JURAJ PALAC – Dok mu vina odrastaju uz Bolero, Ferrari ne prestaje biti njegov najveći san

0

Kad je Juraj Palac iz Višnjice pored Gruda 1994. godine bio pokrenuo posao s automobilskim otpadom i servisiranjem vozila, tvrtku je nazvao – Maranello. Po gradiću u talijanskoj pokrajini Emilia-Romagna usred provincije Modena u kojem se nalazi dom i „scuderia“ Ferrarija, a kojeg je legendarni Enzo Ferrari „počastio“ čak svojim dvama modelima – Ferrari 550 Maranello i Ferrari 575M Maranello! Juraj, zaluđenik i zaljubljenik u aute, o Ferrarijima mašta otkad zna za sebe, ali nikada javno nikome nije obećao da će njegov limeni ljubimac doći jednom iz te tvornice.


Ruku na srce, Juraj tvrdi da zbog ulaganja u posao nije mogao smoći sredstava i za Ferrari, ali tko zna, nikad se ne zna kad će se i hoće li i ta crvena jurilica parkirati ispred njegovih Vrtova sunca.
– Pazite, firmi sam svojedobno dao ime Maranello, ali nisam mogao kupiti Ferrarija pa sam uzeo Toyotu Supru. Kad mi se 1997. godine rodio sin Pero, otišao sam u Njemačku sa šlep prikolicom dotjerati dva auta. Tako je funkcioniralo, dovezeš ih i prodaš. Tada su bile vojne povlastice, nisu se plaćale ni carine ni porez, faktički – koliko platiš u Njemačkoj, toliko i ovdje vrijedi. U điru je bio Mercedes, koji je u Hercegovini i u susjednoj Imotskoj krajini simbol i za njega smo svi vezani. No, kod ovoga kod kojeg sam kupovao aute vidio sam Toyotu Supru, 1990. godište, crna. A da budem do kraja precizan, dok sam se bavio mehanikom, 1989. godine sam jednu takvu Toyotu pravio za prijatelja i prvi sam je tada bio probao. Bila je malo udarena i uvezena iz Švicarske. I tada me zagolicala! I zarekao sam se u sebi da ću je kad-tad kupiti. Nisam o tome nikome pričao. Kao što bih, započne li se priča o mom omiljenom autu, znao reći da ću možda jednog dana kupiti Ferrari! Uostalom, da nisam gradio kuću u Neumu, ja sam ga već mogao imati, sto posto. Ali, prevladao je razum, ne mogu ja sad tu voziti Ferrarija, a četvero djece da mi klapaju! Dakle, kad sam vidio Supru kod čovjeka, odmah sam ga upitao bih li ju mogao provozati. Kad sam sjeo unutra, čovjek je ostao „paf“ zbog moje brzine. Vratili smo se u salon, rekao mi je da je cijena 20.000 maraka. Nisam imao toliki novac kod sebe, ali u Munchenu uvijek ima netko tko ti može pomoći, ipak je to „selo naše malo“. Tako je meni pomogao moj imenjak Jure iz Ljubuškog, on mi je dao pola, pola sam imao, i kupim tu Toyotu Supru! I još jednog terenskog Mercedesa.

Juraj nije mogao dočekati dolazak u svoju Višnjicu. Ispred kuće se parkirao sa šleperom u 6 sati ujutro, istovario je oba auta i odmah sjeo u Toyotu Supru, odvezao se do kraja pravca koji prolazi pored kuće, okrenuo se i jurnuo. Supruga, koja je sve gledala s prozora kuće, priča da je projurio cestom brže od 300 kilometara na sat! Juraj tvrdi da je brzina, ipak, bila malo manja, ali:
– Bio sam tada ispunjen čovjek!
Poslije jurnjave konačno se pojavio ženi na oči, a ona će njemu:
– Pa ti nisi normalan čovjek, što nisi dovezao Mercedesa?
– Ti vozi što ti hoćeš, ja vozim svoj auto, odgovorio joj je Juraj koji se pohvalio i da je svoju punicu jednom između Karlovca i Zagreba provozao preko 270 kilometara na sat!
No, tu nije kraj njegove priče s Ferrarijem. Jednom se, tako, vraćao s Velike nagrade Italije, utrke Formule 1 u Monzi, na koju je otišao vozeći svoju Toyotu Supru, a na izlazu iz Bologne, kad se uključivao na auto cestu nakon što je napunio gorivo, „brzinom od oko 200 kilometara na sat projurio je Ferrari – ovo vino što pijem bilo mi zadnje ako lažem“!
– Gonili smo se do Ancone! Pred Anconom ja stisnem papučicu gasa do kraja, auto crkava, gotovo, ali – pređem Ferrarija!!! Kad sam došao u Anconu, meni su leđa bila kompletno mokra, mogao sam se odmah presvući koliko sam znoja prolio – toliki je bio adrenalin. Svi ventilatori rade i pušu u Toyoti, Bože sačuvaj. Pređemo brodom Jadran, dođemo u Split, iz Splita se prevezem to malo puta što mi je ostalo do Višnjice, a za par dana počela mi skakati temperatura u autu, skoro sam bio spalio motor!!!
– Dakle, o Ferrariju sam pričao, bio sam realan i nisam nikada tvrdio da ću ga kupiti, ali sam kupio Toyotu Supru. O plantažama nije realno pričati, ali imam svoj mali vinograd i dobro i uredno sređenu vinariju u kojoj mogu do kraja pokazati svoju strast i znanje u proizvodnji vina. I uživati u svojim Vrtovima sunca!
Jurajeva vinska priča gotovo da je bila gurana moćnim Ferrarijevim motorom. Premda, nažalost, taj prvi zalet nije bio najsretniji i završio je prestankom rada vinarije koja je u jednom trenutku bila gotovo uzor priča za studiranje menadžmenta.

Dakle, priča o Juraju može početi i podsjećanjem na vinariju Gentille za koju sam prije desetak godina bio uvjeren da je jedna od marketinški najbolje pozicioniranih vinarija u Bosni i Hercegovini. Imali su izvanredna vina, originalne etikete, skupe butelje, blitzkriegom su se izborili da postanu službeno vino Sarajevskog filmskog festivala (nakon što su se time godinama mogle dičiti tek neke slovenske vinarije!), a u njihovoj, latiniziranoj, izvedbi čak su i drača i košćela i djed Gentil kroz nazive Bagolaro, Paliurus i Gentille djelovali pitomo i poželjno za kupiti i popiti uz ručak. No, ponavljam, bila jednom vinarija Gentille, i to je, nažalost, jedina vinarija, od više od 400, koje sam obišao u posljednjih desetak godina, koja je neslavno završila i prestala s radom.
U toj vinariji partnerski su djelovali hiperaktivni i, barem za javnost, sveprisutni Igor Augustin Bulić, i samozatajni, „nepostojeći“ Juraj Palac. Mislio sam, krivo, da je Igor bio alfa i omega cijele te priče, a Juraj, eto, da se popuni broj, netko tko je bio u vinariji odraditi poslove kad Igora nema.
– Da, priča o Gentilleu je krenula lijepo, ali, zbog preambicioznosti, otišla je u sunovrat! Počelo se stvarati nepovjerenje zbog poslovnih poteza koji su u perspektivi samo produbljivali loše poslovanje i ničim nisu mogli opravdati nemala sredstva koja su ulagana u opremu i vinograde.
U priči s vinarijom Gentille Juraja Palca nigdje nije bilo, barem na pojavnoj razini.
– Nije, i tu je bio suštinski problem. Dakle, ja sam se bavio samo proizvodnjom vina, vina su bila sto posto moj potpis, a Igoru sam prepustio sve što je bilo izvan vinarije. Jer, pokazivao se vrsnim menadžerom koji će sve što napravimo predstavljati na visokoj razini koja će dati odlične rezultate.
– Dakle, ako imam neke svoje ambicije, što je realno, moraš shvatiti svoje granice i imati neku zonu rizika. Znao sam reći Igoru:
– Kume dragi, nešto što se ne može, onda se ne može!
– Jer, znam koja je stopa dobiti iz ovoga posla, znam koji su rashodi i prihodi, ako više trošim nego što prihodujem, onda sam u minusu. A u minusu mogu biti jednu godinu, dvije, tri ili četiri, a i tendencija rasta nakon velikih ulaganja mora biti vrlo velika. Sve je bilo nerealno! Uzeli smo koncesiju za sadnju vinove loze na 300 tisuća četvornih metara, a on počeo raditi smilje!!! Samo mi je rekao:
– Kilogram smilja je pet maraka, tu su pare!
– Kume moj dragi, ja iz ove priče izlazim, to me uopće ne zanima, odgovorio sam mu i tu smo se razišli. Znate, kad čovjek u nekoga ima povjerenje i vjeruje u nešto, onda se ne osjeća ugrožen! Međutim, kad budeš iznevjeren, onda se sve mijenja. Bih li ja sad ponovo s nekim ušao u neke takve poslove?! Vjerojatno nikada to ne bih ponovio. Ja vjerujem ljudima!

Jurajeva priča o poštenju i povjerenju nasljedstvo je koje se naraštajima prenosi u obitelji Palac. Kad je nedavno odlučio ponovo ući u vinsku priču, ovaj put sâm i pod nazivom Vrtovi sunca, u središte svog svjetonazora stavio je lik Matiše, svog prapradjeda, čiju požutjelu dokumentaciju o izgradnji podruma i konobe, koja je trajala od 1908. do 1913. godine, i danas čuva na dobro čuvanom mjestu.
– Moj Matiša je stvarni lik! Evo vam njegove porezne kartice iz 1909. godine. On je četiri godine sa svojim sinom Jurom, mojim pradjedom, krčio vinograd od 1100 loza. I danas ima živi svjedok koji zna za to! Naravno, po predaji, ne kao suvremenik! U isto vrijeme su gradili i konobu, završili su je 1913. godine. Po starinski smo je zvali izba i u njoj su prodavali svoje vino koje je, opet, ležalo u bačvi koju su oni napravili. Bačve su kasnije nastavili raditi i njegov sin i unuk Ivan. Bačve su radili od lokalnog drveta, strževine, hercegovačkog hrasta, cera, i to od onog strljena unutar debla. Još imam sačuvanu bačvu od 1100 litara iz tog doba. Doduše, dno joj je propalo, ali dužice su još u odličnom stanju. Tu bačvu ne treba zatapati, ona može biti prazna, ali ona je postojana – nevjerojatno! Imali su konjsku zapregu i stavili bi bačvu na kola i išli po dernecima u Široki Brijeg, Crne Lokve, Posušje… Proizvodio je uglavnom, klasično, crno vino…
I Jurajev otac Pero je nastavio priču svojih predaka, imao je gostionicu Hercegovina u Višnjici. A Juraj, kad je 1995. godine preselio u kuću koju i danas koristi, prvo što je sebi nabavio bila je bačva za crno i bačva za bijelo vino. Za sebe!
– Ali, moram priznati, tada mi je ćaća radio lozu. A i kuću sam podigao u suradnji s njim. Priznajem, tada mi još vinarija nije bila ni u primisli. Tada sam se bavio autima – servisiranjem, prodajom rabljenih auta i auto otpadom. Ja sam 2001. godine u Mostaru počeo prodavati i nove aute, imao sam svoj salon i prodavao sam ih četiri godine. Već godinu kasnije sam bio najbolji prodavač Hyundaija u BiH! Kad sam prvi put ušao u vinsku priču, ispred kuće sam imao i auto otpad i auto servis i prodajni salon i četvoricu zaposlenika. Ja u stvarnosti te poslove nisam nikada ni napustio, ali s vremenom, kako su dolazili sve veći poslovi na red s vinarijom, prepuštaš te poslove i odustaješ od njih. Danas od svih tih poslova nemam više ništa! Sve je propalo. Jer, ne mogu ići otpad i vino!
– Nekako tvoj početak podsjeća na Josipa Nuića?
– Istina, podudaramo se u nekoliko stvari. Nuić je radio auto otpad, radio sam i ja. Nuić je radio salon novih Hyundaijevih auta, i ja sam radio isto to, samo u Mostaru. Nuić je pokrenuo svoju vinariju iste godine kad sam i ja ušao u vinsku priču. Nevjerojatno! Uglavnom, iz poslova s autima sam akumulirao kapital za vinsku priču i turizam, kojeg sam pokrenuo u Neumu izgradivši sedam apartmana.

A ulazak u posao s autima priča je koja možda ponajviše govori o liku i djelu Juraja Palca. Jednom prilikom mu je jedan Talijan ostavio u dvorištu kuće svoj novi Mercedes tražeći da ga Juraj popravi, a račun će mu platiti kad se vrati u Hercegovinu za desetak dana. Procijenio je da je kvar na autu „težak“ nekoliko tisuća njemačkih maraka. Juraj je čovjeka odvezao na aerodrom u Split, a već sutradan je odvezao Mercedesa do prijatelja provjeriti kvar i vidjeti u čemu je problem. Odgovor je bio neočekivan – problem je bio nikakav, a o nekoj šteti nije bilo ni govora!
– Napominjem, bio je tada ratni vihor, imao sam dvoje male djece, treće je bilo na putu, a ni baje u džepu. Bilo je grupa koje su mi nudile i do 15 tisuća maraka za auto – trebao sam samo reći da su mi ga ukrali! Nakon tih ponuda sam auto zaključavao u garažu. I, kad se on vratio iz Italije, došao je prvo do mene i pitao je li auto popravljen. Ja mu kažem da je sve ok, on zavuče ruke u džepove u kojima je uvijek imao buntove novca, ali nisam htio uzeti ni dinara. Samo sam mu rekao da nije bio onaj kvar na kojeg je mislio, nego neka sitnica, a to nisam htio naplatiti.
– Onda me upitao što može napraviti za mene. Nije mogao doći k sebi, ovi mu otimaju i kradu, a ja mu neću naplatiti ni ono što bih mu, možda, i mogao naplatiti!!!
Jurajev kasniji partner u vinariji Gentille, Igor Augustin Bulić, bio je brat Jurajeva kuma Davora. Njih dvojica su se upoznali tek kasnije. Kad je Igor s nekim engleskim investitorima došao 2007. godine u obilazak nekih nekretnina, tijekom ručka na Blidinju zapričali su se o vinu, a Juraj im se pohvalio da on osobno proizvodi vina u svojoj kući. Englezi su se zagrijali za Jurajevu priču, a Igor im je spretno predložio da, možda, probaju uložiti u vinariju!
– E sad, što se sve tu događalo?! Dakle, Igorovom zaslugom su ti engleski investitori ušli u priču, ali isključivo mojim radom je u čaši bilo to što je bilo! I dok je bilo…
Strastven u onome što voli, Juraj je vrlo brzo uredio i opremio vinariju i podigao vinograd. Kao što su ga svi znali po autima, uskoro su i vina postala njegova prepoznatljivost. Noći je provodio u vinariji, dočekivao zoru s bačvama.
– Svaka čast vinogradu, ali ti daješ završni pečat u podrumu. I tamo ne smiješ biti ljutit! Moraš uvijek biti veseo i pomalo pijuckati vina.
U podrumu se uvijek mogao čuti Ravelov Bolero pod dirigentskom palicom Andréa Rieua. Uostalom, kad je investirao u turizam u Neumu i tamo napravio sedam apartmana, nazvao ih je – Bolero!
– I danas u podrumu mojih Vrtova sunca vino u bačvama sluša samo Bolero!
Kad je prekinuo suradnju s Igorom Augustinom Bulićem, Juraj nije prekinuo proizvoditi vino. Uostalom, imao je već uređen vinograd, opremljenu vinariju, bio bi grijeh, kao i izdaja svojih predaka, da je odustao od svega zbog razočaranja u ljude. Nastavio je vinariti, ali sam sa sobom i u realnim gabaritima. Uostalom, uvijek je volio prostor iznad kuće kojeg je, onako potiho, znao nazivati – Vrtovi sunca. Jer, kaže, sunca je uvijek bilo, a san mu je bio sav taj prostor pretvoriti u mnoštvo malih vrtova u kojima će biti grožđe, lavanda, višnja, smokva…
– Znate kako kažu za jednog čovjeka što je bio ovdje kod nas, pokoj mu duši, umro je. Dakle, on je krenuo nešto raditi, pa je uskoro počeo raditi nešto drugo, pa treće, sve je nabacio, ništa na kraju nije završio i – umro je! I na sahrani su mu rekli – mnogo htio, mnogo započeo! Amen! A gdje ćeš, gdje ti je kraj?
Juraj nikada nije htio svaštariti. Otkako zna za sebe, prate ga dvije ljubavi – auti i vino. I ne pada mu na pamet ništa više!
– Ja imam svoj karakter i svoj stil života, ja se neću nikome dodvoravati da uzme popiti moju butelju vina. Nisam to radio ni onda kad ništa nisam imao. A sad, kad sam sve ovo stekao i da gubim neki svoj kredibilitet zbog butelje koju bih nekome prodao…

– Nemam je nešto puno vina u prodaji, možda do 3000 butelja. Želim biti butik vinarija, ha, ha, ha. Čovjek treba biti zadovoljan onime što ima, a ja stvarno jesam zadovoljan. I ne prestajem voljeti aute, dobre i brze aute!

 

Kad je pripremao svoje Vrtove sunca, krčeći hrastovu šumu iznad svoje kuće, u zemlji je pronašao križ kojeg je priroda sama napravila ispreplećući korijene stabala. Juraju je to bio dodatni signal da je na pravom putu, ali i da Vrtovi sunca ne smiju nikada biti dovedeni u pitanje. Tako je Juraju vino postalo svojevrsno Božje poslanje!


Comments are closed.