – četiri mjeseca, na toplom. S obzirom na konkurenciju, koja je velika i strašna, ne može se više sve napraviti u podrumu, potrebno je većinu pripreme obaviti već u vinogradu – od sorte, podloge, nema gnojenja, navodnjavanja, minimalno polijevanje… Imam svoj pristup, učim druge ljude tome, ali teško prihvaćaju. Zato sam samouvjeren, jer znam što radim i vidim kako drugi to rade, priča Metković.
S druge strane, posljednjih je deset godina svoju malvasiju radio od grožđa koje je kupovao od drugih vinogradara. Pokušavao je napraviti dobro vino, ali nije mu to uspijevalo za rukom. Tek kad je posadio malvasiju u svom novom vinogradu ponad Molunta i kad je vidio prve grozdove, znao je da najbolje tek dolazi.
Moja malvasija ima 1,5 grama ostatka šećera, za razliku od ostalih vinara koji nemaju šećera ispod 3 grama. Znate, malvasija je sorta na kojoj mi u Konavlima možemo graditi neku svoju perspektivu, ali za malvasiju čovjek mora biti teški profesionalac i maksimalno posvećen da bi od nje napravio odličan rezultat. Evo masline! Svima su masline bolesne, kod mene su zdrave, a ne gnojim ih, ne polijevam. Meni je u vinogradu ogromna djetelina, iskopaš li bus ispod je pedeset glista. Teško mi netko može konkurirati, jer su drugi svoju zemlju uglavnom uništili umjetnim gnojivima, cidokorom… Meni je dugo najveći problem bio podrum kojeg sam, praktički, napravio i opremio tek prije dvije godine i tako konačno sebi stvorio neke uvjete za rad. Zato sam toliki optimist, priča Božo Metković.
U “borbu protiv toplije klime” krenuo je, ne kao što očekujete, s navodnjavanjem nego – dubokom zemljom!
Ne možeš više saditi lozu plitko. I ljudi griješi priključujući se na vodu i navodnjavajući vinograde. Primjerice, ako navodnjavaš kap po kap žila prestaje biti duboka i za vrijeme velike suše ona ide gore, a donje žile odumru i više ništa ne kupe minerala – samo čekaju ispod površine gnoj i neku prihranu. Ja kad radim vinograd, naspem zemlje duboko dva metra i nakon toga uopće nije potrebno zalijevati, priča Božo Metković.
A zemlju za nove vinograde nabavlja “uzimajući” od brda na kojem gradi nove terase za kampere. Nema otpada. Kao što i humus za vinograde dobiva miješanjem maslinove komine i morskih algi.
U svojem sortimentu Božo ima zinfandel, vranac, kadarun, chardonnay, malvasiju, muškat, graševinu, pošip i grk. I sve te sorte, jednu pored druge, posadio je i na svom pokaznom vinogradu nedaleko auto-kampa “da i gosti iz prve ruke mogu nešto naučiti o sortama koje uspijevaju u Konavlima”.
Da ne bude sve Božina samohvala, gosti njegova vinskog bara Malvasija u dubrovačkom Starom gradu ocijenili su njegov lokal “drugim najboljim za noćni život u Dubrovniku”!
