Bilo je to zanimljivo druženje na terasi Doma kulture u Pločama prvoga dana ljeta 2019. godine. Lokalni Summer Wine Fest, prvi uopće u tom gradu, bio je u punom zamahu, zvukovi Music Film Orkestra dodatno su potpirivali ugodno ozračje, a dvojica hercegovačkih vinara, Josip Tolj i Branimir Begić, pričali su o – zmijama!!!
Ne znam kao je uopće započela ta rasprava, ali obojica su svaku izgovorenu tvrdnju dodatno argumentirali fotografijama sačuvanim u mobitelovom arhivu. Spomene li Branimir poskoka sklupčanog na terasi obiteljske kuće, Josip uzvrati fotografijom poskoka iz svoje kuće. Završnica je bila izvanredna. Branimir pokaže fotografiju nekog kapitalca, mislim da je bio kravosas dugačak oko dva metra, a Josip, nakon nekoliko klikova na mobitelu, pokaže istu tu zmiju, i još dužu, držeći ju za rep.
Sutradan, kad sam posjetio Branimira u njegovoj obiteljskoj vinariji u Prologu, uz samu granicu s Hrvatskom, zmije su se nametnule kao logičan početak priče.
– Za mene život na selu nema alternativu i neusporediv je u odnosu na grad. U tom kontekstu ispravnost odluke o Prologu kao životnom odredištu ne mogu promijeniti ni bliski susreti sa zmijama!
– Kakav je suživot čovjeka i zmije u hercegovačkom kamenjaru?
– Ne bih rekao da je to suživot, posrijedi je, ipak, stalna borba ljudi i zmija – smrtnih neprijatelja!
Pritom će Branimir, kao iz topa, navesti citat iz Knjige Postanka, u kojoj kojoj se u trećem poglavlju zmija prikazuje kao praneprijatelj ljudskog roda.
– Jednostavno, zmija je životinja od koje se svi ježe, a pogotovo kad ste na selu i okruženi šumom, prirodom, gdje ima obilje vode… Tu su i naše bušotine, vodu smo našli na 170 metara dubine, pumpa je na 130 metara i voda je za piće, ali je koristimo i za vinograd. A sve to privlači životinje. Ujutro oko 4 sata, kad se budimo za rad u vinogradu, na travnjaku ispred kuće možete sresti i zečeve i lisice i fazane, a sve to skuplja i zmije. Prošle godine smo imali problem s jazavcem koji nam je u vrtu posjekao i pojeo sve kukuruze i počeo u vinogradu jesti grožđe.
– Koje zmije najčešće susrećete?
– Poskoke i kravosase.
Branimirovo doslovno tumačenje Postanka u svom rodnom Prologu na simboličnoj razini je vrlo logično, jer Prolog doslovno znači – početak. A i Branimir voli reći da je Prolog, „odmah pored dva ograničena prijelaza između Hrvatske i Bosne i Hercegovine, prvo selo na koje naiđeš u Hercegovini, a na Prolog se nastavljaju Crveni Grm, Ljubuški…“
– Cijelu svoju povijest Prolog je bio podijeljen između Dalmacije i vrgorskog kraja te Hercegovine i ljubuškog kraja. Dok nije bilo granice, većina ljudi se školovala u Hrvatskoj, u osnovnu školu se išlo u Veliki Prolog, a u srednju školu u Vrgorac, rijetki su išli školovati se u Ljubuški. Prolog je danas specifičan po tome što puno ljudi imaju zemlju koja je dijelom u Hrvatskoj, a dijelom u Hercegovini. Evo, mi imamo vinograd koji je uz samu granicu, kad imam radove u vinogradu moram sa sobom nositi putovnicu, šali se Branimir.
Priča o granici, sim tam, ni vrit ni mimo, jako je utjecala na mladog Branimira koji je, u inat administrativnim i političkim podjelama, odlučio obiteljsku vinsku priču maksimalno promovirati upravo na sorti koja je postala njihova prepoznatljivost u hercegovačkim okvirima, ali je, u njihovoj izvedbi, sve poznatija i popularnija u Dalmaciji. Ukratko, u inat granici koja presijeca njihove vinograde, obitelj Begić je na priči o plavcu malom odlučila zaobići granicu te Hercegovinu „prilijepiti Dalmaciji“.
– Uostalom, plavac mali je vino koje je našu vinariju probilo na tržište i učinilo nas, uvjetno rečeno, poznatim po Bosni i Hercegovini, poglavito u Sarajevu, gdje prodajemo 95 posto naše ukupne proizvodnje! Naš plavac mali je mekan i lagan za piti, a opet u sebi ima sve ekstrakte i sve ono što ga čini plavcem malim. A ugodan je za uživanje! Nama su najveću reklamu napravile žene koje ga obožavaju, a dogodilo nam se dosta puta primiti narudžbu od ljudi koji žele naš plavac mali, jer – „žena im ne pije nijedno drugo vino osim toga!“
Premda u Branimirovim riječima vrišti odlučnost o imperativu izgradnje obiteljskog vinskog imperija na temeljima plavca malog, u ovome slučaju „plavca malog hercegovačkog“, pozadina cijele priče zapravo je potpuno drukčija i satkana od spleta slučajnih okolnosti. Uostalom, zar netko davno nije utvrdio, na primjeru nastanka prvog pjenušca, da se do najboljih stvari gotovo po pravilu dolazi – slučajno?!
Branimir podsjeća da je obiteljsku vinsku priču započeo djed po povratku iz Amerike te da je njegovim stopama nastavio djed…
– U to vrijeme, s vrgorske strane granice današnje granice, masovno se na ovim prostorima sadila plavka. Tako je i on s prijateljem otišao na Pelješac donijeti trsove plavke koje je ovdje kanio posaditi. Međutim, ni on ni prijatelji nisu znali da su donijeli plavac mali. Bili su uvjereni da su donijeli plavku! I djeda je ta „plavka“ jako frustrirala, nikada ju nije zavolio. Jer, kad je svima bila berba, on je morao čekati, nikada nije bio zadovoljan s grozdom, smetala bi mu jedna zelena ili crvena boba, ali, na kraju, njegovo vino bi uvijek ispalo najbolje u našoj kući. I onda su svi dolazili kod nas na vino. On je imao uvijek manje vina od drugih, ali u tome što su dolazili kod nas na čašu vina on je nalazio satisfakciju za sve ono što ga je mučilo. I nikada nije saznao da to nije bila plavka nego plavac mali!!!
Priča o „plavcu malom hercegovačkom“ obitelji Begić isplivala je na površinu tek kad je Branimirov otac Leon, cijenjeni hercegovački bankar, odlučio izaći iz hobističkih gabarita i počeo razvijati obiteljsku vinsku priču.
– A i taj iskorak vjerojatno nikada ne bi bio napravljen da nas na to nije nagovorio obiteljski prijatelj, međugorski vinar Veselko Sivrić. Naime, mi smo se kao obitelj uvijek bavili poljoprivredom, a jedno vrijeme smo bili ekskluzivni dobavljači poljoprivrednih proizvoda za niz odmarališta po Makarskoj. Jednom prilikom nas je tako posjetio Veselko i, kao što je običaj u našoj kući, odmah bi se ispred našeg gosta „stvorilo“ vino koje je, naravno, bilo naš plavac mali. I tako se Veselko zapričao s ocem i na kraju ga uvjerio da mora napuniti taj plavac mali u boce, jer ljudi moraju znati tko proizvodi to bogatstvo. Uskoro se vratio i donio punilicu, a vino je završilo u 600 butelja. U 300 boca se napunila žilavka, a u drugih 300 boca plavac mali. I sve smo podijelili kao poklone, nijednu bocu nismo prodali.
Znali su Begići što proizvode, ali, priznaju, ipak su ostali zatečeni takvom koncentracijom pozitivnih reakcija koje su ih, praktički, usmjerile na širenje vinske priče.
– Sve više ljudi je počelo pitati gdje se može kupiti to vino. Onda je otac kupio jednu bačvu pa drugu, treću i podigao proizvodnju na, računao je, maksimalnih 4.000-5.000 litara vina. No, u nekoliko godina predviđenu količinu smo povećali deset puta. Praktički smo počeli otkupljivati grožđe od svih seljaka koji su ga proizvodili, a nisu više znali što s njim nakon propasti Vinarije Ljubuški, koja je bila gigant na ovim prostorima.
Branimir ne skriva ponos zbog relativno brzog proboja na tržište.
– Odličan osjećaj je postići nešto, kao što smo mi uspjeli postići prepoznatljivost po plavcu malom! Ali, to uopće nije bilo lako, jer plavac mali do našeg izlaska na tržište uopće nije postojao na sortnoj listi za Hercegovinu. Otac je dvije godine gurao i na kraju uspio izgurati uvrštavanje plavca malog na popis dopuštenih i preporučljivih sorata koje se mogu saditi u Hercegovini.
Branimir je po struci ekonomist i upravo privodi kraju magisterij na financijskom menadžmentu. Neki bi rekli – „ništa s ničim“, barem kad je u pitanju odluka da se prije dvije godine vrati u Prolog i u potpunosti preuzme vođenje obiteljske vinarije.
– Imam dvojicu starije braće koji se nisu primarno zainteresirali za ovaj posao koji je, pak, došao do razine da mu se više ne može pristupiti samo hobistički. Vinarija Begić je postala ozbiljan posao koji treba nekoga koji će tu boraviti i 12 sati ako je potrebno.
Premda je ekonomist, gotovo pa licencirani menadžer, Branimir se hvali da je u promotivnim aktivnostima njegove vinarije marketing misleća imenica!
– To je istina. Mi nismo nastupili s nikakvim marketingom niti je bilo tko iz naše vinarije ušao u neki restoran nudeći naša vina. Mi smo tržište izgradili na preporukama. A sve je krenulo od jednog restorana u Sarajevu, ribljeg restorana Tišina, a nakon toga drugi su nas počeli zvati i tražiti naša vina. Nama se marketing sam od sebe napravio!
– Od Tišine do zaglušujuće buke pomame za vašim vinima?
– Ha, ha, može se i tako reći.
– Ustrajavate i dalje na plavcu malom kao vašoj glavnoj sorti?
– Naravno, on će sigurno ostati naše primarno crno vino, plavac mali hercegovački.
Prolog nije mjesto koje je „dalo“ puno velikana. Prije nekoliko godina javnost je mogla čuti za Petra Hercega Tonića, dočasnika američke mornarice, kojeg su, zbog herojstva pokazanog tijekom bombardiranja Pearl Harbora, nagradili Medaljom časti, najvišim vojnim odlikovanjem u SAD-u. U obrazloženju Medalje pisalo je kako se posada broda Utah, nakon što je pogođen japanskim torpedima, panično počela uspinjati prema palubi. Za njima je išao i Petar Herceg, koji je oglasio uzbunu, ali je uvidio i da je oštećena kotlovnica. Znao je da bi nova eksplozija uništila brod, s čijim bi ostacima potonulo i stotinjak mornara. Vratio se u usijanu kotlovnicu, neumorno gasio strojeve, i naposljetku uspio u naumu. Spriječio je eksploziju koja bi odnijela živote mornara. Ali brod je i dalje tonuo. Kad se dao u bijeg, bilo je prekasno. Voda je prebrzo nadirala i utopila ga.
Predsjednik Franklin D. Roosevelt Petra Hercega je posthumno odlikovao Medaljom časti američkoga Kongresa. Mornarica je u Newportu na Rhode Islandu 1989. godine Pomorskoj akademiji izgradila muzej, školu i studentski dom, koje je nazvala Tomich Hall. Medalja je tamo bila izložena godinama.
I koliko god bio uzbudljiv život i smrt ovog hrabrog vojnika, hrvatskog iseljenika, toliko je bila uzbudljiva i potraga za njegovim hrvatskim potomcima kojima bi se medalja uručila. Poslije gotovo desetljeća potrage i dokazivanja, pa čak i sudskih postupaka, umirovljeni američki kontraadmiral Robert Lunney našao je Tomicheve potomke u Prologu u Hercegovini. Poslije šest i pol desetljeća jedna od rijetkih neuručenih Medalja časti dodijeljena je obitelji Petra Hercega Tonića, 2006. godine, na palubi najvećeg nosača zrakoplova američke ratne mornarice Enterprise, usidrenim u akvatoriju ispred Splita.
Zašto pišem o Petru Hercegu Toniću? Zato jer je podrijetlom iz Prologa i zato što su i naši vinari Begići iz Prologa podrijetlom – Herceg, i oni su, kao i svojedobno Petar Herceg, preuzeli obiteljski nadimak i dalje nastavili u „novom ruhu“…
