VELIMIR EREŠ (Vilinka)– Sreća počinje u Sretnicama

0

Kad sam prvi put razgovarao s Velimirom Erešom, vinarom iz Sretnica, na pola puta između Čitluka i Mostara, njegov odgovor o velikom angažmanu u obiteljskom svadbenom salonu Afrodita postao je „predmet zadirkivanja“ u društvu s kojim se nalazi svaki tjedan u kultnom mostarskom vinskom baru LeRoy. Tamo Velimir svaki tjedan već godinama s najvećim hercegovačkim vinskim entuzijastima kuša desetak novih vina trudeći se neprestano educirati o svjetskim vinskim trendovima. Naime, u tom našem prvom razgovoru iskreni Velimir je glasno utvrdio da je njemu ponedjeljak „postao najdraži dan u tjednu“, jer tada se „broji novac od prodanog vina na svadbama“.
– Uf, ta rečenica, promatra li se izvan konteksta, mene može predstaviti u jednom izdanju koje uopće nisam ja! Zato bih volio kad bi se spomenulo da nije sve u novcu. Dobro, novac je potreban, ali on meni uistinu ništa ne znači. Ja sam iz kršćanske obitelji, i ove i prošle godine sam pješice hodočastio 130 kilometara u Sinj. I to će postati nešto tradicionalno i neizostavno u mom životu.
Velimir će zasigurno ostati upamćen u povijesti vinarstva Bosne i Hercegovine kao jedan od rijetkih koji u naziv vinarije nije ugradio svoje – prezime! Kaže, „htio sam biti drukčiji, kao i u svemu ranije“. Vjerojatno je zato izbjegao i mitologiziranje poznatih hercegovačkih junaka, tako da na njegovim etiketama nema ni Mijata Tomića ni Andrijice Šimića. Nema ni herceg-bosanskog hrvatovanja. Nema ni careva ni kraljeva ni raznih velmoža. Ali ima – vila! A kroz priču o vilama izražava duboko poštovanje prema baki koja ga je svojedobno, dok je bio dijete, vodila čuvati ovce na brdo Vilinka.
 Vjerujem u priče o vilama. Meni ih je baka pričala, a njoj vjerujem. A ona mi je rekla da je vidjela vile kako plešu na Vilinki i konjima vežu repove. Te njezine priče ostale su duboko usađene u meni i sasvim je bilo logično da vinariju nazovem po mjestu gdje sam zasadio vinograd i na koje dolaze vile, priča Velimir.
Poznati zagorski biodinamičar, Tomislav Bolfan, koji je na svom spektakularnom imanju ponad Hrašćine inicirao ideju o „vođenim vinskim blues degustacijama na kojima se sljubljuju jelo, vino i glazba“, voli reći da „kad usna harmonika utihne i vino se popije, Vinski vrh počnu oblijetati Daran, Vit, Luba, Ejra i Zlatousta“. A u nekim danima, tvrdi Tomislav Bolfan, „ima tu različitih duša koje su ostale iz davnih vremena, ponekad nam pomažu u vinogradu, podrumu, vole dodavati arome“.
 I zato volim reći da ovdje nismo sami i jedini odgovorni za kvalitetna vina, ima tu još neko duhovno biće koje nam pomaže! Zadnjih pedesetak godina zaboravili smo na činjenicu da nije sve kamen, beton i željezo, nego da tu ima i nekih energija koje su svuda oko nas, a prije svega energija ljubavi koju bi trebalo osvijestiti u svakom ljudskom biću. Jer, ona je ta koja bi u konačnici trebala spasiti svijet. Svemu tome služe i naše vile i duhovne priče kojima u ljudima želimo pobuditi povratak ljubavi za svaku stvar. Jer, ako čovjek bez ljubavi radi svoj posao, onda gubi iz vidokruga svrhu svoga postojanja, ispričao mi je Tomislav Bolfan.
A njegovo pojašnjenje svijeta šumskih vila zapravo je najbolja definicija Velimira Ereša. I ne treba čuditi što su Velimirova najbolja vina upravo od grožđa iz vinograda na Vilinki i što se taj vječni mladić zahvaljujući njima prometnuo u ponajboljeg vinara u Bosni i Hercegovini.
A prije desetak godina sve je bilo drukčije. Naime kad je svojedobno Velimir svojim prijateljima, vraćajući se s neke veselice u Mostaru, mrtav ozbiljan rekao da se odlučio baviti vinarstvom, svi su od smijeha bili popadali sa stolaca. Nitko mu nije povjerovao, jer su znali da o vinarstvu nije imao pojma, kao što su znali da nije u najboljim odnosima ni s radovima u vinogradu. Zanimalo ih samo što je on konzumirao te noći, a da su oni, eventualno, propustili!
 Znam da se sigurno nije tu večer pilo vino, pojašnjava Velimir.
Odlučivši se baviti i vinarstvom, Velimir je, u stvari, sam htio proizvoditi vino koje će prodavati u svom svadbenom salonu Afrodita. I koje će, u konačnici, njegov svadbeni salon učiniti još konkurentnijim na hercegovačkom tržištu.
 Logika je bila vrlo jednostavna. Imamo ugostiteljski objekt, a dosta vina morali smo kupovati. Zašto ga ne bismo proizvodili? Jer, tržište kroz svadbe u našem salonu već imamo za to vino. Sad kad Vilinka sve više osvaja tržište, često pomislim na početke prije nekoliko godina. I sve sam sigurniji da nikada ne bih ušao u ovu vinsku priču da nemamo svadbeni salon.
Premda nije imao nikakvo iskustvo, nije Velimir baš grlom u jagode krenuo u cijelu priču. Jednom se tako, priznaje, pripremajući se za početak svoje vinske priče, poigrao sa svatovima u svom svadbenom salonu te im na stolove postavio najlošije vino koje se u tom trenutku moglo nabaviti u Hercegovini. Toga vina te večeri otišlo je četrdeset posto. Zaključio je da ljudima, u stvari, uopće nije bitno što piju te da i najgore vino može proći. To saznanje dodatno ga je ohrabrilo, jer, bio je siguran, ne može se dogoditi da njegovo vino bude lošije.
 Dakle, nakon toga sam bio siguran da u ovakvim objektima na svadbama može proći i lošije vino te više nije bilo razloga za odlaganje odluke o vlastitoj proizvodnji vina.
Prvu berbu imao je 2008. godine, a te godine je u svom svadbenom salonu od ukupne količine prodanog vina njegova Vilinka činila pedeset posto. Sada se potrošnja Vilinke povećala na čak devedeset posto ukupno prodanog vina u Afroditi. U praksi, svojim vinima je Velimir spustio cijenu svadbe za pet konvertabilnih maraka po gostu!
 Nakon svadbe na kojoj se piju moja vina mladenci ujutro nemaju problema sjetiti se što su noć ranije radili.
Posao je eksplodirao, a Velimir je morao izgraditi i opremiti potpuno novi svadbeni salon od čak 1.700 četvornih metara sa 750 raspoloživih sjedećih mjesta.
– Puni smo cijelu godinu, godišnje upriličimo stotinu svadbi. Sad smo sigurno broj jedan u Hercegovini! A vinarija nam je u podrumu starog svadbenog salona. Od sljedeće godine u prizemni dio starog salona prebacujemo proizvodni dio vinarije, a u podrumu će biti samo skladište te arhiv i barikana. U Afroditi prodamo gotovo 40 posto naše ukupne proizvodnje vina!
Koliko god njegova vinska priča zvučala kao dobitna kombinacija promišljenog poslovnjaka, stručnjaci se zaklinju da trenutno u Hercegovini nema bolje svježe žilavke. Velimir je uvjeren da će upravo on sa svojim vinima ponovo vratiti međunarodni ugled regiji koja je svojedobno, početkom prošloga stoljeća, osvajala zlatne medalje za svoja vina na najvećim svjetskim smotrama.
 Svjesno idem na manji urod, na šezdeset do sedamdeset dekagrama po trsu, jer želim biti drukčiji od onoga što većina ovdje radi. Prvi sam u Hercegovini primijenio gustu sadnju na pola metra. Nama je već prve godina korijen otišao devedeset centimetara u dubinu! Moja žilavka drukčija je od ostalih, svježa je, lepršava, najveće bogatstvo je u njezinoj mineralnosti. U vinogradu, koji je na nadmorskoj visini od četiristo metara, osamdeset posto tla je kamen. Vilinka je najviši privatni vinograd u Hercegovini, na većoj visini jedino je vinograd Trtle Vinarije Čitluk.
Pripremajući se za sadnju vinograda, Velimir je na Vilinku, gdje je uistinu bio samo goli kamen, dovezao čak tisuću kamiona te preko kamena na cijelom prostoru vinograda nasuo pola metra zemlje. Toliko se zagrijao za novi posao da više nije imao nimalo vremena za nekadašnju strast – kuglanje. Velimir je bio čak dvije godine reprezentativac Bosne i Hercegovine u kuglanju.
Za početak, znao je kakva vina ne želi praviti, a to su bile one starinski rađene žilavke, mutne i oksidirane. Usavršavajući svoj pristup proizvodnji žilavke, počeo je znanje prenositi i na druge!
 Sad se i po tom pitanju mijenja situacija. Nakon berbe prošle godine bio sam u barem deset kuća pokušavajući prenijeti svoja iskustva i znanje prijateljima i kolegama koji su poželjeli promijeniti način proizvodnje. Premda je vinarstvo postala moja najveća ljubav, stvarnost je ipak svadbeni salon! Od toga se živi.
Stoga nikoga ne treba čuditi što Velimir na svakoj svadbi u svojoj Afroditi cijelu noć radi za šankom te ispraća i posljednjeg gosta. Pjevali su kod njega i Mate Mišo Kovač i Mate Bulić, ali Velimir si nije priuštio opuštanje uz njihove pjesme.
 Ja vodim cijeli posao, ali svi u obitelji su u ovoj priči. Otkad mi je brat poginuo u prometnoj nesreći 2002. godine, otac više nije htio aktivno sudjelovati u radu Afrodite, pomaže, ali ne ulazi u salon. On je taj salon u stvari napravio, jer je htio da cijelo selo ima mjesto za okupljanje u dane kad su velike fešte, a ne da se nalaze pod šatorima.
 Je li se ikada neka od djevojaka koja je odlučila svadbenu feštu imati u tvom salonu u Sretnicama zapitala koliko je bilo pametno to napraviti pored Udovica?
 Udovice su restoran u Sretnicama, a mi priču pravimo i svadbu organiziramo u svadbenom salonu Afrodita. Možda bi se vaše pitanje moglo i okrenuti i zapitati koliko su te djevojke ushićene što će se vjenčati u mjestu Sretnice. Za njih sreća, ipak, počinje u Sretnicama!
 Kad si bakine vile doveo u podrum svadbenog salona, jesi li vjerovao da ćeš jednog dana na krilima tih vila pokoriti svijet svojim vinima?
 Dobro, malo je preteško pričati o „pokoravanju svijeta“, ali da sam vjerovao u veliki uspjeh svojih vina – jesam, vjerovao sam, ja ne radim ništa u što ne vjerujem. No, ja i dalje imam još dosta planova i želja i nema stajanja dok se to ne ostvari. Samo neka je zdravlja i Božje pomoći! Jedino što se plašim je da me ON spriječi, ništa drugo nije problem…
– Inače, prezadovoljan sam razvojem naše vinske priče, svake godine dižemo proizvodnju, prošle godine smo zasadili novih 13 tisuća loza, baziramo se na žilavci i blatini, a za potrebe naših bijelih i crvenih kupaža posadili smo još i chardonnay, cabernet sauvignon, merlot i trnjak.
Velimir je najviše fokusiran na žilavku i cilj mu je vina od te sorte „dignuti na potpuno novu razinu“.
– Žilavka je u bivšoj Jugoslaviji bila među tri najcjenjenije sorte, što sada nije slučaj. Posljednjih deset godina se kvaliteta vina od te sorte značajno podiže, mislim da je pitanje dana kad će ponovo povratiti staru slavu. Žilavka to zaslužuje i mi ćemo to napraviti u sljedećih pet-šest godina.
Kad je započeo vinsku priču, Velimir je supruzi nagovijestio da će vrlo skoro početi slati svoja vina na veliko Decanterovo ocjenjivanje s kojeg cijeli vinski svijet svakog svibnja nestrpljivo iščekuje rezultate.
– Počeli smo s preporukama, pa broncom, a onda sam joj rekao da ćemo u sljedećih deset godina sigurno dobiti i – zlato. I imao sam sreću da se to dogodilo već nakon 3-4 godine. Bilo je to za X-Line iz 2015. godine, kupaža cabernet sauvignona i blatine.
Zlatom nagrađeni X-Line Velimir je potom vrlo brzo povukao iz prodaje i preostalih 540 boca prebacio u podrum.
– Ništa bolje nisam mogao kupiti prodajom tog vina! Neka ga u podrumu, pratit ćemo kako se razvija i učiti se na njemu. Da sam ga prodao, nikada ne bih saznao kako će to vino izgledati za 10, 20 ili 30 godina. Izvezao sam tog vina i u Ameriku 3.000 boca, nakon što ga je Robert Parker ocijenio sa 89+ i preporukom da se pije od 2020-2030. godine.
X-Line je naziv za najbolja vina iz Vinarije Vilinka, a naziv za najbolja vina Velimirova je uspomena na pokojnog brata Ivana kojeg su svi znali po nadimku – X.
– On je poginuo 2002. godine u prometnoj nesreći na našoj njivi, gotovo na kućnom pragu. Na Uskrs! Upravo zbog uspomene na njega htio sam da naše najbolje vino nosi njegovo ime.



Comments are closed.