Grgu Vasilja, vlasnika vinarije Podrum Grge Vasilja, skoro svi opisuju kao velikog vjernika koji gotovo da nije propustio nijednu večernju misu u obližnjoj Crkvi sv. Jakova u središtu Međugorja u posljednjih 40 godina. Grgo će na te riječi skrušeno reći tek „da je imao Božju milost svaku večer si priuštiti misu, tu mi je blizu“.
A sve je krenulo 24. lipnja 1981. godine kad su šestoro mladih iz župe Međugorje, Ivanka Ivanković, Mirjana Dragićević, Vicka Ivanković, Ivan Dragićević, Ivan Ivanković i Milka Pavlović, na brdu Crnica, na predjelu zvanom Podbrdo, vidjeli bijelu pojavu s djetetom u naručju. Sutradan su im se pridružili Marija Pavlović i Jakov Čolo, a ponovni susret s Onom koju su prepoznali kao Gospu potrajao je u molitvi i razgovoru.
Međugorje je malo mjesto pa se tako i vijest o Gospi proširila brzinom munje po cijeloj Hercegovini. Grgu Vasilja je priča o Gospinom ukazanju zatekla sutradan u robnoj kući u Čitluku. Bio je zatečen pitanjem, jer ništa nije znao. No, kad se sjeti tih dana, nikada neće zaboraviti riječi jednog svog sumještanina koji je rekao: „Vidjet ćete, u Međugorju se događaju velike stvari.“
Na Podbrdu je bio treći dan po ukazanju Gospe i od tada svaku večer ga nešto „silno nosi“ na večernje mise. Kaže, tamo je već treći dan bilo desetak tisuća ljudi!
– Nisam u tome bio usamljen, već sva moja obitelj, i sve obitelji iz župe, svi smo išli na večernju misu. Jest to bilo vrijeme velikih radova na njivi i vinogradu, ali se odjedanput našlo vremena za svakidašnji odlazak u crkvu. Crkva je stalno bila puna župljana, i dobro bi bilo da je to netko snimao, da danas vidimo kako je to bilo – možda bi nas povuklo da smo opet takvi. Radilo se o zanosu, ali ne samo o njemu – radilo se o živoj vjeri koja se samo u to vrijeme mogla doživjeti, priča Grgo
U početku je mislio da je u pitanju bio samo zanos, ali brzo se i razuvjerio, jer – „bilo je tu itekako žive vjere“.
– Meni je pokojna baba Vida pričala da se nekada davno, kad je ona bila dijete, u svakoj obitelji molila sva tri dijela krunice. Ne možemo reći da je Gospino ukazanje neka naša zasluga, neee, ovo je ipak sve bio Božji dar nama.
– Međugorje se jako puno promijenilo u odnosu na vrijeme prije ukazanja Gospe. Sad smo na udaru materijalizma. U početku ukazanja svi smo imali samo svoje obiteljske kuće i kad su počeli dolaziti hodočasnici župnik bi nas zamolio da nekoga primimo – nitko tada nije mislio na zaradu! Onda se ukazala potreba da malo, ipak, proširimo svoje kuće za pokoju sobu i sve se postupno širilo. Danas smo tu gdje jesmo.
– Kad su u pitanju materijalno i novac, to su jako opasne stvari. Međutim, sjetite se one iz Biblije kad je Gospodin rekao da će teško bogataš u Kraljevstvo Božje. Ali, nije rekao da je to nemoguće! Rekao je da je Bog svemoguć. Tako, mi se uzdamo i za nas je jako važna Gospina poruka kad je rekla:
– „Ispovijedajte se svaki mjesec!“
– Zna ona nas kakvi smo – kad pogriješiš, ispovijediš se i ideš dalje…
Kad Grgu upitate što je Gospino ukazanje donijelo Međugorju, on pitanje preokrene pa retorički uzvrati:
– „Bolje je reći – što je Gospa odnijela iz Međugorja?“
– Odnijela?
– Da, izgubili smo dvije stvari – jedna stvar je duhan, a druga komunizam. Nekad čovjek žali kad nešto izgubi žali, ali mi nismo imali razloga žaliti zbog toga. Obje stvari gadno dime i smrde i neka su otišle!
I na vlastitom primjeru Grgo može argumentirati metamorfozu koju je Međugorje prošlo Gospinim ukazanjem. Naime, na mjestu današnjeg velebnoj vinskog hotela Cesarica sa čak 120 kreveta, nekada je bilo – polje duhana! Grgina Cesarica, koju je izgradio 1987. godine, prvo je funkcionirala kao klasični pansion za hodočasnike. No, Cesarica je radila iznad svih očekivanja te je Grgi omogućila da djecu školuje u inozemstvu, ali i vrati u Međugorje. Grgo ima šestero djece i dvadesetero unučadi. Tvrdi – „Gospa nas je upoznala sa cijelim svijetom“!
– Na mjestu hotela je nekada bila jedna od naših parcela na kojima smo sadili duhan. To je već stari problem Hercegovine na kojoj je sve jako parcelizirano, a područje, koje je bogom dano za vinogradarstvo, propada jer nitko ne želi pokrenuti postupak komasacije i okrupnjavanja zemljišta…No, da se vratim na duhan. Moja obitelj je nekada proizvodila suhog lista duhana do četiri tone godišnje. To je puno i jedno vrijeme se moglo dobro živjeti od toga. Mogao si živjeti i od vina, a duhan prodavati i to je trajalo možda pet godina, od 1965- do 1970. godine, kad se ponovo sve urušilo.
– Duhan ste legalno prodavali?
– Da, ovaj naš duhan nije bio dobar za šverc. On, kad se reže u presjeku, nije žut, za razliku od Mamića i Gruda, gdje se duhan žutio i bio je gotovo idealan za prodaju.
– Znači, vi niste živjeli od šverca duhana?
– Nismo mogli. Nekada davno odavde se duhan nosio u Glasinac u Istočnoj Bosni. I jedan moj tetak, a bilo je to 1930-ih godina, nikada se nije vratio s tog puta. Zima je bila, negdje se okliznuo i nitko ga nije našao. Premda naš duhan nije bio naročito dobar za prodaju, onako iskrižanog smo ga mogli prodati u Bosni, jer tamo nisu imali nikakvog izbora. Ljudi bi uzeli na leđa do 22 kilograma, više se nije moglo nositi. Puno je legendi o stradavanju hercegovačkih duvandžija, ali i o kažnjavanju onih koje bi se uhvatilo u švercu. No, moralo se riskirati, prodati 22 kilograma duhana švercajući bilo je daleko povoljnije nego državi prodati 500 kilograma! U jesen, kad je meko vrijeme ili južina, imali smo vagu u Čitluku ili Čapljini, otjerali bi duhan na prodaju, onako vlažan, a od novca bi se odmah kupilo brašno za cijelu godinu, ulja, masti…, i to se moralo rasporediti na cijelu godinu. Duhan je zahtijevao jako puno posla, ali imao je i jednu dobru stranu. Obralo bi ga se ujutro, prije nego sunce izađe, dok je još čvrst na struku i nije olabavio, onda bi ga donijeli kući, sjeli bi u krug, a duhan stavili u sredinu i počeli nizati na igle i špage u tzv. vijence. Hoću reći, imali smo na okupu svu djecu. Ruke smo imali crne i ljepljive od smole i, da ih je i bilo, zbog toga se ne bi mogli služiti mobitelima. Prije je bilo lakše odgajati djecu!
Nije duhan jedini „obilježio“ obitelj Grge Vasilja, jer, u najmanju ruku, ništa manju ulogu u osiguravanju egzistencije nije imalo vinarstvo i vinogradarstvo. Grgo se voli pohvaliti da je u obitelji već nekoliko naraštaja obilježeno vinima te da se u njihovom podrumu krajem 19. stoljeća proizvodilo oko dva vagona žilavke!
– Kad bi grožđe počelo dozrijevati, to bi se poklapalo s vremenom kad se kosilo sijeno u Mostarskom blatu. Ako nemaš sijeno, onda nemaš kravu i mlijeko, ali ni gnojivo za vinograd! Znači, sve se moralo uvezati. Morao si imati cijeli jedan lanac da bi bio ozbiljan proizvođač. E, djed je to znao pa je kupio 25 duluma zemlje u Mostarskom blatu.
Nije to jedina „mudrost“ koju je Grgo obiteljski naslijedio…
– Prije se nije smjelo tek tako ulaziti u vinograd. Kad se vinograd drugi put okopava, mi smo to zvali jaridba, onda bi se sve poravnalo i bio bi itekako vidljiv trag onoga tko bi ušao unutra. Od grožđa se živjelo i takve „klopke“ bile su potpuno normalne.
Grgo priča da se vino iz njihova podruma „u velikim bačvama vozilo i do Praga“, a osobno se sjeća trgovaca iz Sarajeva koji bi zbog vina u Međugorje dolazili u mađarskom kamionu marke Csepel, za kojeg se govorilo da mu je mjenjač kao da kuhaš palentu – miješaš pa gdje upadne.
– Dok su komunisti bili na vlasti, a zato mi nije mrsko što su otišli, mali privatnici nisu mogli puniti vino u boce. Svoje vino sa svojim etiketama smo mogli tek slomom komunizma, onako kako mi želimo. Prvu bocu s našim vinom smo postigli tek 1995. godine, a za te naše početke bilo je zaslužno nekoliko inženjera među kojima svakako treba istaknuti Zdravka Dujmovića, Darka Šimića, Tihomira Prusinu…
– Otkuda takva opsjednutost carevima, zašto je hotel Cesarica, zašto vam se vinarija zove Carska vina?
– Imali smo mi ovdje jednog pjesnika koji je, nažalost, umro, zvao se Krešo Šego, i on je često znao govoriti kako su ovdašnja vina pili i rimski i habsburški carevi. Ja sam ga prekinuo i upitao:
– A što misliš, Krešo, da ja vinariju nazovem Carska vina?
– Dobra ideja, odgovorio mi je.
– I stvarno se pokazala dobrom ta ideja. Jer, puno je žilavki, a ti se moraš po nečemu razlikovati. I tu ne mislim samo na ime, nego i na kvalitetu, dizajn… Mi smo i zaštitili naziv Carska vina!
Za Grgu gotovo da i ne postoji razlika između kraljevstva i carstva. U stvari, kad se opusti i iskrenost pobijedi, onda će vas i upitati razlikuju li se ta dva društvena uređenja po onoj podjeli istok-zapad. Ono, kao, „istočno su carevi, na zapadu su kraljevi“.
Bilo kako bilo, Grgo je svojim vinima napisao svojevrsnu posvetu jednoj velikoj državnoj tvorevini, Austro-Ugarskoj Monarhiji, u kojoj se počela i pisati njegova obiteljska vinska priča. Njegov pradjed Stanko je, tvrdi, među prvima uopće koji je u Hercegovini ozbiljno shvatio naputke „kraljevsko-carske“ vlasti iz Beča i Budimpešte te krenuo u sadnju vinograda. Duhan je, tako, prestao biti jedina poljoprivredna kultura za preživljavanje u obitelji Vasilj.
Stoga, danas kad na Grginim vinima vidite nazive poput Impero, Cesarica, Domina, Carska…, onda znajte da se barem u jednom podrumu još uvijek sanja carska povijest Hercegovine i nikad prežaljeni Franjo Josip. Uostalom, u Podrumu Grge Vasilja, krcatim nagradama za svoja vina, uvijek će s ponosom naglasiti da su svoje prvo veliko međunarodno priznanje dobili davne 1912. godine, kad je Hercegovina bila dio velikog carstva…
