Mladog Josipa Marijanovića zatekao sam u velikim radovima na zgradi vinarije „na Služnju“, koja treba postati i hotel s nemalim brojem ležajeva. Kaže, Međugorje im je pred nosom, „niti dva kilometra zračne linije“, a postoji velika potreba za smještajem hodočasnika koji i skoro 40 godina od prvih Gospinih ukazanja na brdu Crnica ne prestaju u ogromnom broju dolaziti tražiti utjehu u tom selu koje do tada jedva da se moglo naći na karti. Ali jest u dušama ljudi poput, odnedavno pokojnog, Vlade Falaka, legendarnog šurmanačkog umjetnika, koji je uoči Velike Gospe 1974. godine naslikao „Gospu iznad Međugorja“ i darovao je crkvi u Međugorju. Na toj slici, koja je stajala na koru crkve Svetog Jakova te tako, gotovo proročanski, nagovijestila sve što se kasnije dogodilo u Međugorju, Gospa lebdi iznad – vinograda!
U Hercegovini je posjedovanje velikih vinograda donedavno bilo misaona imenica. U tom kontekstu je i Gospina levitacija iznad vinograda mogla biti tek slikarska mašta. Komunizam, ipak, strogom zakonskom legislaturom nije dopuštao posjede veće od 10 hektara, a i tradicija ravnopravne podjele na potomke samo je još više usitnjavala ionako sitne parcele. Josipova vinarija je okružena vinogradom veličine 2,5 hektara, što je u tom kraju, ako je u pitanju vlasništvo samo jednog čovjeka, iznimno velika površina!
– Nije lako u Hercegovini imati veći vinograd u jednom komadu. Evo, ovaj naš pored vinarije „sklepali“ smo zahvaljujući više od 20 različitih poslovnih ugovora. Dakle, ovaj vinograd od 2,5 hektara smo okrupnili na način da smo dio kupili, dio smo mijenjali parcele, a ukupno za cijeli vinograd smo morali napraviti 25 ugovora o kupnji ili zamjeni. Taj podatak vam dovoljno govori koliko je rascjepkano zemljište u Hercegovini, priča Josip, diplomirani agronom koji poslije svršetka fakulteta nije ni sekundu dvojio treba li vratiti se u rodno selo i nastaviti vinsku priču koju je njegov otac Drago počeo postavljati na ozbiljne grane.
– U konačnici smo uspjeli vinariju gotovo u potpunosti okružiti vlastitim vinogradima, što je, vjerojatno, unikatan slučaj u Hercegovini. Postoje još neke vinarije koje su slično napravile, ali one su uzele zemlju u koncesiju od države, što je dosta lakše. Ovo što smo mi postigli je uistinu jedinstven primjer okrupnjavanja!
Simbol Vinarije Marijanović je Sveti Jure, zaštitnik sela Služanj. Josip kaže da je, radeći redizajn pakovina prije 15 godina, tako odlučio otac Drago.
– Da, on je bio tako odlučio, Sveti Jure je zaštitnik sela pa onda neka bude i naše vinarije. Zato je Sveti Jure na našim etiketama…
– Znači – kako Drago kaže?
– Jest, Drago je tako odlučio!
– Znači, kako Drago kaže, bilo ti drago ili nedrago!
Tako je Drago početkom 2000.-ih godina, oduševljen shirazom kojeg je kušao na mostarskom sajmu, odlučio imati tu sortu u svom vinogradu.
– Ajd probaj ovo vino, ponudio mi je Tihomir Prusina, glavni enolog Vinarije Čitluk, neki shiraz iz Južne Amerike, prisjeća se Drago događaja koji je vinariju Marijanović kasnije obilježio kao hercegovačkog prvoborca u introduciranju bordoških sorata u Hercegovinu.
– Pa ovo je bolje od blatine, reagirao sam nakon kušanja.
– E, to ti je shiraz, kaže meni Tihomir.
– Zapamtio sam to vino i kad sam sadio jedan veći vinograd u komadu, obratio sam se profesoru Nikoli Miroševiću iz Zagreba da mi kaže gdje mogu nabaviti sadnice shiraza. On me uputi u Kutjevo i tamo sam kupio i posadio prvih tisuću loza shiraza u Hercegovini. Kasnije sam posadio i cabernet sauvignon. Shiraz sam sigurno bio prvi, a cabernet sauvignon među prvima u Hercegovini, prisjeća se Drago.
U vrijeme sadnje širaza, ta sorta se uopće nije nalazila na sortnoj listi kultivara koji se preporučuju u hercegovačkom kršu! No, na iznenađenje mnogih, „svaka loza se dobro primila, nijedna nije propala!“
– Pokazalo se kako te introducirane sorte, i širaz i cabernet sauvignon, kojeg smo nešto kasnije posadili, dobro podnose sušu i hercegovačku žegu!
Premda je Služanjsko polje sa svojim vinogradima jedno od najvećih hercegovačkih prepoznatljivosti, baš kao što se žilavka i blatina od tamo smatraju ponajboljim izdancima tih sorata, Vinarija Marijanović je široj javnosti postala poznatija po kupaži „33“ u kojoj se u podjednakom omjeru nalaze blatina te – shiraz i cabernet sauvignon!
– Baš ta etiketa nas je izbacila u prvu hercegovačku vinsku ligu, tvrdi Josip.
– Radimo mi i svježu žilavku, ali imamo i kasnu berbu iz 2015. godine, u vrlo limitiranoj seriji od 540 boca, mislim da osim nas još samo Vinarija Buntić radi takvu vrstu žilavke. I još planiramo izbaciti Žilavku Selekciju u ograničenom broju, oko 940 boca, trenutno je na odležavanju u hrastovim bačvama. Dakle, ideja nam ne nedostaje, trudimo se stalno, gotovo svake godine izbaciti nešto novo.
Josip za sebe voli reći da je četvrta generacija koja se u obitelji posvetila vinarstvu i vinogradarstvu.
– Vjerojatno je presudilo što sam kao dječak s djedom Vjekoslavom radio u vinogradu, a on mi je usadio ljubav prema lozi. Uvijek bi me hvalio kad bih mu pomagao, meni je to strašno imponiralo. Onda bih ja htio još više toga napraviti, a djed je u selu kotirao kao veliki radnik. On se bavio i duhanom i još nekim povrtnim kulturama tako da mogu reći kako mi je on usadio radnu naviku. Ljubav prema vinogradu mi je kasnije otac dodatno izbrusio i postavio na ove temelje.
Josipov otac Drago zasigurno je među najznačajnijim pojavama u povijesti vinarstva u Hercegovini. On se, nakon završenog fakulteta agronomije u Zagrebu, zaposlio u Vinariji Čitluk koja je tada, krajem 1970-ih godina, bila u sastavu gigantskog Hepoka. Štoviše, među prvim poslovima uopće koje je dobio u zadaću bilo je organizirati i privesti kraju podizanje Kamenih vinograda u Blizancima, spektakularnog projekta na visoravni između Čitluka i Žitomislića. Drago je kasnije bio 15 godina prvi čovjek tog najpoznatijeg hercegovačkog vinograda, a kasnije je bio i uspješni direktor Vinarije Čitluk koju je bez repova uspio privatizirati na opće zadovoljstvo.
Kad se danas, skoro 40 godina kasnije, sjeti podizanja plantaže Blizanci, Drago kaže da ga nije bilo strah, jer je radio u sustavu „poljoprivrednog diva“, kako se već gledalo na Hepok, a za bilo kakvu potporu na raspolaganju mu je bio kompletan institut u kojem je radilo 60 ljudi! S druge strane, podizanje plantaže Blizanci nije bilo trčanje pred rudo, jer je, nekoliko kilometara dalje, Hepok već na 30-ak hektara u Tepčićima bio posadio eksperimentalni nasad.
– Taj vinograd u Tepčićima bio je na sličnoj konfiguraciji zemljišta na kojemu je trebala niknuti plantaža Blizanci, na terenu koji je bio od 30 do 80 posto u kamenu. I kad se na tom eksperimentu vidjelo da se krš može meliorirati te da na njemu može dobro uspjeti loza, krenulo se u sadnju vinograda na čak 100 hektara na položaju Blizanci.
Radovi na podizanju plantaže trajali su od 1981. do 1984. godine, a sadila se isključivo žilavka, uz 10 posto bene, čak 230 tisuća loza. Plantaža je vrlo brzo dobila naziva Kameni vinogradi, kao što se i žilavku s tih vinograda nazvalo – Kameno vino.
Kameni vinogradi najbolje ilustriraju kako se ljudskom intervencijom oskudna zemlja može pretvoriti u plodnu oazu.
– Priprema terena je trajala oko dvije godine, tamo je sve bila makija, smreka, javor, drača, grab, jasen, a bilo je nešto i hrastovine. Najprije je išlo krčenje onim TG 170, gusjeničarima s noževima naprijed. U sklopu Hepoka je bila jaka firma Mehanizacija koja se bavila samo tom vrstom poslova. Svima iz Općine Čitluk, tko god je htio, dopustilo da gone to drvo gdje god hoće, ništa se nije naplaćivalo, što više otjeraju, manje problema nama za rješavati. Neke kuće su tako riješile problem ogrjeva za nekoliko godina unaprijed! Ono što narod ne bi otjerao, guralo bi se velikim gusjeničarom TG 180 u linije i, nakon nekoliko mjeseci, kad bi se osušilo, palilo. Ostatak kamena bi se naguravao u depresije, kojih je bilo desetak, i koje smo zasipali tim spaljenim materijalom među kojim je bilo i kamena, a na kraju bi još i metar zemlje stavljali.
– Mene su u Hepoku i zaposlili radi podizanja te plantaže. Ja taman završio fakultet u Zagrebu, tada nije bilo puno poljoprivrednih inženjera. Došao sam u vinariju 1978. godine pitati ima li posla za mene. Tadašnji direktor, koji je i danas živ, odgovorio mi je:
– Bit će posla, imamo jedan projekt Blizanaca, čekam da se završi financijska konstrukcija i predlažem ti da prvo odeš u vojsku.
– I ja odem godinu dana u vojsku. Kad sam se vratio iz vojske, tjedan dana sam odlučio malo odmoriti, nisam mu se žurio odmah javiti, i kad sam mu došao javiti se, on me zaskoči protupitanjem:
– A gdje si ti, očekivao sam te prošli tjedan?!
Dragino sjećanje na svaku etapu podizanja Kamenih vinograda naprosto je fascinantno. Tako će ispričati da, „nakon što su se popunile te depresije“, pristupilo se „riperovanju“.
– Riper bi išao u dva navrata, uzduž i poprijeko – na križ, i pritom je puno kamena izbacivao. Za njim je išao TG buldožer i skupljao kamenje na hrpe, a utovarivač bi sve to ponovo raznosio u depresije. A kad smo popunili sve rupe, onda se kamenje raznosilo izvan plantaže. Cijelo Brotnjo i Međugorje su se počeli graditi od tog kamenja, jako puno ih je uzimalo to kamenje za temelje kuća koje su se gradile! Znači, neki su uzimali drvo, neki kamen, vinogradi su, dakle, bili višestruko korisni!
Uspoređujući radove na Kamenim vinogradima s iskustvom podizanja eksperimentalnog vinograda u Tepčićima, Drago tvrdi da su Blizanci bili puno teži teren za melioraciju, bilo je puno više kamena u odnosu na Tepčiće gdje je većina zemljišta bila – zemlja.
– No, što je tu je, dobio sam projekt u ruke, radi i šuti…
Na radovima je mogao tražiti pomoć od koga god je htio pa ne iznenađuje što su, primjerice, na skupljanju kamenja bili aktivirani školarci iz Čitluka, ali i zatvorenici. Jer, tvrdi, nije se sve moglo obaviti strojevima.
– Zatvorenici su kopali kanale… Ha, ha, sjećam se jednog našeg fratra tu iz Gradca koji je bio u Konjicu te zbog nekog vica ili pjesme završio u zatvoru. Dođe meni jedan njegov susjed iz sela i kaže:
– Tu je onaj naš fratar iz Gradca, kod tebe radi, bi li ga odvezao do brata, da popiju kavu?
– Onda bi ja njega sjeo u auto… Mehanizacija je malo kasnila pa sam si to mogao priuštiti, ipak je trebalo napraviti 15 km kanala za drip sistem navodnjavanja kap po kap! Onda bi mi kod njegova brata sjeli, jeli i pili sve do blizu 14 sati, onda bih ga odvezao na autobus i on bi se autobusom vratio gore!
A kakvu mehanizaciju je mogao koristiti prije 40 godina?
– Iza riperovanja i strojnog i ručnog skupljanja kamenja započeli smo proces sadnje. Na jedan riper smo improvizirali teški plug. Prije toga smo na masu mjesta – 10-15, imali i živog kamena kojeg smo morali minirati, jer ga riper nije mogao razbiti. Tu smo morali angažirati i privatne kompresore i rovokopače iz Gruda i Lovreča. Onda bi na tako pripremljen teren došao geometar i iskolčio red na koji bi došao teški plug s teškim čelicima i otvorio brazdu 30-50 cm, u tu brazdu bi se zategla sajla izmarkirana crvenom bojom svakih 1,20 metara. Onda bi s traktorom donosili zemlju koja bi se na dvije lopate nanosila gdje je bilo više kamena. Ta zemlja se donosila iz rupa izvan plantaže, vinarija je to sve uredno platila vlasnicima zemlje!
– Kad se sadilo, sadilo se u zemlju, a iza je išao traktor s tresetom iz Grahova. Taj treset nije bio puno hranjiv, ali je u srpnju i kolovozu, na onim vrućinama savršeno znao čuvati vlagu te bi žila lako prolazila kroz njega. I tog treseta smo svugdje stavili po jednu lopatu.
– Brazdu koju je plug otvarao zatvarali smo ručno – krampom i lopatom. I vodili smo račun da u promjeru oko sadnice bude što više zemlje i sitnog kamena.
Zanimljivo, svi lozni cijepovi za Kamene vinograde došli su iz rasadnika u Velikoj Drenovi u Srbiji. I ne samo to, iz tog istog rasadnika su bili organizirali i 70 ljudi koji su sve posadili!
– Sjećam se da smo sadnju počeli 1. prosinca, a završili 20. travnja – 230.000 loza. I nikakve razlike u sadnicama nije bilo između onih posađenih u prosincu i travnju, četiri mjeseca kasnije! Sjećam se da sam tada govorio kako ću biti zadovoljan uspije li 70 posto od tih sadnica. Jer, bio je to veliki zahvat s velikim rizikom. Upravo zato smo svakoj grupi, koja je imala 7-10 radnika i sadila po jedan red, dali po jednog tehničara ili inženjera koji je imao zadaću samo raditi nadzor kvalitete sadnje. Vjerujte mi, postotak uspješnosti bio je 99 posto! Za godinu dana korijeni su u potrazi za vlagom otišli do dva metra u dubinu.
Drago je na čelnom mjestu Vinarije Čitluk bio punih 17 godina – „pred rat, u ratu i poslije rata – u najgore vrijeme, išao je u bunker i vraćao se održati firmu“.
Kad mu, kako kaže, „dosadila odgovornost“, odlučio je otići u mirovinu i aktivnije se posvetiti obiteljskoj vinariji koju je počeo podizati još u vrijeme „direktorovanja“ u Vinariji Čitluk. Bila je to 1994. godina kad je za vlastite potrebe posadio skromnih 2.000 loza. Ruku na srce, čak i danas broj loza u njihovim vinogradima nije impresivan, 10.000, ali sve to je dio njihove vinske priče koja se ne želi svesti na velike količine nego na kvalitetu i manje serije vrhunskih vina.
– Mnogi su prvi put za našu vinariju čuli kad se na tržištu 2012. godine pojavila naša crna kupaža „33“, priča Josip.
– Vinarija Marijanović, koja je registrirana 1994. godine, među prvim je uopće registriranim vinarijama u Hercegovini. Nije nas, doduše, bilo nigdje u medijima ni u javnosti. Kako je otac bio direktor Vinarije Čitluk, imao je dosta kontakata pa smo naša vina dosta izvozili u Njemačku i Hrvatsku i nije bilo potrebe isturati se medijski u prvi plan. S druge strane, s obzirom na posao koji je tada obnašao, vinski sajmovi su za nas u startu bili prekriženi i tata je na sajmove uvijek išao kao direktor Vinarije Čitluk. Nije htio dopustiti da mu netko spočita da je u sukobu interesa!
Tek kad je Drago otišao u mirovinu te Josip završio fakultet 2009. godine, vinska priča obitelji Marijanović poprima malo ambicioznije konture.
