Kad je Nedim Marić, direktor Hepoka (akronim izvučen iz njihova slogana – HErcegovačko, POuzdano, Kvalitetno!), bio dijete, a to je bilo sredinom 1980-ih, vinarija kojom danas upravlja bila je gigant u svjetskim okvirima. Hepok je tada bio akronim za HErcegovački POljoprivredni Kombinat, u svom vlasništvu je imao nevjerojatnih 6.000 hektara vinograda, voćnjaka, staklenika za proizvodnju cvijeća…, i bio je na dobrom putu pretvoriti u stvarnost viziju inženjera Osmana Pirije o Hercegovini kao Obećanoj zemlji.
Današnji Hepokovi vinogradi svedeni su na plantažu Željuša, sjeverno od Mostara, i poznatiji su kao poljoprivredna površina kojoj je glavni orijentir onaj cestovni marketinški mamac:
– Stani, kupi, nismo skupi!
Kad je Nedim bio dijete, nije mogao ni sanjati da će sudjelovanjem u paljetkovanju grožđa na plantaži Željuša, kad je s prijateljima tjerao stoku da bi se mogao dočepati preostalih slasnijih grozdova, trasirati početak svoje vinske priče u kojoj će jedna etapa biti određena upravljanjem upravo tom plantažom.
Kad je Nedim bio dijete, volio je poljoprivredu, sanjao voćnjake, unatoč odličnim ocjenama s kojima je završio osnovnu školu čak je upisao srednju poljoprivrednu školu, ali – obožavao je nogomet. I bio je vraški nadaren igrač, pionirski, kadetski i juniorski reprezentativac Bosne i Hercegovine, s njim u dresu „Ljiljana“ igrao je i godinu dana mlađi Edin Džeko. U 17. godini života potpisao je svoj prvi profesionalni ugovor za Velež, ali, to i sam priznaje, nije se baš naigrao u prvoj momčadi „Rođenih“. Iz današnje perspektive moglo bi se reći da nije svako zlo za zlo, jer je istodobno Nedim imao vremena studirati i završiti fakultet.
– Nogomet sam igrao do svoje 23. godine. Sreća ili nesreća, ali u tom razdoblju su na mojoj poziciji stopera u Veležu igrali Dženan Zajmović, kapetan momčadi, i Asim Škaljić, koji je tada bio reprezentativac BiH. Tako sam ja tada sjedio na klupi. U cijeloj svojoj nogometnoj karijeri sam uvijek išao naprijed, kao kadet sam znao igrati za juniore, kao junior igrati za prvu momčad, i onda dođete u fazu da ne igrate. Tada sam odlučio jednu sezonu odigrati za Jadran iz Ploča, tamo mi je trener bio Mišo Krstičević, kao i Alija Jakić iz Ljubuškog, a u momčadi sam igrao s dvojicom kasnijih pločanskih gradonačelnika – Krešimirom Vejićem, bratom hajdukovca Hrvoja Vejića, te Mišom Krstičevićem, sinom istoimene hajdukove igračke i trenerske legende. Bili su tu još Stipković, Vukušić, Roso, Parmać, Proleta Primorac, Gici Stamenković, Karamatić, Jurković… Tamo sam igrao jednu sezonu…
Sličnu nogometnu karijeru je imao i njegov otac, koji je umro u Nedimovoj 15. godini života, dok je u obitelji imao i blistavi uzor u daljem rođaku Enveru Mariću, „Letećem Mostarcu“, koji je 600 puta branio Veležov gol, a 32 puta je navlačio dres reprezentacije Jugoslavije.
I, nemoćan za napraviti novi kvalitetniji iskorak u nogometu, Nedim se, nakon što je, zbog neisplate plaće u Jadranu, odbio otići na neku utakmicu, javio na natječaj talijanske nevladine organizacije Cefa koja je tražila agronome za svoj projekt oživljavanja poljoprivredne proizvodnje u Bosni i Hercegovini.
– Mene su svi tada znali po nogometu i bili su toliko u šoku kad sam došao na razgovor da su me odmah primili i ne postavljajući dodatna pitanja!
Nedim je za Cefu radio dvije godine, a 2010. godine, kad su stolački branitelji osnovali zadružnu vinariju Daorson, prelazi kod njih raditi kao enolog, a iste godine tamo postaje i direktor vinarije. U Daorsonu je bio do 2015. godine, dok nije zaželio promjenu i nove izazove. A gdje ćeš naći veći izazov od rada u vinariji koja je nekada bila gigant, a sad se poput Feniksa pokušava osoviti i postaviti kao važan igrač na vinskoj sceni Bosne i Hercegovine.
– U Hepoku sam vidio mogućnost unapređenja vinogradarstva i tu sam došao čak i za manji novac nego što sam imao u Daorsonu, jer mi je trebala promjena. I došao sam na poziciju agronoma, na znatno nižu razinu nego što sam imao u Daorsonu. Uglavnom, već za nekoliko mjeseci sam postao upravitelj plantaže Željuša. Hepok se pokazao izvanrednim izborom, jer su tamo tada bili i moji prijatelji s fakulteta, tako da smo, praktički, formirali jedno jezgro od ljudi koji su se znali i iz nekog ranijeg života. Tamo su bili Asmir Veljković, koji je danas upravitelj Željuše, Dinko Bilal i Adis Bajgorić. A u vinariji je kao poslovođa i enolog bio Haris Hajdarević, koji je također sa mnom studirao. U kratkom razdoblju smo uspjeli na plantaži podići proizvodnju za pola milijuna kilograma, ali i u toj prvoj godini smanjiti troškove poslovanja za pola milijuna maraka!
Novi vlasnici Hepoka, investicijski fond iz Dubaija koji u Bosni i Hercegovini djeluje kroz tvrtku Zeraa Agriculture Investment, prepoznaje Nedimove ideje i u siječnju 2017. godine mu ponude posao tehničkog direktora.
– Ponudu sam prihvatio, a pod moj nadzor dolaze i plantaža Željuša i vinarija. Nakon samo 13 dana rada na tom novom radnom mjestu, tadašnji generalni direktor Hepoka, Sinan Merzić, daje otkaz, a ja, praktički, počnem voditi cijelu firmu. Nakon dva mjeseca smo to formalizirali i evo, do danas, već treću godinu radim i kao tehnički i kao generalni direktor. Ukratko, kad su u Hepok došli novi vlasnici, bilo su 32 stalno zaposlena radnika, a sada ih je 86! Proizvodnja vina je udvostručena!
Uspoređujući „direktorovanje“ Hepokom s profesionalnim nogometom, Nedim voli reći da „u samom ljudskom karakteru leži vjera u pobjedu“.
– S obzirom da sam se bavio sportom, a sport traži stalne pobjede da bi opstali, nije ni sekundu bilo sporno da takav stav neću primjenjivati i u Hepoku. Kad sam, igrajući nogomet, istrčao na teren, uvijek sam se osjećao kao da nema boljeg igrača od mene, toliko sam imao samopouzdanje. Nisam euforičan čovjek, ali kad nešto krene nizbrdo nisam ni depresivan. Neka moja vizija današnjeg Hepoka je dosegnuti preko 500 hektara površine pod lozama. Danas imamo posađenih vinograda nešto više od 300 hektara. I to ćemo ostvariti u sljedećih nekoliko godina. Naime, mi smo već došli do razine da skoro cijelu količinu proizvoda u kategoriji rinfuznog vina i destilata uspijemo plasirati, ali primjećujemo da na tržištu ima još dosta prostora.
Nedimu na čelu suvremenog Hepoka neminovnost je gotovo svakodnevno slušati priče o nekadašnjem gigantskom Hepoku. A nerijetko do njega dopru i nostalgična prisjećanja na Osmana Piriju koji je u Hepoku svojedobno vidio lokomotivu koja će cijelu Hercegovinu pretvoriti u Obećanu zemlju.
– Normalno, u tom razdoblju, a govorimo o vremenu prije 40 godina, postojao je i politički ambijent koji je davao potporu takvim projektima i vizijama. Mislim da je ono što je Osman Pirija obećao i ispunio. Pritom mislim na objedinjavanje poljoprivredne proizvodnje i njezino podizanje na razinu svjetski konkurentne proizvodnje.
– Jezikom brojki, što je Hepok bio prije, a što je sada?
– Mislim da u tom razdoblju koncept i privreda i cijena radne snage funkcionirali su potpuno drukčije s obzirom da je Jugoslavija bila jedan potpuno zatvoreni sustav. Mislim da su tržišno postojali puno manji problemi, jer su, praktički, postojala podijeljena područja za plasman pojedinih proizvoda. Hepok onda nije imao problem kojeg Hepok danas ima, a to je plasman proizvoda. Oni su mogli proizvesti koliko su htjeli, a plasman je bio na ljudima koji nisu možda ni sjedili u Hepoku, nego izvan tog kombinata. Premda, Hepok je u tom razdoblju bio napravio jedan iskorak, preko 60 posto vina koja su išla prema Njemačkoj iz Jugoslavije bilo je iz Hepoka! Hepok onda su bile četiri velike vinarije i jedna manja u Domanovićima. Sadašnji prostor Hepoka bila je onda tek jedna od vinarija koja je bila koncipirana za proizvodnju bijelih vina. Onda su u sastavu Hepoka bile i Vinarija Čitluk, Vinarija Ljubuški i Vinarija Stolac. Danas u Hercegovini ima ukupno oko 3.000 hektara vinograda, a nekada je samo Hepok obrađivao oko 6.000 hektara!!! U tim velikim i malim privatizacijama poslije rata došlo je do raspačavanja Hepokove zemlje, nikla su mnoga naselja na Hepokovoj zemlji koja je preko noći od poljoprivredne pretvorena u građevinsku. Mi smo uspjeli sačuvati najveću prijeratnu Hepokovu plantažu, Željušu, koja u komadu ima 460 hektara vinograda. Mi sada obrađujemo tamošnjih 300 hektara, a pripremamo još stotinu hektara i nadamo se da ćemo sve to zasaditi u nekoliko sljedećih godina i ponovo imati onu veliku plantažu od prije rata.
Hepokova današnja vinarija u vrijeme ratnih 1990-ih godina bila je doslovno na crti razdvajanja Armije BiH i HVO-a. U prostorijama vinarije tada su se nalazili Gačani u odorama Armije BiH za koje se priča da su opustošili skladišta u tih nekoliko godina.
– Naime, kad se 1995. godine potpisivao Daytonski sporazum, vojnici Armije BiH, koji su držali položaje u vinariji, napisali su veliki transparent i stavili ga na Magistralu:
– „Ne potpisuj, Alija, naša je Vinarija!“
– Jer, Vinarija je u rat ušla s punim skladištima vina, a pred sam kraj rata vina gotovo nije ni bilo. Pilo se, trošilo…
Kad priča o povratku Hepoka na vinsku scenu Bosne i Hercegovine, Nedim, u stvari, spominje „dva početka“. U „prvom početku“, 2008. godine, kad je Hepok privatiziran i kad su ga za 2,74 milijuna konvertibilnih maraka kupili sarajevski Amko komerc i Vino Župa iz Aleksandrovca iz Srbije, podignuto je 300 hektara novih vinograda.
– A drugi segment oživljavanja Hepoka počeo je 2016. godine, kad vlasnici iz prve privatizacije svoje dionice prodavaju fondu iz Dubaija koji nije štedio i koji je jako puno uložio u nabavku suvremene tehnologije i opremanje vinarije te tako Hepok učinio vrlo konkurentnim za ostvarenje nekih ambicioznijih planova. Mi smo, dakle, 2016. godine investirali u opremu, a godinu kasnije smo izašli na tržište s prvom berbom… Paite, mi smo tek tri berbe odradili na toj novoj opremi. S obzirom da je nekada ova vinarija bila koncipirana isključivo za proizvodnju bijelih vina, slobodno mogu reći da je Hepok napravio ogroman iskorak u kvaliteti svojih vina.
Nije samo zastarjela tehnologija predstavljala problem za ostvarenje ambicioznih ciljeva. Bilo je puno nevjerice u staro ime Hepok i treba li, možda, u novom početku stara vinarija krenuti s novim imenom?!
– Jedno razdoblje, do prve privatizacije, čak i početkom privatizacije, dok vinogradi nisu bili iznova revitalizirani, određena vina koja su se prodavala pod starim imenom uništila su imidž Hepoka. Pitali smo se je li lakše prebroditi te negativne stvari ili je graditi ispočetka novu priču. Mislim da smo ostali na vagi, nitko od nas koji smo sjedili za istim stolom i o tome razglabali nije u potpunosti bio siguran u pravi potez i što je najbolje poduzeti. Istina, Hepok u određenim kategorijama ima snagu na tržištu, ono da vas pet godina nigdje nema, vi se vratite i nastavite kao da ništa nije bilo. To je bio slučaj s našim rakijama koje su preživjele toliko godina na tržištu i u tim rakijama značajan segment tržišta Hepok i danas drži. Uspjeli smo se pozicionirati i u proizvodnji rinfuznog vina. No, i dalje na području Bosne i Hercegovine prodaju vina predvode brendovi iz bivše Jugoslavije koji nisu imali diskontinuitet u proizvodnji, poput Kutjeva, Plantaža 13. jul ili Čoke.
Osim podizanja kvalitete svojih vina i rakija, Nedim puno očekuje i od promijenjenog vizuala koji u pomoć priziva čuveni mostarski liskaluk. Za one koji nisu vidjeli suvremene etikete Hepokovih vina, na njima dominira silueta liske, nekadašnje hraniteljice Neretve, a danas delicije za kojom uzdišu svi istinski gurmani. Ali, liske na Hepokovim vinima nisu tamo ni zbog gurmanluka ni zbog prizivanja zaštite te ptice močvarice.
– Dakle, kao što su te legendarne mostarske liske uvijek bile dobrodošle u društvima, jer su uvijek sve uveseljavale, tako smo i mi htjeli da naša vina s liskom na etiketi budu na svakom stolu.
A mostarske liske su veseljaci, trehaši, zabavljači, mangupi i tvorci dosjetki koje se desetljećima prepričavaju i svrstavaju pod jedinstveni naziv – mostarski liskaluk. Velikanima liskaluka smatralo se Vasu Kisu, Gretu, Ena, Željka Vukašinovića Žižu…
Primjerice, kad je neka gospođa trčala uhvatiti autobus i usput upitala Vasu:
– „Sine, je li ovo Trica?
– Nije, gospođo, stali ste na crtu!“
Mostarski pisac Danilo Marić u svojoj knjizi „Mostarska treha“ o Vasi je napisao da je „živio od šala“, bio je „čudesan nadničar duha“, „gurmanski ga je hranila i pomodno odijevala mostarska čaršija“, „častili su ga naseljenici birtija, a ako nije bilo njih, činio je to gostioničar, u znak zahvale što je navratio baš u njega“.
Po liskama je i ulica u Mostaru dobila ime, a prepoznatljiv je postao i festival komedije ”Mostarska liska”.
E sad, u Hepoku su se dosjetili da bi prizivanje liskaluka na etiketama svojih vina mogao značiti i poziv svima da se njihova vina konzumiraju uz šalu, opuštanje i druženje.
