Iguman SAVA MIRIĆ (Manastir Tvrdoš) – Bosanac iz Čekrčića koji se u Hercegovini „ovinio“ na žilavku i vranac

0

Putuj, igumane, i ne pitaj za manastir! Ovako uprošćeno može se ta stara izreka uputiti igumanu Savi Miriću, poglavaru manastira Tvrdoš nedaleko od Trebinja, stasitom Bosancu iz Visokog, koji je na pravdi Boga postavio svoju bogomolju na jedno od čelnih mjesta na vinskoj karti Bosne i Hercegovine. Jer, ruku na srce, iguman Sava donedavno nije ni znao što je vino, a onda, gotovo preko noći, manastir Tvrdoš na Decanterovom ocjenjivanju vina, osvoji nevjerojatno visokih i vrijednih 95 bodova za svoj Vranac, Grande Reserve iz 2009. godine, te bude jedina vinarija koja se 2018. godine „pozlaćena“ vratila iz Londona u Bosnu i Hercegovinu. Da ne bude zabune, nema u povijesti tog natjecanja puno bosanskohercegovačkih vinarija koje se mogu podičiti odličjima najvećeg sjaja, takav uspjeh polučili su tek vinarije Hercegovina Produkt za svoju Charismu Blatinu iz berbe 2015. godine, Podrum Vilinka za X-Line, kupažu cabernet sauvignona i blatine iz 2015. godine, te Crnjac&Zadro za Selekciju Žilavku iz 2016. te CZ Selekciju Blatinu iz iste godine. Stoga, kad čujete da je iguman Sava negdje na putu, kao što sam ga ja morao čekati dok se vrati iz Amsterdama, „ne pitajte za manastir“, ovaj uzoriti svećenik je sve dobro posložio u svojoj duhovnoj utvrdi na stijeni iznad Trebišnjice.


– Ja sam iz Visokog, tamo se ipak proizvodila rakija, o vinu se nije znalo ništa. Ja sam na Duhovnoj akademiji Svetog Vasilija Ostroškog u Foči upoznao vladiku Atanasija Jevtića, on mi je bio profesor, i praktički sam radi njega došao ovdje. Dolaskom u Tvrdoš ja sam praktički prvi put zakoračio u Hercegovinu! A kad sam došao u Hercegovinu, za mene je to bilo kao da sam došao u neki drugi svijet. Klima, kamen, sunce, mentalitet, sve mi je bilo impresivno!
– Nigdje oko vas visočkih „piramida“?
– Pa da, nigdje, a ja se rodio i živio u Čekrčićima, u podnožju tih „piramida“, šali se iguman Sava.
Krajem 1980-ih godina, ponajveći srpski filmski redatelj, Slobodan Šijan, snimio je Tajnu manastirske rakije, svoj ne baš najuspješniji film. Neke od scena snimao je u Trebinju. No, sadržaj filma je intrigantan i gotovo kao da je poslužio kao predložak igumanu Savi za sve što se kasnije dogodilo u manastiru Tvrdoš. Naime, u filmu neki američki milijarder želi obnoviti porušeni manastir u Jugoslaviji nadajući se da će doći do rakije u čije čudesno djelovanje se i sam uvjerio za vrijeme Drugog svjetskog rata. No, tajni recept za rakiju znali su samo monasi, a njih u manastiru već odavno nema…
U vrijeme kad se snimala Tajna manastirske rakije, iguman Sava je bio tek osnovnoškolac koji je dječački razigran trčao za loptom oko vikendice Emira Kusturice u svojim i njegovim Čekrčićima.
Daleko je bilo još do njegova dolaska u Hercegovinu. A i u manastiru Tvrdoš tada je živio i radio tek jedan monah, otac Georgije, „bolestan i slijep, koji je obnovio kuću i crkvu u manastirskom kompleksu“. Kad je iguman Sava, koji je tada još „nosio“ svjetovno ime Slobodan Mirić, završio elektrotehničku srednju školu i otišao na Pravoslavni bogoslovski fakultet Sveti Vasilije Ostroški u Foči, u manastir Tvrdoš za igumana dolazi otac Grigorije Durić, koji će u poslijeratnom razdoblju, kad je postao episkop zahumsko-hercegovački i primorski, zajedno s biskupom dubrovačkim Matom Uzinićem, 2012. godine započeti praksu zajedničkih molitva za jedinstvo kršćana (i izgovoriti ono dugo traženo: „Oprostite!“).

Ni Grigorije tada još ništa nije znao kakvu manastirsku tajnu kriju tadašnje tvrdoške ruševine. Postojala je neka epska narodna pjesma o „manastirskim izbama ispunjenim vinom“, ali tada, dok nisu započeli arheološki radovi u tvrdoškom kompleksu, nije se moglo ni pretpostaviti postojanje nekog vinskog podruma. Prvo saznanje o drevnim izbama dobili su tek 1997. godine, kad su arheolozi, pozorno rabeći čekiće, krampove i metlice, nabasali na zakopan i prekriven zemljom vinski podrum u gotovo besprijekornom izdanju!
Te godine je u manastir Tvrdoš pristigao tadašnji bogoslov, a sadašnji poglavar manastira, iguman Sava Mirić. Prvo se, godinu kasnije, zamonašio, a 1999. godine, odlaskom vladike Atanasije Jevtića u mirovinu i dolaskom dotadašnjeg igumana Grigorija Durića na mjesto episkopa zahumsko-hercegovačkog i primorskog, postaje iguman i – započinje proizvodnju vina.
– Istina je da nam je drevna epska pjesma bila služila kao svojevrsni putokaz u potrazi za izgubljenim izbama. Doduše, postoje i predanja prema kojima su se u manastiru Ostrog i čatrnje punile vinom. No, te čatrnje još nismo otkrili!
Iguman Sava priznaje da u trenutku kad su odlučili početi proizvoditi vino nikakvo znanje o vinarenju nisu imali te su u potpunosti bili oslonjeni na svoje susjede koji su vinu pristupali na tradicionalan način, kako su, uostalom, radili u svojim kućama.
– A veliki oslonac su nam bili i neki vinari iz Trebinja, poput Tome Marića i Rade Pejanovića… Oni prave lijepa vina, ali to su domaća vina za koja nikada nisu imali najnoviju tehnologiju. Tako smo i mi na njihov nagovor i uz njihovu pomoć počeli proizvoditi vino u Tvrdošu za svoje potrebe. Inače, svi oni su godinama sa svojim obiteljima tradicionalno dolazili na liturgije i družili se s tvrdoškim monasima. Mi tada još nismo imali svoje vinograde pa bi grožđe kupovali. A sve smo počeli zbog podruma! Ipak je otkriće postojanja podruma, za kojeg su arheolozi pretpostavili da postoji barem 500 godina, postalo svojevrsna obveza nama da priča o izbama dobije zasluženi sjaj. Već 2002. godine smo počeli vino stavljati u boce i prodavati.

Manastir Tvrdoš je u svojoj prebogatoj povijesti čak sedam puta bio rušen i obnavljan. Posljednja intenzivna obnova počela je 1995. godine i traje do današnjeg dana. Nešto prije toga, 1928. godine, obnovu središnje manastirske crkve financirao je Nikola Runjevac, bogati Trebinjac iz američke dijaspore. Čak 300 godina prije tog obnoviteljskog pothvata manastir je bio u potpunosti pust, gomila ruševina već zaraslih u korov.
– Tad nije bilo arheologije, nije se striktno pazilo na poštivanje prvobitnog izgleda i materijala pa su ugradili novije kamene stupove. Uglavnom, sve ono što su pronašli, ugradilo se na postojeće temelje i podiglo ispočetka. I obnovilo, otprilike, kako je izgledalo u srednjem vijeku. No, ono što otkriva raspored stupova je elipsasti oblik kupole kakav na ovim prostorima ima još samo manastir Gradac u Srbiji, a kojeg je podigla Jelena Anžujska, francuska katolikinja, žena kralja Uroša 1. i majka kralja Milutina i Dragutina.
Kako u povijesti manastira Tvrdoš ništa se ne može ispričati bez spominjanja darežljivih i bogobojaznih ktitora, tako se i „uskrsli“ tvrdoški podrumi mogu podičiti svojim donatorima bez kojih vinska priča igumana Save vjerojatno nikada ne bi otišla dalje od male proizvodnje vina za potrebe monaha. Tako je prvi veliki pomagač bio proslavljeni košarkaš Dejan Bodiroga.
– Premda je Dejan rođen u Zrenjaninu, on je podrijetlom iz sela Bodiroge, odmah iznad Tvrdoša. A tu vam je i selo Petrovići odakle je otac Dražena Petrovića. Oni su vam prvi rođaci.
– Kako vam je pomogao Bodiroga?
– Kad smo kupovali prve bačve 2002. godine, on je investirao u tu nabavku. I tako smo mi počeli! Ta godina je, inače, bila izvanredna u vinogradu, bio bi grijeh da vino nije dobilo svoje bačvice za odležavanje.
Onda su se pojavila dvojica uspješnih poslovnih ljudi, Milan Pešut i Branko Tupanjac iz Amerike, poznat kao ktitor izgradnje Hercegovačke Gračanice, velebnog hrama na brdu Crkvina iznad Trebinja u kojem su zakopani posmrtni ostaci pisca i diplomata Jovana Dučića.
Naime, da bi pomogao manastiru Tvrdoš i omogućio im „poguranac“ ideje o stvaranju vinarije koja će biti svima na čast i ponos, Branko Tupanjac je, kad su ta prva vina bila spremna za izlazak na tržište, otkupio skoro 10.000 litara vranca!!!
– Lako je tako raditi, jedan vam kupi bačve, drugi otkupi vino, zadirkivao sam igumana.
– Dobro, nije tada bila baš neka velika proizvodnja, ali taj otkup svih proizvedenih butelja nam je bila dobra financijska injekcija i pravi vjetar u leđa za odluku o podizanju vinske priče na još veću razinu!

Dodatnu vjeru u potencijal vinske priče davala im je i potpora koju im je nesebično pružao Vladan Nikolić, tadašnji glavni enolog kruševačkog giganta Rubina, a kasnije glavni enolog Vinarije Aleksandrović te stručni konzultant Lallemanda, prestižnog proizvođača enoloških sredstava, za zemlje istočne Europe. A mirnije su spavali i zbog blizine Radovana Vukoje, ponajvećeg hercegovačkog vinara, velikog igumanova prijatelja, koji bi se „u sekundi“ stvorio kad god bi trebalo hitno riješiti neku problematičnu situaciju.
– Kad smo odlučili povećati proizvodnju, morali smo ipak razmišljati i o profesionaliziranju cijelog projekta, a nismo imali nikakvih sredstava. Morali smo uzeti vrlo nepovoljne kredite u banci, kamate su bile 12,5 posto! Kupili smo opremu, godinama otplaćivali, polako počeli prodavati vino ovdje i u Srbiji, a uskoro smo se raširili s prodajom po cijelome svijetu. Nama je sad proizvodnja oko 200 tisuća butelja…
– Kad ste krenuli s internom proizvodnjom samo za vaše potrebe krajem 1990-ih godina, jeste li očekivali da ćete za desetak godina doživjeti ovako dramatičan porast proizvodnje?
– Nismo o tome mogli ni sanjati!
Nakon berbe 2002. godine, ništa lošije grožđe nije bilo ni sljedeće godine, priča o manastirskom vinu brzo je prerasla u legendu, ali vina iz te dvije berbe nije se moglo naći ni za lijek! Istina, financijska injekcija pomogla je da se kupe nove bačve, ali kako se pohvaliti nečim fantastičnim kad je vino otišlo u Ameriku?! Tada se iguman Sava zaputio u Ameriku ponudivši svom bogatom dobrotvoru otkup boca.

Direktor tvrdoške vinarije, Tihomir Kuduz, u jednom intervjuu se prisjetio da igumanova „američka misija“ nije bila lagana, jer je novi vlasnik vina, Branko Tupanjac, „shvatio da je to vino danas izuzetno vrijedno, a ostalo mu je još samo oko pet tisuća butelja“.
– Uspjeli smo vratiti tek neke od tih boca, a Tupanjac je jednom negdje u šali izjavio:
– „S mnogim Židovima sam pregovarao po Americi, ali nitko od njih nije bio ravan igumanu Savi“!
Vraćene boce danas se nalaze u Malom podrumu manastira Tvrdoš i one su i za igumana Savu, kao i za cijelu pravoslavnu crkvu, neprocjenjivo vrijedne.
Tako je manastir Tvrdoš vrlo brzo zauzeo ulogu koja ga je i u hijerarhiji Srpske pravoslavne crkve postavila uz bok tek nekolicine bogomolja prepoznatljivih po svojim ekonomijama, poput Bukova, Studenice, Hilandra, Dečana ili Ljubostinje.
– Manastir Tvrdoš je površinski relativno mali, ali je svojedobno u svom vlasništvu imao nepregledne površine. Priča se da se moglo odavde do Herceg Novog doći sve po manastirskoj zemlji. Uglavnom, većina te zemlje je oduzeta 1928. godine, u vrijeme provođenja agrarne reforma kralja Aleksandra, a ono malo što je bilo ostalo oduzeto je poslije Drugog svjetskog rata, tako da su manastiru ostale samo zidine. Čak ni pristupni put manastiru nije ostao u vlasništvu crkve!

– E, kad smo krenuli u obnovu, nešto smo kupovali, nešto su nam poklanjali, tako da sada oko manastira u vlasništvu imamo oko 3 hektara zemlje s ove strane rijeke, a na drugoj obali Trebišnjice imamo još tri hektara.
Sa starom crkvenom štednjom kupili su dionice u kombinatu koji je u Popovom polju imao oko 100 hektara u svom vlasništvu. Sada su tek 10 posto u vlasničkoj strukturi tih plantaža, ali se mogu podičiti da imaju 166 hektara vlastitih vinograda. A u vinariji, koja je kapaciteta oko 600 tisuća litara, godišnje proizvedu oko 200 tisuća butelja.
Pokušao sam se našaliti prenijevši mu odgovor jednog mog prijatelja, fratra, nakon što sam ga zadirkivao „da pravoslavni svećenici proizvode vino, a fratara i dijecezanskih svećenika nema nigdje ni blizu vinograda“:
– „E moj Željko, treba netko i raditi!“
– Eto, sad možete reći i da ste vinar. Štoviše, manastir Tvrdoš je posljednjih godina poznatiji po vinu nego liturgijama!
– Ne mogu za sebe reći da sam vinar, ali, eto, i vinar sam! Nismo mi ovdje samo monasi. U početku, dok nismo imali radnike, mi smo sve radili, od berbe do proizvodnje. Danas nismo toliko involvirani u cijeli proces proizvodnje, sve smo prebacili na profesionalce. Taj vaš fratar je u pravu – ima ovdje jako puno posla!
– Jeste li se kao Bosanac iz Visokog navikli na vino, imate li svog favorita?
– Znate kako kažu ovdje u Hercegovini – kad se ovinite na jedno vino, teško druga postanu favoriti. A mi smo se svi ovinili na vranac i žilavku!


Comments are closed.