MIRO RAGUŽ (Smart Raguž&Barbarić Design) – Nije sve u sreći, treba nešto i znati!

0

Ponosni čitlučki vinar Josip Brkić gotovo sa smiješkom mi često ispriča priču o nastanku njegovih vinskih pakovina.
– Naime, to je bilo 2000. godine, jedan moj rođak je kupio stroj za izradu etiketa u roli. I, trebao je isprobati stroj, ali nije imao narudžbe. Rekao mi je da u Širokom Brijegu radi neki dizajner koga on poznaje i da bi bilo dobro da mi on uradi dizajn za etikete koje bismo tiskali. Otišli smo do njega. Bio je to Miro Raguž. Kad me vidio, upitao me imam li svoj logo, jer nam je u prvoj fazi on najbitniji. Rekao sam mu da nemam, jer ga godinama bezuspješno pokušavam napraviti. Miro je rekao da će on nešto predložiti pa ako mi se svidi – ok. Rođak i ja odemo kući, a već sutradan ujutro zove me Miro da dođem do njega, jer – ima prijedlog loga. Mislim se, ja godinama smišljam, a on za jedno popodne da je to već zgotovio, ma – nemoguće!!! Otišao sam do njega, on odmah klikne na kompjutor, a kad se na ekranu ukazao njegov prijedlog, ja sam samo rekao:
– „To je to“!
– Tada me „kupio“ za sva vremena. Uglavnom, uradio mi je dizajn, i to je bila njegova prva vinska etiketa. Nakon toga, siguran sam, njegov kontakt sam dao za barem petnaestoricu vinara kojima je napravio kompletan dizajn. Evo, i danas, 20 godina kasnije, gotovo da ne prođe dan, a da me netko ne upita tko mi je radio logo i pritom prokomentira kako je dobar.
Spomenuti Miro Raguž, suvlasnik vodećeg hercegovačkog dizajnerskog studija Smart Raguž&Barbarić Design, koji se može pohvaliti da u svom portfoliju imaju dizajnerska rješenja za najmanje 20 vinarija, vjerojatno se svaki put, kad čuje Josipovu priču, natmuri i uzvrati protupričom:
– Činjenica jest da je naš prvi brend – Brkić. I činjenica jest da se taj brend za dlaku nije promijenio, premda mu je 20 godina. Naravno, tu vrijedi jedan mit kojeg moj prijatelj i dobri klijent Josip Brkić svjesno širi, a to je da sam ja to napravio za 10-15 minuta. Naravno da to nije točno. I naravno da smo danas, poslije 20 godina, Josip Brkić i ja posve novi ljudi, ali taj brend je ostao, čini mi se, zahvaljujući svojoj kvaliteti, za vječnost! A to je kod brendova rijetkost!


I tu prestaje svaka potreba za dokazivanjem nečega što, u stvari, i ne treba dokazivati. Odmah okrene na šale i pošalice te u priču uključi – Ingemara Stenmarka!!! Škicnuo me pogledom kad sam mu prilazio, znao je da sam suvremenik tog legendarnog švedskog skijaša i da sigurno nisam zaboravio njegove podvige u slalomu i veleslalomu na natjecanjima Svjetskog kupa te na zimskim olimpijskim igrama u Lake Placidu 1980. godine.
– Ne znam jesi li gledao svojedobno prilog na nekoj od jugoslavenskih televizija kad novinar pita Ingemara Stenmarka za njegov pobjednički niz i pritom spomene da je u nekim utrkama na njegovoj strani bila i sreća, jer je pobijedio s minimalnom prednošću od nekoliko stotinki sekunde. Veliki Ingemar je mirno saslušao novinara i odgovorio:
– „Da, i ja sam primijetio, što više treniram više imam i sreće!“
– Dakle, nije sve u sreći, treba nešto i znati!
Na etiketama brojnih hercegovačkih vinarija uistinu se lako može prepoznati rukopis Smart Raguž&Barbarić Designa. A kad se „iščitavaju“ etikete vinarija Tolj, Daorson, Ostojić…, kao da ste zaplovili u srednji vijek. Nevjerojatno je s kojom lakoćom je povijest Bosne i Hercegovine prenesena u vinske priče!
– U jednom intervju, naš, vaš i njihov, najbolji svjetski dizajner Mirko Ilić kaže:
– „Onakav si kakav ti je klijent!“
– Ako klijenti od tebe zahtijevaju da nešto napraviš i to od tebe naručuju, tebi jedino preostaje postati stručnjak za to. Nemaš ti što drugo! U nas, dakle, u Hercegovini, jako su u modi brendovi, ambalaža, a to uključuje i etikete za vino. Ovdje su ljudi poduzetni, još uvijek o sebi imaju pretjerano dobro mišljenje, ne zaslužuju oni mnogo štošta, ali se ne libe! Ta jedna hercegovačka prepotencija vodi ih neumitno naprijed. Kad sam se prvi put suočavao s tim, bio je još rat. Ja sam u jednoj tiskari radio kao grafički inženjer i još se nisam bio počeo baviti dizajnom. Doduše, žarko sam želio baviti se dizajnom, ali samo ponekad bi mi se pružila prilika. I tada smo za Dobru Barbarića i Hercegovina produkt radili etikete, jer je Dobro sve svoje vino prodao negdje u Njemačku i trebale su mu hitno etikete. I to je bila moja prva etiketa koju sam profesionalno za nekoga napravio. I to je vino odmah prodano, nikada nitko nije vidio tu etiketu, sve je bilo izvezeno u Njemačku. Zamisli, koja teška sudbina za dizajnera!
– Mi smo u ranoj fazi shvatili, naročito 2008. godine, kad je recesija zahvatila cijeli svijet, da do bola moramo dizati kvalitetu i mi smo određivali pravila igre. A ako to nismo uspijevali kod klijenata, a ovdje govorimo o vinarima, radije smo odustajali od posla. To je inače princip marketinga – ako ti ne možeš utjecati na zahtjeve klijenta, nećeš mu ni riješiti probleme!
– Dakle, mi smo priči kod dizajna davali ogromno značenje. Ako smo smislili dobru priču, adekvatnu i autentičnu, naravno – originalnost se podrazumijeva, uvijek smo uspijevali. Kao dokaz tome ide podatak da je svaki naš vinar udvostručio cijene svojih vina za dvije godine! A mnogi su nam došli da su prodavali rinfuzu, a butelje su im stajale izložene… Što vam hoću reći? Etikete su precijenjene!
– Naš najvjerniji klijent, Carska vina Grge Vasilja, četiri puta je mijenjao etikete, ali brend je ostao isti! Kad mu se konkurencija približi s etiketom, oni meni kažu:
– „Miro, mijenjamo etiketu!“
– I onda sve druge pogazimo kao da nikada nisu postojali!
I tako je Miro inzistirao na priči i brendu, a sukladno tome je na nekim etiketama osvanula i – bosančica, srednjovjekovno pismo u Bosni i Hercegovini. Naravno, Miro me odmah ispravlja i predlaže da koristim termin „bosanica“, jer – „bosančica je mala Bosanka“!
– Zar nismo učili da je naziv srednjovjekovnog pisma u ovim krajevima bio bosančica?
– Zbog nečega se ne kaže ćiriličica ili latiničica ili glagoljičica, samo za srednjovjekovno bosansko pismo se kaže bosančica!!! To je podcjenjivački! I sve je više znanstvenika, osobito hrvatske provenijencije, koji koriste termin bosanica! Jer, ponavljam, bosančica je mala Bosanka!
– Inače, ja sam čovjek prošlosti! Posve sam zalutao u 21. stoljeće. I nemam sugovornika, prosto gušim ljude svojim pričama o povijesti i srednjem vijeku.
– Vjerojatno ste zato jedva dočekali smjestiti sve te kraljeve i velmože na etikete hercegovačkih vinara? Iskoristili ste etikete kao medij za pričanje priče o povijesti Hercegovine.
– Znate li što čovjek koji se bavi marketingom kaže velečasnom na ispovijedi?
– Obično svi zašute na ovo pitanje pa im onda odmah pružim i odgovor:
– Ništa! Čeka mirovinu da se ode ispovijedati.
– Prosto je, ima nešto bolesno u tome koliko mi to rabimo i zlorabimo, ljudi su presretni i uspješni zbog toga, a ja se često pitam radim li nešto nemoralno?! Možda onaj što ima slabiji brend i nije na mene nabasao ima bolje vino, a ja ću te natjerati da naručiš moje, inače ću se ubiti. Tako sam postao sujetan da smo u stanju svakome smisliti priču da ostvari svoje ciljeve.
Naravno, Miro je vrlo teatralan u opisu svog posla i neće nikada reći da je, primjerice, pripremajući priču za brendiranje Vinarije Tolj, čak dvije godine proučavao stećke i iscrpno se o tom povijesnom blagu gotovo na svakodnevnoj razini raspitivao kod svog prijatelja i vodećeg stručnjaka za srednjovjekovnu povijest Miroslava Palamete.
– Što je vino lošije, brend mora biti bolji! Ako je još i dobro vino, kud ćeš bolje!
– Koliko se razumijete u vino?
– Ja sam latentni alkoholičar. Kao svaki čovjek mojih godina, u Hercegovini bi me bila sramota da nisam malo sklon vinu. Dakle, jako volim piti. Kad bih vladao terminologijom i mogao o tome pričati, eto u meni i enologa! Tako mogu onda za sebe reći da sam veliki, ali nepriznati stručnjak za vino. Nemam napismeno!
– Mi ponekad od svojih klijenata prihvaćamo dio fakture naplatiti u vinu, premda ja osobno kod mojih klijenata i inače puno kupujem vino. Nikad ne pijem vina od vinara koji nisu moji klijenti! A kako imam puno klijenata, hvala Bogu, imam i širok izbor vina!
Prošlo ljeto je ostao iznenađen u jednom prestižnom hvarskom restoranu u kojem je u ponudi preko 200 različitih vina, „a konobar nikada nije čuo za žilavku ili blatinu“!!! Iznenađen doživljenim, „da bi se osvetio“, „naručio je najlošije vino koje je zamijetio na vinskoj listi“.
– Za stolom je sjedio i gazda restorana. Premda smo imali i dva krasna šanpjera, svi su pričali o lošem vinu koje su pili!
– Eto vam, pa vi i dalje nemojte držati žilavku i blatinu!
– Hercegovina se ne može mjeriti s Istrom ili Kutjevom u smislu uspješnosti njihovih vina, ali može se reći da smo strašno napredovali u identitetu vina, dizajnu, a u tome smo dvije klase ispred njih! No, to nije dovoljno! Istra je malvaziju posve zasluženo digla na pijedestal, ali renome te sorte je nezasluženo visok u odnosu na žilavku! I zato se divim tim Istrijanima, neizmjerno im se divim.
– Smatram da bi naši vinari više trebali ulagati u generički brend nego u brendiranje svojih vinarija. I svjetlosnu godinu su daleko od tog mog razmišljanja! Ne smije se dogoditi da ljudi ne znaju što je žilavka ili blatina. Tek kad se svima usadi u glavu spoznaja o tim sortama, onda možemo dizajnerski nadograđivati cijelu priču…


Comments are closed.