Vojvodina Wine Show ili – kad se politika i vinari javno ljube!

0

FOTO – ZORAN BOJOVIĆ i TOMISLAV IVANOVIĆ


Ako zanemarimo da nije bilo Oskara Maurera, Bojana Baše (kojemu termin nije odgovarao zbog berbe, ali i dvosatnog „neprocjenjivo vrijednog“ druženja s Oskarom Maurerom u njegovoj vinariji u Hajdukovu) te vinarija Imperator, Salaxia, Brindza, Đorđe, Vršački vinogradi, Milanović, Acumincum i Komuna, može se reći da je agilni Decanterov vinski sudac i, prije svega, strastveni zaljubljenik u vino (zlobnici bi rekli da njegov stas više odražava ljubav prema ribi u konzervama!) Igor Luković, u subotu u Čortanovcima na jednom mjestu okupio cijelu vinsku Vojvodinu. I tako, nama sa strane, omogućio da u mističnom prostoru prvi put za javnost otvorene Vile Stanković steknemo uvid u domete ove nevjerojatno dinamične vinske regije koja je s nekim sortama dosegnula nevjerojatne visine.

Evo, primjerice, Ernő Sagmeister iz Kanjiže, čiji vinogradi su uglavnom na Fruškoj gori, svojim izvedbama furminta i kadarke, pa i pinota crnog, nikoga nije ostavio ravnodušnim. Njega se, nekako, uvijek stavljalo u isti koš s Oskarom Maurerom, premda se i stilski i u svakom drugom slučaju razlikuju, ali, poslije Čortanovaca, Ernő postaje sam za sebe kategorija, odnosno letvica za koju će trebati visoko poletjeti da bi ju se dosegnulo i preskočilo.
Kad ga je vidno ushićeni Ivo Kozarčanin, moj vinski brat i veliki uzor, upitao za furmint, Ernő ga je blago prekorio i uzvratio pitanjem:
– „Zašto vi Hrvati rabite izraz furmint, kad se ovo vino kod vas zove moslavac?“
Miodrag Bjelica, jedinstveni novosadski garažist, ali u doslovnom smislu te riječi, pohvalio nam se da prodaja njegovih vina u Hrvatskoj ide sjajno te da ga se može piti na Murteru ili u Michelinovom zvjezdicom ovjenčanom restoranu Monte u Rovinju. O Sagi, sauvignonu, i Babarogi, chardonnayu, kao i Graffitima, kupaži merlota i marselana, ne treba ništa dodavati, tek spomenuti da je niski svojih fantastičnih etiketa dodao još jedan vizualni podražaj briljantno napravljenom pakovinom za Evil, rosé od marselana.
Kad sam mu dometnuo da njegovo „zlo“ na etiketi, koje neodoljivo podsjeća na Jacka Nicholsona Jokera, izgleda, ono, baš „zlo i naopako“, okrenuo mi je kontraetiketu i pokazao natpis Evil i uz to njegovu „naopaku“ izvedenicu – Live.
– Puno ljudi kaže „zlo i naopako“ pa sam se potrudio i to vizualizirati!

Kanadski scenski umjetnik i slikar, Dragan T. Zarić, uvjeravao nas je da je njegov pinot crni „nešto najbolje što se proizvelo u Srbiji“, a standardno neskroman je bio i u ocjeni svojeg jedinstvenog bermeta (u kojem je, uz vino, „ugušćenu siru“ i med, čak 39 biljnih pripravaka), cabernet sauvignona, merlota, tamjanike ili muškata frontignana. Ruku na srce, njegov armagnac, koji nije u prodaji i, najvjerojatnije, zvat će se Teodor, uistinu je jedinstven na području cijele regije, a Dragan se potrudio nabaviti iz Francuske klonove sorata od kojih se ta žestica proizvodi – folle blance, ugni blanc, colombard, clairette de gascogne, muscat frontignan.
I da, njegova crvena vina su toliko moćna i gusta da se mogu gotovo i – žvakati! Njegove boce, kad se isprazne, pune su nakupina tartarata.
Ivo je za njega ustvrdio da je zbog dosljednog i posebnog načina vinarenja srpska inačica Ivana Enjingija!
Na Vojvodina Wine Showu se mogla steći jako dobra slika o, primjerice, vrhunskoj kakvoći koju na obroncima Fruške gore postiže pinot crni (Vinarija Deurić, Vinarija Dumo, Vinograd Hopovo…), ali i, iznenađujuće – marselan, kojeg se u vrlo lijepim izdanjima može piti u Vinarij Belo Brdo ili, opet, u Vinariji Deurić.

Na Vojvodina Wine Showu se tako moglo otkriti da na obroncima Fruške gore, pod dirigentskom palicom sestara Sonja i Nataša Vrkatić, mogu dati dobre rezultate i dvije najdominantnije „hrvatske“ sorte – graševina i istarska malvazija! A i njihov rosé od Muškat Hamburga nije loš. Štoviše!
Ivana Šijački iz Banoštora dominira u Srbiji sa svojom graševinom, ili grašcem – kako se nastoji ponovo vratiti u opotrebu taj drevni fruškogorski naziv za sortu koja pod imenom talijanski rizling ima očajnu reputaciju. A graševina je i u Srbiji najznačajnija sorta. Ivana naglašava da je njezina graševina „čuveni klon SK 54, nastao u Institutu u Sremskim Karlovcima“.

Vinarija Tri međe i oblak iz Neština dokazuje, ipak, smislenost ustrajavanja na vrancu koji je u njihovoj kupaži Vagabundo ili kroz rosé dao odlične rezultate.
Vinarija Zvonko Bogdan ima briljantan pinot bijeli, ali i chardonnay, dok Mire Kovačević ne pokazuje ni sekundu umora u svojoj vinskoj priči koja je desetljeće u neprestanom usponu i približava se količini od dva milijuna litara. Od kojih, primjerice, godišnje čak 300 tisuća proda samo chardonnaya! Nekako nezasluženo u sjeni tih „glavoboljnih“ podataka o chardonnayu ili oranžima, kojih se trenutno u bačvama „krčka“ skoro 30 tisuća litara, prolazi njegov sauvignon blanc – apsolutno sjajno vino.

 

Uf, uf, uf, ovo nabrajanje svega što se moglo kušati na višesatnom druženju u Vili Stanković, samo potvrđuje razinu kvalitete koju su dosegnula vina iz Vojvodine. Možemo još pričati o roséu Bobe Živojinovića iz Vinarije Molovin, cabernetu francu Vinarije Đurđić, cabernetu sauvignonu Vinarije Aven – vinđija iz Inđije, pinotu crnom Vinarije Rnjak (etiketu krasi predivna fotografija sove!), kevedinki Vinarije Tonković (koja je donedavno proizvodila samo kadarku!), sve boljoj kvaliteti vina genijalaca iz vinarija Erdevik i Chichateu, krasnoj kupaži PiCrveno i brutalnom Akcentu Vinskog atelja Šapat iz Slankamena, duhovitosti bestseller pisaca Mirjane Đurđević i Branko Mlađenović koji na etiketama svojih graševina i rizlinga pišu najljepše hommage svojim književnim uzorima, tramincu Fruškogorskih vinograda, Balerini, kupaži traminca i tamjanike Vinarije Galot, Pinoranžu i Crnoj tamjanici vinarije Vinarium iz Banoštora…

Sve u svemu, nije bilo niti jedno loše vino, ambijent čarobnog zdanja Vile Stanković apelira na ponavljanje te da simbioza političke vrhuške Vojvodine i vojvođanskih vinara potraje dugo te da ovakvi događaju ne ostanu tek na razini slučaja.


Comments are closed.