IVAN ZADRO – Ako se i napijete od žilavke, ujutro drhtite kao suhi list. Žilavka je najljepše vino na svijetu. Iznad svega!

0

Kad je časopis Decanter u svibnju 2017. godine objelodanio da su na njihovom godišnjem i najvećem svjetskom ocjenjivanju vina čak dva uzorka iz Vinarije Crnjac&Zadro iz Domanovića, CZ Žilavka i CZ Blatina, osvojila platinaste nagrade i priznanja za najbolje bijelo i crveno vino centralne te istočne Europe, Ivan Zadro je briznuo u plač. Bio je to krik čovjeka od koga su već mnogi dignuli ruke smatrajući ga zatočenikom prevelikih ambicija i kome je primjereniji smještaj bio u obližnjoj psihijatrijskoj bolnici, predratnoj zdravstvenoj ustanovi sa 220 kreveta, koja je bila sinonim za – luđake.


– Duševni bolesnici iz ovih krajeva su prije rata gravitirali i bolnicama u Šibeniku te Jagomiru u Sarajevu, ali Domanovići su bili i ostali sinonim za nekoga tko je izvan kolosijeka. Gledajući iz današnje perspektive i nakon toliko godina iskustva u vinarstvu, ponekad se i sam zapitam je li čovjek stvarno trebao izaći iz one ludare da bi se bavio ovim poslom?!
– Uglavnom, kao da ste izašli iz te bolnice?
– Baš tako. Vi ovaj posao morate voljeti do besvijesti! Jedan moj prijatelj za mene zna reći da sam „luđak koji o vinu priča kao o djeci“. Ali, tako vam to dođe, morate klečati oko toga, ovo je lijep posao od kojeg se može lijepo živjeti i od kojeg se nećete obogatiti.
– I zato ste zaplakali kad su vam javili za platinaste nagrade?
– Kad su mi javili za platine, zaplakao sam!
Međutim, unatoč silnim emocijama, Ivan će ipak za razvoj svoje vinske priče više naglasiti značenje srebrne medalje koju je za žilavku osvojio 2001. godine na Vinoviti u Zagrebu.
– Možda je neusporedivo stavljati u isti koš Vinovitino srebro i Decanterovu platinu, ali za mene je uistinu važnije bilo kad mi je profesorica Stanka Herjavec predala diplomu, čestitala srebro i rekla:
– „Odlično, Zadro, na pravom ste putu“!
– Zapravo, ocjena kao ocjena nije bitna, važna je poruka koju ta ocjena šalje. Eto, nas je Decanter stavio u povlaštenu i rijetku skupinu svjetskih vinarija koje za svoja vina dobivaju 95 i više bodova.
Za Ivana Zadru Decanterova platina je bila i dodatna potvrda da je „nešto i naučio o vinu kroz duga druženja s enolozima“. A kao ilustraciju tih riječi uvijek voli prepričati anegdotu iz vremena berbe, kad je u kašetama pristizalo grožđe koje će se pretvoriti u vino s najvećim sjajem na najprestižnijem svjetskom natjecanju.
– Još kad je grožđe u kašetama pristizalo, taman sam sjedio ispred vinarije i svima govorio:
– „Zbog ovoga sam došao u Domanoviće!“
– Gledaju me svi, misle da bulaznim i da sam lud… Ali, to je to i to se pokazalo da je bilo – to!
– Vidite, ako vi u 20 godina dobijete jednu godinu kako spada, vi ste uspjeli. To je vinarstvo, a sve drugo je priča, mistika.

A onda uzdahne i gotovo pjesnički nadahnuto počne pričati o žilavci…
– Znate što, kad pijem žilavku i kad se ona razlije po meni, pomislim da ću poletjeti! To je najljepše vino na svijetu. Žilavka je, uz dužno poštovanje prema svima i svemu, iznad svega.
– I, ako se napijete od žilavke, ujutro drhtite kao suhi list. Žilavka je onakva kakvi smo mi!
Potom se našali i kaže da mu je, navodno, pokojna baka „prije dala žlicu vina nego što ga je mama podojila – da se nikad ne napije od vina“!
– Može li se ovo što radite usporediti s onim silnim Hepokovim brojkama koje ste i vi kreirali svojim rekordnim prodajama? Kako ova vaša proizvodnja od maksimalno 400 tisuća litara vina izgleda u usporedbi sa 20 milijuna litara u Hepoku prije 30 i više godina?
– Da vam iskreno kažem – više vrijedi sadašnjih 5 litara nego ondašnjih milijun litara!
– Zašto?
– To je bila proizvodnja za jednake stomake, a sad se bdije nad svakom kapi. Ono je bila industrija, a ovo ručni rad. Nije tada bilo kvalitete kao sada, bile su bitne samo goleme količine. Mi sada u najboljoj godini proizvedemo do 400 tisuća litara. Nije to ni puno ni malo, premda je kapacitet vinarije milijun i pol litara.
Ivan Zadro će za sebe reći da je Mostarac iz Rodoča, a da mu je podrijetlo „grljevačko, kod Ljubuškog“. Otac mu je davnih dana doselio u Mostar, tako da se Ivan u najvećem hercegovačkom gradu rodio i odrastao. I nije Rođeni, „rođenjem i uvjerenjem je Dinamovac“!
– Znate, to vam je nekada bilo jako važno. Bez obzira što sam rođen u Mostaru, tamo i odrastao, uvijek su nas zvali došlje ili škutori. Premda smo u Rodoču 70 godina, još nas nisu prihvatili kao domicilne stanovnike!!!
– Koji uvjet morate ispuniti da bi vas se smatralo domicilnim, koliko morate tamo boraviti?
– Ni ja ne znam, evo, premda mi je 65 godina…
Ivanov tata je bio aviomehaničar, radio je na održavanju helikoptera na obližnjem helidromu. Zahvaljujući tome Ivan se može pohvaliti da je još kao dijete znao letjeti helikopterom te ne čudi što je u tim danima maštao biti pilot.

– Ali, ništa od toga. Nisam bio neki sjajan učenik, kao što ni moj otac nije bio niti za jednu od opcija koje su mi se nametale, nije želio da upravljam letjelicama niti da odem u – fratre!
– Zar je i odlazak u fratre bila opcija?
– Zašto ne? Putevi gospodnji su čudni.
I tako, iz Rodoča je Ivan došao u Hepok, gdje se 1979. godine zaposlio u financijama tog gigantskog kombinata. Premda okružen milijunima litara vina, Ivan tada nije puno razmišljao o nekoj svojoj vinskoj priči. U obiteljskoj kući u Rodoču, doduše, „oduvijek se nešto malo proizvodilo za vlastite potrebe“, ali to je u Hercegovini nepotrebno i spominjati, jer se podrazumijeva. Ivanu se posao „financijaša“ nije sviđao, smatrao je rad u uredu smrću za bilo koga tko ima u bilo čemu neku ambiciju. I, nakon samo nekoliko godina, „život mu je ponudio novo rješenje – odlazak u komercijaliste“!
– Ja sam u Hepoku tako postao zadužen za prodaju svega preko 25 tisuća litara! A to je bilo jako puno vina, jer su bile četiri vinarije – Ljubuški, Stolac, Čitluk i Mostar. Ukupno je bilo 40 milijuna litara vina! Bilo je to 1987. godine.
– Meni je to tada jako puno značilo. Dobio sam ured, tajnicu, vozača, auto, možete podijeliti vina koliko hoćete…
Svojim najvećim uspjehom Ivan smatra prodaju čak 20 milijuna litara u svojoj prvoj godina djelovanja na novom radnom mjestu.
– Bilo je jako važno prodati tržne viškove, a prodavala se i neka lozovača koja je išla prema Prokupcu i Dalmacijavinu, kao i vinski destilati koji su završavali u Badelu. Tada su najveće prepoznatljivosti Hepoka bile žilavka i blatina. Vidite, cijela Jugoslavija je tada u bocama izvozila tri milijuna litara, a od toga dva milijuna boca je bilo Hepokovih! Po Hrvatskoj ili Sloveniji uglavnom se prodavala rinfuza, a slovenski Vinar je, primjerice, posredovao prodaji beljskog rizlinga u Englesku, bili su majstori u posredovanju prodaje. Sve vani se prodavalo rinfuzno, samo Hepok je ogromne količine u inozemstvu prodavao u bocama!
– Dobro se prodavalo i dobro se živjelo!
Neposredno prije rata, 1989. godine, tadašnji trgovački div Emona Commerce, gdje je direktorovao Marinko Zadro, primjećuje Ivanove rezultate u Hepoku i vrbuju ga na novo radno mjesto u Zagrebu.

– Tamo sam bio do raspada te firme koja je bila jako bogata i razgranata po cijelom svijetu. No, sve je za čas puklo i pokradeno! I ostao sam u Zagrebu s Marinkom Zadrom, osnovali smo firmu Emona Z, a s njim u partnerskim odnosima sam bio do 1994. godine, kad smo se razišli. Bavili smo se šećerom, repnim rezancima, alkoholom, uvozili smo jako puno vina iz Južne Afrike, Španjolske i Argentine, godišnje smo prodavali oko 15 milijuna litara! To su nevjerojatne brojke, sjećam se da je jedne godine Španjolska prodavala vino za 18 pfeninga po litri, a vino je bilo izvrsno. Dobili su stimulacije od EU, kao i od Španjolske, uvjet je bio samo da se vino ne prodaje u zemljama Europske Unije.
U vrijeme idiličnih i partnerskih odnosa sa svojim prezimenjakom, s kim nije u nikakvim rodbinskim odnosima, Emona Z je kupila vinariju u Novigradu i tamo, bez ijednog vlastitog vinograda, proizvodila vina od kupljenog grožđa iz cijele Istre pa i Hercegovine. Nakon razlaza, Ivanu je u diobenoj bilanci pripala upravo ta vinarija. I upravljao je njome sve do 1998. godine…
– Razlaz s Marinkom nije bio dobar, te podjele su me izmrcvarile, umorio sam se i odustao od svega. Žena je sve to promatrala i, na kraju, predložila da se vratimo u Hercegovinu. Ona nikada nije ni prihvatila Zagreb.
Ivanu su u Hercegovini, tvrdi, nudili preuzimanje Vinarije Ljubuški, „maltene bez novca“, ali, baš zato što je podrijetlom Ljubušak, plašio se tog izazova. Onda su mu „njegovi Mostarci“ nudili preuzimanje Podruma Stolac. Ivan je otišao tamo, pogledao i – odustao. Priča da su ga zamolili da ponovo još jednom sve pogleda, ali opet isto – otišao je tamo, sve još jednom pogledao i – definitivno odustao.
Međutim, oba puta, vraćajući se iz Stoca, zaustavio bi se u Domanovićima, a tamo su ga domaćini zaskočili „lijepim i krasnim vinima“ kojima nije mogao odoljeti i koja su ga natjerala na proučavanje literature i otkrivanje vinogradske i vinarske povijesti Dubravske visoravni.
– Otkrio sam da su ti Domanovići bili proizvodili vino 300 godina prije Krista i da je u Dubrovniku i gradu Daorsonu vino iz Dubrava bilo barem 30 posto skuplje od drugih. Došao sam u podrumu u Domanoviće, sve je tu bilo srušeno, zapaljeno, sve kuće okolo su bile devastirane, propala su i dva golema vanjska tanka, ništa, baš ništa nije bilo upotrebljivo u tom podrumu koji je imao kapacitet od milijun litara! Bilo je to 1996. godine, ja sam već tada koketirao i odlučio se s državom ući u privatizaciju.

– Vinogradi su bili već na zalasku života, ali su bili iskoristivi. Država je ušla u vlasništvo 23, a ja 77 posto, a uvjet je bio da uložim u cijelu priču ogroman novac. Što sam ja i napravio!
Nekoliko mjeseci kasnije, Ivan je bio na putovanju po Južnoj Africi s grupom slovenskih vinara. U društvu je bio i njegov kum, Zdravko Masnak, vinar i vlasnik šampanjerije Masnak iz Sevnice.
– I, kako smo kumovi i prijatelji još iz Jugoslavije, pitao sam ga hoće li mi pomoći u ovom poslu u Domanovićima.
– Hoću, odgovorio mi je.
– Bila je veljača 1997. godine. Polako smo krenuli, počeli proizvoditi i pjenušac. A u Gornjim Beletincima kod Gornje Radgone naručio sam i kupio četiri bačve koje smo platili 100 tisuća maraka. Među tim bačvama je i trenutno najveća drvena bačva u Bosni i Hercegovini kapaciteta 16.230 litara
Tako je Ivan, pod utjecajem svog prijatelja i kuma Zdravka Masnaka odlučio proizvesti i proizveo je prvi hercegovački pjenušac od žilavke. I bio je oduševljen!
– Žilavka je od sebe bogata, ne treba joj dodavati nikakav liker.
Prvo vino je buteljirao već 1998. godine, a godinu kasnije počeo je saditi prve od sadašnjih ukupno 40 hektara vinograda. Godine 2007. ušao je u strateško partnerstvo s tvrtkom MCI, u vlasništvu Miljenka Crnjca, hotelijera i distributera Nestlea i inih svjetskih brendova „koji se prodaju sami od sebe“, što mu je pomoglo da nastavi uzlaznu putanju razvoja vinarije.
– Ne možete se vi baviti ovim poslom i čekati da vino sazori nekoliko godina, dok ne bude idealno za tržište, ako nemate jaka leđa! Zato sam 2007. godine odlučio pronaći partnera. Dođem ja u Zagreb kod jednog mog Zadre, Mate Zadre, koji je prije radio u Lactalisu, a sada je predsjednik uprave Ralu logistike, i on meni za ručkom kaže:
– „Bi li prodao vinariju, imam jednog poslovnog čovjeka koji me to pitao?“
– I, što si mu rekao, Mate?
– Uvečer prodaješ, ujutro ne prodaješ.
– Otprilike i jest tako. Ali, svejedno, nazovi čovjeka pa mu reci da možemo sjesti i porazgovarati o toj ideji.
– Nisam ja tada bio u nekoj kriznoj situaciji niti mi je iznad glave visio neki mač, jako sam bio u tom poslu kojeg sam zavolio, ali sve sam radio na koljenima.

– Kad smo se našli, Miljenko Crnjac i ja smo se sve dogovorili za tri minute, postali smo partneri u omjeru pola-pola. Premda smo i generacija, nikada se prije nismo upoznali niti znali jedan za drugoga. On je još u Mostar išao u školu, ali nisam ga poznavao. Dakle, sve smo se dogovorili u tri minute, ojačali smo firmu i dao mi je nešto novca da imam za starost.
– I tako je nastala Crvena Zastava, kako mnogi zovu našu vinariju koja u svom imenu ima prva slova naših prezimena Crnjac i Zadro.
Vrlo brzo nakon stvaranja partnerskog odnosa s Miljenko Crnjcem, stigla su priznanja iz Londona. Neki kažu da nisu iskoristili sve mogućnosti koje su im te nagrade pružale…
– Treba biti realan i reći da smo mi s lijeve obale Neretve, što je suprotno uvriježenom stavu posljednjih desetljeća da je žilavka domicilna u Čitluku. A žilavka nikada nije bila iz Čitluka! Oni su za vrijeme partizana oteli žilavku iz Mostara i prebacili je u Čitluk! I to je jedino što se u to vrijeme dobro uradilo. A još prije toga, prije Drugog svjetskog rata, u Hercegovini su bila samo četvorica privatnih vinara, a to su bili mostarski Srbi iz obitelji Kovačina, Jelačić, Krulj i Oborina. Njima su partizani oteli imovinu i ubili ih, a neki su i poludjeli.
– Ali, mi smo strpljivi i vjerujemo u uspjeh, sve ovo, ipak, radimo da netko poslije nas može 200 godina uživati na temeljima ovoga što smo napravili. Znate, veliki Rothschild je rekao da je vinarstvo jako lijep posao, samo je teško prvih 200 godina, zaključuje Ivan Zadro.


Comments are closed.