MIRKO, BARIŠA i ANTE ŠKEGRO – Naš Krš Orange ne dajemo nikome tko ne poznaje vinsku abecedu

0

U nekoliko izdanja Salona žilavke u Trebinju, na posljednjim katovima velebnog zdanja Vinarije Vukoje, dobro pamtim da je izlagački prostor Vinarije Škegro bio prepoznatljiv i po nevjerojatnoj koncentraciji ženske ljepote. Bili bi tamo i Bariša i Ante, ali i njihove supruge Ana i Danijela. No, posljednji put je „šef parade“ bio Mirko, njihov otac i, dok su oni u Zagrebu, „glavni i odgovorni“ za sve što se događa u proizvodnji u vinariji u Radišićima nedaleko od Ljubuškog.


A Mirko je zanimljiv čovjek, lokalna enciklopedija, sveznadar koji će, zahvaljujući sportskom angažmanu i pedagoškom odgoju tisuća mladih Ljubušaka, kao i vrhunskoj kvaliteti svojih vina, zasigurno, i to vrlo skoro, na Wikipediji biti uvršten među poznate osobe koji su obilježile povijest Radišića. Uz Ljilju Vokić, bivšu ministricu prosvjete u Vladi Republike Hrvatske, Veselka Koromana, pjesnika i akademika, Milana Nosića, jezikoslovca, ili Zorana Tomića, rektora Sveučilišta u Mostaru. No, što je bitnije, Mirko zna svakoga pa je tako i mene, nakon kratkog razgovora o povišenom tlaku i potrebi hitnog pregleda kod Nihada Sadikovića, ljubuškog neuropsihijatra, travara i fitoterapeuta, obećao preporučiti i „preko reda“ ugurati kod ovog zagovornika holističkog pristupa zdravlju i vjeri u moć biljaka na pregled već za dva dana.
– Nihad je moj prijatelj, smatraj to riješenim!
Tako je i bilo. Kad sam se vratio u Ploče, ponovo sam nazvao Mirka, on je, pak, prošetao do Nihada Sadikovića, koji je, praktički, njegov susjed, i na pregled sam mogao doći već sutradan.
Kad sam završio pregled kod liječnika, čiji djed je svojedobno izjavio: „Zdravlje je najveće blago na svijetu i teško onome tko ga ne zna čuvati, jer bolest dolazi na kilograme, a odlazi na grame.“, u ugodnom ambijentu Vinarije Škegro sam pred Mirkom prepričavao svoj doživljaj neobičnih liječnikovih metoda dijagnosticiranja bolesti. Mirko se smješkao, a onda, šaleći se, preporučio, zatreba li mi, „povoljnu nabavku Bossovih odijela, po mjeri – prijatelj mu radi u tvornici u Travniku“!
Na počasnom mjestu na zidu Vinarije Škegro stoji velika crno-bijela fotografija iz 1969. godine na kojoj u društvu ljubuške nogometne momčadi stoji Jure Čuvalo, legendarni kanadski boksač hercegovačkih korijena. Za ovoga nikada srušenog boksača u ringu zna se da se čak dva puta borio s Muhammadom Alijem, a antologijskom se smatra njegova izjava nakon meča kojeg su suci dodijelili u Alijevu korist:
„Udario sam ga u jetra. Nakon meča u kojem je pobijedio, on je krvario i završio u bolnici, a ja sam sa ženom otišao na ples. Sad, tko je tu pobjednik?“
 Došao je u posjet Ljubuškom 1969. godine u travnju i izveo je početni udarac na utakmici u kojoj je Ljubuški pobijedio Poštara iz Mostara 3-1. Sjećam se još i danas njegovih mišića, tako nešto u životu nisam vidio, bio je to kolos s Rodosa! Bio je i prije nekoliko godina, postavljen mu je spomenik ispred dvorane, prisjeća se s neskrivenim ponosom te fotografije Mirko Škegro, koji je tada igrao u NK Ljubuškom.
Mirkov sin Bariša nema ništa manje uzbudljiviju sportsku anegdotu iz svog „predvinskog“ života. Naime, Bariša je igrao u tom istom nogometnom klubu iz Ljubuškog, a trenirao ga je – Josip Katalinski Škija.
 Sjećam se da mi je Škija jednom zgodom pričao da je, igrajući za reprezentaciju Jugoslavije, glavom izbio loptu koja je išla u gol te pogodio suparničkog igrača u butinu i – slomio mu nogu! Time mi je htio dočarati kako je njegova bosanska glava tvrda. Ne pamtim ta vremena i ne znam je li to istina, ali takve priče se ne zaboravljaju, priča Bariša.
Mirko je mirovinu zaradio kao profesor povijesti i ravnatelj škole, ali njemu mirovina nije značila i prekid svih životnih aktivnosti. Štoviše, nikada nije bio aktivniji nego sada! Mirko je još uvijek u nogometu, predsjednik je skupštine obnovljenog Nogometnog kluba Ljubuški. I tvrdi – „još je puno nogometaša koji pronose slavu Ljubuškog daleko do rodnog kraja“.

– Odavde je krenuo mali Mladen Bartolović, koji je sad trener u Cibaliji, pa Gordan Bunoza, koji je igrao u Visli u Poljskoj, Nikica Jelavić je bio kod nas u školi, on je inače iz Čapljine… Odavde je i mali Mario Ćuže, koji je u Dinamu, odnosno Istri. On je tu s Bijače, mislim da ga Mario Stanić prati u karijeri, jer Mario se oženio Ćužama. Znači, Mario Ćuže i Stanićeva žena Dragana djeca su dvojice braće, priča Mirko.
No, najveći ljubuški veleposlanici su, ipak, rukometaši. Ljubuški rukometni klub Izviđač godinama je ponajbolji inkubator i hrvatske i bosanskohercegovačke rukometne reprezentacije.
– Trenutno je barem deset reprezentativaca Hrvatske i BiH poteklo iz tog kluba – Denis Buntić, Mirko Alilović, Marin Šego, Josip Perić, Ivan Ereš, moj susjed Matej Hrstić, David Mandić…
U Ljubuškom se, definitivno, poštuju sportske legende. I sasvim logično je bilo pitati i Mirka i Barišu, nakon što čujete te uzdahe za sportskim veličinama i svjedočite spomenicima, pravim, brončanim, koji se sportašima iz Ljubuškog dižu za života,
je li moguće da Ljubuški počne slaviti i svoje vinske legende te ih počasti poprsjima u središtu grada. Nasmijali su se i slegnuli ramenima.
 Prosto sumnjamo, ali sve je moguće. Jer, ovdje je teško priznati nečiji uspjeh, a ponajviše susjedov, pričaju Mirko i Bariša.
Njihova blaga ironija nije bespredmetna, jer Vinarija Škegro vjerojatno je jedina hercegovačka vinarija koja gotovo u cjelini sva svoja vina prodaje – u inozemstvu!
A sve je počelo mirno. Bariša se šali i kaže da je „mama Mirjana iz rodnog Brotnja donijela recepturu za proizvodnju vina“. Mirko, pak, za pojašnjenje priče o počecima njihove vinske priče nudi vic.
 Direktor osnovne škole šeta ulicom i naiđe na starijeg čovjeka kako prebire po kontejneru. Pita ga:
 ‘Zašto to radite, zar nemate mirovinu?’
 A čovjek mu odgovori:
 ‘Radio sam u prosvjeti.’
 Direktor se zamisli i reče mu:
 ‘Onda, imate još pola godine mandata na taj kontejner!’
 Čovjek ga pogleda i zapita:
 ‘Zašto?’
 ‘Zato što za pola godine i ja idem u mirovinu!’, odgovori mu direktor, kaže Mirko Škegro.

Mama Mirjana je, naravno, jedina trezvena objasniti kako je sve počelo.
 Prije su ljudi živjeli još više u brdu i obrađivali lozu. Sjećam se da je svekar imao dvije tisuće loza, volio je raditi i stalno je bio u vinogradu. Zvao se Bariša i između svakog trsa pjevao je Šumi, šumi javore ili Kad čujem tambure. Ritual je bio takav da kad je pjevao te pjesme na glavi je držao čašu. Uvijek bi govorio:
 Nevjesta, ovo moraš voljeti, moraš pričati s lozom, loza ti je kao žena, moraš uvijek oko nje nešto migati, ako hoćeš da ti da rod!
 A znao je uspoređivati i lozu s loptom, jer – obje su ženskog roda i treba ih milovati!
 Kad su Ante i Bariša krenuli na fakultet u Zagreb, razgovarala sam s mužem što i kako dalje. Od svih radova na zemlji jedino volim raditi u vinogradu, kao i baviti se cvijećem. Odlučili smo se za vinograd i mislili smo malo po malo se širiti, proizvoditi vino i prodavati ga rinfuzno. Da imamo neki dodatni izvor prihoda. I da ne moramo onom umirovljeniku iz Mirkova vica uzimati mandat na kontejner, priča Mirjana Škegro.
Bilo kako bilo, sve je počelo s jednom malom drvenom bačvom. Mirko i Mirjana zakotrljali su cijelu priču, izabrali slikara Vladu Puljića da im napravi etiketu za prvo vino, a onda i Roberta Alilovića za drugu etiketu. Premda su, kažu, za proizvodnju vina imali „klasično hercegovačko predznanje“, ipak su u startu angažirali enologa koji je nadzirao cijeli proces.
 Znam koliko nismo znali, a s druge strane, uvijek se držimo one da je vino neispričana priča. Posao u vinogradu je devedeset posto, a deset posto je enolog, s tim da je u konačnici tih deset posto jače! Jer, vino se pravi. S druge strane, ne može biti dobra pita od sirova žita, priča Mirko.
Svoj entuzijazam i golemu energiju vrlo brzo su Mirko i Mirjana prenijeli na Barišu i Antu, ali i njihove supruge Anu i Danijelu, te je postalo normalno da se svako slobodno vrijeme „preleti“ petsto kilometara iz Zagreba do Radišića i „nešto čeprka po vinogradu ili podrumu“.

Ideje su se gomilale i nakon pet godina obitelj Škegro krenula je u pripremu terena na kojem su današnji vinogradi zasađeni 2005. godine. Inače, na vrhu brda, iznad vinograda, rođen je sadašnji direktor kovnice novca u Hrvatskoj, Ivan Marić. Vjerojatno je to saznanje motiviralo Barišu i Antu da još bolje i više naplate svoj trud.
 Ne prodajemo vino u rinfuzi, jer nema logike prodavati ga za pet, šest maraka, ako je butelja toliko koliko jest. Drugo, vino ne dajemo u svadbene salone. Poradili smo i na vizualu, kojeg je u ovoj sadašnjoj izvedbi napravila Maja Bagić, a iste, 2008. godine, promijenili smo i enologa. Tu godinu možemo smatrati stvarnim i ozbiljnim početkom rada naše vinarije. Jer, do tada je sve bilo rekreativno. A što se tiče vina, došao je enolog koji ima trideset godina, hoće i spreman je i on zajedno s nama još učiti. Radimo trostruku vinifikaciju – jedan dio prešamo cijelo grožđe, drugi dio prešamo samo bobice, treći dio radimo hladnu maceraciju od deset sati na deset stupnjeva. Potom sve odvajamo u zasebne tankove i miješamo na finim talozima kvasaca. Na kraju, prije punjenja u boce, sva ta tri vina smo sljubili u Krš! Koji ne može koštati rinfuznih četiri, pet maraka, nego znatno više. Zar na taj način rada i naša vinarija ne postaje kovnica novca, priča Bariša.
Za vrlo raskošnu i prepoznatljivu pakovinu svojih vina Bariša je, tvrdi, „morao ući u konflikt s roditeljima“, jer bi oni htjeli „da se novac čuva za crne dane“!
 Mi s ovakvim pristupom praktički gradimo budućnost za mog Šimuna za koga moja mama kaže da će biti „bakin vinar“ ili za sestrinog ili bratovog sina koji će se, možda, ovim baviti za pedeset godina. Nama svima bilo bi puno lakše da smo umjesto uloženog novca u vinariju kupili dva stana u Zagrebu i rentali ih i imali mjesečno tisuću eura od najamnine, a sve „bez motike“! No, nije sve u lagodnosti, ima nešto i u stvaranju dodane vrijednosti, priča Bariša.

Mirko se s neskrivenim zadovoljstvom i ponosom pohvalio, eto, da će „u dogledno vrijeme netko od sinova doći natrag u Radišiće“!
– Jedan od njih će doći vrlo skoro, a drugi kad sazriju prilike. U svakom slučaju, vino ih vraća kući!
Odmah sam se sjetio onog sjajnog vica kad čovjek sretne uplakanu ženu i upita je zašto plače, a on njemu:
– Kći mi je otišla u Ameriku.
– Dobro je, vratit će se, nije otišla u Zagreb!
Sjećam se, kad sam prvi put bio kod njih u Radišićima, Bariša je na sva zvona najavljivao njihovu „sljedeću veliku priču – vino radnog naslova Na granici“.
Uglavnom, cilj je bio proizvesti prvo hercegovačko narančasto vino!
 Ove godine macerirat ćemo žilavku malo duže, možda i pola godine, i probati doći do prvog hercegovačkog narančastog vina. Postoje dva razloga zašto će se vino zvati Na granici. Znate, kako smo mi Hercegovci cijeli život obilježeni granicom, a ja preko granice od Ljubuškog do Zagreba idem dvadeset do trideset puta godišnje i svaki put u želucu imam neki grč čekajući da me sa strane izdvoje kao švercera, onda je to već dostatan razlog da se vino nazove – Na granici! A drugi razlog je što ćemo probati dobiti narančasto vino s užitnošću na granici svježih vina, priča je tada Bariša.
Sjećam se da Mirko nije bio blagonaklon toj ideji svojih sinova, ali nije se htio petljati u njihove snove.
– Htjeli su se igrati, pustio sam ih da se igraju!
Rezultat je bio spektakularan. Ne samo da su postali prvi hercegovački „oranžisti“ proizvevši uistinu sjajno vino, nego je Krš Orange (vino ipak nikada nije nazvano „Na granici“!) u splitskoj zračnoj luci kupio i njime se oduševio čuveni pobornik dugih maceracija, Simon Woolf, koji je svojim opširnim prikazom tog vina u The Morning Claretu ideji o hercegovačkom oranžu da dodatni vjetar u leđa.

Simon Woolf se dodatno oraspoložio s natpisom na etiketi Krš Orangea:
– It’s impossible, they say, to make a drinkable orange wine. Therefore, we proudly present our light Krš Orange. A wine inspired by the impossible.
– Impossible or not, it’s definitely drinkable, zaključio je Simon Woolf.
Nakon toga – čudo! Krš Orange je preko noći postalo glavno vino Vinarije Škegro, njihova najveća prepoznatljivost.
– Iskreno, nisam vjerovao da će Krš Oranž doživjeti tako dobre reakcije i postati, praktički, perjanica našeg podruma. No, prave vinopije znaju što je narančasto oranž vino, a mi naš Krš Orange ne dajemo nikome za koga nismo sigurni da ne pozna abecedu vina, priča Mirko.
I da se slučajno ne bi odmaknuli od sporta, za što se zna da je u Ljubuškom uvijek na prvom mjestu, Mirko će uspjeh Krša Orangea vrednovati po zanimanju i zaljubljenosti u to vino koje je pokazao – Mario Stanić, bivši „vatreni“ reprezentativac Hrvatske iz obližnje Bijače, koji dolazi u vinariju kupiti isključivo zbog prvog hercegovačkog narančastog vina.
– A Mario zna što je dobro vino, zaključuje Mirko.
Kao što i Mirko zna, nakon što je pred povratkom svojih sinova u Radišiće, da će u rodnom selu ostati i unuci. Zamka je napravljena.
– Svaka parcela u vinogradima dobila je svoju tablu na kojoj će biti imena unuka. Time ćemo ih povezati sa zemljom i, makar i simbolično, dodatno motivirati da ova vinska priča opstane i postane samoodrživa.


Comments are closed.