Sklavinija, Tvrtko Kotromanić, Komlin, Dražeslav…, tek su djelići bogatog mozaika kojeg Josip Tolj iz Blatnice nedaleko od Čitluka već godinama sklapa i bosančicom, srednjovjekovnim pismom koje se koristilo u Hercegovini u 15. stoljeću, povezuje u povijesnu čitanku na etiketama svojih vina. Da, Josip je vinar, ali i jedan od rijetkih ponosnih baštinika srednjovjekovne povijesti svog rodnog kraja koji se smjestio u Brotnju između Čitluka i Širokog Brijega.
– Regija Brotnjo baštini kontinuitet života od antike do danas. Upravo u Blatnici i danas imamo impresivne ostatke Ilira, Rimljana, Slavena… U ranom srednjem vijeku Brotnjo je, kao samostalna župa, bilo u sklopu humske zemlje, koja je katkad nezavisna, a ponekad u savezu s nekom drugom sklavinijom. U razvijenom srednjem vijeku i naša regija Blatnica, kao i ostali dijelovi Huma, postaju dio bosanskih zemalja. Prvi spomen Brotnja pada u 1306. i nalazi se u Državnom arhivu u Dubrovniku. Sredinom XIV. stoljeća u Humsku zemlju (još dok je bio ban), došao je kralj Tvrtko Kotromanić s rodbinom, bratom Vukom i pratnjom, u goste velmoži Komlinu. Svjedoči o tome i povelja, koja se čuva u Dubrovniku, koju je pisao Dražeslav, dvorski pisac i dijak Tvrtkov, a koja završava riječima:
– „I kada ovo pisah, tada mi dade gospodin ban Tvrtko ispred sebe pehar vina popiti u dobru volju“.
– U povelji se također veli da je pisana u Suhoj na Prozračcu. Arheolozi i povjesničari pretpostavljaju da je Prozračac, koji se smješta u Brotnjo, bio u srednjem vijeku u posjedu knezova Komlinovića. O tome govori natpis iz 1423. godine kneza Pavla Komlinovića s lokaliteta Visočica u Velikom Ograđeniku.
– „Ovdje leži knez Pavao Komlinović s braćom: Pavkom, Radatom i Vukcem.“
– Izgleda da je tako Brotnjo, u srednjem vijeku, došlo na glas kao kraj gdje se pije dobro vino. Realno je pretpostaviti da se broćansko vino znalo naći na dvorovima humskih i bosanskih velikaša. U Bobovcu, kod Kraljeve Sutjeske, pronađeni su mnogi pehari i čaše za vino, uvezeni iz Italiji i Njemačke. Zato nismo daleko od konstatacije da je u njima bilo vino iz Brotnja, tj. iz Prozračca u današnjoj Blatnici, gotovo u jednom dahu ispriča Josip daleku povijest svog kraja koja ga je toliko okupirala i vremeplovom vratila 600 godina unatrag.
Štoviše, nakon izgovorene povijesti Josip nas je i fizički odveo do svog vinograda na Prozračcu pored kojeg, natkriveni krošnjama javora, u odličnom stanju leže stećci koji, u stvari, i jesu onaj okidač koji je Josipa povukao u preispitivanje vlastite povijesti, ali i budućnosti. Uostalom, legendarni pjesnik iz ne tako dalekog Stoca, Mehmedalija Mak Dizdar, o stećcima je napisao riječi koje su gotovo u potpunosti preslik Josipova razmišljanja:
– „Stećak je za mene ono što nije za druge, ono što na njem i u njemu nisu drugi umijeli ni znali da vide. Jest kamen, ali jeste i riječ, jest zemlja, ali jeste i nebo, jeste materija, ali jeste i duh, jest krik, ali jeste i pjesma, jest smrt, ali jeste i život, jest prošlost, ali jeste i budućnost.”
Ono što je kod Josipa naprosto fascinantno jest studioznost kojom je s prijateljima i poslovnim partnerima iz Studija „Smart“ u Mostaru krenuo u izradu svojih etiketa koje su izuzetna posebnost. Neka potvrda mojih riječi bude podatak da je na proučavanje stećaka angažirao dvoje sveučilišnih profesora i da je samo za potrebe znanstvene studije, koja je poslužila kao temelj „povijesnoj priči“ koja se piše na Josipovim vinskim pakovinama, potrošeno pune dvije godine vremena!
Doduše, mislio je Josip, radeći na svojim prvim etiketama 2012. godine, da je i tada bio ozbiljan, jer je na etiketu stavio povijesni artefakt s neke nekropole, ali, ukazali su mu stručnjaci kojima se obratio – nije to bilo baš to!
– Na etiketama sam imao jedan jedini stećak koji je bio dostupan na Googleu, a to je bio stećak broj 18, onaj ratnik sa strijelom iz Radimlje. Međutim, kad sam tri godine kasnije otišao do Studija „Smart“, oni nisu htjeli sebi dopustiti takav previd kojeg sam ja napravio prethodnim izborom krivog stećka pa su „zaorali“ toliko duboku povijesnu brazdu kao da radimo doktorat na temu stećaka u srednjovjekovnoj povijesti Bosne i Hercegovine.
Josip smatra da je njegova obveza ljubomorno brinuti o povijesti svog kraja koju, tvrdi, može pratiti unatrag sve do 14. stoljeća.
– Naša istraživanja, što se tiče djeda, pradjeda i svih predaka, govore da su se svi oni bavili vinogradarstvom i vinarstvom, a o tome govore i kameni stećci koji se nalaze na lokalitetu naših vinograda u selu Blatnica. A ti zapisi u Suhoj na Prozračcu sežu u 14. stoljeće! I danas pored naših vinograda leže nadgrobni spomenici, stećci, vlastelina Ivaniša, Grgura i Pavla Komlinovića. Nije nam zato teško zamisliti veliku gospodu Kotromaniće i Komlinoviće kako se goste na Prozračcu, uživajući u našem autohtonom vinu. Zašto onda ne bi i mi danas njegovali te naše tradicionalne sorte u kojim su svojedobno i kraljevi uživali s našim precima usred naših vinograda?!
Josip tvrdi da iza svih povijesnih zapisa o kojima priča, i koje je ponosno uvrstio na etikete svojih vina, „argumentima svojih znanstvenih radova stoje profesori Palameta i Nakaš“. A i sva „graviranja na etiketama“ prenešena su sa stećaka koji se nalaze u njegovim vinogradima!
Josip se odlučio i svoje prezime urbi et orbi predstaviti na bosančici koja, iz današnje perspektive, nije baš tako lako čitljiva ili prevediva…
– Naš logo je napisan na bosančici ili bosanici i ono što neki pročitaju kao „M“ u stvari je „T“, „O“ je „O“, a ovaj znak koji izgleda kao okrenuta čaša u biti je, kao znak, kao mali križić, služio da bi se naglasilo neko slovo. Znate da prije nije bilo slova „LJ“ ili „NJ“, pa kad se željelo neki dio riječi ili slova naglasiti onda se koristio taj naopako okrenuti znak da se nešto naglasi. Dakle, to je jednostavno „TOLJ“ na srednjovjekovnom pismu i sa slovima i znakovima koji su se tada koristili, pojašnjava Josip svoje prezime napisano na bosančici.
Josip priča da, u početku, većina ljudi koji bi se susreli s njegovim buteljama nisu mogli razumjeti što piše na etiketama. U posljednje vrijeme, pak, pitanja su više usmjerena prema traženju razloga zašto se odlučio na bosančicu.
– I, kako su intonirane te reakcije?
– Jako pozitivno! Svi se zamisle i zastanu kad im ispričaš da postoje zapisi iz tako davnih vremena da se tu nekada pilo vino… Na bosančici ima znakova jako sličnih nekim ćiriličnim slovima i nije uopće teško pročitati što piše.
Kao što je beskompromisno lojalan čuvanju lokalne povijesti, Josip je isto tako i bespogovoran u odluci da vino koje proizvodi mora biti odraz tog podneblja. Zato se i odlučio na pet hektara svojih vinograda uzgajati samo žilavku, blatinu i trnjak.
– Generacijama se provlači priča da je selo Blatnica dobilo ime po blatini koja se tu uzgajala. A i toponim našeg sela također vuče korijen u vinu. Suha je naš lokalitet, znači naše polje blatničko koje seže od Čitluka do Čerina, a Prozračac je Blatnica, gdje se upravo mi nalazimo. Mi nemamo nijednu rijeku, imamo jedan škrti izvor, Sutivan, koji se nalazi u sklopu našega sela, i dva bunara. Znači, od tamo se samo nosila voda za napiti se, nikada za zaliti. Mi imamo problem do do same cvatnje u travnju i svibnju, pa i do berbe, ne padne nijedna kap kiše, zbog čega na lozama ne bude više od 300-500 grama, a prinos od kilograma grožđa po trsu smatrao bi se izuzetno uspješnom godinom! Poput berbe 2018. godine!
Blatničko polje, tvrdi Josip, proteže se na 65 hektara pod vinogradima od Čitluka do Čerina, a posebno je zanimljivo što prosječna veličina tih vinograda manja je od 0,2 hektara. Josip se može pohvaliti da su njegovi vinogradi, vjerojatno, najveći u Blatničkom polju, ali i to ima svoju – povijest…
– Naša „sreća u nesreći“ je što obitelj Tolj kroz povijest nije imala puno muških potomaka pa se zemlja u nasljedstvu nije previše dijelila!
Josip je prve zapise o svom prezimenu, odnosno o dolasku Tolja na područje Blatničkog polja, našao u 1813. godini, a o tome svjedoči „vjenčani list našeg Ferke pronađen u Državnom arhivu u Zadru, a koji ukazuje da je on ovdje oženio Ružu Mate Galića“.
– Znamo cijelu povijest njezinih sinova i ostalih Tolja, a ovdje su sada samo dvije obitelji od prijašnjih pet. Svi koji su imali potomstvo po osmero ili sedmero ili trinaestero djece otišli su u svijet, a djeca su im ili ženska ili imaju svećenike ili nisu kasnije imali djecu ili se nisu ženili, a takvih ima dosta. Inače, ja imam dvoje djece, curicu i dečka, a on je četvrti u nizu koji nosi ime Martin. Moj stric je Martin, on je 1948. godište, njegov djed je bio Martin, 1879. godište i tako to ide…
Josipov stric Martin, koji je pozorno slušao nećakove riječi, dodaje da su trojica njegovih djedova završili četiri razreda osnovne škole u Gradnićima.
– Ne smiješ reći da su bili pametni, ali nisu se htjeli dijeliti, bilo je u tome nešto! Vremenom se pokazalo da je takvo razmišljanje bilo ispravno. Oni bi išli kopati u Konavle, a onda bi od zarađenog novca tu kupili komad zemlje. Dakle, suprotno svima i svemu, umjesto dijeljenja zemlje, oni su svoju zemlju okrupnjavali. Mi sad imamo toliko imanje koliko cijelo selo skupa! Naše njive su jako velike, pet generacija se to nije dijelilo.
Dok Josip nije odlučio ozbiljnije pokrenuti vinsku priču, koja je, posljednjih 40 godina, bila samo za obiteljske potrebe, Tolji su živjeli od potpuno drugih stvari. Proizvodili su plastiku, bavili se transportom, trgovali kožom, premda su nekada davno duhan i vino bili temelj opstanka obitelji.
– Imali smo mi velika imanja, kombajne, živjelo se od poljoprivrede. Nekada!
Premda je i Josip krenuo u drugom smjeru, upisao je i završio studij kineziologije, „zov povijesti i obitelji“ ga je vratio starim obiteljskim stazama vinarstva.
– Vinograd je temelj na kojem smo sve izgradili! Međutim, stjecajem okolnosti, tih ratnih i poratnih godina i poslova, kad smo odlučili raditi samo jedan posao i to bez stresa, onda nije bilo dvojbe što će to biti. Trebalo je samo cijelu vinsku priču dignuti na jednu razinu. Čak 80 posto naše proizvodnje izvozimo! Posljednjih godina smo proizvodnju utrostručili. Trenutno naš jedini problem je odlučiti što prvo napraviti – kultivirati brdo kamena, krša i šume od pet hektara ili, što nam se također nudi kao mogućnost, kupiti nasade u dolini Neretve, o čemu se pregovara.
Josip se prisjeća svojih razgovora s tatom i stricem, koji su već tada bili stariji ljudi, i načina na koji im je predstavio svoju želju „povratka obiteljskom izvoru – a to je vino“ koje je kanio proizvoditi isključivo organski, „bez ikakvih herbicida, pesticida, sistemika, kako se, doduše, ovdje radilo stoljećima“.
– A i naši prinosi su jako mali, vina su bez enzima, s divljim kvascima – naše grožđe samo fermentira, neko za tri sata, neko za tri dana… Ovo što radim nije ni priča ni bajka ni prevara, jer znam svaki grozd kako je izrastao. Zato sve od dragosti radim i ništa mi nije teško.
Jedan poznati bosanski sommelier, kušajući Josipov trnjak Prozračac iz 2015. godine, napisao je:
– Trnjak je sada hit na BH tržištu i drago nam je kad vidimo da ga je sve više i više u ponudi. Volimo ovu sortu, a još više volimo Jocu Tolja i njegovu posvećenost vinarstvu. Čovjek napravi samo 516 boca i ne sekira se. Kad kvalitet priča, sve ostalo samo dolazi!
Stric Martin, koji je do tada sve slušao i odobravao, prvi put se aktivnije uključio u priču dodajući da se njihova blatina „treba piti kao lijek“!
– Radiš ono što ti je dala priroda te godine! A ovo što posljednje imamo u bocama su bile uglavnom dehidrirane bobice, od kile nismo dobili ni 30 posto, nije imalo iz čega izaći!
Josip, pak, o stricu Martinu kaže da je bio „diplomirani ekonomist i prije nego što se on rodio“. A stric Martin na to mahne rukom i kaže:
– Ma, ja sam bio svašta. Prvo, kao student sam bio označen kao Maspokovac, pa nisam mogao nigdje naći posao kad sam završio ekonomiju. Onda su mi rekli:
– Upiši se u Partiju!
– Onda sam otišao u Zadrugu gdje se proizvodilo brašno, primili i mene, a ja kad sam ušao, sve sam razvalio. Kad bi došli lideri iz Sarajeva na sastanak, ja sve o superlativima, radnička klasa, ovo ono… Ma, znaš, u Čitluku je nas sa završenom ekonomijom bilo dvoje-troje, ne više, a nisam mogao doći do posla skoro dvije godine.
– Ja sam Budišu i Čička učio pjevati gange, oni ništa nisu znali.
Slušajući kako mu iz usta izlaze „med i mlijeko“, rekli bi da je stric Martin, de facto, bio predodređen napraviti veliku karijeru u diplomaciji. Naime, on je bio predsjednik Općine Čitluk u vrijeme kad se u Međugorju dogodilo Gospino ukazanje…
– Bio sam svašta, i predsjednik Općine i Socijalističkog saveza i Vlade, sve sam funkcije promijenio. Ja sam bio lak i jednostavan za suradnju i ljudi su voljeli raditi sa mnom. Nisam se pravio frajer. Kod mene je svatko mogao nogom otvoriti vrata, ući unutra i reći:
– Gdje si, pobro, što ima, treba li ti nešto?
– Cijelo Međugorje se napravilo kad sam ja bio predsjednik Vlade! Dođe čovjek i hoće napraviti kuću na javnoj površini, a ja bih mu rekao:
– „Pravi!“
– Kako je bilo biti političar u to vrijeme?
– Znaš kako je bilo? Organizira se sjednica, dođu ljudi iz CKSK, treba osuditi tu „pojavu“, Gospa je bila ustaška ujdurma. Ja sam tada bio predsjednik Socijalističkog saveza, znači – predstavnik naroda! Svi oni diskutiraju, a ja kontam što ću reći. U isto vrijeme u susjednom Lovačkom domu naručim da se ispeče janje. Kad dođe red na mene, ja kažem kako je diskusija vrlo plodna, ali da je vrijeme za ručak pa ćemo nastaviti nakon toga. Računao sam – kad se oni napiju, sve je gotovo. Tako je i bilo! Jednom su mi neki bili rekli kako sam ja jedini tada bio pametan i ništa nisam rekao.
– Pa kako ću pričati, onda bih morao reći da i moj ćaća ne valja!!! I da ne valja sve ono na čemu sam odrastao i tako se pomokriti po sebi i svojoj obitelji.
