VLADO OSTOJIĆ – Podanici tradicije, zajedništva i obitelji

0


 

U Hercegovini postoje Carski vinogradi Dženana Pekušića, Carska vina Grge Vasilja, Carski vinograd Radovana Vukoje, ali i – kraljevska vina Vlade Ostojića!
– Ništa tu nije čudno. Povijesna priča našeg prezimena toliko je autentična da je bilo posve logično što smo na tome temeljili našu vinsku priču, od naziva vinarije do naziva svih vina koje proizvodimo, priča Vlado.
A šire objašnjenje dao nam je Vladin sin Blaž, koji se, tijekom našeg boravka u njihovoj vinariji u Potpolju, nedaleko od Čitluka, upravo pripremao otići na međugorsku vinsku smotru istoga imena, a koja je nastala kao akronim naziva dvije najpopularnije i najautentičnije hercegovačke sorte – BLAtina i Žilavka.
– Ajde, Blaž, to je tvoj posao, neću ja pričati o povijesti, ti ćeš to najbolje reći, požurivao ga je Vlado.
– Zanimljivo, naš Blaž, koji je dobio ime po mom djedu, izgleda da je jedini u ovome kraju s takvim imenom kojim se, eto, zadnjih nekoliko godina naziva i naš lokalni festival vina, čudi se, ali i hvali, dobrodušni Vlado, dobri duh hercegovačke vinske scene, koji pritom ne skriva i ponos što je njegov sin jedinac odlučio studirati agronomiju i tako nastaviti obiteljsku tradiciju.
– Naše prezime spominje se još davne 1398. godine, a nastalo je od imena Ostoja. Kralj Stjepan Ostoja bio je poznati vladar Bosne u 14. stoljeću. Iako se geneza našeg prezimena Ostojić od kralja Stjepana Ostoje do danas direktno ne može dokazati, današnji geneolozi je ne isključuju, priča Blaž koji se toliko zanio u povijest da je skoro zaboravio otići na BLAŽ u Međugorje.
– Sve to je do prezimena! Znači, Ostojići. Sigurno ste čuli za Kotromaniće? Zadnji bosanski kraljevi, prije nego što su Turci u potpunosti zavladali Bosnom, bili su Ostojići, kao ogranak, dio loze Kotromanića koja je počela sa Stjepanom Ostojom.
I tako, slijedeći povijesni slijed „od Kulina bana“, Vlado Ostojić je svoju žilavku nazvao Vitača, po imenu prve od tri supruge Stjepana Ostoje. Merlot je, pak, nazvao Kujava, kraljicom i banicom u Bosni od 1399. do 1404. godine, te od 1409. do 1416. godine, drugom od tri supruge kralja Stjepana Ostoje.
Vladina blatina se zove Stjepan Ostojić, po imenu sina kralja i bana Stjepana Ostoje, rođenog u braku Stjepana Ostoje i Kujave Radenović.
Vranac je Radivoj Ostojić, polubrat Stjepana Ostojića, koji je neuspješno polagao pravo na prijestolje, čak se, uz podršku Osmanlija, proglasio kraljem i banom Bosne 1433. godine, no većina plemstva ga nije priznala te se odrekao krune dvije godine kasnije.

Cuvée je – Stjepan Ostoja.

Kao i u slučaju Josipa Joce Tolja iz Blatnice, koji je svojim vinima Ivaniš, Prozračac, Kosara, Kavalkada, Komlin…, napravio posvetu povijesti rodnog kraja, tako je i Vlado Ostojić, naglašavajući veličinu svog prezimena, svojim vinima napisao svojevrsni – udžbenik srednjovjekovne Bosne!
Između „vinskih povjesničara“ Josipa Joce Tolja i Vlade Ostojića postoji još jedna sličnost, odnosno velika podudarnost. Naime, obojica „dijele“ isti naziv za jedno od svojih vina („Vitača“), a zamalo da nisu imali i istu etiketu za ta vina!!!
Naime, kad je Vlado prije desetak godina odlučio redizajnirati svoje pakovine, mostarski Studio Smart je napravio idejne prijedloge koji se, ruku na srce, tada nisu svidjeli Vladi Ostojiću, koji ih nije odbio te ih je „stavio na čekanje“.
– Međutim, kad sam ja izbacio svoju lepezu etiketa s nazivima s kamenih stećaka i izvučenih iz povijesti Bosne i Hercegovine, Vitača se tako našla kod mene. A ja, znajući mog prijatelja Vladu i da je Vitača žena kralja Ostoje, tu etiketu ostavljam po strani, kao rezervnu. A i tada nisam imao dovoljno vina koliko sam imao pripremljenih priča koje prate pojedina vina. No, godinu dana poslije toga, Vlado je izvukao iz podruma one etikete koje su mu stajale tada već sedam godina i postalo je upitno što će biti s Vitačom. Jer, Vitača je na neki način njegova davna pretkinja.
– Ne, rekao sam prijateljima iz Studija Smart, to je moj prijatelj Vlado i ja ću sve što ima veze s Vitačom baciti u kantu za otpatke, Vitača je njegova!
– Onda su me iz Studija Smart tri puta zvala i pitali jesam li siguran, jer ipak sam platio tu ideju.
– Ni govora, to je Vladino, to je od Ostojića!
I tako je, zahvaljujući Joci, „Vitača otišla ‘priko polja’ i počela krasiti Vladinu žilavku!
E da, i Joco i Vlado svoju posvetu povijesti Bosne i Hercegovine pokazali su uvrštavanjem bosančice na etikete.
– Mi smo još stavili i ljiljane, ima svega, naše etikete uistinu se mogu promatrati kao zrcala naše davne povijesti, tvrdi Blaž.

Otac i sin Ostojić, pretendenti na kraljevski tron neke buduće bosanske monarhije, koja bi bila makar na području Potpolja, povijesnim artefaktima su okruženi i u svom rodnom selu u kojem su za potrebe agroturizma izgradili kuću za odmor s bazenom okruženim vinogradima.
– Ovdje su oduvijek bili vinogradi, a ima i neočuvana nekropola sa stećcima. Moji su oduvijek pravili i vino. Kad se moja majka udala 1954. godine, tada smo imali stare sadnje preko 20 tisuća trsova loze. Nešto bi se tada i prodalo, nešto davalo u zadrugu, ali i „gonjalo“ po Nevesinju i Gacku i mijenjalo za žito, krumpire, sir, meso i sve što je bilo potrebno za zimnicu. Tko je tada imao vinograde, kuća mu je bila gazdinska, imućna, priča Vlado.
Za sebe kaže da je po struci „mašinac“ koji je po svršetku školovanja „prvo radio u firmi“, a nakon Gospina ukazanja u Međugorju otvorio je 1986. godine – pekaru.
– Dugo sam imao u glavi tu krušnu peć i, kad sam u konačnici pokrenuo pekaru, posao je dobro išao. Pekli su se tu i janjci. I u pekarstvu sam bio do 1989. godine. Dobar je to bio posao, ali izuzetno težak. Onda smo tu pekaru 1989. godine dali u najam, a u istoj toj kući, na katu, otvorili smo kafić kojih u to doba nije bilo puno pa je i mogao raditi atomski. Onda smo uz kafić otvorili i mali casino. Kako nam je uvijek prva asocijacija za kocku i takav način života bio Monaco, tako smo po tom gradu prozvali i naš casino.
Vlado je istim imenom nazvao i hotel u Međugorju sa 46 soba, a kad je niknula i Villa Monaco u Potpolju te vinarija, koju su registrirali 1994. godine pod imenom Podrum Ostojić, došlo je do potrebe da se sve te aktivnosti, raspršene u nekoliko različitih firmi, objedine pod istim nazivom.

Tako je 2000. godine, kad se rodio i Blaž – nakon 16 godina braka Vlade i Nade, nastala tvrtka Monaco2000.
– Tada su nam taj kafić i casino bili već neka prepoznatljivost i onda smo po njima i nazvali firmu. S druge strane, kratica za Monaco je MO, a to su inicijali mojeg oca Mile Ostojića. Kad je ovdje u gostima bila jedna gospođa iz Irana i vidjela naš grb na kojem dominiraju slova MO, pitala nas je da joj pojasnimo je li u grbu piše MO ili MD. Kad smo joj rekli da je to MO, začudila se i pitala otkuda nam to, jer na perzijskom jeziku MO znači grožđe! Eto, nismo ni znali, ali smo tim grbom i očevim inicijalima prizvali ono po čemu smo posljednjih godina postali najprepoznatljiviji, a to je vino!
Premda poštuje prošlost i povijest, Vlado vizionarski promišlja budućnost te je, unatoč proizvodnji od 50-ak tisuća litara vina, napravio podrum kapaciteta čak 250 tisuća litara.
I nije zanemario svoju „pecaru“ u kojoj je proizvodio svoje čuvene rakije koje su ga, u stvari, vinule u planetarnu hercegovačku popularnost.

– Najviše smo radili lozu i travaricu, ali i puno različitih likera, dok su naše rakije odležane u bačvama od murve u konačnici izgledale „ko vinjak“!
Vina, rakije, agroturizam, hotelijerstvo… Da je Vladi dan od 48 sati ne bi imao vremena za sebe i nekadašnju omiljenu zanimaciju igranja boćama.
– Bio sam svojedobno u čitlučkom boćarskom klubu, išli smo na natjecanja po Dalmaciji, čak smo jednom bili u zagrebačkom Zrinjevcu na utakmici sa Zagrebom. Bilo je to fino druženje, ali, nažalost, nemam više vremena za ništa, turizam i vinarstvo zajedno te melju, ali baš melju. Sretan sam što je Blaž upisao agronomiju i pokazao želju nastaviti baviti se ovim poslom, jer, u perspektivi, ne bih mogao dugo sve sam raditi.
Vlado i supruga Nada sebe doživljavaju kao „podanike tradicije, zajedništva i obitelji“, što u današnjem trenutku, „kad je obitelj jako ugrožena kao institucija“, dodatno dobiva na težini.

– Moj djed Blaž je krajem 1930-ih godina poslao sina Jozu u Grubišino Polje u Hrvatsku da uči zanat bačvara. Joze je, nažalost, napravio samo jednu bačvu koju je spremio i poslao kući, a mi tu bačvu, koja danas nije u najsjajnijem izdanju, kanimo renovirati i čuvati kao uspomenu. I moj otac Mile je 1960-ih godina napravio za potrebe našeg tadašnjeg podruma betonsku bačvu. Obje te bačve ne kanim dirati ili, ne daj Bože, micati iz podruma, jer one su suveniri vremena u kojem su nastale i priče same za sebe o našoj vinskoj prošlosti i teškim vremenima u kojima se živjelo i radilo, zaključuje Vlado Ostojić.


Comments are closed.