Kad je u vrlo popularnoj seriji „Lud, zbunjen, normalan“ Mustafa Nadarević, koji utjelovljuje lik Izeta Fazlinovića, jednom nešto improvizirao i pohvalio lozovaču „svog prijatelja Ante iz Popova polja“, nazvavši je pritom Maksuzija (nešto vrlo posebno!), priča o Vinariji Anđušić iz Dračeva nezaustavljivo je počela izlaziti iz anonimnosti nekada velikog i ponosnog sela te prerasla u mamac brojnim prolaznicima magistralne ceste koja spaja Čapljinu i Trebinje, odnosno Dubrovnik. Svratiti na Maksuziju u Dračevo kod Mladena i Davora Anđušića, a pritom i u njihovom tek otvorenom restoranu Proto pojesti domaću janjetinu, teletinu i krumpir, mnogima je postao ritual putovanja Popovim poljem.
Neki dovitljivi hercegovački trgovci su, tako, na mostarsku tržnicu Tepi izložili i pokušavali prodati rakiju s nazivom „Antina Maksuzija iz Popova polja“ i prigodnom etiketom na kojoj se nalazi lik Izeta Fazlinovića i alanfordovska doskočica tog humoriste – „Bolje sam pit’ nego ne pit’!“, ali ljudi su brzo dokučili prevaru. I još brže su krivotvorene rakije nestale sa štandova. Premda se u seriji nigdje eksplicitno ne spominju otac i sin Anđušić, Maksuzija je rekordno brzo locirana u njihovom podrumu.
– Uglavnom, ne mogu ni sam vjerovati koliko je ljudi nakon toga ciljano svratilo kod nas kupiti tu lozu, priča Mladen Anđušić, bivši građevinski inženjer koji je pred smiraj svoje poslovne karijere građevinara i nekretninskog investitora odlučio vratiti se u selo svojeg djetinjstva.
Mladen priča da ih jedne zime pozvao scenarist serije „Lud, zbunjen, normalan“, Feđa Isović, i zamolio da im hitno dostave određenu količinu vina i rakije.
– Zima je bila, nisam se usudio Davora pustiti samoga pa smo zajedno otišli u Sarajevu isporučiti piće. Uglavnom, prošlo je nakon toga godinu-dvije, ponovo nazvaše i upitaše bi li mogli doći do nas u vinariju snimiti jednu epizodu serije.
– Zašto ne, kratko sam im odgovorio.
– Sve smo im otvorili i rekli:
– Radite što hoćete!
Mladenu i Davoru je imponiralo ugostiti poznate glumce, ali, zvuči nevjerojatno, s Izetom Fazlinovićem se u tih nekoliko dana nisu mogli fotografirati. Kao, ne smiju dopustiti da ih se koristi u marketinške svrhe proizvođača alkohola!!! Mladen i Davor to spominju tek uzgred, jer, realno, i bez fotografiranja, Izet je za njih već obavio neprocjenjivo vrijednu marketinšku kampanju spominjući Maksuziju.
Inače, selo Dračevo klasični je primjer one izreke nomen est omen, jer gdje god pogledate, svugdje – drača! Nepregledno prostranstvo drače!
– Dračevo je bilo jedno od najvećih sela u Popovu polju, ali više nije. Narod otišao. Ovdje je oduvijek bio težak život, tako da su migracije prema boljem učinile svoje i sad nas je vrlo malo. Ovo Popovo polje ispod ceste, koje je sada obraslo u draču i šikaru, prije nije bilo tako. Tu se sve oralo i kopalo, negdje do 1970-ih godina prošlog stoljeća. Kad sam kao dječak čuvao roditeljima kravu ili ovce u polju, nisam imao gdje skloniti glavu u hladovinu. I vrlo malo prostora je bilo za čuvanje stoke koju se zbog toga više tjeralo u brdo. Uvijek volim spomenuti izjavu velikog bana Zetske banovine, Petra Ivaniševića, iz sela Poljice, s druge strane Popova polja, koji je u svojim memoarima napisao:
– „Kad ujutro ustanem i pijem kavu i bacim pogled na najljepše selo u Popovu polju, a to selo se zove Dračevo“.
– Naše selo je dalo sedam begova, sedam kula, i sad ih se može prepoznati bez obzira na napuštenost i zapuštenost. Tada je, za vrijeme Turske, bila i kavana u ovome selu, što nigdje od Trebinja do Ljubinja nije bilo. Dračevo je imalo veliku granicu u Trebišnjici, kao i brdo iza brda pa se moglo bez straha držati masu stoke i obrađivati polje. Malo kasnije narod je počeo više gravitirati prema Dubrovniku. Kad bi nešto proizveli, bilo tele ili koku ili jaja ili krumpire, sve se nosilo u Dubrovnik, i to pješice. Preko Poljica, to vam je desetak kilometara zračne linije. Dobro, ima pješice dosta, silazilo se u Rijeku Dubrovačku. Narod je tako živio, u Dubrovniku se nalazio dinar. Imalo se žita, ali ne i šećera, tako da se trgovalo. Uglavnom, oduvijek se bavilo poljoprivredom i stočarstvom i vinogradarstvom.
– Dračevo je po broju stanovniku i svemu pratilo Ravno. Po popisu 1941. godine u selu je bilo 503 čeljadeta. A sada ih, možda, stalno noćiva petnaestero.
– Ovo je bogom dano područje za zdravu poljoprivredu, mi nemamo tvorničkog dimnjaka ni blizu, od gatačke termoelektrane do mostarskog aluminijskog kombinata, to vam je do Mostara 100, kao isto toliko i do Gacka, znači – ovo je čisto, zdravo, baš zdravo mjesto.
Mladen je dugo živio i radio u Trebinju, bio je direktor veliki državne građevinske tvrtke. Kaže, uglavnom je svugdje bio šef gradilišta. Tako se može pohvaliti da je predvodio radove na izgradnji hotela Orsan, Bellevue i Rathaneum u Orebiću, kao i Parka u Korčuli. Poslije katastrofalnog potresa u Crnoj Gori 1979. godine, pet godina je njegova tvrtka predvodila radove na obnovi Cetinja.
Dolaskom rata, Mladen seli u Budvu, tamo osniva privatnu građevinsku tvrtku, a među projektima kojima se hvali je i tamošnja velika stambena zgrada sa 70 stanova.
Htio se početkom 2000-ih godina Mladen vratiti u Trebinje, „napraviti tamo koju manju stambenu zgradu za tržište“, ali, kako je dugo bio odsutan, „na vlast došli neki novi ljudi“, ne zna više nikoga, a na opetovane pokušaje pronalaska lokacije za ostvarenje svojih ideja dobivao je samo ponude na periferiji Trebinja, „tamo gdje nije bilo ni puteva ni kanalizacije“.
– Vidim ja da od snova nema ništa. Dogovorim se sa sinom da prodamo kuću u Budvi, pare imamo, i, za početak, posadimo dva manja vinograda sa tisuću i 300 loza, tek da imamo za vlastite potrebe. Znate, u Popovu polju nema veće parcele od tri duluma. Kad smo nekada pitali naše starije zašto je to tako, oni bi nam rekli:
– „Znate li da su naši išli u Ameriku samo zbog jedne kiše?“
– „Zašto?“
– „Ako ne padne jedna kiša u razdoblju kad sazrijevaju kukuruz i pšenica, džaba si radio!“
– To je prije bila praksa, da se ljudi mijenjaju za zemlju i tako, imajući parcele na različitim dijelovima Polja, pokušaju uhvatiti taj kišni oblak koji bi se negdje istresao.
– Onda sam s Davorom razmišljao gdje posaditi vinograd da bude barem hektar u komadu i, kad smo konačno uspjeli naći tri takve površine, odmah smo krenuli u sadnju.
Njihov plan je bio da, dok izgrade podrum i vinariju, prvih nekoliko godina kupuju grožđe u obližnjem kombinatu Popovo polje. Međutim, nakon što su napravili sve što su mogli i znali sami napraviti, Mladen i Davor su se našli pred zidom – što dalje, kako proizvesti vino?! Nisu znali čak ni kako i čime opremiti vinariju!!!
– Ni sin ni ja nismo stručnjaci, mi smo sasvim druge „vele“. Da skratim… Kad smo su uvjerili da svatko u Trebinju pomalo čuva svoje i da vam nitko neće baš širom otvoriti vrata i reći: „Evo, izvoli, vidi što te zanima!“, kažem ja sinu:
– Mi moramo po savjet i pomoć neđe u Zapadnu Hercegovinu!
– Davor je imao prijatelja u Stocu i nazvao ga. Ovaj, sav razdragan, odmah odgovori:
– Naravno, pa moj ujak vam je kao vinar otišao u mirovinu, a i u Stocu postoji vinarija. On ti zna sve ljude!
I tako Mladen i Davor završiše kod legende hercegovačkog vinarstva, velikog stručnjaka i vizionara Zdravka Dujmovića. Mladen priznaje da im je Zdravko Dujmović došao kao sedmica na lotu!
– Dobar dan, što hoćete, upitao nas je.
– Hoćemo nešto, a ne znamo što hoćemo, opiše Mladen taj njihov prvi razgovor tijekom kojeg je Zdravko Dujmović odmah pozvao i svog suradnika, Ivana Penavu, te mu dao upute da im pokaže dvije-tri vinarije kapaciteta oko 20.000 litara, „koliko smo mu rekli da bi mi maksimalno htjeli proizvoditi vina“.
– Mi smo odlučili raditi nešto, a nismo imali ništa, tek nekoliko starih bačava u kojima je pokojni otac pravio vino za vlastite potrebe.
Nakon što su već u prvoj vinariji vidjeli što hoće, Mladen i Davor s Ivanom Penavom su se vratili kod Zdravka Dujmovića, dogovorili se za sljedeći susret, ručali i – to je bilo to, početak jedne lijepe suradnje. Bilo je to 2005. godine.
– On nam je nacrtao kompletan raspored bačava koje je trebalo poredati u podrum, prepustili smo mu i vrstu opreme koju je trebalo nabaviti. Odmah nam je sve izračunao i rekao koliko će nas sva ta oprema koštati. Kao i cijenu montaže.
– Odlično! Mi 2006. godine sve završili, krenula sadnja vinograda, gradimo objekte, došla oprema, sve isplaćeno, sjedimo kod Zdravka u Čitluku i on mene pita:
– Mlađo, jeste li se organizirali, tko će vam biti enolog, tko će vas pratiti?
– Pa, ima Manastir Tvrdoš vinariju, ima Vukoje, vidjet ću s njima…
– Čuješ, na temelju ove naše dosadašnje suradnje, a ja nešto znam o vinu, Ivan zna nešto o vinu, a imam još dvojicu inženjera, ako se slažeš uzmi nas za svoje enologe.
– Đe ćeš, moj Zdravko, daleko je Čitluk, sto i kusur kilometara…
– Čuješ, ovako ćemo se dogovoriti. Kad spremite kamion u vinogradu i krenete u vinariju, ti mene zovi, prije ću ja doći u vinariju od tvog kamiona!
– Tako je i bilo. Napunili mi kamion grožđem, ja njega nazovem, a on meni:
– Dobro je, samo ti radi!
– Mi taman počeli prvo gnječenje, a ono na vratima – Zdravko! Odmah mi je otočio vranac, stavio ga u onu menzuru, slador bio 25. I kaže:
– Samo nastavi, ništa mu ne trebaš dodavati…
– Te prve godine smo proizveli desetak tisuća litara vina. Sjećam se da me Zdravko tada upozorio da „vina nema prije travnja-svibnja“. Dobro, ako on tako kaže, tako će i biti.
Početkom 2007. godine vinari zapadne Hercegovine organizirali su studijsko putovanje u Mađarsku pa su pritom pozvali i svoje kolege vinare iz istočne Hercegovine. Putovanje je prošlo u prekrasnom ozračju, a Mladen je inzistirao, da im se na neki način oduži, pozvati ih na večeru u Trebinje i kušanje njihovih vina.
– Pilo se na slijepo. Uglavnom, naše prvo uopće proizvedeno vino, žilavka, bilo je proglašeno vinom večeri! Kad sam čuo „proglašenje“, iskrao sam se iz restorana i nazvao Davora, koji je bio neđe u gradu. Mi u Trebinju imamo i kafić… Zovnem ga i tiho, da drugi ne čuju moju euforiju, kažem mu:
– Naša žilavka je broj jedan!
– Ne mogu vam opisati koliko nam je to bila adrenalinska injekcija za daljnji rad. Pohvalim se sutradan Zdravku, a on meni:
– Nego što si mislio!
– Kasnije on meni ispriča da ovdje ljudi dosta u žilavku dodaju smederevke.
– Nemoj to nikada raditi, uvijek radi čistu žilavku, bolje je imati manju količinu, jer smederevka pokvari žilavku!
Uglavnom, Mladen je već s drugom berbom 2007. godine dosegnuo zacrtanih 20 tisuća litara i, kao što je i obećao, nije mu ni palo na pamet povećavati proizvodnju. Niti je širio sortiment, ostao je dosljedan žilavki i vrancu.
