OLIVER MANDARIĆ (Vinarija Rubis) – Nositelj crnog pojasa peti dan koji je dolaskom u Vionicu ostvario svoj dječački san

0

U sportu sam brže napredovao, jer sam tu ovisio o sebi. U vinarstvu, ipak, ovisiš i o puno drugih stvari na koje ne možeš utjecati. Možda u očima drugih Vinarija Rubis napreduje jako brzo, ali u mojim očima je to sve jako sporo! Za mene Vinarija Rubis u ovome trenutku nema financijski imperativ, prije svega želim kroz pozicioniranje vinarije ostvariti san svoga strica. Meni kažu:
– „Olivere, ti si za tri godine napravio vinariju koju neki grade godinama, možeš primiti 50 ljudi da jedu i piju, imaš 200 tisuća litara vina, imaš vinograde, ovo ono…“
– Ma jest, ljudi moji, ali to nije ono što hoću, moji planovi su puno veći!
To je Oliver Mandarić, zaposlenik Elektroprivrede, suvlasnik Vinarije Rubis, koji u partnerstvu sa svojim najboljim prijateljima pipke širi i u građevinarstvo. Ali, ono po čemu je Oliver Mandarić ponajviše zaslužio medijsku pozornost i stekao ponajveću prepoznatljivost je – karate.


– Ja sam bio kapetan reprezentacije Bosne i Hercegovine zadnjih osam godina i, uopće, jedan od najtrofejnijih sportaša u BiH. Bio sam sportaš Grada Mostara desetak puta. Na europskim i svjetskim prvenstvima imam čak 21 medalju! Bio sam kapetan momčadi s kojom sam dva puta bio u finalu europskih prvenstava, a jednom smo bili i treći. Karate reprezentacija BiH je jednom bila proglašena najboljom momčadi u Bosni i Hercegovini. Uf, mogao bih stvarno još dugo nabrajati uspjehe, ali ono što općenito mogu reći o toj mojoj karijeri je da je to najljepši dio mog života i da je sport definitivno nešto što spaja ljude.
– Nos ti nije slomljen?
– Ma, neee…
– Bude li bolnih udaraca u karateu?
– Bude, bude, itekako bude udaraca. Ljudi se često varaju i misle da u karateu nema udaraca, a bude ih više nego u nekim kontaktnim sportovima! U karateu postoji nekih sedam pravila koje morate zadovoljiti da bi osvojili neki poen. I sada zamislite da morate samo misliti na ta pravila!? Tada ništa ne biste postigli. No, ponavljanje je majka znanja i što više određenu tehniku ponavljate, tijelo vam to bolje upamti i postane automatizam! U boksu, primjerice, u jednoj rundi bude oko 200 udaraca, a tih je nekoliko kako treba. U karateu je svaki udarac kako treba i nakon svakog se prekida borba i dodjeljuje poen. Što je poznati Enver Idrizi jednom rekao:
– „Karate je benzin, a kick boxing je diesel“!.
– I ne treba čuditi što u MMA, vjerojatno 99 posto boraca je došlo iz karatea, a kasnije se samo nadogradilo hrvanjem, boksom…
Oliver je u karateu od svoje devete godine, a danas je nositelj crnog pojasa peti dan! I nikada se tijekom svoje dvadesetgodišnje karijere nije ozlijedio. Vjerojatno zbog toga je na svojoj lijevoj ruci dao istetovirati „Immortal“. Kaže, tada se mladalački zanosio u svoju – besmrtnost!

– Jednom sam u petom razredu osnovne škole nosio gips, a zaradio sam ga igrajući nogomet s ocem i prijateljima. Meni skočni zglob može nateći, ali ja nastavljam hodati kao da ništa nije bilo. Znao bi mi iskočiti prst, ali bih ga u borbi sam znao vratiti u prirodni položaj. Ljudi su padali u nesvijest gledajući što radim. Ali to ne smatram ozbiljnom ozljedom. Sve što čovjeka ne onesposobi za mene nije ozbiljna ozljeda!
Među rijetkima je koji se može pohvaliti da je nastupao za dvije reprezentacije – Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.
– Za Hrvatsku sam nastupao u kadetskoj, juniorskoj pa i u seniorskoj konkurenciji. Sa 17 godina bio sam najmlađi osvajač zlatne seniorske medalje na prvenstvu Hrvatske! Tad sam pobijedio Antu Smolića, najboljeg borca, koji je kod svih izazivao strah i trepet, i koji je, pored Envera Idrizija, bio najtrofejniji hrvatski borac uopće. Bila je to borba Davida i Golijata. Borio sam se za Hrvatsku na europskom prvenstvu u Sofiji. Međutim, mi Hercegovci smo jako loše prihvaćeni u Hrvatskoj, što se, doduše, sada malo popravilo, ali taj problem je ostao u biznisu, e tu nas Hercegovce u Hrvatskoj nikako ne vole. Kad sam odlučio boriti se za Bosnu i Hercegovinu, bio sam jedini Hrvat u toj reprezentaciji, ali ne mogu vam opisati kako su mene ti momci prihvatili kao rođenog brata. I upravo me taj i takav odnos motivirao da promijenim sredinu za koju nastupam. Naš sada već pokojni izbornik, Suad Ćupina, koji je legenda svjetskog karatea, ne postoji na svijetu nitko tko nešto tako voli kao što je on volio karate, on je mene prepoznao, prihvatio i stavio u reprezentaciju, što sam mu ja vratio najvažnijim pobjedama koje su osvajane za BiH reprezentaciju u tom razdoblju. Prvo vatreno krštenje smo imali u Podgorici 2003. godine, na europskom studentskom prvenstvu i mi smo i kao momčad i ja pojedinačno bili studentski prvaci Europe u kategoriji +80, dakle u teškoj kategoriji. A bio sam viceprvak u apsolutnoj kategoriji. I tad je krenuo uspon. 2004. godine idem u Moskvu, tamo smo osvojili brončanu medalju i u polufinalu izgubili od domaćina Rusije. Pa Tenerife, Stavanger, Japan, Kina, Cipar, Pariz mi je postao kao Vionica – tamo znam svaki ćošak! To je iskustvo koje čovjek nikada ne može zaboraviti i tu se sklapaju prijateljstva i stvaraju kontakti koji ostaju cijeli život. Kažu ljudi:
– „Ma da je najgore vino na svijetu, pit ću ga zbog tebe. Jer, mi smo prijatelji iz tih dana kad smo postali kao braća!“

Oliver smatra da je iz sporta u svoju vinsku priču začetu u Vionici, nedaleko od Čitluka, donio, prije svega, disciplinu, ali i natjecateljski duh.
– U sportu, kad iscrpite sve mogućnosti i onako umorni i slomljeni stojite sa strane i gledate neku borbu, tada vidite da vaš protivnik ima isto ruke i noge poput vas, glavu poput vas, nije nešto ni ljepši ni veći ni jači od vas, ali ajde da ga analiziramo i vidimo na koji način ga pobijediti. Ako je jak, i ja ću ići u teretanu i steći snagu. On je brz, i ja ću pospješiti treninge na kojima mogu povećati svoju brzinu. I, na kraju, doći ću do toga da ga mogu pobijediti! Na taj način sam pobijedio sve europske prvake i svjetske prvake i nije bio nitko u svijetu karatea, a da ga nisam pobijedio! Ako želiš biti dobar karataš, onda moraš biti brutalno uporan. I moraš imati disciplinu. A isto vrijedi i za biznis. Ako te vrline iz karatea preneseš u biznis, već u startu si u ogromnoj prednosti u odnosu na druge!
Oliver je diplomirao na Ekonomskom fakultetu, a na nagovor tadašnjeg trenera, kasnije i velikog prijatelja, Zdenka Klepića, upisao je i magisteriji. Štoviše, bio je, kako tvrdi, „prvi od studenata koji je sve završio“ i napisao rad na temu „Upravljanje gospodarskim društvima“.
– Preostalo mi je, možda, deset posto, obaviti jedno istraživanje, ali nisam nikada izašao obraniti temu. Jednostavno, s poslom mi je krenula „luda kuća“ i tu sam stao.
U Elektroprivredi je zaposlen kao rukovoditelj najveće poslovnice Mostar, radi u organizacijskoj jedinici Opskrba i brine o 35 ljudi. No, čak mu ni taj posao nije bio smetnja da s prijateljima, nakon što su prepoznali potrebu za stanovima u Mostaru, investira u nekretnine i izgradnju stanova te uđe i u građevinski posao.
– S dvojicom najboljih prijatelja sam u svemu zajedno, i u vinu i u građevinarstvu. Jednu zgradu smo završili, a sad radimo drugu.
– Kako si uopće odlučio ući u vinsku priču, a da pritom o proizvodnji vina nisi znao gotovo ništa?
– I ne samo to – ja nikada nisam volio vina, niti sam vino unatrag sedam godina uopće pio! Favorizirao sam neke žestice. A onda se sve dogodilo nekako slučajno. Hodao sam po tim sajmovima, vidio sam da se vina ne dijele samo na crna i bijela, da ima različitih sorti, godina, berbi i malo pomalo sam se zainteresirao i izradio ozbiljno istraživanje po svim drugim hercegovačkim vinarijama. Čak me neki vinari nisu htjeli pustiti u svoje podrume, bilo im je sumnjivo to što radim.
– Zašto?
– Očito nešto prikrivaju! Jedino mi to pada na pamet. Meni, opet, ništa draže nema od dolaska gosta u vinariju, tada sve poslove ostavljam i posvećujem mu se u potpunosti.

– Kakvi su bili dojmovi po obilasku svih tih podruma?
– Ja sam se tijekom tog istraživanja prvenstveno zaljubio u vina! Meni nema ništa draže nego, primjerice, vidjeti uredno poslagane barike u vinariji, nema tog luksuznog auta koji bi nadmašio taj osjećaj.
Kao klinac je, priča, pomagao stricu, ocu, pokojnom djedu, nekoliko tisuća litara se uvijek proizvodilo za vlastite potrebe, a nešto i za prodaju. Oliver je uvijek bio onaj koji je „gacao i mljeo, ali ne i pio vino“!
– Moja obitelj je unatrag 400 godina došla u Vionicu i iz tog vremena imamo sačuvane zapise da su moji preci proizvodili vino. A ovaj objekt je 120 godina star, njega smo restaurirali da bude nešto kao srce vinarije.
Premda prva asocijacija na podizanje velike vinarije vodi na iskorištavanje turističkog potencijala kojeg je Međugorju donijela Gospa, Oliver u startu odbija bilo kakvu pomisao na igru s vjerskim turizmom. Štoviše, tvrdi, „vjerski turizam ne pije vino“!
– To su ljudi koji su ovdje došli iz nekih svojih potreba, bolesti, neimaštine…Možda 10 posto hodočasnika su potrošači vina, pa i manje. Oni su tu došli moliti se Bogu, nisu došli piti. Međutim, ni ne radi se na tome da ih se privuče, nema neke ozbiljne ponude kojom bi se agresivno, direktno u glavu, „napalo“ 20-30 agencija i ponudilo im određenu suradnju. A i na prste jedne ruke se mogu nabrojati vinarije koje svojim gostima mogu ponuditi pravi ambijent u svojim kušaonicama.
– Kako bi opisao ambijent kušaonice kojeg ti nudiš svojim gostima?
– Tradicionalni hercegovački ambijent prožet modernističkim detaljima.

U praksi, prevedeno na razumljiviji jezik, fantastično uređenom kušaonicom Vinarije Rubis dominira ogromna umjetnička slika na kojoj je portretiran stric Mate, možda i najveći „krivac“ što Oliver želi svoju vinsku priču dovesti na razinu ponosa cijele Vionice. A slika je visoka dva metra, široka metar i pol! Po stricu Mati Oliver je nazvao i svoga sina.
– Stric Mate je oduvijek želio imati svoju vinariju, bio je sam, nije se ženio i imao djece, ja sam mu doslovno bio poput sina. Kad smo 2014. godine službeno krenuli s ovom pričom, koja se tada prostirala samo na 100 četvornih metara vinarije i nekih 17 tisuća litara vina godišnje proizvodnje, bio je neopisivo sretan. Ali je i pola godine nakon toga umro. On je bio taj koji je sve vodio, ja tada o vinima nisam znao gotovo ništa. I onda sam ostao sam. I nije mi palo na pamet odustati, štoviše zarekao sam se da ću napraviti vinariju koja će biti respektabilna i najbolja u regiji. I evo, već smo sada, nekoliko godina kasnije, među prvih šest vinarija u BiH po kapacitetu proizvodnje, a mogu se pohvaliti i da smo po kvaliteti među 2-3 najbolje vinarije u BiH. No, neka vam to drugi potvrde, da ne ispadne da se samo ja hvalim…
U svom uredu, također na počasnom mjestu, Oliver čuva djedovu „tandžaru“ kao uspomenu na rat kad su njih dvojica bili na braniku svojega sela.
– Puška je stara Bog zna koliko! Kad je počeo rat, bio sam u Vionici, meni je bilo deset, a djedu 70 godina i bili smo otišli zadužiti neku pušku za zlu ne trebalo. Kad su nas vidjeli, starca i dijete, potjerali su nas! Onda smo aktivirali taj djedov trofej bez kundaka. Od vojske smo, doduše, dobili metke za tu pušku, ali djed je svaku večer ručno radio metke.
– Djede, što radiš te metke, pa vojska nam daje koliko god hoćemo, ja sam ti prije dva dana donio sto metaka?
– E moj sine, kad ti život o nečemu ovisi, onda ćeš to sam napraviti!
– I danas čuvam te metke koje je on ručno proizveo.

Premda sebe definira kao vrlo društveno biće, Oliver svojim najvećim ispušnim ventilom smatra – samoću!
– Imam dvojicu sinova i suprugu. Ja sam u Mostaru živio 23 godine, moja supruga je iz Širokog Brijega, ali rođena je i živjela u Mostaru. Ali, oduvijek sam sanjao i, na kraju, odlučio preseliti se u Vionicu, jer sam sanjao doći na djedovinu. I tu sam prije nekih sedam godina napravio kuću i od tada više nijednom nisam prenoćio u Mostaru! Za vrijeme rata sam tri godine živio u Vionici, i moj najveći dječački san, koji je, evo, prerastao u zbilju, bio je doći živjeti ovamo.
– Što te privlači u samoći?
– Ovaj posao iziskuje puno druženja s ljudima, a tko radi s ljudima razumjet će što pod tim podrazumijevam. I sve više vjerujem u onu staru izreku:
– „Što više radim s ljudima, sve više volim životinje!“
– Ja oko kuće uopće nemam susjede, najbliži objekt mi je vinarija, a ona je daleko oko 200 metara. Inače, ovaj dio Vionice se zove Mandarići. Draž ovakvoga života je da ti barem dva puta mjesečno nestane vode po pola dana, dan, da ti svako malo nestane struje, da imaš neku trafo stanicu koja ti odjednom pojača pa smanji napon… Sve su to neki minusi i plusevi, ali, baš me briga, ja živim svoj san, ne marim za te neke tehničke poteškoće.
U dvorištu kuće vladaju lovački pas Žućo, kojeg je Oliver udomio s ulice, i cane corsa kojeg je nazvao – Al Capone!
– Ma, kroz tu priču o alkoholima razvio sam i ljubav prema žesticama, proizvodimo lozu i travu, koje nam odlično idu, i koje, prema našim istraživanjima, imaju možda i najveću budućnost u inozemstvu i koje kanimo znatno povećavati u izvozu. Vjerujte mi, vinarija je mali milijun, svatko proizvodi vino i svačije vino je najbolje i svi znaju sve o vinu. Ali, puno veća perspektiva je u izvozu rakija!
Svoju Vionicu bez imalo sustezanja spreman je nazvati hercegovačkom inačicom Bordeauxa. Premda, žali se, „svi vinogradi u selu su mali, nitko u komadu nema vinograd sa 5.000 loza, nitko!“
– Mi samo na ovom lokalitetu imamo jedan hektar, ali razbacan na četiri dijela. Grožđe je brutalne kvalitete, a vina koja od toga proizvedemo su kraj svijeta. No, nitko još uvijek nema ozbiljnu parcelu i ozbiljnu plantažu. Ja kao nasljednik u obitelji imam dosta zemlje, gotovo 10 hektara, ali razbacanih, i ono što sada radim je promijeniti te parcele sa svojim rođacima i okrupniti sve te parcele na području oko vinarije. Tako ću postići da vinarija bude doslovno u vinogradu.

Inače, Oliver je vinariju nazvao Rubis, što na latinskom znači – drača, koja je za njega simbol Hercegovine.
– Htjeli smo neko ime koje je lako pamtljivo i izgovorljivo, ne samo ovdje, nego i u inozemstvu. Kanimo proizvoditi vrhunska vina, a od prodaje takvih vina na domaćem tržištu ne može se živjeti. U stvari, moglo bi to funkcionirati kad bi se proizvodilo 5-10 tisuća butelja, ali mi imamo vinariju koja već proizvodi 200 tisuća litara. I već izvozimo u Hrvatsku, Srbiju i Nizozemsku i neprestano širimo taj popis. Cilj nam je u narednih desetak godina da izvoz dosegne 60 posto ukupne proizvodnje. Moja zadaća u vinskoj priči je probijanje tržišta i kontroliranje cijelog procesa, a stvarni enološki posao i sve s podrumom vodi Kristijan Raguž koji ima iskustvo rada u velikoj vinariji Stolački podrumi, jednoj manjoj čapljinskoj vinariji, a onda i u Rizmanu, gdje je jedno vrijeme radio paralelno s nama. Po meni, Kristijan je uz Ivana Marinovića iz Vinarije Nuić i Ivana Nižića iz Vinarije Keža među najboljim mladim enolozima u BiH, to je mlada garda koja će još dugo vladati ovim podnebljem i oni su budućnost hercegovačkog vinarstva i enologije.


Comments are closed.