Ako još uvijek kod nekoga postoje dvojbe o hercegovačkim vinima, onda je BLAŽ, festival blatine i žilavke održan u četvrtak u Međugorju, mogao i najokorjelijeg protivnika krških vina uvjeriti da se u tom kamenu događa trenutno najbrža i najučinkovitija vinska revolucija. Koja je navela, čak, i Zdravka Mamića da pristupi vinskoj edukaciji i položi prvi sommelijerski stupanj WSET-a. Ukratko, i najiskrenije, od kušanih vina iz dvadesetak vinarija nisam naišao na nijedno vino koje me razočaralo ili da je imalo određenih tehničkih problema. Štoviše, barem deset vina bi i na najzahtjevnijim vinskim natjecanjima moglo zaslužiti ocjene od 93 boda i više. Jednom riječju – čudo! Ali, zašto se uopće iščuđavati čudima u kraju koje su Gospa i njezina čudesna ozdravljenja učinile svjetskom destinacijom koja tijekom cijele godine nema praznog hoda.
U Međugorju sam se družio i s Armanom Galičićem, legendarnim vinskim entuzijastom, distributerom pića, pivarom i jedinim sarajevskim proizvođačem pjenušaca (od grožđa iz vlastitog vinograda na nadmorskoj visini od 800 metara u sarajevskom naselju Kromolj!), koji je 1999. godine zvao hercegovačke vinare i predstavljao im se kao netko koga su iz američkog veleposlanstva u Sarajevu zamolili da izabere vina koja će se točiti na 5. godišnjici potpisivanja Daytonskog sporazuma na svečanoj večeri u Daytonu.
– Bit će svečana večera u Daytonu, bit će američki predsjednik gospodin Bill Clinton, svi lokalni predsjednici…, moguć je i neki izvoz vina u SAD, ajde, molim te, zapiši moj broj (tada još nije bilo mobitela – op.a.) i javi mi se ako si zainteresiran, obratio se Arman vinarima.
Josip Brkić, primjerice, bio je vidno nezainteresiran za takvu suradnju te je, nastojeći ga „skinuti s vrata“, samo ponavljao brojke koje mu je Arman diktirao, ali bez želje da ih i zapiše.
– Problem je što su u to vrijeme svi nešto zvali i nudili izvoz u Ameriku, tako da sam ja i njegov poziv tako shvatio, odnosno nisam ga doživio ozbiljnim. No, nakon skoro dva tjedna, Arman me ponovo nazvao i rekao:
Zašto me nisi nazvao, dao sam ti broj?
Jooj, oprosti, nisam stigao od posla…
Ništa, doći ću ja do tebe u vinariju i upoznat ćemo se, ispričao je Josip Brkić svoje prvo iskustvo sa čovjekom koji će, pokazalo se kasnije, u potpunosti preokrenuti njegovu vinsku karijeru, ali utjecati i na početak uspona cijele vinske scene u Hercegovini.
Tražeći najbolje, Arman Galičić je bio obišao gotovo svih sedamdeset tada registriranih podruma u Hercegovini, kušao vina i razgovarao s vinarima.
– Vina su uglavnom bila katastrofa, a dopao mi se najviše Josip Brkić. Razlog loših vina je u tome što nikada nisu učili i uvijek su mislili da je sasvim dovoljno to znanje koje se naslijedili s koljena na koljeno. Okupio sam ih nekolicinu – Odaka, Vasilja, Ostojića i Brkića, i njihova vina nosio u Dayton. Na račun toga obišli smo nekoliko trgovaca koji se bave uvozom i distribucijom vina. Kušali su naša vina i reakcija je bila – užas!
– ‘Vina su vam ništa, imaju samo alkohol i ništa više!’, rekli su mi, ispričao je Arman Galičić koji se tada “zainatio” i svojim američkim domaćinima uzvratio da će im za deset godina donijeti žilavku i blatinu koja će ih oboriti s nogu!
Po povratku iz Daytona Arman je “posjeo” sve vinare za isti stol i ispričao im američko iskustvo. Jedini ga je odlučio poslušati Josip Brkić i tako svoju vinsku priču okrenuti u novom, za njega tada potpuno neizvjesnom smjeru.
Arman Galičić je na BLAŽ-u uživao, vina, u odnosu na ponudu koja je bila prije 20 godina, naprosto su dobila neku drugu dimenziju. Hercegovina se sada s razlogom može hvaliti da je jedina država na svijetu koja u svom imenu sadrži – vina!
No, krenimo redom.
Na BLAŽ-u sam se prvi put uopće susreo s dvije vinarije koje su prekrasni ambijent pored bazena u Sportskom centru izabrale kao svoj inauguralni iskorak u svijet vina – ljubušku senzaciju, Vinariju Milas, koja se podičila žilavkom iz 2016. godine u superluksuznim talijanskim buteljama vrijednim oko tri eura, te mali obiteljski posao obitelji Perutina iz Crnića nedaleko od Stoca, Vinariju Lug. Sjajno, sjajno, sjajno, poglavito kad se zna da su njihova predstavljena vina doslovno prva što su ih uopće i napravili.
Vinarija Marijanović iz Služnja nudi spektar od čak tri različite žilavke, jedina koja radi kasnu berbu, svježa žilavka je, možda, i najbolja od svih svježih izdanja te sorte, dok je njihova Selekcija – vrh. No, o njima sam pisao ranije pa neću ponavljati svoje dojmove, kao što neću ponoviti svoje divljenje prema Josipu Joci Tolju iz Vinarije Tolj iz Blatnice, Josipu Brkiću iz Čitluka, Vinariji Nuić iz Crnopoda (fantastičan, vjerojatno i jedini u Hercegovini, cabernet franc!), Vinariji Škegro (koja, primjerice, slučajno ili ne, svoj flagship trenutno vidi u amber žilavci Krš Orange!), Vinariji Begić iz Prologa (jedinoj u Hercegovini koja svoj iskorak radi na plavcu malom!), Carskim vinima iz Međugorja (otac i sin Vasilj, Grgo i Andrija, motori su organizacije BLAŽ-a!), Radovanu Vukoji iz Trebinja (genijalcu koji je mnoge zaljubljenike u vino natjerao da prebrode mentalne barijere i Trebinje počnu gledati kao vinsko odredište!), Vinariji Vilinka iz Sretnica (crni X-Line je dobio i svoju bijelu inačicu – sad se Velimir Ereš može pohvaliti da ima barem dva remek-djela!)…
Uf, a gdje su tek Hercegovina produkt sa svojom žilavkom Exclusive, Vinarija Čitluk sa svojim Teutama, Podrumi Andrija, Vinarija Ostojić, glazbeno-vinska vinarija Matić iz Trebižata, Sušac iz Cerna, Daorson iz Stoca (sjajna Kora!), probuđeni Hepok (odličan chardonnay!), Vinarija Dodig, superambiciozna Vinarija Rubis iz Vionice…
Na BLAŽ-u su se pojavili jednostavno svi koji su tamo „trebali“ biti iz svijeta politike, sporta, visokog školstva. I svi su bili svečano odjeveni, jer, neki su mi to i priznali – „vino treba slaviti“!
I nije bilo baš nijednog pijanca!
