VINKO ZOVKO – Ljubav prema rodnom kraju nije samo narodna nošnja, pjevanje uz šargiju ili pečenje praseta!

0


Nije prošlo niti četiri godine od najave grandioznog plana o izgradnji gigantske vinarije kapaciteta 35 milijuna litara vina u kraju u kojem, praktički, grožđe nikada nije ni postojalo, a Vinko Zovko, začetnik te ideje, zbog koje ga mnogi nazivaju luđakom, , manijakom, čudakom, budalom, idiotom, kretenom…, glasno kliče da već – ima rezultat!
– Evo vam, Ivan Dragičević je svoju obitelj nakon 11 godina života i rada u Hrvatskoj doveo natrag u Žepče i zaposlio u vinariji Povratak. Time je Vinarija Povratak dobila pravu dimenziju značenja svog imena! U selo se vratila jedna obitelj, jedna kuća je zaživjela i spasila se od raspadanja. Za mene je njihov povratak sve, i duševna hrana i unutrašnje zadovoljstvo, ali i potvrda da se moj put prema cilju počinje ostvarivati. A cilj je stvaranje uvjeta da ljudi ovdje od rada svojih ruku mogu živjeti, da ne moraju misliti kako će, kad prime svoju plaću, preživjeti sljedećih mjesec dana. Sve pare da ostavim u svom džepu, ja opet mogu samo dva puta na dan jesti, priča Vinko.
– Iz Žepča se puno poslovnih ljudi jako dobro snašlo u svijetu. Procjenjujem da je takvih najmanje 500. Kad bi svatko od njih u svom rodnom mjestu otvorio samo 10 radnih mjesta, znači da u praksu pretoči svoje domoljublje, porijeklo, da ne okrene leđa svom ognjištu, Žepče bi moglo postati oaza blagostanja, mjesto idealno za život. Prirodu imamo, ovdje samo nedostaju radna mjesta, a ljudi odlaze jer ih nitko ne doživljava. Ljudi odlaze radi osiguranja egzistencije. No, omogućimo li ljudima ovdje ostvarenje svog opstanka nitko ne bi ni nigdje odlazio, ovo je čista logika.
– Znači, tih 500-ak Žepčaka je vrlo selektivno u ljubavi prema svom rodnom kraju. A ljubav prema rodnom kraju se ne izražava time što ti negdje obučeš narodnu nošnju, zapjevaš izvornu pjesmu i ispečeš prase i – to je tvoja tradicija. Ne, ti si u tom slučaju selektivan i samo si odabrao ono što ti odgovara. A ja tako mogu voljeti i neku afričku zemlju, sviđa mi se neki njihov specijalitet i lokalni ples. To je selektivan ljubav, to je samo odabir nečega što hoću voljeti i njegovati. A ono što mi je teško i nije mi komotno, to neću pa ću pustiti da mi rodni kraj zaraste i mojih 30, 50 ili 100 duluma postane neprohodna šikara.
– Ja sam nedavno s jednim čovjekom koji trenutno živi u inozemstvu išao autom gledati zemlju koju sam htio od njega uzeti u zakup. Vozimo se, a on komentira:
– „Sve je zaraslo, tu mi je negdje rodna kuća“!
– Vidite, čovjek ne može svoju rodnu kuću naći, a bembura je na putu, BMW 5 sjaji se ko ćukina guzica, ima 30-40 radnika u svojim pogonima u Hrvatskom Zagorju, a, s druge strane, rodno ognjište mu zaraslo. Je li to ljubav prema rodnom kraju?! Je li to hrvatstvo, domoljublje?
– Dakle, mi u ovome projektu dosad imam uključeno 3-4 ljudi iz dijaspore i to su istinski domoljubi. Nisu oni posadili vinograd da meni ili sebi zarade pare, nego su prepoznali priliku da ožive svoju zemlju i ne dopuste da zaraste. I zato što vole svoju rodnu grudu. Nije ovo samo vinograd, to je puno šira priča.
Prema Vinkovim riječima, trenutno je u njegovoj „kompoziciji“ 29 vinogradara, a samo trojica iz dijaspore su svoju zemlju „odučili staviti u funkciju i dopustili da se posade vinogradi na njihovoj zemlji“.
– Znači, nisu dopustili da im zemlja zaraste. Ja sam ponosan što sam ih uspio motivirati svojom pričom o povratku. U tome su vidjeli svoju šansu, prepoznali su projekt!

Nevjerojatno je s koliko nježnosti i ljubavi Vinko, primjerice, priča o Antunu Tadiću, starcu iz jednog žepačkog zaseoka čiji portret krasi Vinkovo prvo proizvedeno vino iz edicije Zemlja, kupažu cabernet franca i ancelotte, „ono sa slovom Z“.
– Došao mi je Antun pitati me da mu budem jamac u banci za kredit kako bi uložio u zemlju koju je naslijedio od oca, u pitanju je nekih 1.300 četvornih metara, dok je 1.600 četvornih metara zemlje sam kupio podižući petero djece u onom sustavu. Znači, sam radio, sam se borio, prošli sustav nije bio naklonjen seljaku. Onda sam ja njemu rekao:
– Antune, uz dužno poštovanje prema bankama, ja ću ti posuditi taj novac, a kad bude grožđa ti ćeš meni pomalo vraćati novac.
– Uglavnom, otkako je počeo podizati vinograd čovjek je došao k sebi, zdravlje mu se popravilo, godine idu, ali on uživa u ovome vinogradu. Pogledajte samo taj njegov vinograd, školski primjer urednosti, razglednica cijelog kraja! On je u poodmakloj dobi prepoznao priču, njemu je 77-78 godina, i, što je dodatna vrijednost njegove priče – on se još htio i zadužiti u banci kako bi oplemenio tu svoju zemlju. Malo je to zemlje, nije to puno, ali njemu je to sve što ima! Ali, poželio je da, njega kad više ne bude, njegova djeca imaju nešto za sebe. Njegov portret je na etiketi, njegovo lice je dobilo prvo slovo „Z“ od riječi „zemlja“, i namjerno smo ga stavili na prvo mjesto, jer njegov primjer je nešto što svi drugi trebaju slijediti. Kad ga je trebalo slikati za etiketu, on se pripremio kao da ide u grad fotografu u foto studio. A Perica Martinović, koji je priredio vizual Vinarije Povratak, cijelo vrijeme ga slika, a Antun nije nijednog trenutka ni pomislio da je to ono što se radi. U jednom trenutku je Pericu upitao treba li sjesti na kauč, a ovaj mu je samo odgovorio da je sve već gotovo.
U Žepču je ime Nikice Radića sinonim za zdravlje. A Vinko s osmijehom opisuje da jedan od njegovih vinogradara „otkako je ušao u vinograd, njemu više Nikica ne treba“!
– A Nikica je liječnik, ovdašnji sinonim za zdravlje, ako ti on ne može pomoći, onda ti više nitko ne može pomoći. Nema dalje! I kaže on:
– Meni više ne treba Nikica, ovo je meni lijek!
– Takve stvari mi daju injekciju života.

Vinko Zovko je „metalac u duši i srcu“, superuspješni cjevar i instalater centralnog grijanja, koji je, nakon što se nagledao talijanskih vinarija u kojima je ugrađivao rashladne sustave, odlučio u svom rodnom Žepču, u kojem nitko ne pamti da je ikada ubrano grožđe, izgraditi vinariju impresivnih gabarita i pritom uvjeriti i motivirati svoje mještane da masovno pohrle u zapuštene parcele i na njima postave betonske stupove za pergolaste visokorodne vinograde kojih u konačnici, za nekoliko godina, treba biti čak – 1.500 hektara!!!
– Dobro ste čuli, sve ovo što sam dosad napravio, tek je početak. U konačnici će se vinogradi prostirati na 1.500 hektara ili mene neće biti! Mene optimizam ne napušta, štoviše – rastem od sreće na oko zbog svega što se događa. Od metalca sam postao zaljubljen u vinograde!
Namjerno sam priču o Vinku Zovku započeo rečenicom koja se raširila na desetak redaka, jer tako vam je to kad se želite uhvatiti u koštac s njegovim idejama. One vas osvoje i ostave bez daha, baš kao što vam Vinko, skoro pa i doslovno, ne dopušta da završite rečenicu. On je naprosto bujica, gura sve pred sobom, ali, što je najbitnije u njegovoj vinskoj priči, pred njim popuštaju i najtvrdokorniji protivnici s kojima se svakodnevno bori u šumi administracije želeći dokazati da nije ni luđak ni manijak ni čudak ni budala ni idiot ni kreten nego samo i jedino čovjek s vizijom spasa grada u kojem je odrastao i za kojeg ne želi da u skoroj budućnosti postane grad duhova.
 Cijela ova priča je svima nama svjetlo na kraju tunela! Nešto što jamči povratak i ostanak! Kroz Žepče srijedom navečer možeš proći bez gaća, neće te nitko vidjeti jer nema nikoga. Sve ode odavde! A moj cilj je jednostavan – u narednom razdoblju umrežiti oko 700 obitelji koje bi u prosjeku imale po dva hektara vinograda, a to je tim obiteljima 1.000 eura neto mjesečnog prihoda što bi im jamčilo pristojan život, kaže Vinko.
Stoga, kad je nedavno završavao berbu na 20-ak hektara prvih vinograda zasađenih 2014. i 2015. godine, ponosno je došao u središte Žepča na prikolici punoj tek ubranog merlota na kojoj je dominirao golemi transparent:
– “Ev’ vid’te da more!”
Prkosi Vinko svojim Žepčacima, inati se svima koji su vjerovali da u Žepču ne može uspjeti loza, dokazuje da ne pristaje na stereotipe… Tako je, valjda, želeći svima zapušiti usta, među prvim sortama koje je odlučio imati u svom sortimentu posadio – istarsku malvaziju!!!

 I veliki sam optimist u vezi s malvazijom od koje smo već nakon treće godine, otkako smo posadili vinograd, uspjeli proizvesti sortno vino. A urod je bio čak 17,5 tona po hektaru! Uvjeren sam da će istarska malvazija baš u Žepču imati svoju novu domovinu. Ne znam zašto se svi čude kad se spomene ta sorta u našim vinogradima?! Pa, pretpostavka je da se mi manje-više nalazimo na istoj geografskoj širini kao i Istra, a klima unutrašnje Istre je jako slična našoj klimi. Imamo različito tlo, a to će istarskoj malvaziji ovdje dati jednu notu žepačkog kraja, žepačke zemlje, a vremenske prilike, zime, temperature ljetne, temperature zimske su jako, jako slične. Dakle, kad sve to zbrojimo, dajemo si za pravo da nismo pogriješili u odabiru istarske malvazije, a prvi rezultati berbe na tek posađenih oko 7.000 loza govore da se malvazija u Žepču jako lijepo ambijentirala. Još su vinogradi uredni pa je sve skupa to i milina za oči. Trebala je malvazija biti pobrana i spremna za vino godinu ranije, no zima je bila strašna, pupovi su smrzli… Temperatura je bila -32 stupnja Celzija. Kad su naši talijanski prijatelji došli i vidjeli što nas je zadesilo preko zime, nisu mogli vjerovati da su loze uopće preživjele. Kažu, nema statističkog podatka da loza može ostati živa na takvim temperaturama. Dakle, pobrisali smo statistiku koja je govorila da toliki minusi ubijaju lozu, pobrisali smo teoriju da je istarska malvazija isključivo – istarska, doveli smo dašak Češke u Žepče kroz sortu palavu, a malvaziju smo digli na pergolu. Ovdje smo implementirali sustav pergola veronese, visokorodni sustav kroz koji smo podigli lisnatu površinu i zahvaljujući kojem se udvostručava i utrostručava urod.

Unatoč prkosu i ponosu, Vinko je čvrsto s obje noge na zemlji, svjestan je da se mora učiti na vlastitim greškama. Jer, tvrdi, „nama su preostale samo vlastite spoznaje, sve radimo na temelju saznanja do kojih smo mi došli, ne možemo se na nikoga i na ništa pozvati u povijest, jer o vinogradima u ovome kraju ne postoje nikakvih povijesni zapisi“. Otuda i široki sortiment sorata koje se posadilo, trenutno je u vinogradima njih 12.
 Od crnih sorata imamo cabernet franc, merlot, marselan i ancellottu… Ancellottu nitko ni u Hrvatskoj nema, ona ja bojadiserka, kolorant, nikada u životu je nismo samostalno sreli u boci, jer se nju koristi za poboljšanje arome i boje, s naglaskom na boju. Vidi se da češka palava ovdje diše punim plućima, kao što se vidi da je istarska malvazija ovdje našla drugi dom, odlično se snašao merlot, ali vidimo i da se trebbiano romagnolo i lambrusco salamino muče i ne daju nam željene rezultate. Sve ove sorte koje smo posadili nama nisu sveto pismo i nećemo pošto-poto ustrajavati na imperativu njihovog uzgoja. Krenuli smo od apsolutne nule, mi praktički stvaramo povijest i sve što radimo, ovdje se radi prvi put! Zato ćemo i ići na 20-25 različitih sorata da bi se vremenom sortiment isprofilirao i sveo na 7-8 sorata, maksimalno do 10.
Lozu su sadili po naputcima Vinkova prijatelja iz Verone, čuvenog agronoma Giuseppea Rame, a prve sorte koje su niknule u Žepču bile su muller-thurgau, pinot sivi, merlot, ancellotta, cabernet franc i traminac. Godinu dana kasnije zasađena se palava, malvazija istarska, garganega i trebbiano romagnolo
 I Rama nam kaže da nemamo iskustava i da ne možemo ići na sadnju sorata samo na temelju tabelarnih prikaza po kojima bi, recimo, neka loza ovdje morala i trebala dobro uspjeti. Ovo je u svijetu vinogradarstva potpuno novo područje, loza se mora prilagoditi te uspjeti ili neuspjeti. Samo vrijeme će pokazati što je dobro. E sad, tko je spreman preuzeti rizik na sebe? Ja sam taj! Neću na nikoga prebaciti taj rizik i savjetovati na sadnju neke sorte, a da ni sam ne znam što možemo dobiti. Ja riskiram na svome vinogradu, a onda savjetujem druge na temelju mog iskustva! Ako bude dobro – super, a ako ne bude – sam pao, sam se ubio, nisam nikoga nagovorio na to! Ja imam veliku odgovornost prema tim zadrugarima i želim prema njima maksimalno biti korektan. Trenutno imamo 29 zadrugara i svakome od njih je ovo nešto potpuno novo. I to je dobro. Dobro je da se ljudi uključuju i dobro je da ljudi ne znaju ništa. Jer, tako je prisiljen slušati savjete struke.
Pritom Vinko tvrdi da mu nije lako, jer se na svakom koraku mora boriti s podmetanjem nogu i opstrukcijom lokalnih vlasti.

 U startu se moram boriti i dokazati uspjeh nečega što donedavno ovdje nisu mogli ni pojmiti! A onda se još i, kao, čude što sam se odvažio na izgradnju vinarije koja će imati kapacitet kao sve vinarije u Hrvatskoj zajedno. Dakle, ništa s ničim! Ništa se ne uklapa u neke standarde, sheme, neka „normalna razmišljanja“. Ova priča iskače iz svih gabarita!
Ruku na srce, kad malo bolje razmisli i pogledom se vrati u djetinjstvo, Vinko glasno zaključuje da je, izgleda, njegov životni moto od malih nogu bio – biti nenormalan! Naravno, biti nenormalan u očima promatrača ne znači da je Vinko i u stvarnosti lud. Štoviše, kod njega je nagon za preživljavanjem pojačan „klikerima za dobru zaradu“, a u sredinama poput Žepča uspjeh vam nikada neće oprostiti.
 Sad ću ja vama nešto ispričati… Evo, ovdje gdje mi sada sjedimo (dio Žepča koji se zove Orahovica, sjedište njegove tvrtke Cromont – op.a.) prije je bila jedna bara, močvara, a moja rodna kuće je bila gore, poviše ceste. E sad, što se događa?! Šarić, koji je izvlačio pijesak za kuću, otkupio to od Pićotina koji mu nisu mogli platiti. Svugdje okolo kuće, samo na ovom mjestu – bara! Ja sam ti na onom kanalu izjutra napasao kravu prije škole, onda bih kravu vratio u štalu, poslije škole opet kravu u kanal da pase, nema gdje drugo – ili do Žepča ili do Kiseljaka. U tim svojim razmišljanjima uvijek gledaš kako ćeš doprinijeti za nešto u kuću. Kad su Ljubanke, koji su bili gazde, uvijek ih se zvalo agama, gradili kuću, svi ovdje su radili za njih, za Ivu Ljubančića. Evo ti primjera kako ni tada nisam bio normalan… Kad su oni 1970-ih gradili one svoje velike kuće, ja bih njima namiješao malter, jer sam znao da će mi za to dati “crvenku”. Nisam ja ništa dogovarao. Radio sam džaba, ali sam znao da će mi dati. I dao je! To je bio moj prvi zarađeni novac! Uvijek sam im se vrtio među nogama, donesi ovo, odnesi ono, ništa od njih nisam nikada tražio, ni dnevnice ni ništa… Poslije toga, s tatom sam išao u šumu i radio grablje i vile koje sam kasnije po pijacama prodavao. Nemaš love, moraš raditi da bi osigurao novac i – hranu! Sirotinja! U srednjoj školi sam bio superodlikaš i tata me upisao u upravno-ekonomsku školu, htio je da upišem fakultet i nešto postignem, jer sam bio potencijal. No, sutradan ja sve papire sam prebacim u zanatsku školu i završim za instalatera centralnog grijanja. Pritom sam predao zahtjev da u drugom razredu polažem i treći kako bih ranije išao raditi. Odbila me komisija. Ja ti se u trećem razredu, međutim, prijavim na natječaj za posao u pulskom Uljaniku, a nemam diplome o završenoj školi. Dođem u školu, škola zaključana, samo čistačica. Ja ti nju zamolim da nazove mog razrednog starješinu Šemsu Starčevića, ona nađe njegov kućni broj i nazove ga. Uputim se do njega, ali njega nema kući, njegova mater kaže:
 „Ošo u gljive!“
 Gdje je otišao?
 Gore.
 Ja onda gore za njim, nije mi ni kiša smetala, i po šumi se derem:
 Šemso, Šemso!
 Kad sam ga našao, objasnim mu zašto ga tražim, a on meni da odmah odemo do škole. Uđemo u njegov narančasti „Stojadin“, dođemo u školu, on nazove pedagoga i tajnika škole, oni isto dođu i naprave mi diplomu, a da školu nisam ni završio!!! Tako sam ti ja i tu pokazao neku nenormalnost!
Vinko se tako kao tinejdžer zaposlio u Uljaniku na poslovima brodocjevara i do dana današnjeg je ostao – cjevar! I nikada nije zaboravio svoju prvu plaću i kako je njome šokirao oca.

 Kad sam krenuo u Pulu, kod nas na groblju bila misa, otac mi šutne u džep tri „kombajna“, 300.000 dinara, da mi se nađe za pomoć u prvim danima. Ja ti odmah svog poslovođu zamolim da mi omogući ostajati na poslu i poslijepodne, kako bih uz rad učio rezati i sijeći cijevi. Imao sam ja titulu i diplomu i radno mjesto, ali nisam ništa znao raditi. Starije kolege su me prozvali kantadur, samo sam hodao i pjevao! Ja sam tu imao duplu korist – učim se raditi i, plus, dobijem bon za marendu poslijepodne. Super, dva puta jeo, nisam potrošio novac, miran do sutra. Ujutro ću opet na doručak, a ionako nisam večeravao. Oni su bili toliko fer da si mi pisali prekovremene sate, što je bila i treća korist od toga. Dobijem ja prvu plaću. Pazi sad, otišao sam u lipnju sa 300.000 dinara, u srpnju sam nešto malo radio, osmi mjesec sam radio puni mjesec, a krajem devetog mjeseca, kad se u Žepču vadio krumpir, dođem ja roditeljima s plaćom u džepu od 4.960.000 dinara!!! 102 prekovremena sata!!! I tati dadnem 2.500.000 dinara, a njegova plaća bila 1.100.000 dinara. Vrlo brzo sam se izborio i za bolji status. Izjutra ti se na brod ide u brigadama, u mojoj brigadi je bilo nas 30-ak podijeljenih u nekoliko grupa. U studenome ti ja tako od svog poslovođe Igora Premca dobijem nalog za brod Silbu za neki posao za kojeg mi odredi dvojicu – pomoćnika!!! Alooo, imao sam 18 i pol godina. I tu se pokazala ta moja nenormalna crta, svugdje sam i uvijek radio neke iskorake kojima bih odskakao od drugih…
Dok je još radio u Uljaniku započela je velika gospodarska kriza krajem 1980-ih godina, Vinko je bio oženjen, imao je troje male djece, bio mu je neophodan bolje plaćen posao. Kako je odlučio, tako je i napravio. Prešao je u tada veliku tvrtku Monting koji ga, pak, pošalje na teren u termoelektranu Kakanj. Tamo se Vinko, opet, javi za posao u neku zagrebačku tvrtku Instalremont, jer mu je direktor, s kojim je razgovarao, ponudio iznimno veću plaću i bolje uvjete rada u Zagrebu.
 Došao ja sutradan na posao, svi mi se smijali. Ispalo je da me direktor nalag’o, plaća mi manja nego da sam ostao u Žepču. Kako sam došao, tako sam i otišao. U radnoj knjižici mi ostalo zapisano da sam u toj firmi proveo cijeli jedan radni dan!!! odmah sam zatražio i uzeo svoju radnu knjižicu natrag. Nikada nisam dao da me netko zajebava! Izašao sam iz te firme s knjižicom u Savsku ulicu, a tamo vidim firmu Montmontaža. Uđem kod njih, a direktor me odmah upita:
 „Bi li ti, momak, išao u Kakanj na teren?“
 Bih, naravno!
 Onda me pošalje kod nekog inženjera na test i dobijem rješenje: Cjevar druge grupe. Iznad mene, po broju bodova, bili su samo VKV majstori koji su to zaradili svojim višedesetljetnim stažom. Dođem u Kakanj na teren, plaća bogovska, a ja dječak sa 20 godina i pritom vodeći majstor. Tko bi mi to danas vjerovao da nekome ispričam?! Onda sam otišao u vojsku pa u Italiju u Bresciu na šest mjeseci. Računao sam da će mi to biti dovoljno za skupiti neki novac za otvoriti firmu i privatni posao. Šest po šest mjeseci, evo mene i dan danas u Italiji!
Kad je, malo poslije rata u Bosni i Hercegovini, odlučio konačno se vratiti u Žepče, doveo je u rodni grad – Cicciolinu! Tako je, tvrdi, nazvao kombi – mobilnu pečenjaru, koja mu se jako svidjela u Italiji, a vjerovao je da će sustav pečenja pilića i njihova ponuda iz vozila biti dobar posao.
 Kombi smo prozvali Cicciolina, jer to je bila jedina talijanska riječ koju su svi razumjeli! Prepustio sam jednom prijatelju da vodi taj posao, ali pokazalo se da sam se oslonio na krivi oslonac – on nije znao ništa o tome i sve je propalo. Nakon Ciccioline sam otvorio ovaj Cromont, napravio radionicu za inox, postrojenja i cjevovode. Imam firmu i u Italiji, tamo radimo instaliranje, a ovdje proizvodim. Od toga se hranimo…
Kako je Cromont počeo dobro raditi i neprestano širiti poslovanje, tako su i Vinkovi poslovni partneri, ponajviše iz Njemačke i Italije, počeli pohoditi Žepče. Vinko je primijetio da bi oni, pritom, u većini slučajeva na poslovnim ručkovima popili tek pokoji gutljaj ponuđenog vina…
 Znao sam da su naši ugostitelji obični kokošari kojima je jedino bilo bitno kupiti jeftino. Bože sačuvaj da kupe neko vrhunsko vino i drže ga za neke posebne prigode svojih posjetitelja. Ma kakvi. Neka oni mogu ponuditi ili bijelo ili crno vino i neka je ono jeftino, sve drugo je njima nebitno. Tako sam ti ja pomalo počeo iz Italije dovlačiti njihova vrhunska vina i, kad bi se približavala večera, donio bih ta vina u restoran u koji bih odveo gosta i, praktički, svojim vinima častio svoje goste. Tad sam shvatio da se distribucija vina može i legalizirati i pretvoriti u dobar posao. Godine 2009. sam po uputama mog klijenta iz Italije, koji godišnje puni 240 milijuna litara vina, a zafalilo mu 15 milijuna litara, otišao u Hercegovinu potražiti i otkupiti sve što nađem. No, kome god u Hercegovini sam spomenuo hitnu potrebu za 15 milijuna litara, gledali su u mene kao u budalu – tko može kupiti i platiti 15 milijuna litara, alo!!! Tad sam vidio koliko smo mi, u stvari, mali i koliko je ta Hercegovina skromna u kapacitetima vina koja se tamo proizvedu. Tada sam odlučio legalizirati uvoz talijanskih vina u Bosnu i Hercegovinu i 2013. godine sam osnovao tvrtku Povratak. Svemu je, dakle, kumovala moja spoznaja 2009. godine da na tržištu jednostavno nedostaje vina. A to je generalno za cijeli svijet, kad se vidi koliko se proizvede, a koliko se može popiti. I uvijek ga nedostaje, sve vinarije traže vina. A ja radim po talijanskim vinarijama i slušam te njihove priče, u džepu imam ključeve od više od 100 vinarija u Italiji u kojima radim cjevovode, instaliranje postrojenja, sustave hlađenja. Eto, tada je meni zasjala lampica da bi vino u Bosni mogao biti dobar posao!
Zahvaljujući dobrim poznanstvima i prijateljstvima, Vinko je vrlo brzo u Italiji okupio tim u kojem su bili enolog Giuseppe Sortato, agronom Giuseppe Rama, tehnolog Giuseppe Posenato, a 25. srpnja 2013. godine u Žepču je otvorio Wine Shop Povratak, koji je preko noći postao najveći uvoznik talijanskih vina u Bosnu i Hercegovinu. Nekoliko mjeseci kasnije, sredinom studenoga, u rodnom gradu je organizirao javno predstavljanje projekta Vinogradarstvo u žepačkom kraju na koje se odazvalo oko 800 ljudi.
 Da bih doveo te sve silne ljude morao sam primijeniti praksu:
 „Evo ti bombon, dođi mi u krilo!“
 Dakle, janjetina, prasetina, muzika i onda narod dođe! I vino džaba! I sve džaba! Ljudima se poslužilo 800 večera i dala im se dobra muzika. Pitate kako su ljudi reagirali na izlaganje ideje o sadnji vinograda u kraju u kojem nikada vinograda nije bilo? Ajde, dosta je priče, kad će ta janjetina, dobacivali su, ha, ha, ha. Evo Josipa, koji sad radi sa mnom, on je bio na toj večeri, taman je završavao fakultet u Osijeku i neke stvari mu nisu bile jasne. S druge strane, mislim da je 90 posto okupljenih vjerojatno mislilo:
 „Jebeš budalu, nema od toga ništa!“
 No, dođe proljeće 2014. godine, a mi zasadili prvih 10.100 trsova. Znači, nije džaba pričao, proširila se priča… Premda, ruku na srce, dok smo ručno sadili lozu, onim putem pored vinograda od 4 hektara prošla je tolika plejada pameti što Bosna na jednom mjestu nije nikada vidjela. Svi po putu i komentiraju, a mi po njivi sadimo i oni bolje znaju od nas. No, idu vinogradi, lijepo se razvijaju, mijenja se svijest i već sljedeću 2015. godinu pridruže nam se prvi vinogradari, počeli se ljudi priključivati, osnovasmo zadrugu koja se paralelno počela razvijati kao što se razvijala i vinarija. Sve zadrugare smo vezivali čvrstim ugovorom u kojem stoji da im vinarija jamči otkup, preradu i plasman grožđa i preuzima na sebe rizik investicije. A zadruga im jamči stručnu i mehaničku potporu. Onaj traktor od 130 KS, koji je maloprije prošao glavnom cestom najveći je u Žepču, kao što u Žepču nije postojao riper dok nismo osnovali zadrugu. Svakom tko krene u sadnju vlastitog vinograda jamčim godišnju zaradu po hektaru od čistih 6.000 eura. Računica je ovakva, za palavu vinarija plaća marku i dva pfeninga po kilogramu grožđa. E sad, visokorodni sustav jamči da se po hektaru može dobiti 30 tona grožđa. Za ovaj kraj, gdje alternative nema, to je ogroman novac.
Vinko je svjestan da se njegovo vino „još dugo neće posluživati na kraljevskim dvorima“, ali „bit će dovoljno vremena za stvoriti brend, sad je u prvom planu čovjek i njegov opstanak na ovim područjima“.
 Svaka vinarija na tržištu ima svoje perjanice na kojima gradi ime, a na baznim vinima zarađuje novac. Nama je cilj da od ovoga ljudi mogu živjeti, a ne da se ljudi mogu pohvaliti da su napravili najbolje vino na svijetu i pritom prodali 100 boca od kojih nema dosta novca za sve. Mi moramo napraviti veliku količinu vina, puno tog vina prodati i da svi od toga možemo živjeti. A to hoće li nas kasnije zbog naše palave ili istarske malvazije doživljavati i kao izvrsne proizvođače, to je već stvar našeg tima koliko ćemo uspjeti na tom planu. Međutim, stolna vina prihvatljive cijene, koja će biti u svakom domu i na stolu svakog ručka – to je naš cilj. Znači, široko tržište pokriti našim vinima korektne, pristojne i poštene cijene. Cijela ova priča je svima nama svjetlo na kraju tunela! Nešto što jamči povratak i ostanak! Ja živim pod geslom:
 Budi ono što jesi i sve si!
 Ti ne možeš u životu postići ništa ako ne zadržiš svoju osobnost. Ja kad bih prestao biti Vinko Matanov, postao bih teška pušiona, izgubio bih svoj život, a moj život je najvrijednije što imam. Dakle, ja sam i sad u duši onaj dječak što je napasao krave pored ceste i prodavao grablje i vile na pijaci.
Premda se Vinkova vizija ostvaruje vrtoglavom brzinom, za njega su svi ti silni vinogradi kojima je okružio Žepče tek „početak tihe revolucije“. Pravi veliki iskorak bit će kultiviranje Bistričkog polja na kojem Vinko privodi kraju kupnju kompletnog zemljišta između rijeke Bosne i željezničke pruge. Taj projekt velik 160 hektara, na kojem kani angažirati i zaposliti 50 ljudi, Vinko najavljuje kao „budućnost naše djece“!
– Ja duboko vjerujem da će taj projekt biti gotov u sljedećih nekoliko godina. Sva ta polja, koja su sada potpuno zapuštena i napuštena, oplemenit ćemo i poboljšati sastav zemlje organskim gnojivom. Prije nekoliko godina sam na traktoru na kojem smo vozili grožđe iz naše prve berbe nosio transparent s natpisom:
– „Evo vid’te da more!“
– Ove godine će svi traktori biti ukrašeni transparentom s takvim istim natpisom. Optimisti smo i vjerujemo u rod od 500 tona. S tom proizvodnjom koja će ići u pola milijuna butelja mi smo se u nekoliko godina, evo, već uspjeli etablirati u Bosni i Hercegovini među 10 najvećih vinarija, a za nekoliko godina bit ćemo među tri najveće. A za još pet-šest godina jurišamo na prvo mjesto!


Comments are closed.